ISUS

Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.
( Evanđelje po Luki - Lk 1,30-32 )

Iz Teološkog rječnika K.Rahnera :

ISUS KRIST
I. Život Isusov.
Povijesna egzistencija, život, smrt i uskrsnuće i sadržaj Isusovih izjava o njemu samome historijski su sigurni u četiri evanđelja, u apostolskim polanicama, u izvankršćanskim svjedočanstvima (Flavije Josip, Tacit, Svetonije, Plinije Mladi, Talmud) i u ranom kršćanstvu.
Isus (= Jehošua, Jošua, Jozua = Jahve je spasenje; uz »Krist« vidi Mesija) rođen je prije 4. god. prije početka našega računanja vremena u Betlehemu u Palestini kao Židov od majke Marije u vrijeme kad je Edomićanin Herod pod rimskim vrhovništvom vladao u Palestini, židovski narod u religioznoj rascjepkanosti bio izgubio svoju nacionalnu samostalnost, a u grčkorimskoj kulturi u rimskom carstvu bio položen početak povijesnog jedinstva Europe (a otuda i svijeta).
Nakon skrovite mladosti u Nazaretu nastupa Isus oko 27. god. na način religioznoga putujućeg učitelja u svojem užem zavičaju Galiji. On navješćuje da u njemu, Sinu Očevu, nadolazi konačna vlast Božja (Bazileja), pobjedonosno i ireverzibilno, i otkupljuje grešne i izgubljene ljude, ako oni bezkompromisno u njega vjeruju i obrate se (metanoja). U tome se nalazi središte njegove poruke i poslanja koje je ponajprije kokretno upućeno cjelokupnom Izraelu kao izabranom narodu Božjem.
U okviru svojega poziva na radikalno obraćanje vjere on zahtjevno navješćuje kao dar milosti Božje ćudorednost koja uza sav realizam konkretnog ćudorednog djelovanja (neograničena ljubav prema bližnjemu, i istinitost, čistoća, poniznost, odricanje) lomi sve institucionalno ukočeno i svako mišljenje o učinkovitosti u etici i religiji, a čovjeka stavlja u osobni odnos prema živom Bogu (Govor na gori, Mt 5-7).
Prema Isusu čovjek može ljubiti Boga usprkos njegovoj beskonačnoj uzvišenosti, a sva ćudorednost tek je onda ono što treba biti (samu sebe nadvisujući) kad čovjek, koji u vjeri prihvaća poruku o Božjoj ljubavi prema sebi, Bog ljubi svim srcem. To Isus omogućuje ljudima time što on donosi kraljevstvo Božje do konkretnog života, zauzimajući se pristrano za »slabe«, sjedajući za stol s »nečistima« i anticipirajući to kraljevstvo Božje u izlječenjima i upuštajući se u zajedništvo s obespravljenima i grešnicima da postane ljudima brat i u svemu jednak osim u grijehu (Heb 2,17; 4,15).
Tu poruku upravlja Isus na svakoga jer on vidi u svakome osobu pred Bogom s bezuvjetnom vrijednošću i određenjem koja u ovome jedinom životu odlučuje slobodno o svojoj vječnoj sudbini. Ta se nauka potvrđuje njegovim životom: u tihom prihvaćanju njegove tjeskobe i teškoća, u čistoći srca i ponizno-jednostavnoj ljubavi za svakog čovjeka kojega susreće, u neumoljivoj vjernosti prema svojoj zadaći koja ne izbjegava nikakvu protivštinu niti ugroženost, u bezuvjetnoj poslušnosti prema volji Očevoj koja se provlači i kroz najmanaju sitnicu njegova života, u ljubavi koja se klanja tome Ocu kojega on uvijek ima pred sobom u molitvenoj samoći, u svakodnevnom životu i u smrtnoj napuštenosti. Na taj način prisutnost potvrđuje Isus mnogo dublje nego riječima radosti u Bogu, Ocu koji prašta u ljubavi.
Njegova poruka i zahtjev sve više nailaze na odbacivanje u njegovu narodu i u religioznim i službenim vodama koji u suverenom Isusovu stavu prema zakonu vidi napad na samoga Boga. Isus se odriče od skupljanja »svetog ostatka« dobrih i spremnih na obraćanje u nekoj posebnoj mesijanskoj zajednici. On proširuje svoju poruku univerzalno i na pogane, na sve ljude, i svjesno gleda u susret svojoj nasilnoj smrti od rimske vlasti i shvaća smrt kao posljedicu svoga poslanja.
Nakon dobrih dviju godina djelatnosti umire on 14. ili 15. nišana (možda sedmog travnja), vjerojatno 30. god., zbog svojeg zahtjeva da je jednostavno Sin (Božji) i Spasitelj u Jeruzalemu, smrću na križu,izdan od svojih prijatelja i osuđen od religiozne i političke sile. Treći dan prazan je grob koji su njegovi neprijatelji čuvali i zapečatili. A on se pokazuje kao živi u tijelu, ali preobražen, svojim učenicima (uskrsnuće Isusovo, uzašašće).
On ostavlja iza sebe zajednicu onih koji u njega vjeruju kao u Gospodina (Kyrios) i Otkupitelja snagom njegova svetoga Duha i koji su, priznajući ga, okupljeni pod vodstvom u Petru sjedinjenog apostolskog kolegija ( Crkva) u vjeri u njegovu istinu koju apostoli vjerno navješćuju po njegovoj zapovijedi, u jedinstvu krštenja po kojem se kao po sakramentu vjere ispovijedanjem Trojstva ulazi u njegovu zajednicu, u zajedničkom slavlju posljednje večere u kojoj se u anamnezi posadašnjuje njegova smrt na križu i prima se njegovo tijelo i krv, u očekivanju njegova povratka (paruzija) u kojoj će neskriveno nastupiti vlast Božja koja je u svijetu već postala nerazoriva stvarnost Isusovim životom i osloboditeljskim djelovanjem, njegovom smrću i njegovim uskrsnućem.

