Crkva

A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 
( Evanđelje po Mateju - Mt 16,18 )

  1. Pregled po čitanjima
  2. Iz Teološkog rječnika K.Rahnera
  3. Izreke svetaca / kratke izreke
  4. Katekizam katoličke crkve
  1. Dokumenti II.vatikanskog koncila
  2. Iz Govora svetoga Lava Velikoga
  3. Iz Govora blaženoga Izaka
  4. Iz Propovijedi nekoga afričkog pisca iz VI. stoljeća
  5. Iz govora sv. Pavla VI, pape
  6. Iz kateheze Ćirila Jeruzalemskega
  7. Iz Pisama sv. Grgura VII., pape
  8. Iz Govora sv. Lava Velikoga, pape - Govor 4
  9. Iz Propovijedi sv. Bernardina Sijenskoga
  10. Iz Knjiga Monimu, sv. Fulgencija Ruspijskog, biskupa
  11. Iz Rasprave Tertulijana, biskupa, protest krivovjerju
  12. Iz Rasprave O Kajinu i Abelu, sv. Ambrozija, biskupa
  13. Iz “Govora” sv. Ivana XXIII, Pape
  14. Iz Pastirskih pisama sv. Karla Boromejskog, biskupa
  15. Iz Rasprave O kraljevstvu Isusovu, sv. Ivana Eudesa, prezbitera
  16. Iz spisa bl. Ivana Merza
  17. Iz spisa Henri-Marie de Lubaca, kardinala
  18. Iz Pisama papi Pavlu V. sv. Ivana Leonardija, prezbitera
  19. Iz Govora O pastirima, sv. Augustina, biskupa
  20. Iz Poučnih knjiga o Jobovoj knjizi svetoga Grgura Velikoga, pape
REKAPITULACIJA:

Crkva
Hebrejski כְּנֵסִיָה  knesia
Grčki Εκκλησία Ekklisía
Latinski Ecclesia

Riječ CRKVA pojavljuje se 102 puta u Biblijskim tekstovima. U naslovima i podnaslovima pojavljuje se 18 puta. Ukupno 120 puta.
 - nijedanput se ne pojavljuje u Starom zavjetu.
 - 102 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 3 puta u evanđeljima
 - najviše se spominje u Knjizi Otkrivenja : 25 puta

NZ Evanđelja 3
Djela apostolska 19
Poslanice 62
Otkrivenje 18

Ukupno : 102

PREGLED PO ČITANJIMA

1 Evanđelje po Mateju - Mt 13,52 V. CRKVA – PRVINE NOVOGA BOŽJEG SVIJETA
2 Ispovijest Petrova
(Mk 8, 27–30; Lk 9, 18–21)
Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« 14Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od prorokâ.« 15Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« 16Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« 17Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« 20Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist. Evanđelje po Mateju - Mt 16,18		 A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.
3 2. BESJEDA O CRKVI
Tko je najveći
(Mk 9, 33–37; Lk 9, 46–48)
U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: »Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?« 2On dozove dijete, postavi ga posred njih 3i reče: »Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. 4Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom. 5I tko primi jedno ovakvo dijete u moje ime, mene prima.« Evanđelje po Mateju - Mt 18,1		 2. BESJEDA O CRKVI
4 Bratska opomena i zajednička molitva
(Lk 17, 3)
»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. 16Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. 17Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.« 18»Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.« 19»Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. 20Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.« Evanđelje po Mateju - Mt 18,17		 Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi.
5 Evanđelje po Mateju - Mt 18,17 Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.«
6 Apostolski zbor
Onda se vratiše u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod. 13I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – 14svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom. Djela apostolska - Dj 1,12		 I. CRKVA U JERUZALEMU Apostolski zbor
Onda se vratiše u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruzalema, udaljeno jedan subotnji hod.
7 Ananija i Safira
Neki pak čovjek po imenu Ananija, zajedno sa svojom ženom Safirom proda imanje 2pa u dogovoru sa ženom odvoji nešto od utrška, a samo jedan dio donese i postavi pred noge apostolima. 3Petar mu reče: »Ananija, zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu i odvojio od utrška imanja? 4Da je ostalo neprodano, ne bi li tvoje ostalo; i jednoć prodano, nije li u tvojoj vlasti? Zašto si se na takvo što odlučio? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!« 5Kako Ananija ču te riječi, sruši se i izdahnu. I silan strah spopade sve koji su to čuli. 6Nato ustanu mladići, poviju ga, iznesu i pokopaju. 7Nakon otprilike tri sata uđe njegova žena ne znajući što se dogodilo. 8Petar joj reče: »Reci mi, jeste li za toliko dali imanje?« Ona odgovori: »Da, za toliko.« 9A Petar će joj: »Što vam bi da se složiste iskušati Duha Gospodnjega? Eto na vratima nogu onih koji ti pokopaše muža! I tebe će iznijeti!« 10Ona se umah sruši do njegovih nogu i izdahnu. Oni mladići uđu, nađu je mrtvu, iznesu je i pokopaju uz muža. 11I silan strah spopade cijelu Crkvu i sve koji su to čuli. Djela apostolska - Dj 5,11		 I silan strah spopade cijelu Crkvu i sve koji su to čuli.
8 Savao je pristao da se Stjepan smakne.
Savao progonitelj
U onaj dan navali velik progon na Crkvu u Jeruzalemu. Svi se osim apostola raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim. 2Bogobojazni su ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim. 3Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu. Djela apostolska - Dj 8,1		 U onaj dan navali velik progon na Crkvu u Jeruzalemu. 
9 Djela apostolska - Dj 8,3 Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu.
10 26Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik. 27Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. 28Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje. 29Govorio je i raspravljao sa Židovima grčkog jezika pa i oni snovahu pogubiti ga. 30Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz. 31Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha. Djela apostolska - Dj 9,31 Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha.
11 Crkva u Antiohiji
Oni dakle što ih rasprši nevolja nastala u povodu Stjepana dopriješe do Fenicije, Cipra i Antiohije, nikomu ne propovijedajući Riječi doli samo Židovima. 20Neki su od njih bili Ciprani i Cirenci. Kad stigoše u Antiohiju, propovijedahu i Grcima navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa. 21Ruka Gospodnja bijaše s njima te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu. 22Vijest o tome doprije do Crkve u Jeruzalemu pa poslaše Barnabu u Antiohiju. 23Kad on stiže i vidje milost Božju, obradova se te potaknu sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina. 24Ta bijaše to muž čestit, pun Duha Svetoga i vjere. Znatno se mnoštvo prikloni Gospodinu. 25Barnaba se zatim zaputi u Tarz potražiti Savla. 26Kad ga nađe, odvede ga u Antiohiju. Punu su se godinu dana sastajali u toj Crkvi i poučavali poveće mnoštvo te se u Antiohiji učenici najprije prozvaše kršćanima. Djela apostolska - Dj 11,19		 Crkva u Antiohiji
12 Djela apostolska - Dj 11,22 Vijest o tome doprije do Crkve u Jeruzalemu pa poslaše Barnabu u Antiohiju.
13 Djela apostolska - Dj 11,26 Kad ga nađe, odvede ga u Antiohiju. Punu su se godinu dana sastajali u toj Crkvi i poučavali poveće mnoštvo te se u Antiohiji učenici najprije prozvaše kršćanima.
14 Petar zatvoren i čudesno oslobođen
U to vrijeme uze Herod zlostavljati neke od Crkve. 2Mačem pogubi Jakova, brata Ivanova. 3Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra (bijahu upravo Dani beskvasnih kruhova). 4Uhiti ga, baci u tamnicu i dade da ga čuvaju četiri vojničke četverostraže, nakanivši izvesti ga nakon Pashe pred narod. 5Petra su dakle čuvali u tamnici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega. Djela apostolska - Dj 12,1		 U to vrijeme uze Herod zlostavljati neke od Crkve.
15 Djela apostolska - Dj 12,5 Petra su dakle čuvali u tamnici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega.
16 SABOR U JERUZALEMU
Barnabino i Savlovo poslanje
U antiohijskoj je Crkvi bilo proroka i učitelja: Barnaba, Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac, Manahen, suothranjenik Heroda četverovlasnika, i Savao. 2Dok su jednom obavljali službu Božju i postili, reče Duh Sveti: »De mi odlučite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.« 3Onda su postili, molili, položili na njih ruke i otpustili ih. Djela apostolska - Dj 13,1		 U antiohijskoj je Crkvi bilo proroka i učitelja: Barnaba, Šimun zvani Niger, Lucije Cirenac, Manahen, suothranjenik Heroda četverovlasnika, i Savao.
17 Povratak u Antiohiju sirijsku
Pošto navijestiše evanđelje tomu gradu i mnoge učiniše učenicima, vratiše se u Listru, u Ikonij i u Antiohiju. 22Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje. 23Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali. 24Pošto su prešli Pizidiju, stigoše u Pamfiliju. 25U Pergi navijestiše Riječ pa siđu u Ataliju. 26Odande pak odjedriše u Antiohiju, odakle ono bijahu povjereni milosti Božjoj za djelo koje izvršiše. 27Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere. 28I proveli su nemalo vremena s učenicima. Djela apostolska - Dj 14,23		 Postavljali su im po crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u kojega su povjerovali.
18 Djela apostolska - Dj 14,27 Kada stigoše, sabraše Crkvu i pripovjediše što sve učini Bog po njima: da i poganima otvori vrata vjere.
19 Raspre u Antiohiji
Uto neki siđoše iz Judeje i počeše učiti braću: »Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasiti.« 2Kad između njih te Pavla i Barnabe nasta prepirka i raspra nemalena, odrediše da Pavao i Barnaba i još neki drugi između njih uzađu u Jeruzalem k apostolima i starješinama poradi tog pitanja. 3Oni su dakle, ispraćeni od Crkve, prolazili kroz Feniciju i Samariju pripovijedajući o obraćenju pogana i donoseći svoj braći veliku radost. 4Kada pak stigoše u Jeruzalem, primi ih Crkva, apostoli i starješine. Ispripovjediše što sve Bog učini po njima. 5Onda ustanu neki od onih što iz farizejske sljedbe bijahu prigrlili vjeru pa reknu: »Treba ih obrezati i zapovjediti im da opslužuju Zakon Mojsijev.« Djela apostolska - Dj 15,3		 Oni su dakle, ispraćeni od Crkve, prolazili kroz Feniciju i Samariju pripovijedajući o obraćenju pogana i donoseći svoj braći veliku radost. 
20 Djela apostolska - Dj 15,4 Kada pak stigoše u Jeruzalem, primi ih Crkva, apostoli i starješine. Ispripovjediše što sve Bog učini po njima.
21 Apostolsko pismo
Tad apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom. 23Po njima pošalju ovo pismo: »Apostoli i starješine, braća, braći iz poganstva po Antiohiji, Siriji i Ciliciji – pozdrav!« 24»Budući da smo čuli kako vas neki od naših, ali bez našega naloga, nekakvim izjavama smetoše i duše vam uznemiriše, 25zaključismo jednodušno izabrati neke muževe i poslati ih k vama zajedno s našim ljubljenim Barnabom i Pavlom, 26ljudima koji su svoje živote izložili za ime Gospodina našega Isusa Krista. 27Šaljemo vam dakle Judu i Silu. Oni će vam i usmeno priopćiti to isto. 28Zaključismo Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je potrebno: 29uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od udavljenoga i od bludništva. Budete li se toga držali, dobro ćete učiniti. Živjeli!« Djela apostolska - Dj 15,22		 Tad apostoli i starješine zajedno sa svom Crkvom zaključe izabrati neke muževe između sebe i poslati ih u Antiohiju s Pavlom i Barnabom. Bijahu to Juda zvani Barsaba, i Sila, muževi vodeći među braćom.
22 EVANĐELJE U EUROPI
Pavao, Barnaba i Sila
Nakon nekog vremena reče Pavao Barnabi: »Vratimo se i pohodimo braću po svim gradovima u kojima smo navješćivali riječ Gospodnju, da vidimo kako su!« 37Barnaba je htio povesti i Ivana zvanog Marko. 38Pavao pak nije smatrao uputnim sa sobom voditi onoga koji se u Pamfiliji odvojio od njih te nije s njima pošao na djelo. 39Spopade ih takva ogorčenost da se raziđoše: Barnaba povede Marka i otplovi na Cipar, 40a Pavao sebi izabra Silu pa od braće povjeren milosti Gospodnjoj 41proputova Siriju i Ciliciju, utvrđujući Crkve. Djela apostolska - Dj 15,41		 proputova Siriju i Ciliciju, utvrđujući Crkve.
23 U Likaoniji. Timotej
Stiže tako u Derbu i Listru. Ondje, gle, bijaše učenik neki imenom Timotej, sin neke pokrštene Židovke i oca Grka. 2Uživao je dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju. 3Pavao htjede da on pođe s njime pa ga uze i obreza zbog Židova koji bijahu u onim mjestima. Jer svi su znali da mu je otac Grk. 4I kako su prolazili gradovima, predavali su im za opsluživanje odredbe koje su apostoli i starješine utvrdili u Jeruzalemu. 5Tako se Crkve učvršćivahu u vjeri i broj im se danomice povećavao. Djela apostolska - Dj 16,5		 Tako se Crkve učvršćivahu u vjeri i broj im se danomice povećavao.
24 Povratak u Antiohiju
Pavao osta još podosta vremena, a onda se oprosti s braćom pa pošto se u Kenhreji ošiša jer imaše zavjet, zaplovi prema Siriji, a s njime i Priscila i Akvila. 19Stigoše u Efez. Tu ih ostavi, a on uđe u sinagogu i stade raspravljati sa Židovima. 20Oni ga zamole da ostanu duže vremena, ali on ne pristade, 21nego se oprosti: »Još ću se«, reče, »vratiti k vama, bude li Božja volja.« I otplovi iz Efeza. 22Kad stiže u Cezareju, uziđe pozdraviti Crkvu pa onda siđe u Antiohiju. Djela apostolska - Dj 18,22		 Kad stiže u Cezareju, uziđe pozdraviti Crkvu pa onda siđe u Antiohiju.
25 Osnivanje Crkve u Efezu
Onda Pavao uđe u sinagogu te je tri mjeseca hrabro raspravljao i uvjeravao o kraljevstvu Božjem. 9Ali kako neki, okorjeli i nepokorni, ocrnjivahu ovaj Put pred mnoštvom, odstupi od njih, odvoji učenike i danomice raspravljaše u školi nekog Tirana. 10Trajalo je to dvije godine, tako da su svi azijski žitelji, Židovi i Grci, čuli riječ Božju. Djela apostolska - Dj 19,8		 Osnivanje Crkve u Efezu
26 Oproštaj s efeškim starješinama u Miletu
Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine Crkve. 18Kad stigoše, reče im: »Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama: 19služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih; 20ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas – javno i po kućama; 21upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa.« 22»A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam, 23osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje. 24Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje.« 25»I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo. 26Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju 27jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega.« 28»Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.« Djela apostolska - Dj 20,17		 Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine Crkve. 
27 Djela apostolska - Dj 20,28 »Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom.«
28 Preporuke i pozdravi
Preporučujem vam Febu, sestru našu, poslužiteljicu Crkve u Kenhreji: 2primite je u Gospodinu kako dolikuje svetima i priskočite joj u pomoć u svemu što od vas ustreba jer je i ona bila zaštitnicom mnogima i meni samomu. 3Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. 4Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkve poganâ. 5Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući. Pozdravite ljubljenog mi Epeneta koji je prvina Azije za Krista. Poslanica Rimljanima - Rim 16,1		 Preporučujem vam Febu, sestru našu, poslužiteljicu Crkve u Kenhreji: 
29 Poslanica Rimljanima - Rim 16,4 Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkve poganâ.
30 Poslanica Rimljanima - Rim 16,5 Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući.
31 6Pozdravite Mariju koja se mnogo trudila za vas. 7Pozdravite Andronika i Juniju, rođake i suuznike moje; oni su ugledni među apostolima i prije mene bili su u Kristu. 8Pozdravite Amplijata, ljubljenoga moga u Gospodinu. 9Pozdravite Urbana, suradnika moga u Kristu, i ljubljenog mi Staha. 10Pozdravite Apela, prokušanoga u Kristu. Pozdravite Aristobulove. 11Pozdravite Herodiona, rođaka moga. Pozdravite Narcisove koji su u Gospodinu. 12Pozdravite Trifenu i Trifozu, koje se trude u Gospodinu. Pozdravite ljubljenu Persidu, koja se mnogo trudila u Gospodinu. 13Pozdravite Rufa, izabranika u Gospodinu, i majku njegovu i moju. 14Pozdravite Asinkrita, Flegonta, Herma, Patrobu, Hermu i braću koja su s njima. 15Pozdravite Filologa i Juliju, Nereja i njegovu sestru, i Olimpu, i sve svete koji su s njima. 16Pozdravite jedni druge cjelovom svetim. Pozdravljaju vas sve Crkve Kristove. Poslanica Rimljanima - Rim 16,16 Pozdravite jedni druge cjelovom svetim. Pozdravljaju vas sve Crkve Kristove.
32 Pozdravi Pavlovih suradnika
Pozdravlja vas Timotej, suradnik moj, i Lucije, Jason i Sosipater, rođaci moji. 22Pozdravljam vas u Gospodinu ja, Tercije, koji napisah ovu poslanicu. 23Pozdravlja vas Gaj, gostoprimac moj i cijele Crkve. Pozdravlja vas Erast, gradski blagajnik, i brat Kvart. 25Onomu koji vas može učvrstiti – po mojem evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju Otajstva prešućenog drevnim vremenima, 26a sada očitovanog i po proročkim pismima odredbom vječnoga Boga svim narodima obznanjenog za poslušnost, vjeru – 27jedinomu Mudromu, Bogu, po Isusu Kristu: Njemu slava u vijeke! Amen. Poslanica Rimljanima - Rim 16,23		 Pozdravlja vas Gaj, gostoprimac moj i cijele Crkve. Pozdravlja vas Erast, gradski blagajnik, i brat Kvart.
33 Naslov, pozdrav, zahvala
Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten 2Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. 3Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! 4Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: 5u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju. 6Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama 7te ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući Objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! 8On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u Dan Gospodina našega Isusa Krista. 9Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 1,2		 Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega.
34 1. STRANKE U KORINTSKOJ CRKVI
Podjela među vjernicima
Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista: svi budite iste misli; neka ne bude među vama razdora, nego budite savršeno istog osjećanja i istog mišljenja. 11Jer Klojini mi, braćo moja, o vama rekoše da među vama ima svađa. 12Mislim to što svaki od vas govori: »Ja sam Pavlov«, »A ja Apolonov«, »A ja Kefin«, »A ja Kristov«. 13Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? 14Hvala Bogu što ne krstih nikoga od vas, osim Krispa i Gaja; 15da ne bi tko rekao da ste u moje ime kršteni. 16A da, krstih i Stefanin dom. Inače ne znam krstih li koga drugoga. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 1,10		 1. STRANKE U KORINTSKOJ CRKVI
35 Opomena
Ne pišem ovoga da vas postidim, nego da vas kao ljubljenu svoju djecu urazumim. 15Jer da imate u Kristu i deset tisuća učitelja, ipak ne biste imali više otaca. Ta u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih! 16Zaklinjem vas, dakle: nasljedovatelji moji budite. 17Zato upravo poslah k vama Timoteja, koji mi je dijete ljubljeno i vjerno u Gospodinu, da vas podsjeti na naputke moje, u Kristu, kako posvuda u svakoj crkvi učim. 18Neki se uzniješe kao da ja neću doći k vama. 19Ipak, eto me ubrzo k vama, ako Gospodin htjedne, i rasudit ću ne riječi onih nadutih, nego krepost. 20Ta nije u riječi kraljevstvo Božje, nego u kreposti. 21Što želite? Da k vama dođem sa šibom ili s ljubavlju i duhom blagosti? Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 4,17		 Zato upravo poslah k vama Timoteja, koji mi je dijete ljubljeno i vjerno u Gospodinu, da vas podsjeti na naputke moje, u Kristu, kako posvuda u svakoj crkvi učim. 
36 3. PRIZIV NA POGANSKE SUDOVE
Tko bi se od vas u sporu s drugim usudio parničiti se pred nepravednima, a ne pred svetima? 2Ili zar ne znate da će sveti suditi svijet? Pa ako ćete vi suditi svijet, zar niste vrijedni suditi sitnice? 3Ne znate li da ćemo suditi anđele, kamoli ne ono svagdanje? 4A vi, kad imate sporove o svagdanjem, sucima postavljate one do kojih Crkva ništa ne drži! 5Vama na sramotu govorim. Tako? Zar nema među vama ni jednoga mudra koji bi mogao rasuditi među braćom? 6Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima? 7Zapravo, već vam je to nedostatak što se parničite među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto se radije ne pustite oplijeniti? 8Nego vi činite nepravdu i plijenite, i to braću. 9Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, 10ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. 11To, evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 6,4		 A vi, kad imate sporove o svagdanjem, sucima postavljate one do kojih Crkva ništa ne drži!
37 8Neoženjenima pak i udovicama velim: dobro im je ako ostanu kao i ja. 9Ako li se ne mogu suzdržati, neka se žene, udaju. Jer bolje je ženiti se negoli izgarati. 10A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja – 11ako se ipak rastavi, neka ostane neudana ili neka se s mužem pomiri – i muž neka ne otpušta žene. 12Ostalima pak velim – ja, ne Gospodin: ima li koji brat ženu nevjernicu i ona privoli stanovati s njime, neka je ne otpušta. 13I žena koja ima muža nevjernika te on privoli stanovati s njome, neka ne otpušta muža. 14Ta muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom. Inače bi djeca vaša bila nečista, a ovako – sveta su. 15Ako li se nevjernik hoće rastaviti, neka se rastavi; brat ili sestra u takvim prilikama nisu vezani: ta na mir nas je pozvao Bog. 16Jer što znaš, ženo, hoćeš li spasiti muža? Ili što znaš, mužu, hoćeš li spasiti ženu? 17U drugome svatko neka živi kako mu je Gospodin dodijelio, kako ga je Bog pozvao. Tako određujem po svim crkvama. 18Je li tko pozvan kao obrezan, neka ne prepravlja obrezanja. Ako je pozvan kao neobrezan, neka se ne obrezuje. 19Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, nego – držanje Božjih zapovijedi. 20Svatko neka ostane u onom zvanju u koje je pozvan. 21Jesi li pozvan kao rob? Ne brini! Nego, ako i možeš postati slobodan, radije se okoristi. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 7,17 U drugome svatko neka živi kako mu je Gospodin dodijelio, kako ga je Bog pozvao. Tako određujem po svim crkvama.
38 Rješenje poteškoća
»Sve je slobodno!« Ali – sve ne koristi. »Sve je dopušteno!« Ali – sve ne saziđuje. 24Nitko neka ne traži svoje, nego dobro drugoga. 25Sve što se prodaje na tržnici, jedite, ništa ne ispitujući poradi savjesti. 26Ta Gospodnja je zemlja i sve na njoj! 27Pozove li vas koji nevjernik i želite se odazvati, jedite što vam se ponudi, ništa ne ispitujući poradi savjesti. 28Ako vam tko reče: »To je žrtvovano«, ne jedite poradi onoga koji vas je upozorio, i savjesti. 29Savjesti mislim, ne svoje, nego onoga drugoga. Ta zašto da moju slobodu druga savjest sudi? 30Ako sa zahvalom sudjelujem, zašto da me grde zbog onoga za što zahvaljujem? 31Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. 32Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, 33kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 10,32		 Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj,
39 Nošenje prijevjesa
Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov. 2Hvalim vas što me se u svemu sjećate i držite se predajâ kako vam predadoh. 3Ali htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog. 4Svaki muž koji se moli ili prorokuje pokrivene glave, sramoti glavu svoju. 5Svaka pak žena koja se moli ili prorokuje gologlava, sramoti glavu svoju. Ta to je isto kao da je obrijana. 6Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je pak ružno ženi šišati se ili brijati, neka se pokrije. 7A muž ne mora pokrivati glave, ta slika je i slava Božja; a žena je slava muževa. 8Jer nije muž od žene, nego žena od muža. 9I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža. 10Zato žena treba da ima »vlast« na glavi poradi anđela. 11Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! 12Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga. 13Sami sudite dolikuje li da se žena gologlava Bogu moli? 14Ne uči li nas i sama narav da je mužu sramota ako goji kosu? 15A ženi je dika ako je goji jer kosa joj je dana mjesto prijevjesa. 16Ako je kome do prepirke, takva običaja mi nemamo, a ni Crkve Božje. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 11,16		 Ako je kome do prepirke, takva običaja mi nemamo, a ni Crkve Božje.
40 Gospodnja večera
(Mt 26, 26–29; Mk 14, 22–25; Lk 22, 15–20)
Kad već dajem ta upozorenja, ne mogu pohvaliti što se ne sastajete na bolje, nego na gore. 18Ponajprije čujem, djelomično i vjerujem: kad se okupite na Sastanak, da su među vama razdori. 19Treba doista da i podjelâ bude među vama da se očituju prokušani među vama. 20Kad se dakle tako zajedno sastajete, to nije blagovanje Gospodnje večere: 21ta svatko se pri blagovanju prihvati svoje večere te jedan gladuje, a drugi se opija. 22Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 11,22		 Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili Crkvu Božju prezirete i postiđujete one koji nemaju? Što da vam kažem? Da vas pohvalim? U tom vas ne hvalim.
41 Usporedba s tijelom
Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. 13Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. 14Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. 15Rekne li noga: »Nisam ruka, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? 16I rekne li uho: »Nisam oko, nisam od tijela«, zar zbog toga nije od tijela? 17Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? 18A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. 19Kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? 20A ovako, mnogi udovi – jedno tijelo! 21Ne može oko reći ruci: »Ne trebam te«, ili pak glava nogama: »Ne trebam vas.« 22Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. 23A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, 24a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast 25da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. 26I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. 27A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi. 28I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. 29Zar su svi apostoli? Zar svi proroci? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci? 30Zar svi imaju dare liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače? 31Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega! Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 12,28		 I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; onda čudesa, onda dari liječenja; zbrinjavanja, upravljanja, razni jezici. 
42 Dari u zajednici
Težite za ljubavlju, čeznite za darima Duha, a najvećma da prorokujete. 2Jer tko govori drugim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu: nitko ga ne razumije jer Duhom govori stvari tajanstvene. 3Tko pak prorokuje, ljudima govori: izgrađuje, hrabri, tješi. 4Tko govori drugim jezikom, sam sebe izgrađuje, a tko prorokuje, Crkvu izgrađuje. 5A htio bih da vi svi govorite drugim jezicima, ali većma da prorokujete. Jer veći je tko prorokuje, negoli tko govori drugim jezicima, osim ako protumači Crkvi radi izgrađivanja. 6A sada, braćo, kad bih došao k vama govoreći drugim jezicima, što bi vam koristilo kad vam ne bih priopćio bilo otkrivenje, bilo spoznanje, bilo proroštvo, bilo nauk? 7Ako neživa glazbala, svirala ili citra, ne daju razgovijetna glasa, kako će se razabrati što se to izvodi na svirali ili citri? 8Ili ako trublja daje nejasan glas, tko će se spremiti na boj? 9Tako i vi, ako jezikom ne budete jasno zborili, kako će se razabrati što se govori? Govorit ćete u vjetar. 10Toliko, recimo, ima na svijetu vrsta glasova i – nijedan bez značenja. 11Ako dakle ne znam značenja glasa, bit ću sugovorniku tuđinac, a sugovornik tuđinac meni. 12Tako i vi, budući da čeznete za darima Duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja Crkve. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 14,4		 Tko govori drugim jezikom, sam sebe izgrađuje, a tko prorokuje, Crkvu izgrađuje.
43 Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 14,5 A htio bih da vi svi govorite drugim jezicima, ali većma da prorokujete. Jer veći je tko prorokuje, negoli tko govori drugim jezicima, osim ako protumači Crkvi radi izgrađivanja.
44 Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 14,12 Tako i vi, budući da čeznete za darima Duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja Crkve.
45 Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi. 19Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom. 20Braćo, ne budite djeca pameću, nego nejačad pakošću, a zreli pameću! 21U Zakonu je pisano: Drugim jezicima i drugim usnama govorit ću ovomu narodu pa me ni tako neće poslušati, govori Gospodin. 22Tako drugi jezici nisu znak vjernicima, nego nevjernicima; a prorokovanje vjernicima, ne nevjernicima. 23Ako se dakle skupi sva Crkva zajedno i svi govore drugim jezicima, a uđu neupućeni ili nevjernici, neće li reći da mahnitate? 24Ako pak svi prorokuju, a uđe koji nevjernik ili neupućen, sve ga prekorava, sve ga osuđuje. 25Tajne se njegova srca očituju te će pasti ničice i pokloniti se Bogu priznajući: Zaista, Bog je u vama. 26Što dakle, braćo? Kad se skupite te poneki ima hvalospjev, poneki ima nauk, ima otkrivenje, ima jezik, ima tumačenje – sve neka bude radi izgrađivanja. 27Ako tko govori drugim jezikom – dvojica, najviše trojica, i to jedan za drugim – jedan neka tumači; 28ako pak ne bi bilo tumača, neka šuti u Crkvi, neka govori sam sebi i Bogu. 29Od proroka pak neka govore dvojica ili trojica, drugi neka rasuđuju. 30Ali ako drugomu uza nj bude što objavljeno, prvi neka šuti. 31A možete jedan po jedan svi prorokovati da svi budu poučeni i svi ohrabreni. 32Proročki su duhovi prorocima podložni 33jer Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira. Kao u svim Crkvama svetih, žene na sastancima neka šute. 34Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. 35Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na sastanku. 36Ili zar je riječ Božja od vas proizašla, zar je samo k vama došla? Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 14,19 Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom.
46 Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 14,23 Ako se dakle skupi sva Crkva zajedno i svi govore drugim jezicima, a uđu neupućeni ili nevjernici, neće li reći da mahnitate?
47 Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 14,28 ako pak ne bi bilo tumača, neka šuti u Crkvi, neka govori sam sebi i Bogu.
48 Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 14,33 jer Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira. Kao u svim Crkvama svetih, žene na sastancima neka šute.
49 Dozivljem vam, braćo, u pamet evanđelje koje vam navijestih, koje primiste, u kome stojite, 2po kojem se spašavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste. 3Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; 4bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; 5ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. 6Potom se ukaza braći, kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. 7Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. 8Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni. 9Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. 10Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom. 11Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 15,9 Da, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. 
50 ZAKLJUČAK
U pogledu sabiranja za svete, i vi činite kako odredih crkvama galacijskim. 2Svakoga prvog dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe na stranu stavlja i skuplja što uzmogne da se ne sabire istom kada dođem. 3A kada dođem, poslat ću s preporučnicom one koje odaberete da odnesu vašu ljubav u Jeruzalem. 4Bude li vrijedno da i ja pođem, poći će sa mnom. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 16,1		 U pogledu sabiranja za svete, i vi činite kako odredih crkvama galacijskim.
51 19Pozdravljaju vas crkve azijske. Pozdravljaju vas mnogo u Gospodinu Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu. 20Pozdravljaju vas sva braća. Pozdravite jedni druge cjelovom svetim. 21Pozdrav mojom rukom, Pavlovom. 22Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude proklet. Marana tha! 23Milost Gospodina Isusa s vama! 24Ljubav moja sa svima vama u Kristu Isusu! Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 16,19 Pozdravljaju vas crkve azijske.
52 Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 16,19 Pozdravljaju vas mnogo u Gospodinu Akvila i Priska zajedno s Crkvom u njihovu domu. 
53 Naslov, pozdrav i zahvalnica
Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Crkvi Božjoj u Korintu sa svima svetima u svoj Ahaji. 2Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! 3Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! 4On nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti onom utjehom kojom nas same tješi Bog. Druga poslanica Korinćanima - 2 Kor 1,1		 Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, i brat Timotej: Crkvi Božjoj u Korintu sa svima svetima u svoj Ahaji.
54 Pavlova radost zbog pokajanja Crkve
Shvatite nas! Nikomu nismo nanijeli nepravde, nikoga nismo upropastili, nikoga zakinuli. 3Ne govorim da osudim. Ta rekoh već: u srcima ste našim te umiremo i živimo zajedno. 4Veliko je moje pouzdanje u vas, uvelike se vama ponosim. Pun sam utjehe, obilujem radošću uza svu nevolju našu. Druga poslanica Korinćanima - 2 Kor 7,2		 Pavlova radost zbog pokajanja Crkve Shvatite nas! Nikomu nismo nanijeli nepravde, nikoga nismo upropastili, nikoga zakinuli.
55 II. SABIRANJE MILOSTINJE ZA CRKVU U JERUZALEMU
Poticaji na darežljivost
Priopćujemo vam, braćo, milost Božju koja je dana crkvama makedonskim: 2unatoč mnogim kušnjama i nevoljama, izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti. 3Svjedočim uistinu: oni su nas dragovoljno – po svojim mogućnostima i preko mogućnosti – 4veoma usrdno molili za milost zajedništva u ovom posluživanju svetih. 5I to ne samo kako se nadasmo nego same sebe predadoše najprvo Gospodinu, a onda nama, po volji Božjoj. 6Zato zamolismo Tita da kao što je započeo, tako i dovrši među vama i to djelo darežljivosti. 7Stoga kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti. Druga poslanica Korinćanima - 2 Kor 8,1		 II. SABIRANJE MILOSTINJE ZA CRKVU U JERUZALEMU
56 Druga poslanica Korinćanima - 2 Kor 8,1 Poticaji na darežljivost Priopćujemo vam, braćo, milost Božju koja je dana crkvama makedonskim:
57 Pavao preporučuje sabirače milostinje
A hvala Bogu koji je stavio jednaku gorljivost za vas u srce Titovo. 17On je prihvatio i molbu, ali budući da je veoma revan, otiđe k vama i dragovoljno. 18S njime pak šaljemo brata kojega s evanđelja slave sve crkve. 19Štoviše, crkve ga izabraše za našeg suputnika u ovom djelu darežljivosti kojemu služimo – na slavu samoga Gospodina i na našu želju 20kako bismo izbjegli da nas tko ne prekori zbog ovog obilja kojim raspolažemo. 21Doista, revno nastojimo oko dobra ne samo pred Gospodinom nego i pred ljudima. 22Šaljemo s njima i našega brata koji je, kako smo u mnogome često iskusili, gorljiv, a sada je još mnogo gorljiviji zbog velikoga pouzdanja u vas. 23A Tito? Moj je drug i suradnik za vas. A braća naša? Poslanici su crkava, slava Kristova. 24Pružite im dakle pred crkvama dokaz svoje ljubavi i toga da se s pravom vama ponosimo. Druga poslanica Korinćanima - 2 Kor 8,18		 S njime pak šaljemo brata kojega s evanđelja slave sve crkve.
58 Druga poslanica Korinćanima - 2 Kor 8,19 Štoviše, crkve ga izabraše za našeg suputnika u ovom djelu darežljivosti kojemu služimo – na slavu samoga Gospodina i na našu želju 
59 Druga poslanica Korinćanima - 2 Kor 8,24 Pružite im dakle pred crkvama dokaz svoje ljubavi i toga da se s pravom vama ponosimo.
60 Pavlova prednost pred protivnicima
O kad biste podnijeli nešto malo bezumlja mojega! Da, podnesite me! 2Ljubomoran sam doista na vas Božjim ljubomorom: ta zaručih vas s jednim mužem, kao čistu djevicu privedoh vas Kristu. 3Ali se bojim da se – kao što zmija zavede Evu svojom lukavštinom – misli vaše ne pokvare i odmetnu od iskrenosti prema Kristu. 4Uistinu, ako tko dođe i propovijeda drugog Isusa, kojega mi nismo propovijedali – ili ako drugoga Duha primate, kojega niste primili; ili drugo evanđelje, koje niste prigrlili – takva lijepo pòdnosîte. 5Smatram, eto, da ni u čemu nisam manji od »nadapostola«. 6Jer ako sam i nevješt u govoru, nisam u znanju; naprotiv, u svemu vam ga i pred svima očitovasmo. 7Ili sam grijeh počinio što sam vam – ponizujući sebe da se vi uzvisite – besplatno navješćivao Božje evanđelje? 8Druge sam crkve plijenio, od njih primao potporu da bih mogao vama služiti. I dok bijah u vas, premda u oskudici, nikomu nisam bio na teret. 9U oskudici su mi pomogla braća koja dođoše iz Makedonije. U svemu sam se čuvao da vam ne budem težak, a i čuvat ću se. 10Istine mi Kristove u meni, ove mi hvale nitko neće oduzeti u ahajskim krajevima. 11Zašto? Jer vas ne ljubim? Bog znade! Druga poslanica Korinćanima - 2 Kor 11,8		 Druge sam crkve plijenio, od njih primao potporu da bih mogao vama služiti. I dok bijah u vas, premda u oskudici, nikomu nisam bio na teret. 
61 Na sramotu govorim: bili smo, biva, slabi! Ipak, čime se god tko osmjeljuje – u bezumlju govorim – osmjeljujem se i ja! 22Hebreji su? I ja sam! Izraelci su? I ja sam! Potomstvo su Abrahamovo? I ja sam! 23Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja još više! U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. 24Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. 25Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. 26Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; 27u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! 28Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve. 29Tko je slab, a ja da ne budem slab? Tko se sablažnjuje, a ja da ne izgaram? 30Treba li se hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti. 31Bog i Otac Gospodina Isusa, blagoslovljen u vijeke, zna da ne lažem. 32U Damasku namjesnik kralja Arete čuvaše grad damaščanski hoteći me uhvatiti. 33Ali kroz prozor spustiše me u košari preko zida te umakoh njegovim rukama. Druga poslanica Korinćanima - 2 Kor 11,28 Osim toga, uz drugo, salijetanje svakodnevno, briga za sve crkve.
62 Naslov i pozdrav
Pavao, apostol – ne od ljudi ni po kojem čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih – 2i sva braća koja su sa mnom: Crkvama u Galaciji. 3Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista, 4koji sam sebe dade za grijehe naše da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga kao što je volja Boga i Oca našega, 5komu slava u vijeke vjekova! Amen. Poslanica Galaćanima - Gal 1,2		 i sva braća koja su sa mnom: Crkvama u Galaciji. 
63 Božji poziv
Obznanjujem vam, braćo: evanđelje koje sam navješćivao nije od ljudi, 12niti ga ja od kojeg čovjeka primih ili naučih, nego objavom Isusa Krista. 13Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju 14te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu. 15Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo 16otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju 17i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask. 18Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. 19Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinova. 20Što vam pišem, Bog mi je svjedok, ne lažem. 21Zatim dođoh u krajeve sirijske i cilicijske. 22Osobno pak bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. 23One su samo čule: »Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio« 24i slavile su Boga zbog mene. Poslanica Galaćanima - Gal 1,13		 Ta čuli ste za moje negdašnje ponašanje u židovstvu: preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju
64 Poslanica Galaćanima - Gal 1,22 Osobno pak bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. 
65 I. OTAJSTVO SPASENJA I CRKVE
1. BOŽJI NAUM SPASENJA
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. 4Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; 5u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, 6na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome Poslanica Efežanima - Ef 1,3		 I. OTAJSTVO SPASENJA I CRKVE
66 15Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, 16ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: 17Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; 18prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima 19i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove 20koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima 21iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. 22Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, 23koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja. Poslanica Efežanima - Ef 1,22 Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi.
67 Pavao poslužitelj otajstva Kristova
Radi toga ja, Pavao, sužanj Krista Isusa za vas pogane... 2Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: 3objavom mi je obznanjeno otajstvo, kako netom ukratko opisah. 4Čitajući to, možete dokučiti kako ja shvaćam Kristovo otajstvo, 5koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: 6da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju, 7kojega postadoh poslužiteljem darom milosti Božje koja mi je dana djelotvornošću snage njegove. 8Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova 9i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, 10da sada – po Crkvi – Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja 11zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu. 12U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup. 13Zato ne klonite, molim, s nevolja mojih za vas! One su slava vaša! Poslanica Efežanima - Ef 3,10		 da sada – po Crkvi – Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja 
68 Pavlova molitva
Zato prigibam koljena pred Ocem, 15od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji: 16neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka 17da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni 18mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina 19te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje. 20Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – 21Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen. Poslanica Efežanima - Ef 3,21		 Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen
69 Obiteljsko ćudoređe
Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! 22Žene svojim muževima kao Gospodinu! 23Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. 24Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu! 25Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju 26da je posveti, očistivši je kupelji vode uz riječ 27te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. 28Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. 29Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. 30Doista, mi smo udovi njegova Tijela! 31Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. 32Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu. 33Dakle, neka svaki od vas ljubi svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža. Poslanica Efežanima - Ef 5,23		 Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela.
70 Poslanica Efežanima - Ef 5,24 Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu!
71 Poslanica Efežanima - Ef 5,25 Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju
72 Poslanica Efežanima - Ef 5,27 te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane.
73 Poslanica Efežanima - Ef 5,29 Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu.
74 Poslanica Efežanima - Ef 5,32 Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu.
75 Pravi put spasenja
Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodinu! Pisati vam jedno te isto meni nije dosadno, a za vas je sigurnije. 2Čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih opakih radnika, čuvajte se te osakaćenosti! 3Jer mi smo obrezanje, mi koji u Duhu Božjemu obavljamo bogoslužje i dičimo se Kristom Isusom, a ne pouzdajemo se u tijelo, 4iako bih se ja mogao pouzdati i u tijelo. Smatra li tko drugi da se može uzdati u tijelo, ja još više: 5obrezan osmog dana, od roda sam Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebrejâ; po Zakonu farizej, 6po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran. 7Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Poslanica Filipljanima - Fil 3,6		 po revnosti progonitelj Crkve, po pravednosti zakonskoj besprijekoran.
76 Zahvala za poslanu pomoć
Uvelike se obradovah u Gospodinu što ste napokon procvali te mislite na me; mislili ste i prije, ali niste imali prigode. 11Govorim to ne zbog oskudice, ta naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan. 12Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati. 13Sve mogu u Onome koji me jača! 14Ipak, lijepo je od vas što sa mnom podijeliste moju nevolju. 15A i vi, Filipljani, znate: u početku evanđelja, kad otputovah iz Makedonije, nijedna mi se Crkva nije pridružila u pogledu izdataka i primitaka, doli vi jedini. 16Čak ste mi i u Solun i jednom, i dvaput, za potrebe poslali. 17Ne, ne tražim dara; tražim samo plod izobilan u vašu korist. 18Imam svega i u izobilju; namiren sam otkad po Epafroditu primih ono od vas, miris ugodan, žrtvu milu, ugodnu Bogu. 19A Bog moj ispunit će svaku vašu potrebu po bogatstvu svome, veličanstveno, u Kristu Isusu. 20Bogu pak, Ocu našemu, slava u vijeke vjekova! Amen. Poslanica Filipljanima - Fil 4,15		 A i vi, Filipljani, znate: u početku evanđelja, kad otputovah iz Makedonije, nijedna mi se Crkva nije pridružila u pogledu izdataka i primitaka, doli vi jedini.
77 Kristovo prvenstvo
On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. 16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: 17on je prije svega i sve stoji u njemu. 18On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. 19Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu 20i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. Poslanica Kološanima - Kol 1,18		 On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak.
78 Pavlovo nastojanje oko pogana
Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu. 25Njoj ja postadoh poslužiteljem po rasporedbi Božjoj koja mi je dana za vas da potpuno pronesem Riječ Božju – 26otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. 27Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest Krist u vama, nada slave! 28Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu. 29Za to se i trudim i borim njegovom djelotvornošću koja u meni snažno djeluje. Poslanica Kološanima - Kol 1,24		 Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.
79 Pozdravi i blagoslov
Pozdravlja vas Aristarh, suuznik moj. I Marko, nećak Barnabin, o kome primiste naredbe: dođe li k vama, lijepo ga primite. 11Pozdravlja vas i Isus, zvani Just. Od onih koji su iz obrezanja samo su mi ovi suradnici na kraljevstvu Božjemu, oni mi bijahu utjehom. 12Pozdravlja vas Epafra, vaš zemljak, sluga Krista Isusa; on se uvijek bori za vas u molitvama: da se održite, savršeni i ispunjeni, u posvemašnjoj volji Božjoj. 13Svjedočim doista za nj: mnogo se trudi za vas i za one u Laodiceji i one u Hierapolu. 14Pozdravlja vas Luka, ljubljeni liječnik, i Dema. 15Pozdravite braću u Laodiceji, i Nimfu i Crkvu u njezinoj kući. 16A kad se ova poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje. 17I recite Arhipu: »Pazi na službu koju si primio u Gospodinu: ispuni je!« 18Pozdrav mojom rukom, Pavlovom! Spominjite se mojih okova! Milost s vama! Poslanica Kološanima - Kol 4,15		 Pozdravite braću u Laodiceji, i Nimfu i Crkvu u njezinoj kući. 
80 Poslanica Kološanima - Kol 4,16 A kad se ova poslanica pročita kod vas, pobrinite se da se pročita i u Laodicejskoj crkvi, i vi da pročitate onu iz Laodiceje. 
81 NASLOV I POZDRAV
Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! 2 I. ODNOS MISIONARA PAVLA I SOLUNJANA 1. OSNUTAK CRKVE Zahvala Bogu za obraćenje Solunjana Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama 3spominjući se vaše djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. 4Svjesni smo, braćo od Boga ljubljena, vašeg izabranja 5jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini. Takvi smo, kao što znate, poradi vas među vama bili. 6I vi postadoste nasljedovatelji naši i Gospodinovi: sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga 7tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji. Prva poslanica Solunjanima - 1 Sol 1,1		 Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir!
82 Prva poslanica Solunjanima - 1 Sol 1,2 1. OSNUTAK CRKVE
83 NASLOV I POZDRAV
Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu našemu i Gospodinu Isusu Kristu. 2Milost vam i mir od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista!
I. ŽAR I USTRAJNOST SOLUNJANA
Zahvala, poticaj, nagrada
Zahvaljivati moramo Bogu uvijek za vas, braćo, kao što dolikuje jer izvanredno raste vaša vjera i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima, 4tako da se mi sami po crkvama Božjim vama ponosimo zbog vaše postojanosti i vjere u svim progonstvima i nevoljama koje podnosite. 5One su najava pravednog Suda Božjega: da ćete se naći dostojni kraljevstva Božjega za koje i trpite. 6Jer pravo je da Bog vašim mučiteljima mukôm, 7a vama, mučenima, zajedno s nama spokojem uzvrati kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, 8u ognju žarkome i osveti se onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega Isusa. 9Oni će biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva, 10kada – u onaj Dan – dođe da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji povjerovaše. Jer povjerovalo se svjedočanstvu našemu među vama. 11Zato i molimo uvijek za vas da vas Bog učini dostojnima poziva i snažno dovede do punine svako vaše nastojanje oko dobra i djelo vaše vjere 12te da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista. Druga poslanica Solunjanima - 2 Sol 1,1		 Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu našemu i Gospodinu Isusu Kristu.
84 Druga poslanica Solunjanima - 2 Sol 1,4 tako da se mi sami po crkvama Božjim vama ponosimo zbog vaše postojanosti i vjere u svim progonstvima i nevoljama koje podnosite.
85 3. TIMOTEJ – PASTIR
Nadglednici
Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi. 2Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, 3ne vinu sklon, ne nasilan, nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; 4da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – 5a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? – 6ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu. 7A treba da ima i lijepo svjedočanstvo od onih vani, da ne bi u rug upao i zamku đavlovu. Prva poslanica Timoteju - 1 Tim 3,5		 a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?
86 Crkva i Otajstvo pobožnosti
Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći k tebi, 15a okasnim li, da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine. 16Da, po sveopćem uvjerenju, veliko je Otajstvo pobožnosti: On, očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđelâ, propovijedan među narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu. Prva poslanica Timoteju - 1 Tim 3,14		 Crkva i Otajstvo pobožnosti
87 Prva poslanica Timoteju - 1 Tim 3,15 a okasnim li, da znaš kako se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva Boga živoga, stup i uporište istine.
88 9U popis neka se unosi udovica ne mlađa od šezdeset godina, jednog muža žena, 10koja ima svjedočanstvo dobrih djela: da je djecu odgojila, da je bila gostoljubiva, da je svetima noge prala, da je nevoljnima pomagala, da se svakom dobru djelu posvećivala. 11Mlađe pak udovice odbijaj jer kad ih požuda odvrati od Krista, hoće se udati 12pa zasluže osudu što su pogazile prvotnu vjernost. 13A uz to se, obilazeći po kućama, nauče biti besposlene, i ne samo besposlene nego i brbljave i nametljive, govoreći što ne bi smjele. 14Hoću dakle da se mlađe udaju, djecu rađaju, da budu kućevne te ne daju protivniku nikakva povoda za pogrđivanje. 15Jer već su neke zastranile za Sotonom. 16Ako koja vjernica ima udovicâ, neka im pomaže, a neka se ne opterećuje Crkva, da uzmogne pomoći onima koje su zaista udovice. Prva poslanica Timoteju - 1 Tim 5,16 Ako koja vjernica ima udovicâ, neka im pomaže, a neka se ne opterećuje Crkva, da uzmogne pomoći onima koje su zaista udovice.
89 Pozdrav
Pavao, sužanj Isusa Krista, i brat Timotej: ljubljenom Filemonu, suradniku našemu, 2i sestri Apiji, i Arhipu, suborcu našem, i Crkvi u tvojoj kući. 3Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Poslanica Filemonu - Flm 1,2		 i sestri Apiji, i Arhipu, suborcu našem, i Crkvi u tvojoj kući.
90 1. ESHATOLOŠKA OPOMENA
Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina! 15Pripazite da se tko ne sustegne od milosti Božje, da kakav gorki korijen ne proklija pa ne unese zabunu i ne zarazi mnoge, 16da tko ne postane bludnik ili svetogrdnik kao Ezav, koji za jedan jedini obrok proda svoje prvorodstvo. 17Ta znate da je i poslije, kad je htio baštiniti blagoslov, odbačen jer nije našao mogućnosti promjene premda ju je sa suzama tražio. 18Jer niste pristupili opipljivoj gori i usplamtjelu ognju, ni mraku, tami i vihoru, 19ni ječanju trublje i tutnjavi riječî. – Koji su je slušali, zamoliše da im se više ne govori 20jer nisu podnosili naredbe: Ako se ma i živinče dotakne brda, neka se kamenuje! 21I prizor bijaše tako strašan da Mojsije reče: »Strah me je i dršćem!« – 22Nego, vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđelâ, svečanom skupu, 23Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika 24i Posredniku novog Saveza – Isusu – i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove. Poslanica Hebrejima - Heb 12,23		 Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika
91 13Pati li tko među vama? Neka moli! Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve! 14Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje 15pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se. 16Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite! Mnogo može žarka molitva pravednikova. 17Ilija bijaše čovjek baš kao i mi; usrdno se pomoli da ne bude kiše i kiše nije bilo na zemlji tri godine i šest mjeseci. 18Zatim se ponovno pomoli te nebo dade kišu i zemlja iznese urod svoj. 19Braćo moja, odluta li tko od vas od istine pa ga tkogod vrati, 20znajte: tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od smrti i pokriti mnoštvo grijeha. Jakovljeva poslanica - Jak 5,14 Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje
92 Pohvala Gaju
Ljubljeni! Želim ti u svemu dobro i da budeš zdrav, kao što je dobro tvojoj duši. 3Veoma se obradovah kada dođoše braća i posvjedočiše za tvoju istinu: kako ti živiš po Istini. 4Čuti da moja djeca po Istini žive! – nema mi veće radosti od toga. 5Ljubljeni, pravi si vjernik u svemu što činiš za braću, i to za došljake. 6Oni posvjedočiše tvoju ljubav pred Crkvom i dobro ćeš učiniti ako ih ispratiš Boga dostojno. 7Jer poradi Imena iziđoše i ne primaju ništa od pogana. 8Mi smo dakle dužni takve primati da budemo suradnici Istine. Treća Ivanova poslanica - 3 Iv 1,6		 Oni posvjedočiše tvoju ljubav pred Crkvom i dobro ćeš učiniti ako ih ispratiš Boga dostojno. 
93 Prijekor Diotrefu
Pisao sam nešto Crkvi: ali Diotref, koji hoće da bude prvi među njima, ne prima nas. 10Zato ako dođem, spočitnut ću mu djela koja čini naklapajući zlobne riječi o nama. Ni to mu nije dosta, nego ne prima braće, a onima koji bi to htjeli, brani i izgoni ih iz Crkve. Treća Ivanova poslanica - 3 Iv 1,9		 Pisao sam nešto Crkvi: ali Diotref, koji hoće da bude prvi među njima, ne prima nas.
94 Treća Ivanova poslanica - 3 Iv 1,10 Zato ako dođem, spočitnut ću mu djela koja čini naklapajući zlobne riječi o nama. Ni to mu nije dosta, nego ne prima braće, a onima koji bi to htjeli, brani i izgoni ih iz Crkve.
95 I. PISMA MALOAZIJSKIM CRKVAMA
Pozdrav
Ivan sedmerim crkvama u Aziji. Milost vam i mir od Onoga koji jest i koji bijaše i koji dolazi i od sedam duhova što su pred Prijestoljem njegovim 5i od Isusa Krista, Svjedoka vjernoga, Prvorođenca od mrtvih, Vladara nad kraljevima zemaljskim. Njemu koji nas ljubi, koji nas krvlju svojom otkupi od naših grijeha 6te nas učini kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen! 7Gle, dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko, svi koji su ga proboli, i naricat će nad njim sva plemena zemaljska. Da! Amen! 8Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog – Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar. Otkrivenje - Otk 1,4		 I. PISMA MALOAZIJSKIM CRKVAMA Pozdrav
96 Otkrivenje - Otk 1,4 Ivan sedmerim crkvama u Aziji. Milost vam i mir od Onoga koji jest i koji bijaše i koji dolazi i od sedam duhova što su pred Prijestoljem njegovim
97 Uvodno viđenje
Ja, Ivan, brat vaš i suzajedničar u nevolji, kraljevstvu i postojanosti, u Isusu: bijah na otoku zvanu Patmos radi riječi Božje i svjedočanstva Isusova. 10Zanijeh se u duhu u dan Gospodnji i začuh iza sebe jak glas, kao glas trublje. 11Govoraše: »Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama: u Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju.« Otkrivenje - Otk 1,11		 Govoraše: »Što vidiš, napiši u knjigu i pošalji sedmerim crkvama: u Efez, Smirnu, Pergam, Tijatiru, Sard, Filadelfiju, Laodiceju.« 
98 Crkvi u Efezu: ohladnjela ljubav
Anđelu Crkve u Efezu napiši: »Ovo govori Onaj koji drži sedam zvijezda u desnici, Onaj koji stupa posred sedam zlatnih svijećnjaka: 2Znam tvoja djela, tvoj trud i postojanost tvoju i da ne možeš podnijeti opakih. Iskušao si one koji se prave apostolima, a nisu, i otkrio si da su lažljivci. 3Postojan si, podnio si za ime moje i nisi smalaksao. 4Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. 5Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela. Inače dolazim k tebi i – uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne obratiš. 6Ali ovo imaš: mrziš nikolaitska djela koja i ja mrzim.« 7»Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.« Otkrivenje - Otk 2,1		 Crkvi u Efezu: ohladnjela ljubav
99 Otkrivenje - Otk 2,1 Anđelu Crkve u Efezu napiši: »Ovo govori Onaj koji drži sedam zvijezda u desnici, Onaj koji stupa posred sedam zlatnih svijećnjaka:
100 Otkrivenje - Otk 2,7 »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem.«
101 Crkvi u Smirni: vjernost u progonu
I anđelu Crkve u Smirni napiši: »Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje: 9Znam tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat! – i pogrde od onih koji se nazivaju Židovima, a nisu, nego su sinagoga Sotonina. 10Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.« 11»Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku neće nauditi druga smrt.« Otkrivenje - Otk 2,8		 Crkvi u Smirni: vjernost u progonu
102 Otkrivenje - Otk 2,8 I anđelu Crkve u Smirni napiši: »Ovo govori Prvi i Posljednji, Onaj koji bijaše mrtav i oživje:
103 Otkrivenje - Otk 2,11 »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku neće nauditi druga smrt.«
104 Crkvi u Pergamu: jasno opredjeljenje
I anđelu Crkve u Pergamu napiši: »Ovo govori Onaj u koga je mač dvosjek, oštar: 13Znam gdje prebivaš – ondje gdje je Sotonino prijestolje – a čvrsto se držiš moga imena te nisi zanijekao moje vjere ni u one dane kad je Antipa, moj svjedok, vjerni moj, ubijen kod vas – gdje Sotona prebiva. 14Ali imam nešto malo protiv tebe: imaš ondje nekih što drže nauk Bileama što pouči Balaka da stupicu stavi sinovima Izraelovim te blaguju od mesa žrtvovana idolima i bludu se podadu. 15Tako i ti imaš takvih koji drže nauk nikolaitski. 16Obrati se dakle! Inače dolazim ubrzo k tebi da ratujem s njima mačem usta svojih.« 17»Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.« Otkrivenje - Otk 2,12		 Crkvi u Pergamu: jasno opredjeljenje
105 Otkrivenje - Otk 2,12 I anđelu Crkve u Pergamu napiši: »Ovo govori Onaj u koga je mač dvosjek, oštar:
106 Otkrivenje - Otk 2,17 »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama! Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.«
107 Crkvi u Tijatiri: kriva snošljivost
I anđelu Crkve u Tijatiri napiši: »Ovo govori Sin Božji, Onaj u koga su oči kao plamen ognjeni, a noge mu nalik na mjed uglađenu: 19Znam tvoja djela: tvoju ljubav, i vjeru, i služenje, i postojanost – i tvoja posljednja djela obilatija od prvašnjih. 20Ali imam protiv tebe: puštaš ženu Jezabelu, koja se pravi proročicom, da uči i zavodi moje sluge te se bludu podaju i blaguju od mesa žrtvovana idolima. 21Dadoh joj vremena za obraćenje, ali ona neće da se obrati od bludnosti svoje. 22Evo, bacam je na postelju, a bludne drugare njene u veliku nevolju ako se ne odvrate od njezinih djela; 23i djecu ću joj smrću pobiti. I znat će sve crkve: Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca – i dat ću vam svakomu po djelima. 24Vama pak velim – vama drugim u Tijatiri koji ne drže ovog nauka te ne upoznaše takozvanih dubina sotonskih: Ne stavljam na vas drugoga bremena 25nego – što imate, čvrsto držite dok ne dođem.« 26»Pobjedniku, onomu što do kraja bude vršio moja djela, dat ću vlast nad narodima 27i vladat će njima palicom gvozdenom, kao posuđe glineno satirati ih – 28kao što i ja to primih od Oca svoga. I dat ću mu zvijezdu Danicu. 29Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!« Otkrivenje - Otk 2,18		 Crkvi u Tijatiri: kriva snošljivost
108 Otkrivenje - Otk 2,18 I anđelu Crkve u Tijatiri napiši: »Ovo govori Sin Božji, Onaj u koga su oči kao plamen ognjeni, a noge mu nalik na mjed uglađenu:
109 Otkrivenje - Otk 2,23 i djecu ću joj smrću pobiti. I znat će sve crkve: Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca – i dat ću vam svakomu po djelima.
110 Otkrivenje - Otk 2,29 Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!«
111 Crkvi u Sardu: prividno kršćanstvo
I anđelu Crkve u Sardu napiši: »Ovo govori Onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda: Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si. 2Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre. Doista, ne nađoh da su ti djela pred Bogom mojim savršena. 3Spomeni se dakle: kako si primio Riječ i poslušao, tako je i čuvaj – i obrati se. Ne budeš li dakle budan, doći ću kao tat, a nećeš znati u koji ću čas doći na te. 4Ali imaš u Sardu nekolicinu imena što ne okaljaše svojih haljina; oni će hoditi sa mnom u bjelini jer su dostojni.« 5»Tako će pobjednik biti odjeven u bijele haljine i neću izbrisati imena njegova iz knjige života i priznat ću ime njegovo pred Ocem svojim i anđelima njegovim.« 6»Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!« Otkrivenje - Otk 3,1		 Crkvi u Sardu: prividno kršćanstvo
112 Otkrivenje - Otk 3,1 I anđelu Crkve u Sardu napiši: »Ovo govori Onaj koji ima sedam duhova Božjih i sedam zvijezda: Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si.
113 Otkrivenje - Otk 3,6 »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!«
114 Crkvi u Filadelfiji: hrabra izdržljivost
I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: »Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti: 8Znam tvoja djela. Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može. Doista, malena je tvoja snaga, a očuvao si moju riječ i nisi zatajio mog imena. 9Evo, dovest ću neke iz sinagoge Sotonine – koji sebe zovu Židovi, a nisu, nego lažu – evo, prisilit ću ih da dođu da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim. 10Budući da si očuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari. 11Dolazim ubrzo. Čvrsto drži što imaš da ti nitko ne ugrabi vijenca.« 12»Pobjednika ću postaviti stúpom u hramu Boga moga i odande on više neće izići i napisat ću na njemu ime Boga svoga i ime grada Boga svoga, novog Jeruzalema koji siđe s neba od Boga mojega, i ime moje novo.« 13»Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!« Otkrivenje - Otk 3,7		 Crkvi u Filadelfiji: hrabra izdržljivost
115 Otkrivenje - Otk 3,7 I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: »Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti:
116 Otkrivenje - Otk 3,13 »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!«
117 Crkvi u Laodiceji: posvjetovnjačenje i mlakost
I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: »Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: 15Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! 16Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. 17Govoriš: ‘Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba!’ A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol. 18Savjetujem ti: kúpi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i vidiš. 19Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se! 20Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.« 21»Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo.« 22»Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!« Otkrivenje - Otk 3,14		 Crkvi u Laodiceji: posvjetovnjačenje i mlakost
118 Otkrivenje - Otk 3,14 I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: »Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: 
119 Otkrivenje - Otk 3,22 »Tko ima uho, nek posluša što Duh govori crkvama!«
120 ZAVRŠETAK
»Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.« 17I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!« Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava! 18Ja svjedočim svakomu tko sluša riječi proroštva u ovoj knjizi: Tko ovomu što doda, Bog će njemu dodati zla napisana u ovoj knjizi. 19I tko oduzme od riječi proroštva u ovoj knjizi, Bog će mu oduzeti udio na stablu života i na svetom gradu – na svemu što je napisano u ovoj knjizi. 20Svjedok za sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!« Amen! Dođi, Gospodine Isuse! 21Milost Gospodina Isusa sa svima! Otkrivenje - Otk 22,16		 »Ja, Isus, poslah anđela svoga posvjedočiti ovo po crkvama. Ja sam korijen i izdanak Davidov, sjajna zvijezda Danica.«