II. Isusovo samoshvaćanje i kristologije NZ.
Taj Isusov život ima svoj najdublji sadržaj u onome što je on sam i što rastućom jasnoćom objavljuje o sebi. On zna za sebe da je uistinu čovjek koji se klanja pred Bogom, čijoj se neshvatljivoj volji pokorava, izložen svemu što u sebi uključuje čovjekova sudbina. Ali on za sebe zna i kaže da je on jednostavno Sin Očev koji stoji u odnosu prema svome Ocu, i to u apsolutnoj jedincatosti pripada samo njemu za razliku od sviju drugih ljudi. On zna za sebe da je onaj na kome odlučuje vječna sudbina sviju ljudi jer je sve djelovanje, na kraju krajeva, djelo za njega ili protiv njega.
On zahtijeva za sebe moć opraštati grijehe, moć koja vrijedi kao božansko pravo. Otuda ga legitimno shvaćaju kao gospodara božanskog zakonodavstva i kao gospodara i glavu Crkve Božje, kao suca svjetske povijesti, kao gospodara anđela, kao jedincatoga Sina koji jedini pozna Oca i čije je vlastito biće i samo isključivo tajna Očeva, u Ivanovu evanđelju i kristologija kod Pavla drukčije su, metafizičkije formulirane (preegzistencija osobe koja se potvrđuje prije svog zemaljskog bivovavnja, jedinstvo s Ocem, posjedovanje osobnoga Duha Božjega koji slobodno vlada, vlastiti posjed božanske dokse i života »u sebi samome« kao i Otac; neposredna izjava božanskog imena o Isusu; Sin Božji, Kyrios) nego kod sinoptika (usp. i Sin čovječji, Mesija).
Ali ono stvarno ne ide iznad onoga što je ondje rečeno o Isusu. Kristologije NZ upotrebljavaju brojne nazive dostojanstva koji na prvom mjestu žele izraziti Isusovo značenje u povijesti spasenja, a ne toliko nje govo osobno biće. Bremenitost samoshvaćanja preduskrsnog Isusa javlja se tek polazeći od Uskrsa.
Uskrsnuće se mora od početka promatrati kao onaj događaj u kojemu Bog u svojem samosaopćenju pobjedonosno i konačno prihvaća svijet, u kojem se razotkriva taj eshatološki čin Božji na svijetu, u kojem tek ostaje zaista i potpuno jasno tko je bio sam taj Isus od početka. Današnji pristup Isusu iz Nazareta mogli bismo zamisliti tako da se svaki čovjek, koji odlučno prihvaća bivovanje, zapravo već uvijek bavi nečim kao što je »kristologija koja traži«. Ona bi se mogla objasniti trostrukim apelom:
1. apelom na apslotnu ljubav prema bližnjemu,
2. apelom za spremnost na smrt,
3. apelom na nadu u budućnost.
Gdje bi se, ako ne u Isusu, moglo naći ono što se u svakom slučaju traži?