OSTALA LITERATURA :
Iz Teološkog rječnika K.Rahnera :


CRKVA, grč. kvriake s= gospodnji, Gospodinov, dopuniti grč. ekklesia = sveti narod, prije svega njegov svečani skup, Crkva, dakle sveta zajednica Gospodnja (lat. ecclesia).
Polazište za porijeklo Crkve Isusa Krista nalazi se u njegovoj propovijedi izraelskom narodu koji on želi pozvati u bazileju (kraljevstvo) Božju. Taj je narod bio narod Božji, a njegov svečani skup zvao se hebrejski quahal, grč. ecclesia. Izbor dvanaestorice apostola značio je Isusov zahtjev njegovom cijelom narodu, svima dvanaest plemenima. U ostvarivanju toga poziva upotrijebio je Isus »materijal« koji se upotrebljavao u židovskoj okolici u to vrijeme, izgrađujući kao religiozni putujući učitelj svoj krug učenika, iako se ta zajednica razlikuje od sličnih grupa prije svega i po tome da su u nju bili pozivani upravo i grešnici i izgubljeni (Mk 6, 34; Mt 10,6). Pošto su veliki dijelovi Izraela odbili Isusov poziv, nije on propovijedao neku spiritualnu Crkvu, »sveti ostatak« neke mesijanske posebne zajednice, nego je uvodio učenički krug dublje u tajnu svoga poslanja i svoje smrti, on je računao s nekim meduvremenom između svoje smrti i otkrivenog prodora bazileje (usp. Mk 2,19 si; 13,9 si; prije svega nalog za ponavljanje spomengozbe: 1 Kor 11,24; Lk 22, 16.19. si 30 a; usp. i 22,31 si).
Isus sam ne institucionalizira dalje taj početak. Ali polazeći od njega pisci NZ ipak shvaćaju Crkvu u kojoj već žive, usp. riječi o osnivanju Crkve Mt 16,18 si: Na fundamentu Petra (koji mora trajati dok traje građevina) hoće Isus izgraditi »svoju Crkvu« koja još nije bazileja, ali i ne stoji neovisno 0 njoj, jer se Petru daje vlast ključeva u njoj. Ta će se Crkva izvršiti u ovom vremenu jer će vrata paklena na valiti protiv nje ali je neće nadvladati. To njoj pripada jer je u smrti Isusovoj, *ebed Jahve, osnovan novi Savez »za mnoge« (Mk 14,24) i Crkva je u njemu određena kao medij spasenja za sve one koji budu naslijedili bazileju.
Ta će Crkva imati apostolsko-hijerarhijsko vodstvo (Lk 22,31 si; Mt 18,18; vlast vezanja i razrešivanja). Pobliži razvitak i nutarnje oduševljenje bit će djelo Duha Sve toga kojega je Isus obećao kao parakleta. Odnos prema eshatološki neopozivo obećanom Duhu Božjem uopće je važna spojnica između Isusa i te Pracrkve. U tome Duhu podržava ona zahtjev na Izrael (Dj 2,36; 3,17-26) 1 otvara se poganima (Dj 15,14). U tome jedinstvu Zidova i pogana u Crkvi vidi Pavao u svojoj teologiji Crkve jednostavno tajnu Isusa Krista (Ef 3,4 si). Iako »Crkva« kod njega češće označuje pojedinu mjesnu zajednicu, ipak mu je to teološka a ne organizacijska veličina: u svim poteškoćama poganske misije čvrsto se on drži prazajednice u Jeruzalemu, a cjelokupna Crkva je za njega zapravo ono što misli pod »Crkva« a to se naravno ispunjuje i reprezentira u malim pojedinačnim zajednicama.

PRVOTNA CRKVA, prvotna zajednica, apostolska Crkva.
Prvotno kršćanstvo ne označuje samo onaj vremensko prvi odsjek u povijesti Crkve i kršćanstva, dakle od Duhova do, otprilike, svršetka prvoga kršćanskog stoljeća, nego istovremeno karakterizira to razdoblje teološki kao jedincatu i za svekoliko kasnije vrijeme Crkve i njezine nauke (razvitak dogmi) normativnu veličinu: jer je ta Crkva neposredni svjedok Isusova uskrsnuća kao eshatološki odlučujućeg spasenjskog događaja, zato su njeni autoritativni nositelji, apostoli, primatelji, a ne samo prenositelji, konačne kršćanske objave, i u tom vremenu oblikovano je Sveto pismo kao trajna norma učiteljstva.
Stoga je ta Crkva trajni početak, unutar kojega se ispunja sva daljnja povijest Crkve i vjere, prava povijest, dakle nije samo postojanost u započetom.
Ako je i legitimitet daljnjeg razvitka Crkve konačno garantiran prisustvom Duha Svetoga, ipak to ne oslobađa Crkvu da stalno iskazuje svoj razvitak u spoznaji vjere, prava, liturgije itd. a u respektu pred djelovanjem Duha u prvotnoj Crkvi.

Izreke svetaca:

Ne treba kod drugih tražiti istinu koju je lako uzeti iz Crkve.
U Crkvi, kao u bogatoj riznici,
apostoli su u punini položili sve što pripada istini,
tako da svatko tko želi može od nje dobiti vodu života.
Crkva predstavlja vrata života .

Sv. Irinej Lionski , biskup (135.-202.)

"Crkva, mada rasprostranjena
po svem svijetu do nakraj zemlje,
primivši vjeru od Apostola i njihovih učenika (...),
pomno čuva taj navještaj i tu vjeru i
kao da stanuje u istoj kući,
vjeruje na isti način kao da ima
jednu dušu i jedno srce;
i istine vjere propovijeda,
uči i predaje jednim glasom
kao da ima samo jedna usta".

Sv. Irinej Lionski , biskup (135.-202.)

Samoj je Crkvi, zapravo, bio povjeren taj dar Božji. [...]
U nju je pohranjeno zajedništvo s Kristom,
tj. Duh Sveti, zalog nepokvarljivosti,
potvrda naše vjere i ljestve za uspon k Bogu. [...]
Jer tamo gdje je Crkva,
tamo je i Duh Božji;
i tamo gdje je Duh Božji,
tamo je Crkva i svaka milost.«

Sv. Irinej Lionski , biskup (135.-202.)

Tko je bolja učiteljica duhovnog života od sv. Crkve,
koja osim svog dvijetisućgodišnjeg iskustva
djeluje pod utjecajem samog Duha Svetoga.
Koje su bolje metode od onih koje ona sama naučava?
Pokucajmo, dakle, smjerno na njena vrata
i zamolimo je da nam Ona bude
voditeljicom u našem duhovnom životu,
zamolimo je da naš ograničeno ništetni život
postane dionikom njenog
beskrajnog unutarnjeg života,
da se naša sitna duša proširi
do neizmjernosti božanskog života.
Crkva to čini po svojoj Liturgiji.

Bl.Ivan Merz (1896.-1928.)

Promotrimo li povijest Crkve Kristove,
to će nas zadiviti veliko mnoštvo
redova, svetaca, institucija,
te remek djela svake vrste....
Ipak promotrimo li dublje svu ovu šarolikost Crkve
u raznim vjekovima i kod raznih naroda,
to ćemo se doskora uvjeriti
da je podloga tome šarenilu
duhovni život pojedinaca -
odnos njihovih duša prema Bogu
i djelatnost koju milost Božja
vrši u njihovim dušama.
Ono što je zajedničko svim katolicima,
jest njihov vjerski život.
I čim ovaj vjerski život bude savršeniji,
to će i rad pojedinaca oko obnove svega
u Kristu (Ef. 1,10) biti uspješniji.

Bl.Ivan Merz (1896.-1928.)

Sudbina je hrvatskog naroda bila
nerazdruživo spojena sa sudbinom Crkve Katoličke;
zatajiti taj blagotvorni utjecaj Crkve
na sav razvoj naroda
bilo bi djelo najveće nezahvalnosti.

Bl.Ivan Merz (1896.-1928.)

Po liturgijskom razmatranju
svaki katolik postaje velik i univerzalan.
On ostavlja po strani
svoje osobne interese i
počinje osjećati što osjeća sama Crkva,
taj velebni odraz
samog neizmjernog Krista.
Na temelju se Liturgije
svaka pojedina duša odgaja...
Po katoličkoj liturgiji svi ljudi
na cijeloj Zemlji razmatraju
istog dana o istim stvarima
i na taj se način učvršćuje
svijest o katoličkom jedinstvu
svih naroda.

Bl.Ivan Merz (1896.-1928.)

Iz spisa "Liturgijski listić", Posestrinstvo :
 Zato je sasvim opravdano
ako i svoju privatnu pobožnost
obavljamo naročito rado u crkvi
— iako to nipošto ne mora uvijek biti —
i ako naš boravak u crkvi
nazivamo pohodom Svetootajstvu,
a ne samo običnom molitvom.
Ovi su pohodi upravo ono
što daje Katoličkoj Crkvi
onu naročitu toplinu prema
svim ostalim bogomoljama,
pa ako mi napose ističemo
važnost liturgijske pobožnosti,
točnoga i redovnoga prisustvovanja
obredima i življenju s njima,
to je crkva upravo ono sveto mjesto
koje može spojiti našu osobnu,
privatnu pobožnost s crkvenim obredima i
da čitavoj našoj pobožnosti
dade pravi smisao i unutarnju ravnotežu.

Bl.Ivan Merz (1896.-1928.)

Iz spisa Katolička akcija - narav - definicija..., 1927.:
 Svi znamo da je Crkva katolička
mistično tijelo Kristovo.
Krist je glava, a mi smo Njegovi udovi.
Kao što je glava na križu umrla,
tako po svetom krštenju i
udovi mističnog tijela umiru.
Isto tako će članovi toga mističnog tijela
s Kristom uskrsnuti.
Krist će tada biti središte svega:
mjesto sunca, mjeseca
sjat će sunce Kristova tijela i
svjetlost ovoga tijela razlijevat će se
na uskrsla ljudska tjelesa.
Konačna svrha ljudi jest da dođu
u Kraljevstvo Kristovo.
Jedino po Crkvi će doći u nj i
postići svoju konačnu svrhu.
Slijedi dakle, da sve u svijetu,
sav svjetovni poredak mora služiti da ljudi,
pripojeni Crkvi i tako Kristu,
uskrsnu na vječnost.

Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)

Iz spisa B. Nagy, Borac s bijelih planina, 1971.:
Zašto ljubim Katoličku Crkvu i Sv. Oca Papu? —
Jer u njoj vidim jasnu sliku
preljubljenoga Spasitelja i Boga Isusa
sa svim njegovim savršenstvima,
a u Sv. Ocu Papi pod prilikama čovjeka
vidim Boga svoga i Gospoda svoga!

Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)

Iz spisa »Vlast Crkve«, Vrhbosna, 1927.:
Crkva ne daje samo načela (ideologiju)
katoličkom pokretu i cijelom katoličkom životu,
već ona u taj katolički pokret i život
ulazi sa svom snagom svoje kraljevske vlasti (zapovijeda),
dajući zakone , odredbe i smjernice kako će se ta duhovna
načela provoditi u svim njegovim granama i ograncima,
brinući se za izvođenje tih svojih načela,
sudeći i kažnjavajući.
To je stoga što je Krist Gospodin
nerazdruživo povezao u
nosiocima crkvenog autoriteta učiteljsku i
pastirsku (kraljevsku) vlast.

Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)

Iz spisa Iz dnevnika 16. XI. 1920:
 Treba nastojati, da u našem
katoličkom pokretu veza s Crkvom
bude što jača, da uz sposobnost i
svijest vođa bude u njih i
heroizam poniznosti i pokoravanja.

Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)

Iz spisa Dr. Ivan Merz: Vječni Rim. »Za Vjeru i Dom«, 1925.:
 Štovanje svete Stolice osobito je važno
za Hrvate katolike i to s više razloga:
mi se nalazimo na granici Istoka i
u neposrednom doticaju s ljudima i idejama,
koji ni malo ne poštuju rimsku Stolicu.
Osim toga u hrvatskom narodu nije nastradao
samo princip svake vlasti,
već je u širokim slojevima
nastala upravo neka mržnja
na sve predstavnike crkvenog autoriteta.
I same je krugove dobrih katolika
zahvatila ta zaraza i nije rijetka stvar,
da se na nezgodan način kritikuju
naši crkveni učitelji.
A otpad jednoga dijela svećenstva od Crkve
najbolji je dokaz, kako je hrvatski narod
duboko pao u tome pogledu.

Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)

Iz spisa Otajstvo ljubavi, 1936.:
 Crkva kao Crkva ima zajamčenu nepobjedivost,
no kršćanstvo konkretizovano u
pojedinim predjelima i određenim razdobljima
napreduje i nazaduje u omjeru
kršćanskoga života dotičnih kršćana,
koji ga u tim okolnostima predstavljaju.
U tome i jest — ako hoćemo biti iskreni,
a kao kršćanima lojalnost nam je jedna
od bitnih dužnosti — često puta razlog
mnogim prevratima i sudbonosnim revolucijama.
Okviri su bili kršćanski, ali životni sok,
koji je pod njima ključao,
nije više bio kršćanski,
premda je u svojem najdubljem stremljenju
zahtijevao da bude kršćanski.
I okviri su popucali,
a nalet je nažalost često puta odnio
ne samo okvire,
nego i mnogo pravih vrijednosti.

Stjepan Tomislav Poglajen,prezbiter DI, pisac (1906.-1990.)

Iz spisa Otajstvo ljubavi, 1936.:
 Ljubav je naša istinita, ako je katolička.
Nema katolicizma bez kršćanstva,
ali ni kršćanstva bez katolicizma.
Kršćanstvo, koje nije općenito,
koje nije širom otvoreno za sve pojedince,
za sve narode, za sve rase,
za sve zdrave vrijednosti,
nije kršćanstvo, jer nije Kristovo.
Krist ne poznaje ni Rimljana ni Židova
ni slobodnoga ni roba:
omnes unum sunt in Christo Jesu.
Zato i postoji samo jedna Crkva Kristova,
ona, koja je katolička.
Katolička ekstenzivno: za sve ljude;
i intenzivno: za sve, što je ljudsko, za sve,
što pretstavlja vrijednost u svijetu:
»omnia vestra sunt, vos autem Christi —
sve je vaše, a vi Kristovi«.

Stjepan Tomislav Poglajen,prezbiter DI, pisac (1906.-1990.)

Ne može imati Boga za Oca
tko nema Crkvu za Majku.

Sv. Ciprijan, biskup i mučenik ( ? - 258)

Tertulian, De baptismi, VI (CCL 1, 282):
"Quoniam ubi tres,
id est Pater et Filius et Spiritus Sanctus,
ibi ecclesia quae trinum corpus est”.
Jer gdje su trojica,
to jest Otac, i Sin, i Duh Sveti,
tu je i Crkva, koja je trostruko tijelo.

Tertulian, prezbiter (160.-240.)

Crkva je hram Božji, sveti prostor,
kuća molitve, sabrani puk, tijelo Kristovo…
Ona je nebo na zemlji,
gdje transcendentni Bog
prebiva kao u svojoj kući i njome prolazi,
ali je također ostavljeni trag
(antitypos) raspeća, groba i uskrsnuća…
Crkva je kuća Božja
u kojoj se slavi živuća mistična žrtva,
koja je istodobno najdublji dio svetišta
i sveta spilja.
Unutra ćeš naime naći i grobnicu i prostrt stol,
i hranu za dušu i izvore životne sigurnosti.
U njoj se, na posljetku,
nalazi ono pravo biserje koje čine
božanske dogme nauka
što ga je Gospodin izravno prenio svojim učenicima”

Sv. German Carigradski, carigradski patrijarh (?-733.)

Pjesma zaručnice:
Ti o Crkvo slavi Gospodina i Boga,
pogledom koji ga promatra kao Gospodina,
slavi da budeš uistinu «Jeruzalem»,
to jest «izmirena» ...;
taj mir je za Gospodina jako velika slava.
Slavi ga također motreći ga
kao svoga Boga i Stvoritelja;
slavi da budeš uistinu «Sion»,
to jest motriteljica nebeskih stvari,
motrenje koje je za Boga molitva slave
kojoj se On jako raduje.
Ponavljam, slavi Gospodina, tvoga Boga.

Sv. Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda (1035.– 1101.)

"Ego vero Evangelio non crederem,
nisi me catholicae Ecclesiae commoveret auctoritas."
Ja ne bih vjerovao Evanđelju,
kad me ne bi na to poticao autoritet Katoličke Crkve.

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa De civitate Dei, 18, 51:
Crkva na svom hodočašću napreduje
između progonstava svijeta i utjehe Božje...

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa In Johannis evangelium tractatus 21, 8:
Čestitajmo si, dakle, i zahvalimo
za ono što smo postali:
ne samo kršćani, nego sâm Krist.
Razumijete li, braćo,
koju nam je milost Bog učinio
darujući nam Krista kao Glavu?
Divite se i radujte se:
postali smo Krist.
Ako je on Glava a mi udovi,
čitav čovjek jest on i mi. [...]
Punina Krista je dakle, Glava i udovi.
Što znači Glava i udovi? Krist i Crkva.

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa Enarratio in Psalmum 74, 4:
Evo potpunog Krista,
Glave i Tijela oblikovana od mnogih. [...]
Bilo da govori Glava, bilo da govore udovi,
to je Krist koji govori.
On govori kao Glava (ex persona capitis) ili
kao Tijelo (ex persona corporis).
Prema onome što je napisano:
‘Dvoje njih bit će jedno tijelo.
Otajstvo je to veliko!
Ja smjeram na Krista i na Crkvu’ (Ef 5, 31-32).
A sam Gospodin u evanđelju:
‘Tako više nisu dvoje,
nego jedno tijelo’ (Mt 19, 6).
Kao što ste vidjeli,
postoje dvije različite osobe,
pa ipak one u ženidbenom zagrljaju
čine samo jednu. [...]
Kao Glava on se zove ‘Zaručnik’,
kao Tijelo on se zove ‘Zaručnica’.

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz De sermone Domini in monte :
Riječi: ‘Budi volja tvoja kako na nebu
tako i na zemlji’ možemo još,
bez povrede istine, prevesti:
kao u našem Gospodinu Isusu Kristu
tako i u Crkvi: u Zaručniku koji je izvršio
volju Očevu tako i
u Zaručnici s kojom je on zaručen.

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa In Ioannis Evang., tr. 5, n. 15; PL 35, 1422).:
U svakom sakramentu djelitelj
nije ništa drugo doli
jednostavno sredstvo u Božjim rukama.
Zato duhovna vrijednost sakramenta
ne može biti zasjenjena djeliteljem:
ona je kao svjetlost sunca,
koja se čista prima od stvari koje obasjava.

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa J.Antolović, Srce Isusovo, srce naših obitelji, 1989.:
 Adam spava da bi se rodila Eva;
Krist umire da bi se rodila Crkva;
Krist je nakon svoje smrti bio proboden kopljem
da bi provreli sakramenti koji oblikuju Crkvu.

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa Traktat o Ivanovom evanđelju 13, 12.:
Pod djevičanstvom Crkve
misli se na duhovnu cjelovitost,
na cjelovitost vjere,
na čvrstoću nade,
na iskrenost ljubavi...

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa Sermo 218. de passione Domini:
 Što je kopljem probodeni bok
na zemlju prolio krv i vodu,
bez sumnje su to sakramenti,
po kojima se Crkva stvara (formatur),
kao što je Eva načinjena iz boka usnulog Adama,
koji bijaše primjer budućega {forma futuri).

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa Sermo vel tractatus 1:
 Iza spomena presv. Trojstva slijedi
(u vjerovanju apostolskom): »svetu Crkvu«.
Pokazao se Bog (u prvom dijelu vjerovanja) i
hram njegov (u drugom dijelu).
Jer je hram Božji svet, Crkva jedna,
Crkva prava, Crkva katolička,
koja se bori protiv svih hereza;
boriti se može, ali nadvladati se ne može.
Sve su hereze izašle iz nje,
nalik na nekorisne mladice,
odsječene od trsa;
no ona ostaje u svom korijenu,
u svom čokotu, u svojoj ljubavi;
vrata paklena ne će je nadvladati.

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa »De doctrina christiana« (I., c. 16.):
 Crkva je naime Kristovo tijelo,
kao što apostolska nauka predlaže (Ef. 1, 23).
I ona se zove također njegova
zaručnica (conjux, drugarica).
On dakle kamoti spasonosnim uzlom
jedinstva i ljubavi steže svoje tijelo,
dok mnogi udovi njegovi vrše
razne službe (Rimlj. 12, 4).
Kuša pak Crkvu u ovo vrijeme i
čisti je nekim ljekovitim tjeskobama,
da je izbavi iz ovoga svijeta
i da sa sobom za uvijek spoji
zaručnicu Crkvu, koja neće imati
ljage ni nabora ili što slično.

Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz "De Spiritu Sancto"
Vjerujemo u Crkvu kao Majku našega novog rođenja,
a ne u Crkvu kao da bi ona bila začetnica našega spasenja".

Sv. Faust iz Rieza, redovnik i biskup (408.-495.)

Mi vjerujemo sve što je sadržano
u Božjoj Riječi, pisanoj ili predanoj,
a što Crkva predlaže vjerovati
kao od Boga objavljeno".

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Crkva je vidljivi nacrt Božje ljubavi
prema čovječanstvu...

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Crkva je sveta,
iako u svom krilu obuhvaća grešnike,
jer ona nema drugog života
doli života milosti:
živeći od njezina života,
vjernici se posvećuju;
odvraćajući se od njezina života,
upadaju u grijehe i nerede koji priječe
ižarivanje njezine svetosti.
Zato Crkva trpi i čini pokoru za te grijehe,
od kojih međutim može ozdraviti
svoju djecu krvlju Kristovom i darom Duha Svetoga.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Čuvajmo se toga da ne bismo sveopću Crkvu
shvaćali kao puki zbroj ili,
tako reći, savez [...] krajevnih Crkava [...].
To je ista Crkva,
sveopća po svom pozivu i poslanju, koja,
kada se ukorijeni u raznolikost
kulturnih, društvenih i ljudskih područja,
u svakom dijelu svijeta poprima različite izglede
i vanjski izražaj.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz okružnice Ecclesiam suam :
Posebna je činjenica to što Crkva
dok nastoji oživjeti svoj nutarnji život
u Duhu Gospodinovu,
razlikujući se i odvajajući se od
profanog društva u koje je utopljena,
ona se istovremeno pokazuje kao živi kvasac i
sredstvo spasenja ovoga svijeta
otkrivajući i jačajući svoj misionarski poziv,
tj. svoje glavno poslanje,
a to je učiniti od čovječanstva,
u bilo kojoj situaciji se ono nalazilo,
zanosni objekt svojeg evangelizacijskog poslanja.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Nagovor poglavaricama benediktinki, 28. listopada 1966. :
Niste odijeljene od velike
zajednice Kristove obitelji,
vi ste specijalisti,
a vaša specijalnost danas je,
ne manje nego jučer, blagotvorna i
edifikantna za cijelu Crkvu,
dapače za čitavo društvo.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Govor od 2. veljače 1966. o samostanskom životu :
Hoćemo da znadu ovi otoci skrivenosti,
pokore i promatranja, da nisu ni zaboravljeni,
niti odijeljeni od zajednice Crkve Božje,
da su dapače njezino srce,
da pothranjuju njezino duhovno bogatstvo,
da uzvisuju njezinu molitvu,
da podržavaju njezinu ljubav,
da s njom dijele njezine patnje,
napore, apostolat, nade,
da povećavaju njezine zasluge...

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Govor kamaldeškim redovnicama na Aventinu, 23. veljače 1966. :
Da li vas ovaj materijalni, izvanjski,
društveni zatvor dijeli od Crkve?
Dolazim da vam kažem:
pazite da Crkva misli na vas,
niste zaboravljene,
pa odijeljenosti koja bi bila najteža (one duhovne) nema.
Zašto? Jer ste predmet osobite pažnje, sjećanja.
Hoćemo li reći više?
Crkva gleda u vas
koje ste se predale ovoj vrsti života
da budete u neprestanom razgovoru s Gospodinom,
da budete sposobne bolje razumjeti njegovu riječ,
da većom čistoćom i snagom
izrazite ovu našu siromašnu ljudsku riječ.
Ovu vezu između neba i zemlje učinile ste
jedinim programom svoga života.
Vi kontemplativke posvetile ste se
tome upijanju Boga u svoju dušu.
Pa eto, Crkva u vama gleda
najviši izraz same sebe:
Vi ste, na neki način, na vrhuncu.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz spisa Evangelli nuntiandi, br. 60: :
Nijedan evangelizator nije potpuni gospodar
u svojem evanđeoskom djelovanju
niti ima neograničenu vlast
kojom bi raspolagao prema
individualističkim mjerilima i pogledima
već u zajedništvu s Crkvom i njezinim Pastirima.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz spisa Evangelii nuntiandi, br. 45.:
(O naviještanju evandelja
posredstvom elektronskih medija)
Crkva bi se osjećala krivom
pred svojim Gospodinom
kad se ne bi služila tim moćnim sredstvima,
koja ljudski um svakog dana sve više usavršava.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz spisa Zaključni govor II. vatikanskog koncila, 7.XII.1965.:
Laički i profani humanizam pojavio se u
svoj strahotnoj pojavi te je donekle
značio pravi izazov Koncilu.
Religija Boga koji je postao čovjekom
sučelila se s religijom čovjeka
koji se pravi bogom.
I što se zbilo?
Šok, bitka, anatema?
I to se moglo dogoditi,
ali se dogodilo nije.
Drevna povijest Samaritanca
bila je model duhovnosti ovoga Koncila.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz spisa Apostolski nagovor - Navještanje evanđelja, 1975.:
 Crkva zbližava, ali nikad ne poistovjećuje
oslobađanje čovjeka i spas Isusa Krista,
jer zna po objavi, po povijesnom iskustvu i
po razmišljanju vjere da nije svaki pojam
oslobođenja povezan i spojiv s evanđeoskim
gledanjem na čovjeka, stvari I događaje.
Zna da nije dosta provesti oslobođenje,
ostvariti blagostanje i razvoj,
da bi došlo kraljevstvo Božje.
Još više: Crkva je čvrsto uvjerena
da svako zemaljsko oslobođenje.. . nosi u sebi
klicu svoje vlastite negacije i otpada
od ideala što ga sebi postavlja,
dokle god njeni duboki motivi nisu oni
iz pravde u ljubavi, dokle god zanos koji
ih povlači nije doista u duhovnoj dimenziji,
a konačan im cilj nije spas
i blaženstvo u Bogu.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz spisa Communio et progressio, 1971.:
 Vjernicima se upravlja goruća preporuka
da redovito čitaju tisak
katoličke inspiracije,
koji je dostojan takve kvalifikacije,
ne samo zato da upoznaju
novosti o životu Crkve
već da sebi izgrađuju
kršćanski mentalitet...

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz okružnice Ecclesiam suam :
Mi ne možemo optužiti ovu svetu i
preljubljenu Crkvu zbog nevjernosti i
smatramo svojom najvećom milosti
što joj možemo pripadati...
Nije oholost..., već čvrsta vjera i
radosno uvjerenje kojim doista vjerujemo
da smo živi i vjerodostojni
članovi Kristova tijela,
pravi baštinici Evanđelja,
zakoniti nasljednici Apostola
u kojih se nalazi potpuna i čitava,
nasljeđem predana, njihova prvotna
vjerska i moralna nauka,
tj. ona golema baština istine i svetosti
u kojoj je sadržano svojstveno
obilježje Katoličke Crkve.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz spisa Optimam Partem
- Pismo generalnom ministru kartuzijanskog reda, 1971.:
S pravom se kaže da su izabrali najbolji dio (Lk 10,42)
oni koji su napustili prolazne stvari svijeta i
služe Bogu životom sasvim posvećenim Njemu,
u samoći tijela i uma.
Ovako oslobođeni od zapreka koje sputavaju
ljudski duh u kontempliranju božanskih istina,
lakše postižu ono o čemu je sveti Teodor Studita
odlično izjavio kao vlastito za monaha:
„Uistinu je monahom onaj čovjek koji se obazire
samo na Boga, žudi jedino za Bogom,
posvećen je isključivo Bogu,
nastoji samo Boga častiti i tko živući u
miru s Bogom postane izvorom mira za ostale.“
(Mala kateheza)

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz spisa Optimam Partem
- Pismo generalnom ministru kartuzijanskog reda, 1971.:
Ovo je jedinstvena vrsta života, u kojem je nebeski način života anticipiran ovdje na zemlji. Onima kojima je darovano ovo pustinjačko zvanje, za njih su najprikladnije riječi svetoga Augustina koje je uputio općenito svima koji su se posvetili redovničkom životu: „Koliko li vas možemo cijeniti, vas koji već prije smrti započinjete biti ono što će ostali ljudi biti nakon uskrsnuća.“ (Propovijedi, br. 132,3)

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Vjera Crkve ne poznaje ni jedan
ljudski život koji ne bi bio dostojan
da dosegne i konačnu, najvišu vrijednost.

Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904-1984)

Iz spisa Govor prigodom svojeg zlatnog redovničkog jubileja:
Tako bih želio i ja s tom Crkvom,
u njezinoj vjeri i s njezinim sakramentima,
s njenom milošću putovati u susret
Božjoj vječnosti u kojoj više ne postoji
nešto kao što je Crkva, nego vječni
život u koji Bog skuplja sve koje ljubi.

Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904-1984)

Iz spisa Bog naše budućnosti:
Kako sebi predstavljam Crkvu budućnosti,
tada bih kazao da bih želio,
volio i očekivao Crkvu jake duhovnosti,
jače pobožnosti, Crkvu molitve,
Crkvu koja slavi Boga i koja ne misli
da je Bog tu za nas, nego je uvjerena,
i teoretski i praktično,
kako treba da častimo Boga,
kako treba da ga ljubimo zbog njega samoga,
a ne samo zbog nas.

Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904-1984)

Iz spisa Chiesa e sacramenti, 1966.:
 Bitna oznaka euharistijskog slavlja…
jest ta da je mjesno, jer se i ne može
slaviti doli u jednoj
posve određenoj zajednici.
To onda znači da se Crkva… po samoj
svojoj prirodi nužno ostvaruje
na jednom određenom mjestu
(= u jednoj određenoj zajednici).
Budući da je euharistija mjesno slavlje,
očito je da se ne ostvaruje samo
u Crkvi kao takvoj,
nego da sama Crkva i
postaje vidljivim tijelom,
u svoj snazi ovog izričaja,
samo u mjesnom slavlju svete žrtve…
Točno je dakle da je tamo
euharistija gdje je Crkva,
ali je točno također…
da je Crkva Crkva tamo gdje je euharistija.

Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904-1984)

Iz spisa Chiesa e sacramenti, 1966.:
 Euharistijsko je slavlje bez sumnje
središnje događanje Crkve.
I danas je potrebno neprestano naglašavati
da se misa… ne treba shvaćati samo
kao sakramenat stvarne Kristove nazočnosti,
a sve u službi što intimnijeg sjedinjenja
u pričesti u individualnom smislu…
Možemo i trebamo reći: sudjelovanje u
Tijelu Kristovu preko pričesti
udjeljuje nam Kristovu milost,
ukoliko se to odnosi na zajedničko
blagovanje jednoga kruha (1 Kor 10,14-18).
To je djelatan znak sudjelovanja…
i ucjepljivanja u ono Kristovo Tijelo
u kojem se jedino i može imati udjela
na Duhu Svetom, to jest u Crkvi.

Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904-1984)

Bog sam nije dostatan.
Uvijek nam je potreban i čovjek.
Zato je Krist ustanovio Crkvu i
sakramente što ih dijele ljudi..

Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)

Iz djela Moj život :
 S tom ljubavlju prema vjeri,
što je Bog ulijeva, a koja je čvrsta,
živa vjera, neka uvijek nastoji postupati
u skladu s onim čega se pridržava Crkva,
raspitujući se kod jednih i drugih,
poput nekoga tko je već čvrsto prionuo uz ove istine,
te je ne bi skrenule svekolike objave
što bi ih mogla zamisliti
— sve da i otvorena nebesa vidi —
ni za trunak od onoga čega se pridržava Crkva.

Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)

Iz spisa »Put savršenosti«:
 U svemu što ću reći, podlažem se onome
što uči sveta Majka rimska Crkva.
Ako bi bilo nešto što se protivi njezinoj nauci,
to će biti samo zato jer je ne razumijem.
Molim teologe, za ljubav Božju,
koji budu čitali ovo djelo,
da ga dobro ispitaju,
da isprave zablude
koje bi se mogle potkrasti...

Sv. Terezija Avilska, prva žena naučiteljica Crkve (1515.-1582.)

Prisiljena sam od Krista raspetoga -
ludo zaljubljenog u svoja stvorenja -
obznaniti vam Njegovu volju :(...)
obnovu Crkve, zaručnice Kristove!

Sv. Marija Magdalena De' Pazzi, karmelićanka, mističarka (1566.-1607.)

Iz spisa Paedagogus, 1, 6, 27, 2 :
Kao što je Božja volja čin,
koji se zove – svijet,
tako je njegova nakana spasenje ljudi,
i ona se zove – Crkva.

Sv. Klement Aleksandrijski, (150.-215.)

Iz spisa Paedagogus, 1, 6, 42 :
Kojeg li čudesnog otajstva!
Samo je jedan Otac svemira,
samo jedan Logos svemira i
samo jedan Duh Sveti,
istovjetan posvuda;
i samo je jedna Majka Djevica;
i volim je zvati Crkvom.

Sv. Klement Aleksandrijski, (150.-215.)

Iz spisa Iz In Canticum sermo. O CRKVI :
O poniznosti! O uzvišenosti!
Šator cedarski i svetište Božje;
zemaljski dom i nebeska kraljevska palača;
kuća od blata i carski dvor;
tijelo smrtno i hram svjetlosti;
ruglo oholih i zaručnica Kristova!
Crna si, ali lijepa, kćeri jeruzalemska;
ako te i ruži trud i bol s duga prognanstva,
resi te ipak nebeska krasota..