III. Dogmatska formulacija Isusove samoobjave.
Da sačuva smoizjave Isusove i kristologije NZ od iskrivljenja i skraćivanja, posebno u smejru na neko čisto religiozno jedinstvo stava toga čovjeka Isusa s Bogom (tako nestorijanizam, kasnije liberalna teologija o Isusu), Crkva (sabori u Niceji, Efezu i Kalcedonu) ih je razvila (s pogledom na tajnu Trojstva Božjega) i primjenjujući problematične pojmove i formule formulirala iz apstraktne vulgarne filozofije ovako: druga osoba sv. Trojstva,Sin Oca, njegova Božanska Riječ (Logos), koja je od vijeka u posjedu jedine božanske biti koja mu je od Oca saopćena (ispovijest vjere: DS 301 si 434 595 i dr.; NR 178 190 i dr.) uzela je u vremenu od Marije jednu ljudsku narav kao sebi savršeno vlastitu stvarnost (ispovijest vjere: DS 301 si 424 si 502 i dr.; NR 178 183 194 i dr.). Zato Isus Krist posjeduje u jedinstvu iste božanske osobe (hipostatska unija) jednu božansku i jednu ljudsku narav nepomiješano i nerazdijeljeno, dakle kao isti pravi je Bog i čovjek (DS 301 si; NR 178), tajna vjere u najstrožem smislu.
Njegova stvarnost nema stoga ništa zajedničko s mitološkom idejom nekoga boga na zemlji koji se pojavljuje u ljudskoj zaodjenutosti (osim, možda, čežnje čovjeka za Božjom blizinom koja je ondje ispunjena, a ovdje luta i koju samo onaj koji niječe Boga može smatrati sumnjivom). Ova se razlikuje od one povjesnošću Isusovom i nezamjenjivošću toga jedinog beskonačnog Boga čija je istinski božanski bivstvujuča riječ uzela istinski ljudsku stvarnost a da je ne povrijedi, u suprotnosti prema onim mnogim bogovima kao osobno zamišljenim principima pojedinih unutarsvjetskih moći koje se protive jedne drugima i nemaju ograničeno mjesto svoje »pojave«.
Kod Isusa se ne radi o nekom nebeskom međubiću (tako su krivo shvaćali evanđelje gnoza, doketizam, monofizitizam, arijanizam, ali su pobijeđeni), i zato učenje o inkarnaciji ne treba nikakve demitologizacije, dokle god vjerujemo da i danas još postoji živi Bog i pravi čovjek koji posjeduje vječno značenje i da oba imaju nešto, štaviše sve zajedničko jedan s drugim. Načine govora koji se mogu krivo shvatiti kao mitološki (»silazak«, »ispražnjenje«, »sjediti s desne Bogu« itd.) shvaća poučeni vjernik bez posebne muke pravilno u njhovoj slikovitosti.
Kod učovječenja se radi o konačnosti i potvrdi trajno ostvarenoga, i zato vjera u inkarnaciju nema nikakve veze ni s idejama istočnoazijskog porijekla, jer je u njima svima »inkarnacija« samo prolazni znak božanstva u prostoru, zapravo bezbitnoga koje opet prolazi (i zato se i može uvijek iznova ponoviti).
Zato se Isusova tajna sastoji u tome da on istinski stoji na obje strane granice koja prolazi između Boga i stvorenja: on je Sin Božji i Sin čovječji. Kad se bit čovjeka shvati kao otvorena transcendencija koja se osobno ostvaruje prema apsolutnom biću Božjem, onda se inkarnacija može pojaviti kao (slobodno, nezasluživo, jedincato) apsolutno najviše ispunjenje onoga što »čovjek« uopće izriče.
»Čovječanstvo« Isusa Krista može se pojaviti kao upravo ono što nastaje kad se Bog u svojoj riječi strogo ispražnjuje u (stvorenjsko) drugo. Zato je Isus Krist vrhunac stvorenja, kao član čovječanstva njegov gospodar i glava, *posrednik između Boga i stvorenja. Ukoliko se on u svojem čovječanstvu ne može zamisliti bez svijeta kao svoje okoline, utoliko je u svojoj stvarnosti milostiva volja Božja prema svijetu uopće u povijesnoj opipljivosti postala u svijetu realna i konačna, a u Božjem dijalogu s njegovim u slobodi postavljenim svijetom pala je već ona odlučna i posljednja riječ Božja u njegovoj utjelovljenoj riječi.
Njegovom ćudorednom djelovanju vlastito je beskonačno značenje zbog dostojanstva božanske osobe. Njegova poslušnost koja se realizira u njegovu životu i u punoj predanosti u smrt, u odluku Božju, i koju on ostvaruje kao glava čovječanstva, jest otkupljenje svijeta.
Tko sluša Isusovu poruku i vjeruje mu, u njega vjeruje, taj shvaća da je Bog stvorenje stavio, ne samo u svojoj svemogućoj slobodi prema sebi, u njegovu vlastitu slobodu, nego da ga je, u njegovoj sveukupnosti, htio pozvati na sudioništvo u svojem vlastitom životu i blaženoj slavi time što je njegova vlastita riječ, kao utjelovljenje duhovna cjelina i to kao vlastita stvarnost Riječi, živjela u ovom svijetu. Da se to o čemu ovisi nenadmašivo spasenje svijeta dogodilo upravo u Isusu iz Nazareta,da je zato njegova nauka i njegov Duh apsolutna istina i život za čovjeka a njegova smrt otkupljenje, da se ispunjenje svijeta sastoji u konačnoj objavi te posljednje blizine između Boga i stvorenja, to je vjera kršćana (kršćanstvo). Mnogi koji otklanjaju formule teološke kristologije, jer ih krivo shvaćaju, ipak mogu istinski i vjernički izvršavati na egzistencijalan način vjeru u utjelovljenje Riječi Božje.
Kad netko zaista vjeruje s pogledom na Isusa, njegov križ i njegova smrt, da je živi Bog u Isusu rekao čovjeku posljednju, odlučnu, neopozivu i sveobuhvatnu riječ i u njoj ga otkupio od svakoga robovanja i tiranije pod egzistencijalijama njegova zatvorenog, grešnog i smrti predanog bivovanja, onda on vjeruje nešto što je istinsko i stvarno, ako je Isus onaj kojega ispovijeda kršćanska vjera, on vjeruje, znao on to refleksno ili ne, u učovječenje Riječi Božje.
Time nije zanijekano značenje formule koja je stvarno pravilna i eklezio-sociološki temelj zajedničkog mišljenja i vjere. Da, već su mnogi sreli Isusa, a da nisu znali da su uhvatili onoga u čiji su se život i smrt strovalili kao u svoju blaženu otkupljenu sudbinu. Bog i Kristova milost u svemu su kao tajna esencija cijele stvarnosti koja se može birati, i zato nije lako posegnuti za nečim, a da se nema posla s Bogom i Isusom Kristom (ovako ili onako).
Tko zato, i još daleko od svake objave eksplicitne formulacije u riječima,prihvaća svoje bivovanje, dakle svoju čovječnost, u šutljivoj strpljivosti (bolje: u vjeri, ufanju i ljubavi, kako god on to nazvao) kao tajnu koja u sebi krije tajne vječne ljubavi, a u krilu smrti nosi život, taj prihvaća nešto što je onakvo kako mu se predaje u neizmjerno, jer je Bog to stvarno ispunio neizmjerivim, tj. sobom samim, jer je Riječ postala tijelom, taj kaže, iako to i ne zna, svoj »da« Isusu Kristu. Jer tko pusti i skoči pada u dubinu koja je tu i ne samo koliko ju je on sam procijenio.
Tko svoju ljudskost potpuno prihvaća (a tamno ostaje tko to zaista čini) taj je prihvatio Sina čovječjega, jer je u njemu Bog prihvatio čovjeka. Kad Pismo kaže da je onaj ispunio zakon tko ljubi bližnjega, onda je to posljednja istina, jer je Bog postao sam taj bližnji, i za to je u svakom bližnjem uvijek ujedno i taj najbliži i najdalji pirhvaćen i ljubljen.

Izreke svetaca/kratke izreke:

Iz spisa Glasnik SiM, veljača 1977:
Ljudski život ima samo zato smisla
što je zemlja bila dostojna nositi
čovjeka Isusa Krista,
što je živio jedan čovjek kao Isus Krist.

Bonhoeffer Dietrich, pastor, teolog (1906.-1945.)

Iz spisa Glasnik SiM, veljača 1977:
Da Isus nije živio,
naš bi život bio besmislen
unatoč svim drugim ljudima
koje poznajemo, poštujemo, i ljubimo.

Bonhoeffer Dietrich, pastor, teolog (1906.-1945.)

Iz spisa J.Zink, Kako danas moliti:
Tko se Kristu sasvim predaje,
taj mora nositi Njegovu sliku.
Taj postaje djetetom Božjim,
stoji uz Krista, nevidljivog brata,
poprima Njegov lik kao slika Božja.

Bonhoeffer Dietrich, pastor, teolog (1906.-1945.)

Iz spisa Misli, 1670.:
Sveto pismo veli, naprotiv,
da je Bog jedan skriveni Bog,
i da je on, otkako se priroda iskvarila,
ostavio ljude u zaslijepljenosti,
iz koje mogu izaći samo pomoću Isusa Krista,
izvan koga je uskraćeno svako općenje s Bogom.