Sv. Bernard, prezbiter i crkveni naučitelj (1090.-1153.)

Iz spisa Moralia in Job, Praefatio 6, 14:
Naš se Otkupitelj pokazao kao jedna osoba
sa svetom Crkvom koju je uzeo.

Sv. Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj (540.-604.)

Moja je čast, čast opće Crkve.
Moja čast je čvrsta snaga moje braće.
Ja ću onda biti uistinu počašćen
kada se pojedincima neće uskraćivati
njima dužna čast.

Sv. Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj (540.-604.)

Iz spisa Dictum: Procès de condamantion:
Po mom mišljenju,
Isus Krist i Crkva jesu jedno,
i ne treba od toga praviti poteškoću.

 Sv. Ivana Arška - Ivana Orleanska (1412.-1431.)

Iz spisa Enc. Mystici Corporis:
Duhu Kristovu, kao skrivenom počelu,
treba pripisati da su svi dijelovi Tijela povezani,
kako među sobom tako i s vrhovnom Glavom,
jer on čitav prebiva u Glavi,
čitav u Tijelu,
čitav u svakome od njegovih udova.

  Pio XII, papa (1876. - 1958.)

Iz spisa Govor nedavno imenovanim kardinalima (20.02.1946.):
Kristovi se vjernici,
a posve konkretno laici,
nalaze na prvoj crti crkvenoga života;
po njima je Crkva životno počelo ljudskog društva.
Zato napose oni moraju biti sve više
svjesni ne samo da pripadaju Crkvi,
nego da jesu Crkva,
što će reći zajednica vjernika na zemlji
pod vodstvom zajedničke Glave,
naime rimskog prvosvećenika,
i biskupa s njim u zajedništvu.
Oni su Crkva.

  Pio XII, papa (1876. - 1958.)

Iz spisa Myistici corporis, 29.6.1943.:
Kad u Crkvi bivaju slavljeni
vanjskim obredom sakramenti,
sam Krist je onaj koji proizvodi nutarnji učinak...
Za ovu misiju na koju Božanski Otkupitelj
posla Apostole, kao što je on sam bio poslan od Oca,
upravo on je onaj koji krsti, naučava,
upravlja, oprašta, veže,
posvećuje preko svoje Crkve...

  Pio XII, papa (1876. - 1958.)

Iz enciklike Summi Pontificatus, 1939. :
Crkva Kristova, koja je vjeran čuvar
uzvišene božanske mudrosti,
ne nastoji oko toga da bi napala ili
podcijenila posebne značajke koje
sačinjavaju vlastite oznake naroda i
koje svaki narod čuva i cijeni
ljubaznom ljubavlju i razumljivim ponosom,
smatrajući ih svojom dragocjenom baštinom.
Njezin je cilj vrhunaravno jedinstvo u
općenitoj ljubavi, u kojoj se svi trebaju
živo vježbati, a ne uniformnost
koja je isključivo izvanjska, površna i
stoga slabi prirođene snage.
Crkva odobrava i prati svojim majčinskim željama
sve brige i odredbe koje služe mudrom i
urednom razvoju posebnih snaga i težnji,
a imaju korijen u dubini bića svakoga plemena,
dokle god nisu u protivnosti s dužnostima
koje smo dužni čovječanstvu
radi zajedničkoga cilja.

Pio XII, papa (1876. - 1958.)

Iz spisa Utz-Groner, br. 1670
Opstoji samo jedan pravi moral - moralka,
jedna prava religija,
jer samo jedna je temeljna i
supstancijalna istina: Bog;
moral i religija u jednoj objavi: Kristu;
jedan moral i religija sačuvan i naučavan
bez pogreške i bez praznina:
u Katoličkoj crkvi.

Pio XII, papa (1876. - 1958.)

Crkva je zbog svoje [...] iznimne svetosti,
svoga katoličkog jedinstva,
svoje nepobjedive postojanosti,
i sama velik i trajan razlog vjerodostojnosti i
nepobitan dokaz svoga božanskog poslanja.

  I. Vatikanski koncil - dokumenti

Iz spisa Dei Filius. Dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri (24.IV.1870.):
Uistinu ‘nitko ne sumnja, štoviše,
svim je vjekovima poznato,
da je preblaženi Petar, prvak i glava apostola,
te stup vjere i temelj Katoličke Crkve,
od Gospodina našega Isusa Krista,
Spasitelja ljudskoga roda,
primio ključeve Kraljevstva nebeskoga;
on do ovih vremena trajno živi i
vrši sudačku vlast u svojim nasljednicima’,
biskupima svete Rimske stolice,
koju je on osnovao i posvetio svojom krvlju.
Zbog toga, tko god naslijedio tu Petrovu stolicu,
on, prema ustanovi samoga Krista,
dobiva Petrovo prvenstvo nad čitavom Crkvom.

  I. Vatikanski koncil - dokumenti

Shvatila sam, ako Crkva ima tijelo
sastavljeno od različitih udova,
da nije bez najpotrebnijega i najplemenitijega.
Shvatila sam da Crkva ima srce,
i da to srce gori od Ljubavi.
Shvatila sam da članove Crkve
samo Ljubav potiče na djelo, i,
kad bi se Ljubav ugasila,
da apostoli ne bi više naviještali Evanđelje,
mučenici bi odbili lijevati krv [...].
Shvatila sam da Ljubav sadrži sva zvanja,
da je ljubav sve,
da obuhvaća sva vremena i sva mjesta [...]
jednom riječju: da je vječna!

  Sv. Terezija od Djeteta Isusa , redovnica (1873.-1897.)

Doista od početka,
kada je k nama – uzevši tijelo –
sišla Božja Riječ,
odasvud su sve kršćanske Crkve držale i
drže veliku Crkvu koja je ovdje [u Rimu]
jedinom osnovicom i temeljem jer ju,
prema Spasiteljevu obećanju,
vrata paklena nikada nisu nadvladala.

  Sv. Maksim Ispovjedaoc , monah (umro 662.)

Iz spisa Mystagogia :
Crkva je preslika (eikon) Presvetog Trojstva.

Sv. Maksim Ispovjedaoc , monah (umro 662.)

Iz Instructio ad competentes:
Što je Crkva ako ne zbor svih svetih?

 Sv. Niceta Remezijanski, biskup (330.-420.)

Iz spisa In Symbolum Apostolorum scilicet »Credo in Deum« expositio:
Budući da svi vjernici tvore samo jedno tijelo,
dobra se jednih priopćuju drugima [...].
Treba doista vjerovati
da u Crkvi postoji zajedništvo dobara.
A najvažniji je član Krist, jer je glava [...].
Stoga Kristovo se dobro priopćuje svim članovima;
to biva po sakramentima Crkve.

 Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)

Iz spisa Summa Th. II—II, q. 10, art. 12:
 Naučavanje katoličkih učitelja
ima auktoritet od Crkve:
stoga treba polagati veću važnost
auktoritetu Crkve negoli auktoritetu
Augustina ili Jeronima ili
bilo kojeg drugog učitelja.

Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)

Iz spisa G. De Tocco, Vita S. Thomae Aquinatis, 1924.:
 Primam Tebe, cijenu otkupljenja moje duše,
primam Tebe, poputbinu moga putovanja,
zbog čije sam ljubavi učio,
bdio i radio.
Molio sam Ti se i naučavao Te,
ali nisam nikada ništa rekao protiv Tebe.
I ako sam slučajno rekao,
to sam učinio u dobroj vjeri,
i nisam privezan uza svoje mišljenje.
Ako sam pak rekao nešto što je manje
ispravno o ovome i o drugim sakramentima,
prepuštam se potpuno da me ispravi
rimska Crkva i u poslušnosti prema njoj
odlazim s ovoga svijeta...

Sv. Toma Akvinski, dominikanac i crkveni naučitelj (1225.-1274.)

Budući da Crkvom ravna jedan te isti Duh,
sva dobra koja je primila nužno su zajedničko dobro.

Rimski katekizam

Točnost i sigurnost u najvažnijim pitanjima
modernog života nalazim jedino
u katoličkoj crkvi i
stoga sam postao katolik...

Gilbert Keith Chesterton, pisac, obraćenik ( 1874. – 1936.)

U bogoslužju, osobito u liturgiji sakramenata,
postoji nepromjenljiv dio,
jer je božanskog ustanovljenja,
a Crkva mu je čuvarica, i
dijelovi podložni promjeni,
koje Crkva ima moć, a katkad i dužnost,
prilagoditi kulturi
nedavno evangeliziranih naroda.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz Apost. pob. Familiaris consortio, 85:
Nitko na ovom svijetu nije lišen obitelji:
Crkva je svima dom i obitelj,
osobito onima koji su ‘umorni i
opterećeni’ (Mt 11, 28).

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz Apost. pob. Familiaris consortio :
Kršćanska obitelj pruža
izrazitu objavu i
ostvarenje crkvenoga zajedništva;
stoga se može i treba zvati ‘kućna Crkva’.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz Apost. pob. Familiaris consortio, 84:
Zajedno sa Sinodom snažno potičemo
pastire i cijelu zajednicu vjernika
da pomognu odijeljenima rastavom braka,
pazeći brižnom ljubavlju da se oni
ne osjećaju odijeljenima od Crkve,
jer mogu, dapače i moraju kao
krštenici sudjelovati u njezinu životu.
Valja ih poticati da slušaju Božju riječ,
da nazoče misnoj žrtvi,
da ustraju u molitvi,
da pomažu djela ljubavi i
pothvate zajednice za pravednost,
da odgajaju djecu u kršćanskoj vjeri,
duhom i djelima njeguju pokoru i da
svednevice zazivaju Božju milost.
Neka Crkva moli za njih,
neka ih hrabri i prema nima
se pokazuje kao milosrdna majka
te ih tako podupitre u vjeri i nadi!

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz Propovjedi 12. ožujka 2000., na prvu korizmenu nedjelju :
Opraštamo i tražimo oproštenje!
Dok dajemo hvalu Bogu koji,
u svojoj milosrdnoj ljubavi,
daje da u Crkvi urodi bogata žetva svetosti,
misionarskog žara,
potpunog posvećenja Kristu i bližnjima,
ne možemo ne prepoznati nevjernost evanđelju
u koje su upala neka naša braća,
osobito u drugom tisućljeću.
Tražimo oproštenje za podjele među kršćanima,
za nasilje koje su neki od njih počinili
služeći istini, za stavove nepovjerenja i
neprijateljstva koje su katkada zauzimali
prema sljedbenicima ostalih vjeroispovijesti.
Ispovijedamo tim više našu odgovornost kao kršćana
za današnja zla...
Pred bezboštvom, vjerskom ravnodušnošću,
posvjetovnjačenjem, etičkim relativizmom,
kršenjem prava na život,
nezainteresiranošću za siromaštvo mnogih zemalja,
ne možemo ne zapitati se koja je naša odgovornost.
Ponizno molimo oproštenje za udio
koji svaki od nas svojim ponašanjem
ima u tim pakostima, i tako doprinosi
da se nagrđuje lice Crkve.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz enciklike Ecclesia de Eucharistia (2003.)
Euharistija, Isusova spasiteljska prisutnost
u zajednici vjernika i njezina duhovna hrana,
nešto je najdragocjenije što
Crkva ima na svome povijesnom putu.
To objašnjava brižnu pozornost
koju je ona uvijek ukazivala
euharistijskom otajstvu.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz enciklike Otkupitelj čovjeka,1979.:
Osnovni je zadatak Crkve u svako,
a osobito u naše vrijeme,
upravljati čovjekov pogled,
usmjeravati svijest i iskustvo
svega čovječanstva prema Kristovu Otajstvu,
pomagati svim ljudima da steknu
obiteljsku bliskost s dubimom Otkupljenja
koje se događa u Isusu Kristu.
U isto se vrijeme time dodiruje ono
što je u čovjeku najdublje,
područje ljudskih srdaca,
ljudskih savjesti, ljudske svakidašnjice.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz Apostolske pobudnice o pozivu i poslanju laika u Crkvi i u svijetu:
Crkva ima toliko toga reći mladima,
a mladi imaju toliko toga reći Crkvi.
Taj međusobni dijalog
koji se ima ostvarivali u velikoj srdačnosti,
jasnoći i smjelosti pomoći će susretu i
razmjeni dobara između generacija i bit će izvor
bogatstva i mladosti za Crkvu i za građansko društvo.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz spisa Govor u Osijeku, 07.06.2004.:
 Dragi vjernici svjetovnjaci, muževi i žene,
pozvani ste velikodušno preuzeti na sebe
svoj dio odgovornosti za život
crkvenih zajednica kojima pripadate.
Lice župa, mjesta prihvaćanja i poslanja,
ovisi također o vama.
Vi ste — kao dionici Kristove svećeničke,
proročke i kraljevske službe (usp. LG,34-36),
te obogaćeni darovima Duha — osposobljeni
pružati svoj doprinos na području bogoštovlja i
vjerske pouke te u promaknuću
raznovrsnih misijskih i karitativnih djela.
Ni jedan krštenik ne može ljenčariti!
Ne obeshrabrujte se pred složenošću prilika!
U molitvi tražite ishodište svake apostolske snage.
Iz Evanđelja crpite svjetlost,
koja će ravnati vašim koracima.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz enciklike Fides et ratio:
 Svakom razmišljanju koje Crkva poduzima
u temelju leži svijest da je kod nje
pohranjena poruka koja svoje podrijetlo
vuče od samoga Boga (usp. 2 Kor 4,1–2).
Znanje koje ona ljudima pruža ne dolazi od
njezina vlastitog razmišljanja,
pa bilo ono i najdublje,
nego iz prihvašanja Božje riječi u
vjeri (usp. 1 Sol 2,13).

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz spisa Vita Consecrata
- Apostolska pobudnica o posvećenomu životu i
njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, 1996.:
Ustanove potpuno usmjerene prema kontemplaciji,
koje sačinjavaju žene ili muževi,
Crkvi su dika i izvor nebeskih milosti.
Osobe koje su u njima svojim životom i
poslanjem oponašaju Krista u molitvi na brdu,
svjedoče Božje gospodstvo nad poviješću,
anticipiraju buduću slavu.
U samoći i šutnji, slušanjem Božje riječi,
vršenjem bogoštovlja, osobnom askezom,
molitvom, mrtvljenjem i
zajedništvom bratske ljubavi,
oni cijeli svoj život i djelatnost
usmjeruju prema kontemplaciji Boga.
Tako crkvenoj zajednici pružaju
jedinstveno svjedočanstvo ljubavi
Crkve prema svom Gospodinu i,
tajanstvenom apostolskom plodnošću,
pridonose rastu Božjeg naroda.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz spisa Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, 17. studenog 1996.:
Kakvo li su samo neprocjenjivo blago
za Crkvu i društvo
zajednice kontemplativnog života!

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz "Putem života: Autoergografija" :
Ti si osnovao svoju Crkvu,
da poučava ljude o objavi Božjoj i
da ih vodi k nadnaravnoj sreći...

Zimmermann Stjepan, filozof i teolog (1884.-1963.)

Iz Spisa o vremenu Došašća :
Vidite, Krist dolazi tražiti nas;
Crkva nas poziva da ga dobro primimo...

Sv.Franjo Saleški , biskup i crkveni naučitelj ( 1567.-1622.)

Iz Bule najave Izvanrednoga jubileja milosrđa :
Oci okupljeni na Koncilu snažno su osjetili,
kao dašak Duha,
potrebu da ljudima svoga vremena
progovore o Bogu na razumljiviji način.
Nakon što su srušene zidine,
koje su Crkvu predugo držale
zatvorenom u povlaštenoj utvrdi,
došlo je vrijeme da se evanđelje
naviješta na nov način.
To je novo razdoblje neprekidne evangelizacije,
novo zalaganje svih kršćana
za oduševljenije i uvjerenije svjedočenje svoje vjere.
Crkva je osjećala odgovornost
da u svijetu bude živi znak Očeve ljubavi.

Papa Franjo (1936.)

Opusc. XI. o redovničkom životu :
Premda se čini da smo udaljeni od Crkve
po samoći naših tijela,
ipak smo uvijek vrlo prisutni u njoj
po nepovredljivom otajstvu jedinstva.

Sv. Petar Damiani , biskup i crkveni naučitelj (1007.-1072.)

Stari osjetiše da je naše tijelo kuća.
Jer samo onaj je čovjek,
tko je živa kuća Božja:
templum Dei absconditi, živa crkva,
gdje je duh svećenik, srce oltar.
Oči — dva divna prozora.

Antun Gustav Matoš, pjesnik (1873.-1914.)

Iz knjige Nitko nije otok :
Naš je nebeski Otac pozvao
svakoga od nas na mjesto,
na kojem On može najbolje zadovoljiti
svoju beskrajnu želju da nas učini dobrima.
Njegov neistraživ izbor te službe ili
toga životnog položaja ili
posebne zadaće na koju nas zove,
ne smijemo prosuđivati
nutarnjom vrijednošću tih službi,
nego samo po sakrivenoj Božjoj ljubavi.
Ljubim svoje zvanje ne zato što
mislim da je najbolje u Crkvi,
nego zato što je ono
koje je Bog htio za mene.

Thomas Merton, trapist redovnik (1915.-1968.)

Iz spisa Writings on Spiritual Direction:
Ne smije se zaboraviti da je duhovni vođa
u prvim stoljećima bio mnogo više nego
što to sadašnje ime uključuje.
On je bio duhovni otac koji je 'rodio' puni život
u duši učenika u prvom redu po svojoj pouci,
a onda također po svojoj molitvi,
svetosti i primjeru.
On je bio za mladog monaha poput 'sakramenta',
Gospodinova prisutnost u crkvenoj zajednici.

Thomas Merton, trapist redovnik (1915.-1968.)

Iz spisa De oratione :
Monah je od svih rastavljen i
sa svima sjedinjen.

Evargije Pontski (oko 346.-399.,učenik Grgura Nazijanskog )

Iz spisa Lumen gentium - Konstitucija o Crkvi :
Neka nitko ne misli da se redovnici
svojim posvećenjem otuđuju od ljudi
ili da su beskorisni u zemaljskoj državi.
Jer premda katkad izravno
ne pomažu svojim suvremenicima,
ipak su im na dublji način
prisutni u Kristovu srcu
te s njima duhovno surađuju
kako bi se izgradnja zemaljske države
uvijek temeljila u Gospodinu i
prema Njemu usmjeravala,
da ne bi možda uzalud radili oni koji je grade.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz spisa Gaudium et spes, br. 40:
Crkva, idući za svojim spasonosnim ciljem,
ne posreduje čovjeku samo božanski život
nego odsijeva također, i to na čitavi svijet,
svjetlo koje je odraz tog života,
osobito time što liječi i uzdiže
dostojanstvo ljudske osobe,
učvršćuje povezanost ljudskoga društva
te daje dublji smisao i uzvišenije značenje
svakidašnjem čovječjem djelovanju.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz spisa Gaudium et spes, br. 45:
Crkva kad sama pomaže svijet i
kad od njega mnogo prima teži
jedino za tim da dođe kraljevstvo Božje i
da se ostvari spasenje svega ljudskoga roda.
Uostalom, sve dobro koje narod Božji
za vrijeme svoga zemaljskog putovanja
može pružiti ljudskoj obitelji
dolazi odatle što je Crkva
’sveopći sakrament spasenja’,
koji očituje i ujedno ostvaruje misterij
Božje ljubavi prema čovjeku.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz spisa Ad gentes, Br.5.:
Misija se dakle Crkve ispunjava djelovanjem
kojim ona postaje činjenično potpuno
prisutna svim ljudima i narodima -
pokoravajući se Kristovoj naredbi i
potaknuta milošću i ljubavlju Duha Svetoga -
da ih primjerom života i propovijedanjem,
sakramentima i ostalim sredstvima milosti
privede vjeri, slobodi i Kristovu miru,
da im se tako otvori slobodan i
siguran put do punog udioništva u Kristovu misteriju.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz spisa Nostra aetate 1:
Na osnovi svoje zadaće promicanja jedinstva i
ljubavi medu ljudima a takoder i među narodima,
ona (Crkva) prije svega svraća svoju pozornost
na ono što je ljudima zajedničko i
što ih vodi do međusobnog zajedništva.
Svi su, naime, narodi jedna zajednica;
imaju isti iskon, jer je Bog sav ljudski rod
nastanio po svoj površini zemaljskoj;
svima je posljednji cilj Bog,
čija se providnost i svjedočanstvo dobrote,
a i naum spasenja protežu na sve....

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz spisa Unitatis redintegratio,14:
Na Istoku cvjeta više posebnih ili mjesnih Crkava,
među kojima prvo mjesto pripada patrijarškim Crkvama,
od kojih se mnoge mogu podičiti
da su potekle od samih apostola.
Otuda je u istočnjaka prevladavala
i prevladava briga i nastojanje
da se sačuvaju one bratske veze
zajedništva vjere i ljubavi koje
imaju važiti među mjesnim Crkvama kao među sestrama.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz spisa Lumen gentium, 42 :
Svetosti Crkve na osobit način pogoduju
mnogi savjeti koje je Gospodin u Evanđelju
predložio svojim učenicima da ih vrše.
Među njima se ističe dragocjeni dar
božanske milosti koji Otac nekima daje
(usp.Mt 19, 11; 1 Kor 7, 7)
da se u djevičanstvu ili celibatu nerazdijeljenim
srcem (usp. 1 Kor 7, 32—34) lakše posvete samom Bogu.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz pisma Causa Praeclara :
Crkva, dok mnogo cijeni vanjski apostolat,
toliko potreban u našemu vremenu,
ipak najveću vrijednost pripisuje
životu posvećenom kontemplaciji,
i to upravo u ovom dobu prenaglašenog aktivizma…
Spasitelj je otkupio svijet,
koji je robovao grijehu
prvenstveno uzdižući Svoju molitvu Ocu i
žrtvujući sama sebe.
Zato onaj koji nastoji živjeti
ovaj intimni vid Kristova poslanja
premda se ne posvećuje nikakvom
vanjskom djelovanju,
ipak na najizvrsniji način vrši apostolat.

Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)

Iz enciklike Mater et magistra, 1961. :
Majka i Učiteljica naroda, katolička Crkva,
ustanovljena je od Krista Isusa
zato da svi koji, u tijeku vjekova,
dođu u njezino krilo i zagrljaj,
nađu spas i puninu izvrsnijega života.
Toj je Crkvi, »stupu i podlozi istine«
(1. Tim 3, 15), njezin presveti Osnivač
povjerio dvostruku zadaću:
da mu rađa djecu i da rođene uči i vodi
majčinskom se providnošću brinući za
život pojedinaca i naroda,
život čije je uzvišeno dostojanstvo imala
uvijek u najvišoj cijeni i budno ga čuvala.

Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)

Iz enciklike Mater et magistra, 1961. :
Iako je dakle svetoj Crkvi prvi zadatak
posvećivati duše i činiti ih dionicima
nebeskih dobara, ipak se brine i za
potrebe svagdašnjega ljudskoga života,
ne samo s obzirom na hranu i uzdržavanje
nego i s obzirom na blagostanje i napredak
u raznovrsnim dobrima i u različitim
vremenskim prilikama.
Kad to Crkva ostvaruje, izvršava naredbu
svojeg osnivača Krista koji,
kad na jednom mjestu veli:
»Ja sam put, istina i život« (Iv 14, 6)
a na drugom: »Ja sam svjetlo svijeta«
(Iv 8, 12), smjera, dakako, u prvom redu
na čovjekov vječni spas, a kad pri pogledu na
ogladnjelo mnoštvo gotovo plačući dovikuje:
»Žao mi je naroda« (Mk 8, 2),
pokazuje da su mu na srcu i
zemaljske potrebe ljudi.
I ne dokazuje to božanski Otkupitelj
samo riječima već i djelima svoga života
kad ne jednom čudnovato umnaža kruh
da utaži glad mnoštvu.

Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)

Iz enciklike Mater et magistra, 1961. :
Crkva, proževši svojom snagom, takoreći,
žile nekoga naroda, nije, niti sebe smatra
nekakvom ustanovom koja je narodu
nametnuta izvana.
To je tako zato što se pojedini ljudi,
gdje je Crkva prisutna,
u Kristu ili preporađaju ili uskrsavaju.
A takvi se nikada ne osjećaju
prisiljeni nikakvom izvanjskom silom;
naprotiv, osjećajući se savršeno slobodnima,
teže k Bogu posve slobodno.
Zato što god im se čini dobrim i poštenim,
prihvaćaju i vrše.

Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)

Iz spisa Poruka preko radija 11. IX 1962.:
Koga ne hvata užas od rata?
Tko ne teži svim svojim silama za mirom?
Također Crkva, i to više nego itko drugi,
jer je ona svima majka.
Preko papa Crkva ne prestaje objavljivati
svoju ljubav prema miru,
svoju volju za mirom,
svoju lojalnu suradnju u svakom iskrenom
nastojanju u korist mira.
Ona radi svim svojim snagama,
da se narodi približe jedni drugima,
da se međusobno razumiju i
da se uzajamno poštuju.
Zar nije naš koncilski zbor
sam po sebi živi svjedok,
vidljivi znak jedne zajednice bratske ljubavi
kroz različitosti rasa, naroda i jezika!
Mi afirmiramo bratsko jedinstvo ljudi
unatoč granicama i civilizacijama.

Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)

Iz enciklike Deus Caritas est :
Ljubav prema bližnjemu,
ukorijenjena u ljubavi prema Bogu,
na prvome je mjestu i nadasve zadaća
svakoga pojedinoga vjernika,
ali je također zadaća cijele crkvene zajednice,
i to na svim njezinim razinama:
od mjesnih zajednica do partikularne Crkve i
sve do opće Crkve u cjelini.
Crkva i kao zajednica mora činiti ljubav.
To ima za posljedicu da ljubav
treba također biti organizirana
kako bi predstavljala uređen oblik služenja.

Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Razgovori o vjeri:
Subjekt koji čini teologiju nije
pojedini znanstvenik nego čitava Crkva.
Teološki rad je u službi Crkve i
pojedini teolozi koliko god htjeli biti
kreativni njihovo je prvotno poslanje produbiti,
pomoći shvatiti i navijestiti
zajednički polog vjere;
uskladiti ga sa znakovima vremena,
a ne stvarati ga.
Crkva je pozvana naviještati Evanđelje,
unositi u svijet istinu o Bogu i
istinu o čovjeku.
Ona od tog navještaja ne može odustati,
ne može ga prilagođavati i
ne može ga mijenjati,
jer je on sadržan u Objavi.

Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
 Priznajem, za mene upravo...
nesavršena svetost Crkve ima u sebi
nešto beskrajno utješnog.
Jer, zar čovjek ne bi prezao pred svetošću
koja bi bila bez ljage te bi nas
samo sudila i spaljivala?

Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Glaube und Zukunft, 1970.:
Budućnost Crkve može i postojat će i danas
samo iz snage onih, koji imaju duboke korijene i
žive iz čiste punine svoje vjere.
Recimo to pozitivno:
budućnost Crkve će i ovog puta, kao uvijek,
biti obilježena svecima.

Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Glaube und Zukunft, 1970.:
Čini mi se da je sigurno,
da za Crkvu još preostaju teški časovi.
Njezina prava kriza tek počinje.
Mora se računati s visokim potresima.
Ali sam sasvim siguran bit će to Crkva
koja neće više u takvoj mjeri biti
društvena snaga koja vlada.
No ona će opet cvasti i biti
vidljiva ljudima kao zavičaj,
koji im daje život i nadu i preko smrti.

Benedikt XVI, Joseph Ratzinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz djela Expositio psalmi CXVIII :
Ovaj ljiljan se rađa u trnju,
to jest, među Židovima i hereticima;
rađa se u interesima ovoga svijeta,
koji su okupirali ljudski duh i dušu.
Možemo interpretirati i na drugi način:
kao što se ljiljan ističe među trnjem
tako Crkva Božja blista
iznad svih ljudskih zajednica.

Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)

Iz spisa Sermo contra Auxentium, 36 :
Car je u Crkvi, a ne iznad Crkve.
Dobar car nastoji pomoći Crkvi,
ne boriti se protiv nje.
To tvrdimo ponizno jednako čvrstini
kojom to naviještamo, pa i ako
nam se prijeti mučenjem, mačem ili progonom.
Mi, sluge Kristove zaboravili smo na strah.

Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)

Iz djela Christlicher Stand (Kršćanski stav) :
Crkva ne započinje kod Cezareje Filipove ili
kod poziva dvanaestorice,
nego bitno u Nazaretskoj kući:
sa suglasnošću Djevice
da postane majka Božjeg Sina i
Njegove 'braće', 'ostatkom svoga potomstva' (Otk 12,17).

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Iz djela Sponsa verbi :
Hijerarhija u Crkvi ima svrhu
da pojedinačnim vjernicima donosi
vrelo otajstva Crkve neokrnjeno i
neokaljano ljudskim ograničenjem i grijehom.

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Iz spisa J.Antolović -Hans Urs von Balthasar, 1976.:
»Što je Crkva?«
Ona je unija onih koji su ujedinjeni i
sazdani u Marijin 'fiat',
što ne poznaje nikakvih granica,
spremnih primiti Božju spasiteljsku volju
u svojim razmjerima i sve ostale braće...

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Iz spisa Svećenička duhovnost:
 Nasljedovanje Krista zahtijeva
da crkvena poslušnost u odnosu
prema crkvenoj službi bude spremna
nasljedovati Gospodina i u krajnjoj situaciji,
koja je zapravo spasonosna, i koja je za čovjeka
istodobno egzemplarna kušnja
želi li stvarno slušati drugoga,
a ne samo samoga sebe,
svoju vlastitu dobru volju,
svoju čvrstu odluku ili idealan program. [...]
Jer, svijet se ne otkupljuje ‘slobodom’ i
‘punoljetnošću’, nego ‘poslušnošću do smrti, i
to smrti na križu.

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Iz spisa La gloire et la croix:
Kao što majka tumači svijet svome djetetu,
kao što mu pokazuje kakö će ga gledati
i promatrati itd., tako i Crkva,
ugledajući se u iskustvo majke Spasiteljeve,
vjernice par excellence,
uči svoju djecu Riječi Božjoj;
ona im prenosi, zaslugom svog iskustva
majke i zaručnice, ne samo smisao,
nego i okus i ukus,
stvarni i utjelovljeni karakter te Riječi.

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Iz spisa Le visage de l’Êglise:
Crkva je egzaktni,
neotklonjivi horizont Kristova otkupljenja,
kao što je Krist nama horizont Božji.

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Iz Pisma p. Ivanu Kukuli DI :
Mržnja progonitelja kipi na mene i dalje,
nadajuć se,
da će mi ipak na koncu slomiti živce.
Bog je međutim jači.
U Njega sam uvijek stavljao
svoju nadu i nisam se prevario.
Ne ću se prevariti ni ubuduće.
Bolje je časno poginuti negoli
sramotno živjeti kao izdajnik Crkve.
Znam, da ona ne će propasti,
ali će prije ili kasnije propasti oni,
koji rade na njezinoj propasti.

Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)

Iz Pisma Ivanu Meštroviću, hrvatskom kiparu, 2.lipnja 1959.:
Ja vjerojatno neću doživjeti slom komunizma
u svijetu radi skršena zdravlja.
Ali sam apsolutno siguran u taj slom.
Štogod se radi protiv naravi,
mora se srušiti unutarnjom nuždom(...)
Komunizam negira i ruglu izvrgava
Boga — sotonski narod.
Sotona je izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran,
da će je izgubiti i na Kalvariji mističnog Krista,
a to je Crkva, koja danas prolazi svoju Golgotu.

Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)

Iz Pisma časnoj sestri, 16. kolovoza 1955.:
Bog je velik i u najsitnijim djelima kao i u velikim.
Glavno je: dobar duh Družbe,
vjerno održavanje pravila.
Imamo prilike slijediti Isusa na križnom putu...
Sijati u ljubavi. Strpite se, utvrdite srce,
dolazak Gospodnji se približuje.
Pridonesite nešto pobjedi Crkve,
koja sigurno dolazi, u unutrašnjem
preobražaju duša.

Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)

Čini se da se sve hereze
slažu u jednoj stvari,
a to je mržnja prema Crkvi...

Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)

Iz spisa The Via Media of the Anglican Church, 1888.:
 Čitavi tijek povijesti kršćanstva
obilježen je nevoljama i neredima.
Svako se stoljeće čini sličnim prethodnom,
a onima koji u njemu žive
čini se kao da je gore od svih prethodnih.
Crkva je trajno bolesna…
Čini se kao da vjere nestaje,
da se raskoli šire,
svjetlo istine blijedi,
a vjernici su raspršeni.
Krist se uvijek nalazi
u smrtnoj agoniji...

Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)

Iz spisa De morbidus persecutorum, I :
Gledaj, sada su zgnječeni svi protivnici,
sada je došao mir na zemlju.
Crkva koja je još nedavno
bila bačena na zemlju,
ponovo se diže;
hram Božji što su ga zli bili srušili,
ponovo je po milosti Božjoj
sagrađen još snažniji.
Gospodin je naime podigao vladara,
koji je dokinuo nepravedne i
krvave odluke tirana,
a imao je samilosti prema ljudskom rodu.
Sva se srca raduju zbog
ljubljenog svijetlog mira...

Laktancije, kršćanski pisac (240.-320.)

Iz spisa Euzebije, Vita Constantini II,55 :
Molim te svevišnji Bože,
pod tvojim vodstvom započeo sam i
priveo kraju svoj pothvat za spašavanje ljudi.
Nosio sam posvuda pred sobom tvoj sveti Znak i
tako sam vodio vojsku prema slavnim pobjedama.
I ako me u slučaju državne potrebe
budeš trebao ponovo pozvati,
slijedit ću isti znak u pohodu protiv neprijatelja.
Osjećam se potaknut da osobno poradim na obnovi
tvoje presvete kuće (Crkve),
koju su zli ljudi razrušili i oskvrnuli.

Konstantin Veliki , rimski car (272.-337.)

Iz spisa Atanazije, Apologia contra Arianos, 59 :
A sada točno znaj moju volju —
otvori bez otezanja vrata Crkve
svima onima koji žele ući!
Ako, međutim, doznam da si zapriječio
ući nekome tko je zaželio da bude
u zajedništvu s Crkvom, i
ako si mu prepriječio put, znaj:
odmah ću poslati ljude
koji će te po mojoj naredbi
svrgnuti s biskupske stolice.

Konstantin Veliki , rimski car (272.-337.)

Iz spisa Mystagogia :
'Crkva' znači i skup (zajednicu) povezanih
dijelova (systema) i sabornost (synodos).

Sv.Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)

Iz spisa Homilija 4, o Izaiji:
Prije nego pomislite na to,
da Crkvu promijenite -
najprije promijenite sunce,
mjesec i zvijezde;
prije ćete utrnuti svijetlo sunčano,
negoli Crkvu preokrenuti.

Sv.Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)

Iz spisa Epistula ad Smyrnaeos, 8 :
Gdjegod da je biskup,
tamo treba biti i narod,
kao i gdjegod je Krist,
tu je i opća Crkva (katholike ekklesia).

Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik ( oko 35.-107.)

Iz spisa La foi chrétienne (Kršćanska vjera) :
Svi smo na putu u nebesko svetište,
k liturgiji vječnosti.
Božji narod je već sad ‚obredna zajednica‘.
Riječ Crkva znači zajednica.
Crkva nikad ne zaslužuje svoje ime
kao tada kada se Božji narod skupi
oko svojeg pastira u slavljenju euharistije.
To je samo stanica velikog tijela,
a na nevidljiv način prisutno je cijelo tijelo.

Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)

Iz spisa Meditacija o Crkvi :
Ako njezino bogatstvo nije Isus Krist,
onda je Crkva bijedna.
Neplodna je ako u njoj ne cvjeta
duh Isusa Krista.
Njezine zidine raspadaju se ako njezin arhitekt
više nije Isus Krist i
ako Sveti Duh više nije malter za živo kamenje
iz kojeg je sagrađena.

Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)

Iz spisa Katoličanstvo :
Kršćaninov poziv ne može biti bijeg već suradnja.
Riječ je o tome da on s Bogom i ljudima
radi na djelu Božjem u svijetu i u čovječanstvu.
Cilj je jedinstven:
samo pod uvjetom da sa svima teži k tomu cilju,
umjesto da igra svoju sebičnu igru,
on može imati udjela u konačnoj pobjedi,
može naći mjesto u zajedničkom spasenju:
in redemptione communi.

Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)

Iz spisa iz 1938. godine :
Ako se Krista može nazvati sakramentom Boga,
onda je Crkva za nas sakrament Krista,
ona ga predstavlja u čitavoj
izvornoj snazi riječi: ona nam daruje njegovu
istinsku prisutnost […]

Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)

Iz spisa Paradoks i misterij Crkve, 1967.:
Sretni oni, boji su još u djetinjstvu,
na krilu svoje majke, naučili gledati
Crkvu kao majku!
Sretni, još sretniji oni, koje je iskustvo,
ma kakvo ono bilo,
učvrstilo u toj prvoj spoznaji!
Sretni oni, koje je jednog dana zanijela
te ih sve više zanosi nepojmljiva novost,
nepojmljivo bogatstvo,
nepojmljiva dubina Života,
što im ga je ova majka pružila!

Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)

Iz spisa Plädoyers, Kösel—Verlag, 1971.:
Znadu li oni koji još prihvaćaju Krista,
premda niječu Crkvu,
da oni Isusa konačno duguju
upravo Crkvi?...
A što bi bilo čovječanstvo,
kad bismo mu oduzeli Krista?!

Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)

Ako netko gleda Crkvu,
on uistinu gleda Krista.

Sv. Grgur Nisenski, redovnik, biskup (330.-395.)

Iz spisa List apostolski Leona pape XIII svim vladarom i narodom (1894.):
Prije onoga vremena, kad je čovjek razstavio ono,
što Bog spojio bijaše, sveto je bilo kod
svih kršćanskih naroda ime Apostolske Stolice,
te su se Rimskom biskupu,
kao zakonitomu nasljedniku sv. Petra,
a po tom namjestniku Isusa Krista na zemlji,
tako iztok kao i zapad skladno
bez ikakve dvojbe pokoravali.

Lav XIII, papa (1810.-1903.)

Iz spisa Testem benevolentiae", 1899.:
 Duh Sveti vodi duše, ali autentičnost
njegovih nadahnuća i poticaja u pojedinih osoba
provjerava Crkva kojoj je Krist povjerio
nepogrešivu zadaću poučavanja;
u posvećivanju ljudi Bog se redovito
služi drugim ljudima;
to je sigurna i stalna nauka crkvenih otaca,
naučitelja, teologa i svetaca;
tko ne prihvaća tu nauku i ne ravna se po njoj
stavlja svoj duhovni život u veliku opasnost.

Lav XIII, papa (1810.-1903.)

Iz spisa Moliti Franjinim srcem :
Neka nam Franjin primjer pomogne da,
ponizno pripadajući zajednici, Crkvi,
ostanemo otvoreni evanđeoskom duhu,
kako bi na taj način i po nama ova Crkva
bila više svjetlo svijetu i svim narodima.

Zvjezdan Linić, prezbiter, franjevac (1941.-2013.)

Iz spisa „Propovijed o Mt 18,7-9:
Ako te sablažnjava tvoja ruka ili tvoja noga (…)
To Isus veli apostolima,
a na apostolima je utemeljena Crkva.
Prema tome, što god govori apostolima,
govori Crkvi jer Crkva ima samo jedno tijelo
premda posjeduje mnoge članove.
Isto i Apostol reče Korinćanima:
postoje proroci, učitelji, svećenici,
čudotvorci i druge sile.
Pavao je na tom mjestu raspravljao o
duhovnim milostima (usp. 1 Kor 12,1-31).
Tu veli: ‘Može li oko kazati ruci: ti mi nisi nužna ili
pak ruka reći nozi: nisi mi nužna’ (1 Kor 12,21)?
To Pavao iznosi kao primjer jer je predugo sve nabrajati.
To reče jer se jedno tijelo Crkve
sastoji iz mnogo članova.
Crkva ima prave oči.
To su crkveni muževi i učitelji
koji u Pismu vide Božja otajstva.
Nazivaju se ‘vidiocima’ (1 Sam 9,9).
Prema tome, ti koji vide s pravom se
nazivaju očima Crkve.

Sv. Jeronim , prezbiter i crkveni naučitelj (347.- 420.)

Iz spisa Adv. Jovin.,1,2:
 ...a veliš da se na Petru
utemeljuje Crkva,
premda se to na drugom mjestu
zbiva na svim apostolima i svi
primaju ključeve kraljevstva nebeskoga
i na svima se snaga Crkve
jednako (ex aequo) učvršćuje;
ipak je među dvanaestoricom
izabran jedan da bi se,
pošto je postavljena glava,
otklonila prilika za razdor.

Sv. Jeronim , prezbiter i crkveni naučitelj (347.- 420.)

Iz Zborne molitve Prigodne mise za evangelizaciju naroda, formular B:
Bože, ti hoćeš da Crkva bude
svim narodima sakrament spasenja
i nastavi Kristovo djelo do kraja vjekova.
Potakni srca svojih vjernika,
da osjete hitnost tvoga poziva,
založe se za spasenje ljudi
te iz svih naroda nastane jedna obitelj
i jedan tvoj narod.

Rimski misal

Iz spisa Zborna molitva - obrazac B, misa za opću Crkvu:
Bože, u Novom savezu ti iz ljudskog roda
izabireš novi narod, jedinstven u Duhu Svetom.
Daj da tvoja Crkva bude vjerna svom poslanju,
uvijek na službu ljudskoj zajednici,
kvasac duša obnove ljudskog društva,
dok čovječanstvo ne postane Božjom obitelji.

Rimski misal

Iz spisa Zborna molitva - misa za mjesnu Crkvu:
Bože, u mjesnim crkvam a širom svijeta
postaje vidljiva jedna, sveta,
katolička i apostolska Crkva.
Daj svome narodu da bude sjedinjen
sa svojim biskupom,
a po evanđelju i euharistiji sabran u Duhu Svetom
te predstavlja svu zajednicu tvoga naroda
na zemlji kao znak Kristove prisutnosti u svijetu.

Rimski misal

Iz spisa Traditio Apostolica (II.st.)
- o Jutarnjoj službi posvećenoj propovijedanju i katehezi.:
Čut ćeš ono što ne znaš, i
dobit ćeš ono što će ti Duh Sveti
dati po onima koji te poučavaju...
Osim toga bit će ti rečeno ono
što trebaš činiti kod kuće.
Stoga neka se svatko pobrine da pođe u crkvu
na mjesto gdje Duh cvjeta.
Ako nema pouke, neka svatko ostane kod kuće,
uzme Sveto pismo i nek‘ čita,
u mjeri u kojoj mu je moguće i
kako mu se čini korisnim.

Sv. Hipolit Rimski, prezbiter (170.-235.)

Sveta Rimska crkva istinito i ponizno priznaje
da je od samog Gospodina u blaženom Petru,
prvaku i glavi apostola,
čiji je nasljednik rimski prvosvećenik,
s puninom vlasti dobila vrhovno i puno prvenstvo
i vrhovništvo nad čitavom katoličkom Crkvom.
I kao što je ona više od ostalih
obvezna braniti vjersku istinu,
isto se tako, ako se pojave neka pitanja o vjeri,
ona moraju riješiti prema njezinom sudu.

Drugi Lionski koncil (1274.)

Iz spisa bula Unam Sanctam (18.11.1302.):
U moći Crkve razlikuju se dva mača,
onaj duhovni i onaj vremeniti.
Prvi provodi Crkva, drugi [se provodi] za Crkvu,
onaj rukom svećenika,
ovaj rukom kralja ali prema naznakama svećenika (…).
Duhovna moć treba uređivati i suditi vremenitu moć (…).
Koji se opire ovoj vrhovnoj duhovnoj moći,
koju vrši jedan čovjek ali koja dolazi od Boga,
u obećanju Petru, opire se samom Bogu.
Potrebno je dakle da se svaki čovjek,
koji želi svoje spasenje,
podloži biskupu Rima.

Bonifacije VIII, papa (1294.-1303.)

Iz spisa bula Laetentur coeli (06.07.1439.):
Definiramo osim toga da sveta Apostolska Stolica i
rimski prvosvećenik imaju primat u cijelomu svijetu;
da je isti rimski prvosvećenik nasljednik blaženoga Petra,
prvaka apostola, i da je pravi namjesnik Krista,
glave cijele Crkve, otac i učitelj svih kršćana;
da je naš Gospodin Isus Krist njemu,
u osobi blaženoga Petra, predao punu vlast napasanja,
upravljanja i vođenja opće Crkve,
kao što je sadržano u aktima ekumenskih
sabora i u svetim kanonima.

Firentinski sabor (1431.-1439.)

Iz spisa Crkva, stup istine. Uspomene na moje doktrinalne
djelatnosti u II. Vatikanskom Saboru:
Svi biskupi u svojem biskupskom posvećenju
primaju vrhovnu vlast nad Općom crkvom,
ali tako da, kao Kolegij biskupa,
upravljaju tom Crkvom, a pojedini biskupi
primaju tu vrhovnu vlast u Crkvi in potentia,
razumije se in potentia activa;
papa pak tu biskupsku vlast,
koju je on kao biskup primio u biskupskom posvećenju
in potentia, pretvara izborom za papu u trajni akt.

Frane Franić, nadbiskup (1912.-2007.)

Iz spisa Intervent na Koncilu, dne 23.X 1963.:
Crkva treba danas da živi od milostinje vjernika,
kao što je živio sv. Petar,
ili od rada svojih ruku,
kao što je živio sv. Pavao,
i da se odreče svih posjeda koji
fruktificiraju na kapitalistički način.
Svaka pak plaća koju bi biskupi, svećenici ili
redovnici primali od bilo koje države,
bilo socijalističke, bilo kapitalističke,
bilo katoličke, umanjivala bi slobodu Crkve u
razgovoru s tom državom i poštovanje
prema Crkvi kod naroda.
Evanđeosko siromaštvo je potrebno danas
biskupima i svećenicima, da se pomoću njega
reformiraju u svetosti.
Zaludu ćemo se zvati »Crkva, siromaha«,
ako se ne odrečemo suvišnih posjeda i plaća
koje imamo ili nam se nude.
Ako se toga ne budemo držali u praksi,
onda nam narod neće vjerovati da pripadamo
njegovoj Crkvi, Crkvi siromaha.

Frane Franić, nadbiskup (1912.-2007.)

Iz spisa Teški putovi mira, 1968.:
Crkva u borbi za ostvarenje temeljnih
ljudskih prava mora ostati
na svom idejnom području.
Bilo bi nepameitno,
kada bismo počeli misliti,
da ćemo mi kršćani povesti društvenu
nasilnu revoluciju za ostvarenje
legitim nih prava čovjeka,
od kojeg ostvarenja ipak zavisi
svjetski mir, za koji se Crkva
toliko zalaže.
Mi treba da propovijedamo Evanđelje spasa,
slobodu od grijeha, vjeru i ljubav
prema Bogu i svakom bratu čovjeku.
Mi treba da propovijedamo mir,
tumačimo Evanđelje suvremenom čovjeku,
dijelimo sakramente i
bavimo se crkvenim postovima,
a političku i socijalnu revoluciju
treba da prepustimo drugima.
Nismo mi za to pozvani.

Frane Franić, nadbiskup (1912.-2007.)

Iz spisa Sudjelovanje čovjeka u tajni spasa
čovjeka uključenog u zajednici Crkve, 1977.:
Doista, Duh Kristov uvijek radi u
Crkvi i on prosvjetljuje papu, biskupe,
prave teologe i narod Božji,
da u Crkvi sve bolje tumače istine i
život ljudski i božanski,
u istom smislu i u istom izrazu,
kako je običavao reći papa Ivan,
da što brže »svi budemo jedno«.

Frane Franić, nadbiskup (1912.-2007.)

Iz spisa Ekklesia, 76.:
Tko postavlja u pitanje crkveno pravo,
taj postavlja u pitanje apostolicitet Crkve,
a tko postavlja u pitanje apostolicitet Crkve,
taj postavlja istodobno u pitanje
apostolicitet Crkve i Kristovu vlast.

Erik Peterson, teolog (1890.-1960.)

O životu u misijama u Brazilu.:
Naučio sam ljubiti živu Crkvu,
koju je Krist gradio dan za danom
sa materijalom koju Mu je bio na raspolaganju.
On je zidar koji me zove u pomoć
kao običnog fizičkog radnika.
A to je, samo to za sada,
duga priča o mojem spasenju.
Ovdje smijem i ja živjeti i služiti kao Crkva.
To je moj dio Gospodnjeg vinograda.

Aldo Gerna, misionar, biskup (1931.)

Iz spisa Pravilo (1223.) :
Brat Franjo obećava poslušnost i poštovanje
gospodinu papi Honoriju i njegovim
zakonitim nasljednicima u Rimskoj crkvi.
I druga braća dužna su slušati
brata Franju i njegove nasljednike,
K tomu, pod posluh zapovijedam provincijalima
da od gospodina pape zatraže
jednoga od kardinala svete Rimske crkve,
koji neka bude upraviteljem,
zaštitnikom i popraviteljem našega bratstva,
da uvijek pokorni i podložni nogama iste Crkve,
postojani u katoličkoj vjeri,
obdržavamo siromaštvo i poniznost i
sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista,
što smo čvrsto obećali.

Sv. Franjo Asiški, osnivač reda (1181.-1226.)

Iz spisa Rascjep u svetome:
Posve drugi put pripada religijama,
koje su izravno pozvane na dužnost
nastojanja oko pomirenja posva|anih ljudi.
One su povlašteni nositelji unutarnjega mira
bez kojeg nema ni onoga vanjskog mira.
Otud obveza dijaloga i ekumenizma,
sržnih pomagača u pomirenju.
No, da bi se govorilo o pomirenju -
barem na razini katoličanstva -
valja imati Koncilsku Crkvu.
Bez nje neće ništa ići,
pa i onda kad se misli da se plemenito postupa.
Još važnije je vratiti se
evanđeoskim uputama ljubavi i dobrote.
Politizacije su istrošene i ne prolaze nigdje
ili vrlo rijetko i na kratak rok.
Crkva dobrih ljudi i vjernika treba zamijeniti
Crkvu činovnika, ustanova i svjetovnih nostalgija.
Onda će doći i pomirenje, plod našega obraćenja.
Brojevi i moć nisu važni,
nego vjernost i svjedočanstvo.

Željko Mardešić, teolog, sociolog religije (1933.-2003.)

Iz spisa Teologija i društvo, 1968.:
Stoga je Crkva najprije zajednica dobročinstva,
ljubavi i milosrđa, u nju se ulazi krštenjem,
a sudjeluje euharistijom, ona nadilazi društvene,
religiozne i prirodne razlike između ljudi, jer:
»Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji
u Kristu Isusu, jer svi koji ste u Kristu kršteni,
Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka;
nema više ni roba ni slobodnjaka;
nema više ni muškog ni ženskog,
jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu«
(Gal. 3, 26—28).

Željko Mardešić, teolog, sociolog religije (1933.-2003.)

Iz spisa Teologija i društvo, 1968.:
Konačno, Crkva je neka primarna zajednica
gledano i s ljudske strane:
čovjek upoznaje riječ objave u
crkvenoj zajednici, tu doživljuje
svoje euharisitiono kršćanstvo,
tu ostvaruje sebe kao vjernika i
zajedno s drugima traži spas svijeta.
Sve se bitne kršćanske tajne
susreću i doživljuju, dakle,
u crkvenoj zajednici,
a ne u izolaciji i izgonu:
krštenje, euharistija, Žrtva,
molitva, potvrda i smrt.
Čovjek doživljuje kršćanstvo
kao neku uzvišenu zajednicu.
Upravo po toj svojoj oznaci zajedništva
Crkva je model svim ostalim
zemaljskim društvima, ali ne zato što bi
Crkva bila autoritet i duhovna prisila,
nego zato što je ona
Ljubav i Poruka ljubavi.

Željko Mardešić, teolog, sociolog religije (1933.-2003.)

Iz spisa De procuranda Salute Omnium Gentium (1613.):
Ona (Crkva) ni u kojem slučaju ne želi
te narode dovesti do toga da promijeni
njihovu kulturu ukoliko se u tim
stvarima ne radi o protivljenju vjeri i moralu.
Ima li išta apsurdnije da se kultura
Francuske, Španjolske, Italije ili
bilo koje druge europske zemlje prenosi u Kinu!
Oni (misionari) nisu donositelji naših kultura nego vjere
koja ni u kojem slučaju ne razara
kulturnu tradiciju jednoga naroda
ukoliko ona nije loša, nego je nastoji očuvati.

Tomas de Jesus (Diego Sánchez Dávila), prezbiter (1564.-1627.)

Iz spisa Bewahren oder Verändern? (Sačuvati ili promijeniti?):
Mi moramo sve manje biti Crkva koja poziva i čeka
(eine Kommher-Kirche) a sve više Crkva
koja ide u susret (eine Geh-hin-Kirche),
koja izlazi van na međe i ograde.

Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)

Iz spisa Bewahren oder Verändern? (Sačuvati ili promijeniti?):
Crkva evanđelju ne pridodaje ništa novo,
ali ona naviješta novost Krista
uvijek na novi način (non nova, sed noviter).

Walter Kasper, njemački teolog, kardinal (1933.)

Iz spisa Krist sakramenat susreta s Bogom (1975.):
Nema religioznosti bez eklezijalnosti (crkvenosti).
Milost nam nikad ne dolazi
na čisto nutarnji način već dolazi i
u vidljivu obliku.
Htjeti odijeliti religiju od Crkve
u konačnici znači smrt religioznog života.
Tko je religiozan mora živjeti
na eklezijalan i sakramentalan način.

Edward Schillebeeckx, prezbiter, dominikanac, teolog, profesor (1914.-2009.)

Iz spisa Eklezijalnost župe i biskupije:
Crkva nije samo institucija nego i događaj spasenja.
Saborski tekstovi vežu događajnost Crkve
uz liturgijska slavlja,
osobito uz euharistiju kao sveti sastanak
na kojem se Kristovi sljedbenici
povezuju sa svojim Gospodinom i
jedni s drugima.
Euharistija je također institucija,
jer se odvija po ustaljenom redoslijedu i
predsjedaju joj zaređeni služitelji.
Ona je, međutim, prvenstveno
događaj Krista među njegovim vjernicima.

Mato Zovkić, prezbiter, profesor Svetog pisma NZ (1937.)

Iz spisa Crkva - kler ili narod, 1982.:
Poznato je da u Novom zavjetu za izraz
»crkva« stoji grčka riječ ekklêsia
koja dolazi od glagola kaleô (zvati) i
označuje Božji saziv, zajednicu vjernika
sabranu na bogoslužje,
zatim sve vjernike jednog grada i
konačno opću novozavjetnu zajednicu,
Izrael Božji, jedno tijelo u Kristu,
tijelo kojem u je uskrsli Krist glava.

Mato Zovkić, prezbiter, profesor Svetog pisma NZ (1937.)

Iz spisa J.Antolović, Srce Isusovo, srce naših obitelji, 1989.:
 Vaš je Zaručnik uzdignut na križ i
zaspao je u smrt;
Njegov bok bi otvoren i
rodi se Njegova djevica zaručnica;
kako je nekoć bila iz Adamova rebra
načinjena Eva,
tako je sada stvorena Crkva
iz boka Isusa Krista, prikovana na križ...

sv. Quodvultdeus, biskup (V. Stoljeće)

Iz spisa Uloga duhovnika u odgoju svećenočkih kandidata, 1987.:
 Kroz povijest Crkve bilo je osoba koje su nijekale
potrebu duhovnog vodstva u smislu da treba pustiti
duše da budu slobodnije i otvorenije
izravnom djelovanju Duha Svetoga u njima.
Crkva je, međutim, uvijek branila i preporučivala
duhovno vodstvo, učeći da se treba podlagati i
slušati mudrog i iskusnog duhovnika.
Crkva uči da duhovno vodstvo
nije apsolutno potrebno za posvećenje,
jer je Bog posvetitelj ljudi i on se može služiti
različitim načinima da to ostvari.
No, Bog se u posvećivanju ljudi
redovito služi ljudima i zato je duhovno vodstvo
redovito potrebno sredstvo za posvećenje.
To najbolje potvrđuju sveci koji su redovito
postizali svetost s pomoću duhovnoga vodstva.

Petar Šolić, biskup (1948.-1992.)

Iz spisa Pustinja u gradu:
Ovo je uistinu san sutrašnjice.
kućna Crkva kao u vrijeme prvih kršćana.
Očigledno je to moguće
samo kada se hodalo dugo
i kada je obitelj natopljena dubokom vjerom
i golemim poštovanjem prema Euharistiji,
Vrijeme je, dakle, sazrelo.

Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)

Iz spisa Pustinja u gradu:
Idealno je rješenje za onoga tko živi u gradu
i u svakodnevnoj "raštrkanosti"
pronaći nek vjersku i molitvenu zajednicu,
stvoriti si zajednicu ljubavi,
utemeljiti zajednicu, Crkvu.
Tko ima takvu sreću,
već je na polovici puta
i rješava se mnogo problema.
Najavljuje se Riječ,
moli se nad Riječi,
živi se Riječ.
Postaje se Crkva,
hoda se zajedno,
evangelizira se jedan drugoga...

Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)

Iz spisa Eksplozija Crkve, 1971.
Crkva će samo onda biti sposobna
da svjedoči o trajnim ljudskim vrednotama
u ovom promjenljivom svijetu,
ako bude znala čitati 'znakove vremena' —
tj. trajnu prisutnost Boga u svemiru
koji je i sam djelo Božje i koji se stalno razvija.

François Houtart, prezbiter, sociolog (1925.-2017.)

Iz spisa Eksplozija Crkve, 1971.
Mi danas uviđamo da je odgovornost
za poslanje Crkve u svijetu zadaća
svakoga člana Božjeg naroda,
a ne samo institucionalne Crkve.

François Houtart, prezbiter, sociolog (1925.-2017.)

Iz spisa Ne prestajte moliti, 1984.:
Crkva je zapravo po svojem otajstvu
veliki, trajni, uprisutnjeni Krist u svijetu,
u povijesti, Krist koji moli.
To je prvi poziv Crkve:
moliti i tako s Bogom povezivati
ne samo sebe nego čitav svijet,
sve ljude i cijelu povijest.
Crkva je vertikala koja Zemlju
trajno povezuje s nebom i čovjeka
s Bogom i Boga s čovjekom.
To je vodič božanskih energija u savjesti.

Franjo Kuharić, kardinal (1919.-2002.)

Iz spisa Zašto sam stupio u katoličku crkvu, 1983.:
Zadivilo me je što je Crkva,
usprkos tolikim padovima i
konfuzijama u načelima,
nadživjela burnu dvotisućljetnu povijest.
Crkva bez prekida u sakramentalnoj formi
dijeli Tijelo i Krv Kristovu,
svaki dan i svaki sat u svim krajevima svijeta.
Tu su, dalje, i Sveci,
od apostola Pavla pa do Majke Terezije,
koji su svi odreda,
na ovaj ili onaj način,
pridonosili obnovi vjere te čuvali Crkvu
iz naraštaja u naraštaj.

Thomas Malcolm Muggeridge, spisatelj, obraćenik (1903.-1990.)

Iz spisa Zašto sam stupio u katoličku crkvu, 1983.:
Danas je zapadna civilizacija umnogome
u sličnom stanju u kojem je bio rimski imperij
u doba sv. Augustina.
To stanje nije posljedica ekonomskih i
političkih činilaca,
kako to moderni državnici tvrde,
nego je posljedica opće moralne krize
koja je zahvatila današnje društvo.
Uvijek me je privlačio i zadovoljavao odgovor
Katoličke crkve na tu krizu,
kao npr. enciklika Humanae vitae.

Thomas Malcolm Muggeridge, spisatelj, obraćenik (1903.-1990.)

Iz spisa Intervju s kardinalom Robertom Sarahom, 2016.:
Ono što Crkva danas treba nije reforma
upravnog aparata i ustroja,
nije neki novi pastoralni program,
nisu strukturalne promjene.
Svi ti programi već postoje.
Danas nam treba program svih vremena i
naraštaja preuzet iz Evanđelja i
žive Predaje.
Taj program ima svoje žarište i
središte u osobi Isusa Krista
koga moramo (s)poznavati,
koga trebamo ljubiti i nasljedovati,
kako bismo mogli u Njemu i po Njemu živjeti
te preobražavati svijet u kojem živimo.
Da, mi trebamo preobražavati ovaj svijet
koji živi kao da Bog ne postoji...

Robert Sarah, kardinal (1945.)

Iz spisa F.Fìengsbach, Srce Isusovo i svećenički život, 1979.:
Krist i Crkva spadaju zajedno.
Krist je Glava svoga Tijela,
koje je Crkva (Kol 1,18)
Zato se nikad ne može reći:
Krist da, ali Crkva ne.
Tko rekne »da« Kristu,
mora reći »da« i Crkvi,
Crkvi kakva nam se konkretno redstavlja,
našem papi, našem biskupu,
našim svećenicima i đakonima,
Crkvi grešnika i svetaca.

Franz Hengsbach, kardinal (1910.-1991.)

Iz spisa H. de Lubac, L'Eternel féminin,
étude sur un texte du Père Teilhard de Chardin, 1968.:
Neosporno je da najžarče kolektivno ognjište ljubavi,
koje se objavilo svijetu,
gori sada u srcu Božje Crkve.
Iz Crkve struji pan-amorizacija...

Pierre Teilhard de Chardin, prezbiter, teolog i filozof (1881.-1955.)

Iz spisa Obitelj kao mjesto rasta u vjeri budućih generacija, 1977.:
Ako je Crkvi povjerena
spasenjska uloga u svijetu,
ako je njoj dano blago riječi
koje su život,
ako je ona mistično tijelo Kristovo i
ako je ona u tom svojstvu neka
prirodna infrastruktura novozavjetnog čovječanstva,
onda nas mora ozbiljno zabrinjavati
sve nasrtljiviji fenomen njezine
emarginacije iz struktura ljudskog društva i
iz dnevnog života čovjeka.

Antun Tonči Trstenjak, prezbiter DI, spisatelj (1944.)

Iz spisa Zadatak katoličke teologije nakon II. Vatikanskog koncila, 1975.:
Poistovjetivši živu predaju Crkve
s kršćanskom vjerom i praksom i
pokazavši Crkvu kao »zajednicu vjere,
nade i ljubavi«,
Drugi vatikanski sabor je uvrstio praksu
kršćanske nade i ljubavi u
»locus theologicus« predaje.

Juan Alfaro, prezbiter DI, profesor, teolog (1914.-1992.)

Iz spisa O smislu Crkve, 1922.:
 Velika stvarnost Crkve postaje opet
živa i mi shvaćamo da je ona
istinski jedno i sve...
Religiozni život ne dolazi
više samo od mene,
već se u isto vrijeme budi
protivan pol u objektivno
oblikovanoj zajednici...
Crkvi se mora reći i 'ja',
a ne samo 'ti'.
Ako se te stvarnosti u meni razviju,
tada mi Crkva više nije duhovna policija,
nego krv moje krvi,
punina iz koje i ja živim.
Tada je ona, sveobuhvatno kraljevstvo
mojega Boga i njegove žive jeke.
Tada je ona moja majka,
tada mi je kraljica,
Kristova zaručnica.
Tada je mogu ljubiti!

Guardini Romano, prezbiter, teolog (1885.-1968.)

Iz spisa O smislu Crkve, 1922.:
 Biti katolik znači pristajati
uz Crkvu onakvu kakva jest,
skupa s njezinom tragikom...

Guardini Romano, prezbiter, teolog (1885.-1968.)

Iz spisa De republica ecclesiastica, 1617.:
 Stoga vidljiva glava Crkve...
nije jedna od Boga ustanovljena,
nego je to čitav kolegij
apostola i biskupa,
koji svi zajedno i solidarno (in solidum) vode i
upravljaju čitavu vojujuću Crkvu.

Marko Antun de Dominis, nadbiskup DI, teolog, znanstvenik (1560.-1624.)

Iz spisa Suae profectionis consilium exponit:
Od prvih godina moga klerikata
podržavao sam gotovo prirođenu želju
da vidim jedinstvo svih Kristovih Crkava;
razdijeljenost... nisam nikada mogao
mirne duše podnositi;
toliko sam tjeskobno želio upoznati
uzrok tolikih shizmi i uvidjeti
da li se može pronaći koji put
da se sve Kristove Crkve udruže u
pravo prvotno jedinstvo;
to sam vruće želio vidjeti.

Marko Antun de Dominis, nadbiskup DI, teolog, znanstvenik (1560.-1624.)

Iz spisa Ostensio errorum, quos adversum fidem catholicam... :
I neka se ne nada koja Crkva
da ima Duh Kristov,
ako nije ujedinjena s općom Crkvom
u kojoj kao u korijenu,
izvoru i suncu rezidira Duh Kristov;
a ako se otrgnu od opće Crkve i
žele napose djelovati,
nužno je da one usahnu,
oslabe, i uvenu.

Marko Antun de Dominis, nadbiskup DI, teolog, znanstvenik (1560.-1624.)

Iz spisa Pismo anglikancu Josipu Hallu :
Budući da nisam mogao promicati
jedinstvo i slogu boraveći među vama,
možda ću, od vas odsutan,
to bolje promicati; neću, naime, odustati,
dok god budem živio, gdje god budem bio,
koliko budem mogao, za tako veliki i
Bogu vrlo ugodan posao raditi.

Marko Antun de Dominis, nadbiskup DI, teolog, znanstvenik (1560.-1624.)

Iz spisa I.Kozelj, Radosni u nadi..., 1973.:
 Država nije nikada opasna Crkvi
kad je progoni;
ona joj postaje opasna
kad je na grudi privija i
privilegijama dariva.

Henri Lacordaire, prezbiter, dominikanac, propovjednik (1802.-1861.)

Iz spisa Il cristiano nella teologia paolina, 1969.:
 Po Kristovu se tijelu ostvarilo
otkupljenje, smrt i uskrsnuće;
tijelo Kristovo je ambijent u
kojem se ostvaruje naše posvećenje
a mi se povezujemo s njim preko
krštenja i euharistije…
S druge je strane i Crkva…
i ona na svoj način mjesto
gdje se po krštenju kršćani rađaju i
gdje zajednica ima udjela
u tijelu Kristovu, mjesto gdje
Kristov život obuzima ljude...
Kršćani stoje u odnosu prema
posvećenom ljudskom tijelu,
koje je za njih izvor stvarnog,
nadtjelesnog jedinstva:
oni primaju tijelo Kristovo sakramentalno,
u euharistiji, do koje dolaze preko krštenja.
Jedinstvo vjernika koje se u Crkvi
ostvaruje upravo po uzimanju udjela
u tijelu Kristovu…

Cerfaux Lucien, teolog, profesor (1883.-1968.)

Iz spisa Il cristiano nella teologia paolina, 1969.:
 „Helenistička“ usporedba tijela i udova,
u našem je kršćanskom kontekstu stvarnost:
mi doista nismo sami kao jedno tijelo,
nego smo naprotiv udovi,
a Krist je princip jedinstva i
života u nama samima…
Po krštenju smo ucijepljeni u tijelo Kristovo,
a euharistija nas izjednačava s
tim istim tijelom Kristovim…
na način da Crkva za sve vjernike
doista postaje njihovo tijelo.
Kršćani su tijelo,
ne samo rečeno radi usporedbe;
oni su tijelo Kristovo po
sakramentalnoj i mističnoj stvarnosti.

Cerfaux Lucien, teolog, profesor (1883.-1968.)

Iz spisa Crkva i Petrova služba danas, 1972.:
 Unutrašnje počelo jedinstva Crkve
jest Isus Krist, nazočan svojim
djelovanjem i svojom riječi
uvijek u Crkvi.
Postoji samo jedan Božji narod,
samo »jedan Gospodin, jedna vjera,
jedno krštenje« (Ef 4,5);
samo jedno spasenje, jedna ljubav,
»nikakva različnost zbog rase,
etničke pripadnosti,
razlike društvovne ili spola« (LG 32).

Joseph Höffner, kardinal (1906.-1987.)

Iz spisa Crkva i Petrova služba danas, 1972.:
 Čudesno je i utješno da postoji Crkva
u ovom sekulariziranom svijetu,
ovaj Božji narod koji putuje,
koji je uzdigao među narodima
znak Kristove ljubavi.
Crkva će, sigurno, naći svoju puninu
tek »u veličanstvu nebesa,
kad nastupi vrijeme sveopće obnove« (LG 48).

Joseph Höffner, kardinal (1906.-1987.)

Iz spisa Crkva i Petrova služba danas, 1972.:
 Sada Crkva živi u ovom svijetu,
prolazi kroz nesvladive kontraste:
pojava je povijesno-društvovna i
božanska tajna; djeluje u ovom svijetu,
ali nije od ovoga svijeta;
plod je spasenja i put spasenju;
tijelo je Kristovo u svojoj
istovjetnosti s Kristom,
koji je njegova glava,
i Božji je narod na putu u
svojoj neistovjetnosti s Kristom
prema kome je na putu;
položaj svećenika i
ostalih vjernika u Crkvi;
vrhovna vlast posvećivanja i
područje jednostavnog
izvršivanja jurisdikcije;
vlast i sloboda u Crkvi;
karizma i služba u Crkvi...

Joseph Höffner, kardinal (1906.-1987.)

Iz spisa Crkva i Petrova služba danas, 1972.:
 Odredbom svoga osnivača
(utemeljitelja) Isusa Krista,
ustrojstvo Crkve nije demokratsko
nego hijerarhijsko,
to će reći božanskoga podrijetla.
U Crkvi ne polazi sva vlast od naroda,
koji bi u tom slučaju
upravljao vlastitim vrednotama,
nego od Krista koji je uz ostalo
svojoj Crkvi dao dobra spasenja i
pozvao Papu i biskupe
da upravljaju njegovom Crkvom.
Tko traži smanjenje službe Petra,
ne samo da radi neodgovorno,
nego radi protiv volje Krista,
koji je utemeljio svoju Crkvu
na Petru.

Joseph Höffner, kardinal (1906.-1987.)

Iz spisa Crkva i Petrova služba danas, 1972.:
 Ljubimo Crkvu u njenoj
konkretnoj aktualnoj situaciji,
no ne Crkvu koja ne postoji,
koju stvaramo među oblacima.
Kršćanin vjernik ljubi Crkvu
unatoč njenim slabostima pa i
unatoč naborima ako katkad to
Crkvu unatoč njenim slabostima
pa i unatoč njenim naborima ako katkad
to može biti ljubav,
koja trpi za Crkvu.
I apostol Pavao trpio je za
korintsku Crkvu:
za njezinu klijentelističku narav,
za njezinu aroganciju,
za gorku kontroverziju u
euharistijskom slavlju,
za podnošenje nečistoće,
za sumnju u uskrsnuće.
Ipak, Apostol je korintsku Crkvu ljubio!
Nasuprot tvrdnje: »Crkva bi trebala...«
moramo reći »ja bih trebao...«

Joseph Höffner, kardinal (1906.-1987.)

Iz spisa Božji narod, 1972.:
 Crkva je nastavljeni Krist.
Ona je jedini smisao povijesti,
božanski kvasac u čovječanstvu.
U njoj i po njoj i preko nje
Krist nam oprašta grijehe,
vraća izgubljeni i razvija
zaustavljeni božanski život.
Evolucija će biti ostvarena
samo preko nje, preko »phvlum romanum«,
kako se izrazio o. Teilhard de Chardin,
i ta će evolucija biti u elevaciji.

Josip Weissgerber, prezbiter DI, filozof, teolog, književnik (1922.-1985.)

Iz spisa J.Weissberger, Božji narod, 1972.:
 Katolik sam, jer mi je Božja milost
dopustila da uvidim kako je Krist,
u koga sam uvijek vjerovao i
tražio ga za svega života,
zaista ondje gdje je rekao
da će biti do kraja svijeta:
u Katoličkoj Crkvi,
vidljivu tijelu što ga je stvorio.

Paul van Kuykendall Thomson, prezbiter, obraćenik (1916.-1999.)

Iz spisa J.Weissberger, Božji narod, 1972.:
 Svijet je pozornica razdora i pometnje,
pokvaren od materijalizma i okrutnosti,
razdiran interesima, odvraćan
od svog puta krivim zaključivanjima.
Crkva je, naprotiv, ujedinjeni grad,
obnovljen i usavršen prisutnošću Duha Svetoga,
učiteljica nezabludive istine,
čvrsta na stijeni izabranoj od Isusa i
podržavana od svog božanskog Učitelja.
Katolička je Crkva Kristov hram,
sveti grad, na čijim bedemima stoje riječi:
jedna, sveta, katolička, apostolska;
podignuta je protiv vratiju pakla,
protiv zla i smrti,
koji nikad neće trijumfirati nad njom.

Paul van Kuykendall Thomson, prezbiter, obraćenik (1916.-1999.)

Iz spisa Presuda povjesti, 1972.:
 Nekoliko puta čitao sam veliku
encikliku Leona XIII. »Rerum novarum« i
svaki put mi se činilo da me oblijeva
čist snažan vjetar.
Nema tu više traženja i analize zala
u modernom ekonomskom društvu.
Činilo mi se da je to daleko
revolucionarniji dokument
od Komunističkog manifesta.
On siječe korijenje uzrocima
socijalnog nereda i, ako se primijene
principi enciklike, moglo bi to korijenje
posvuda biti počupano.
Dajte svakome čovjeku,
koji ludo misli da je Crkva
konzervativni saveznik stanja kakvo jest,
bilo ono kako god zlo,
dajte mu neka čita nauku Leona XIII.
ili novu encikliku Pija XI.
«Quadragesimo anno« pa neka onda
izmjeri ponor između svijeta kakav
jest i svijeta kakav hoće Papa.

Ross John Swartz Hoffman, povjesničar (1902.-1979.)

Iz spisa Ali drugog puta nema, 1969.:
 Crkvi ne može biti svejedno i
ona ne može stajati po strani
kad se novi svijet gradi,
makar ona kao takva nema pozvanja
na misiju da ga sama izabere i gradi.
Briga da se izgradi svijet
u kojem će ljudi postići
veće osobno oslobođenje i zrelost
ulazi u okvir samoga zadatka Crkve
- voditi ljude k Bogu,
to jest k većoj svetosti
i rastu u ljubavi.

Tomislav Šagi-Bunić, prezbiter OFM, teolog (1923.-1999.)

Iz spisa Čvorišta svećeničke krize, 1971.:
 Vjerske su dogme,
kao i cjelokupna objava,
govor o stvarnosti i tu
stvarnost razotkrivaju.
Ta je stvarnost, naime, vrhunaravna,
tj. nevidljiva u tolikoj mjeri
da bismo je mogli bilo kako otkriti
svojim vlastitim naravnim
sposobnostima i mogućnostima.
Potrebna nam je Riječ Božja, a katkad i
formulacija sa strane Crkve,
dakle riječ Crkve da nam je razotkrije.

Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)

Iz spisa Kršćani u današnjem svijetu, 1971.:
 Djela Crkve su djela ljubavi
jer je njezina duša Duh Sveti,
koji je ljubav.
Uloga Crkve nije prvotno propovijedati,
nego djelovati i vršiti spasenje,
vršiti djela Duha, djela ljubavi,
od sakramentalnih čina do
najrazličitijih djela milosrđa.
Riječ je samo sredstvo kojim ona
prethodno uvodi u smisao svoga djelovanja
ili ga naknadno tumači.
Crkva bez djelovanja nema prava
na propovijedanje jer nema
što razjašnjavati... .

Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)

Iz spisa Bilješke, 4. IV 1966.:
 Ne smijem pasti u tromost udobnosti,
osrednjosti, samodostatnosti.
Moj rad mora uvijek potjecati od
sudioništva u životu i u sudbini Crkve;
Crkva mora biti ono, što mi daje oblik.

Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)

Iz spisa Situacija Crkve u današnjem svijetu, 1971.:
 Kristova Crkva mora se pokazati
upravo u ovom svijetu kao Crkva onih
koji prema Gospodinovoj riječi
predstavljaju najvjerodostojniji
kriterij ljubavi, a to su siromasi,
podjarmljeni, progonjeni,
odbačeni, očajnici.
Budemo li tu Gospodinovu riječ
krivotvorili ili je preokrenuli
u pogledu financiranja,
počinit ćemo veleizdaju
s obzirom na njegovu poruku.

Sv. Ignacije Loyolski , prezbiter i utemejitelj reda (1491.-1556.)

Iz spisa I.Fuček, Vjera u procjepu, 1971.:
 Kad bih čudnim stjecajem okolnosti
morao napustiti Crkvu ili kad bi me netko
silom iz nje istjerao,
ja ne bih pet minuta
mogao živjeti bez nje.
I vratio bih se u nju odmah
makar u zarobljeničkoj košulji i
ruku svezanih na leđima.

Bernanos Georges, pisac (1888.-1948.)

Možemo li bez Boga i bez duše?, 1944.:
Makar i katolička Crkva bila
društvo slabih ljudi;
makar se i u njoj ljudske mane,
ljudsko praktično nepoštivanje načela
znali tu i tamo popeti
čak i na sám papinski prijesto,
ako Istina ipak nije Crkve
ni za čas ostavila;
ta »paklenska vrata« ljudske
ograničenosti i zlobe
»nisu je mogla nikada nadvladati«,
pa makar bujica zabluda rušila
pred sobom sve na svijetu,
kaos ideja i zbrka misli
pokapali sve pod sobom.
Jer sporadičke nevjere i nepažnje
prema Istini nisu je nikad
zablatile kao cjelinu.

Karlo Grimm, prezbiter DI, profesor (1898.-1952.)

Možemo li bez Boga i bez duše?, 1944.:
Crkva katolička pokazuje nam se tako
povezana s Bogom, s Istinom, s Načelom,
s tim jedinim mirnim i sigurnim
stožerom čovječanstva,
da je sama postala vidljivim izražajem
Njegovim, stožerom, kojemu se divi i
klanja ljudski duh, barem
u svjetlijim svojim časovima.
Postala je normom, koja sigurno i
jasno definira (određuje) vrijednost stvari i
daje svakoj svoje mjesto.
U katolicizmu mora djelovati
neki metafizički faktor,
što nam ga razotkriva objava!

Karlo Grimm, prezbiter DI, profesor (1898.-1952.)

Iz spisa Milost vodstva, 1921.:
 Jedan od najsuptilnijih vezova jest
vez katolika sa Crkvom.
On nije gvozdeni, debeli lanac nego fina,
nježna nit, o kojoj treba mnogo voditi računa,
da se ne pokida, i koju treba neprestano i
pažljivo čuvati.
Treba htjeti održati taj vez,
htjeti ne kidati nit,
i to htijenje — to je najpraktičnija mudrost.
Naročito u tom mnogi griješe i ne znaju,
što bi i kako bi, i svećenici i laici.
Osnovna je međutim pogreška i
svećenika i laika:
Zaboravljaju, da zajedno čine Crkvu.

Karlo Grimm, prezbiter DI, profesor (1898.-1952.)

Iz spisa Katolička Crkva i tolerancija, 1933.:
 Ako je istina, da ima Boga,
koji je čovjekom postao,
ako je istina,
da je On sam ljude učio istini,
ako je istina,
da je ta crkva Crkva katolička,
onda je nužno jedina ona čuvarica istine i
djeliteljica Božje milosti,
onda je samo Crkva katolička
prava Crkva Kristova.
Nije li onda sveto pravo,
da upravo sveta dužnost kat. Crkve,
da svakomu jasno i glasno kaže:
Vi kažete, ja jesam;
ja sam jedina prava Crkva Kristova?

Karlo Grimm, prezbiter DI, profesor (1898.-1952.)

Iz spisa Misli:
Povijest Crkve doslovno bi trebalo
nazvati poviješću Istine.

Blaise Pascal, filozof (1623.-1662.)

Iz spisa Pravo lice katolicizma, 1940.:
 Vidimo: u sakramentima,
osobito u sakramentu oltara
odrazuje se najsjajnije
temeljna misao Crkve,
istina o učlanjenju vjernika u Krista.
Zato katoliku izgleda površno,
kad bi se radi ove ili one
izvanske sličnosti crkveni sakramenti i
u njihovom pravom sadržaju i glavnom
određenju htjeli izvesti iz
vankršćanskih sistema i kultova,
recimo iz poganskih misterija.
Sakramenti odišu čak iskonski kršćanski život.
Kao neposredna ustanova Kristova oni su
najvjerniji izraz i poklad prakršćanske
blagovijesti o nerazdjeljivoi povezanosti
sa Kristom, o trajnom »prebivanju u Kristu«.
U katoličkoj sakramentalnoj mistici
afirmira se i osjeća se Krist
kao Gospodar općine, kao njen tajni izvor
snage i blagoslova.
U njoj se izrazuje temeljna bit Crkve:
nastavak Kristovog života u njoj.

Karl Adam, teolog (1876.-1966.)

Iz spisa Pravo lice katolicizma, 1940.:
 Crkveno zvanje počiva dakle na
apostolskom nasljedstvu (successio apostolica),
na predavanju — polaganjem ruku —
one poslaničke vlasti,
koju su apostoli primili od Krista.
Ova apostolska poslanička vlast,
kako se dalje predaje od biskupa do biskupa
sve do današnjega dana, u svojoj
nutarnjoj biti nije ništa drugo
nego mesijanska punomoć Isusova.
Apostolskim nasljedstvom struji
ona dalje i dijeli čovječanstvu
Kristovu istinu i milost.
Tako nam Isus stoji za crkvenim zvanjem.
Kako škola veli, Krist je glavni
uzrok (causa principalis)
svih crkvenih funkcija,
njihov posljednji izvor snage i djelatnosti.
Čovjek je samo sretstvo, (causa instrumentalis),
svega onoga, što sam Krist u Crkvi
uči i posvećuje i naređuje.

Karl Adam, teolog (1876.-1966.)

Iz spisa Pravo lice katolicizma, 1940.:
 U svijetlu spasiteljske ideje
zaista je tako:
Crkva nije onda nastala,
kad su Petar, Ivan i Pavao uzvjerovali.
Zapravo je ona bila već tu,
kad je božanska Riječ sjedinila
Svoju narav sa ljudskom naravi
u jedinstvo Svoje osobe.
Utjelovljenje Krista je za
spasenog vjernika utemeljenje, začeće,
one zajednice, koju zovemo Crkva.
Kristovo Tijelo i kraljevstvo Božje
već je gotovo stvoreno u času,
kad je Riječ tijelom postala.
Uz grčke Oce osobito je veliki
učitelj hiponski, sv. Augustin,
vidio ovu vezu između utjelovljenja i Crkve
te na osnovu nje uvijek iznova dokazivao
nadnaravnu uzvišenost
crkvenog bića.

Karl Adam, teolog (1876.-1966.)

Iz spisa Pravo lice katolicizma, 1940.:
Krist Gospodin je stvarni Ja Crkve.
Crkva je tijelo koje je prožeto
spasonosnim Isusovim snagama...
Ovo uvjerenje, da Krist prožima Crkvu
jest temeljni dio kršćanskog navještenja.
Od Origena preko Augustina do Pseudodianizija i
preko njega do Tome Akvinskoga
i dalje do Möhlera, tübinskog majstora,
stoji ova sigurnost u srži nauke o Crkvi.
Crkveni naučitelji uživaju, da uvijek
novim slikama ponavljaju riječ Augustina,
kojom slavi mistično jedinstvo Crkve s Kristom:
oboje su ’jedno’, ’jedno tijelo’, ’jedno meso’,
’jedna te ista osoba’, ’jedan čovjek’,
’jedan Krist, ’cijeli Krist’.

Karl Adam, teolog (1876.-1966.)

Iz spisa Th. Mainage: Témoins du Renouveau catholique, 1919.:
 Crkva je bila moja velika otvorena knjiga,
moja škola.
Uvijek bila klečećke hvaljena ova
veličanstvena Majka od koje sve naučih.
Svake sam nedjelje boravio u Notre - Dame, a
išao sam onamo i češće u tjednu.
Onda sam tako slabo poznavao
svoj vjerozakon kao otprilike budizam,
a eto se preda mnom razvijala sveta drama
tako uzvišeno te je premašila
svaku moju pomisao.
Ah! nije to bio više
siromašni jezik pobožnih knjiga!
Bila je to najdublja i najveličanstvenija pjesma,
najuzvišeniji znakovi što su ikad
bili predani ljudskim bićima.
Ne mogoh se zasititi gledajući Misu
a svaka se svećenikova kretnja upisa
duboko u moj duh i srce.
Služba za pokojne, pa na Božić,
pa prizori Velikoga Tjedna,
uzvišen pijev Exultet,
prema kojemu su mi se najzanosnije
pjesme Sofoklove i Pindarove činile bljutave,
sve me je to napunjalo počitanjem,
radošću, priznanjem, kajanjem: poklonom!

Paul Claudel, pjesnik (1868.-1955.)

Iz spisa Solitude de Jésus-Christ, 1935.:
 U Jeruzalemu me dirnulo ono
što me nadasve dira i u Crkvi,
to je bol Kristova,
koja je također i bol njegove Zaručnice.
Njihova dvostruka bol.
A u Rimu, tu ljubim Općinstvo Svetih.

René Schwob, spisatelj, obraćenik (1895.-1946.)

Iz spisa Odluke Episkopata o Katoličkoj Akciji, 1938.:
 Liturgijski odgojeni katolici,
pripadali ma kojoj organizaciji,
neće se nikada ogriješiti o kršćansku ljubav,
nego će vazda revno podupirati
uzajamnu slogu i suradnju,
jer znadu da to imperativno traži,
uz ostalo, i njihova zajednička pripadnost
istom mističkom Kristovom tijelu, sv. Crkvi,
što treba da svakomu vjerniku
bude vazda pred očima.
Po duboko proživljenoj liturgiji
k složnoj akciji svih katolika...

Mihovil Pušić, biskup (1880.1972.)

Iz spisa In Ex. hom. 5. n.:
 Gledajte, što Gospodin kaže onom
velikom temelju Crkve i najtvrđoj stijeni,
na kojoj je Krist osnovao Crkvu:
Malovjerni, zašto si posumnjao?

Origen, prezbiter (185.-253.)

Iz spisa I.P. Bock, Sv. Petar Bellarmino o papinskoj vlasti, 1932.:
 Očito je, makar se i ne izrazilo,
da vrata paklena ne mogu nadvladati
niti Petra niti Crkvu.
Jer kad bi nadvladala stijenu,
na kojoj Crkva bijaše sazidana,
nadvladala bi i Crkvu.

Origen, prezbiter (185.-253.)

Iz spisa Le Catholicisme, 1930.:
 U sve dane historije,
na svim mjestima kršćanstva,
kroz devetnaest stoljeća
ponavlja se ova žrtva.
To je uistinu čin par excellence,
u kojem ovo mističko tijelo,
koje se zove Crkva, postaje svijesno
svojega tijesnog jedinstva s
Kristom, svojom glavom.
Ona ga zazivlje, a on dolazi,
ona disponira s njime,
zove ga u zarobljeništvo tabernakula,
da bude zarobljenik duša,
do jučer grešnih,
a sutra možda opet takovih.

Georges Goyau, povjesničar, esejist (1869.-1939.)

Iz spisa K. Grimm, Katolička crkva i tolerancija, 1933.:
 Što je taj tajnoviti utjecaj,
koji Crkvu osposobljuje,
da pliva protiv cijele struje
modernih »liberalnih svjetovnih nazora« i
da stoji poput stijene kao jedina
kršćanska zajednica u naše dane,
koja se nikako ne da metnuti s
drugima u isti red?
Dok su danas (manje više) sve
ostale vjere spremne poniziti se,
prijateljski priznati,
da je »na dnu mnogih razlika
dublje jedinstvo« i slično,
dotle kat. Crkva sama stoji
posve nepomično i opetuje svoju izjavu,
da je ona istina, cijela istina i
samo istina, da nikoga ne treba i
da je samoj sebi dosta...

Robert Hugh Benson, obraćenik, prezbiter, književnik (1871.-1914.)

Iz spisa Pismo rimskom svećeniku Renatu:
 Ta sveta Stolica (rimska) drži kormilo
za upravljanje svim Crkvama svega svijeta
poradi mnogih drugih razloga,
no poimence i zato,
što nije nikada iskusila heretičkog smrada.

Teodoret Cirski, biskup, teolog (393.-458.)

Iz spisa Rimska crkva - Isusova crkva, 1932.:
 Kao što Crkva — znajući da je ona
»os Christi - usta Kristova« -
traži bezuvjetnu poslušnost,
kad uči i zapovijeda —
tako i pravi vjernik susreće
njezin autoritet s dubokim počitanjem,
potpunim povjerenjem i
velikodušnom spremnošću.
Tu nema mjesta kakvom eklekticizmu,
odvojenom mišljenju,
stavu očekivanja ili vještom
laviranju i uzmicanju,
nego samo onoj potpunoj
predanosti i pokornosti,
koju stvorenje duguje svom Stvoritelju.

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa F. Veuillot: »Les dernières années de Louis Veuillot«:
 Za svega svoga života bio sam
potpuno sretan i ponosan
samo u jednoj stvari, a ta je,
što sam imao čast ili barem volju
biti katolikom, to jest biti
pokoran zakonima Crkve...

Louis Veuillot, novinar, obraćenik (1813.-1883.)

Iz spisa Parfum de Rome, H. p. 244:
Svaka je crkvena svetkovina pjesma,
istodobno ozbiljna i puna vedre radosti.
Vjera, ufanje i ljubav u njoj
govore jedna s drugom.
Svaki svetački blagdan
pripovijeda život junaka,
njegova trpljenja i njegovu slavu...

Louis Veuillot, novinar, obraćenik (1813.-1883.)

Iz spisa Le Journal, 6. jula 1931.:
 Crkva, koj a nikada ne udara na
jedan režim kao takav, već samo na ono,
što se u dotičnom režimu protivi
katoličkoj savjesti, morala je ustati
protiv statolatrije fašističkoga režima
na obranu obiteljske slobode,
naravnog i ljudskog prava,
protestirajući protiv monopolizovanja
talijanske mladeži u svrhe,
koje nisu nimalo pacifističke.

Achille Liénart, kardinal (1884.-1973.)

Iz spisa Život po Duhu, 1997.:
 Dakle, zajednica, pokret, skupina
koja otvoreno prihvaća drugoga i
spremna je dopustiti da je drugi uznemiruje
pa čak i da je dovede u pitanje...
postaje živa slika Očeva koji daje Duha,
izvor onoga života i radosti koje
dolaze samo od Duha.
Kako postići da sve naše zajednice
budu tako bogate Duhom Svetim
da budu spremne prihvatiti
izazov neugodnog prijatelja?
Kako biti toliko budni da znamo otkriti i
vrednovati dar uznemirivanja,
što ga predstavlja drugi i od nas različit?
Na taj ispit savjesti želio bih pozvati
sve naše zajednice — župe, ustanove,
udruženja, skupine, pokrete —
da rado i velikodušno stanu pred sud
riječi Božje i otvore se poticajima Duha.

Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)

Iz spisa Život po Duhu, 1997.:
 Je li tvoja vjera vjera Katoličke crkve?
Živiš li intenzivno pripadnost Bogu živomu
koga ti je Crkva pomogla susresti?
Jesi li zajednica koja s vjerom sluša Riječ,
slavi božansku liturgiju i svjedoči
evanđelje Gospodina Isusa?
Kako živiš blaženstvo čistih srcem,
ožalošćenih, milosrdnih?

Carlo Maria Martini, DI, kardinal, bibličar (1927.-2012.)

Iz spisa Obitelj i radosna vijest, Glasnik SiM, 1982.:
 Umrijeti s Kristom i usrsnuti s Kristom
znači postati otajstveno JEDNO s Njim,
njegovo Tijelo, Crkva.
I kao što proslavljeni Krist zrači radošću,
i tek proslavljen može udijeliti
plodove svoje muke i smrti,
tako i Crkva mora zračiti radošću spasenih i
dijeliti darove spasenja.

Josip Antolović, prezbiter DI, spisatelj (1926.-2008.)

Iz spisa Obitelj i radosna vijest, Glasnik SiM, 1982.:
 Ono što je zadatak Crkve kao cjeline,
to je zadatak i svih pojedinaca i
zajednica kao živih stanica Tijela.
Obitelj je za tu spasiteljsku ulogu
posebno prikladna u krugu svojih članova,
pa ju je zato Krist i uzvisio
na dostojanstvo sakramenta, ne mijenjajući,
nego posvećujući njezine prirodne zakone.
Zajednica u kojoj se stvara prirodni život,
najprikladnija je da svojim članovima
navjesti i iskustveno pokaže Božju ljubav.

Josip Antolović, prezbiter DI, spisatelj (1926.-2008.)

Iz spisa Bonne Souffrance:
Obred Pepelnice, kojega je simbolizam divan,
kao što su u ostalom svi crkveni.
Njegova zadaća nije samo da nas sjeti,
e je život kratak a smrt blizu i
da će ono malo, što će od nas preostati,
pa bili mi slavni osvajači i moćni vladaoci,
možda služili, da se začepi pukotina
jednog zida ili rupa jednog bureta;
pa makar bilo uvijek korisno opetovati i
spasonosno razmatrati ovu običnu istinu.
Pepeo posut iznad glave kršćanima ima drugo značenje...
On mu svjetuje da bude ponizan
pomišljajući na zasluge koje je možda stekao,
na makar kako važno mjesto
koje zauzimlje u svijetu,
na dobra djela koja je možda učinio.
On mu također zapovijeda, da popravi zlo,
koje učinio i da barem gorko i sa svim silama
svoje duše požali pogrešku,
ako se ova više ne da popraviti...
Još se k tomu dubok smisao pokazuje u
ovome obredu Pepelnice: on sjeća čovjeka,
da smrt vreba na nj bez prestanka i
da sam sebe mora ispitivati i suditi,
ponizno, strogo, s duhom pokore i
dajući zadovoljštinu...

François Coppée, pjesnik, spisatelj (1942.-1908.)

Iz spisa Dođi Duše Presveti, 1925.:
 Crkva postoji kao živi organizam
iz tijela i duše.
Jedno tijelo i jedna duša,
kako veli sv. Pavao u poslanici Efežanima!
Tijelo Crkve tvore vjernici,
glavu Krist.
Duša je Duh sveti, posvećujući.

Robert Mäder, prezbiter, teolog (1875.-1945.)

Iz spisa Dođi Duše Presveti, 1925.:
 Kako mi ljudi pozivamo na odgovornost
čovjeka samo za ono, što duša čini,
tako i Crkva može biti samo za ono odgovorna,
što potječe od Duha svetoga.
Što čine uda Crkve sama,
bez i protiv volje Duha svetoga,
to nije pogreška Crkve.

Robert Mäder, prezbiter, teolog (1875.-1945.)

Iz spisa Dođi Duše Presveti, 1925.:
 Crkva je čista i bez ljage i u
najžalosnije vrijeme.
Smeće, koje na njoj nađemo,
jest nešto strano, izvana u nju uneseno.
Božanski graditelj, Krist,
domaćin, Duh sveti, ostaju što jesu.
I njihovo djelo, Crkva, ostaje što jest,
pa ma unijela ulica još toliko smeća i praha.
Smeće u njoj nije od nje, naprotiv smeće,
koje je u svijetu, od svijeta potječe.

Robert Mäder, prezbiter, teolog (1875.-1945.)

Iz spisa Physionomies des Saints, p. IX—X:
 Jedna je od oznaka Crkve katoličke
njezin nepomućeni mir.
Ovaj mir nije hladnoća...
Usred gromova i topova,
ona slavi nepobjedivu slavu Miroljubivih,
i ona je slavi pjevajući:
brda se svijetu mogu srušiti jedna na druga.
Ako je toga dana svetkovina
jedne male pastirice, svete Germaine,
na primjer, ona će slaviti
malu pastiricu s nepomičnim mirom,
koji joj dolazi od Vječnosti.
Pa makar kakvu buku oko nje činili
narodi i kraljevi, ona ne će zaboraviti
jednoga od svojih siromaha,
jednoga od svojih prosjaka,
jednoga od svojih mučenika.
Dok gromovi tutnje, ona će se povratiti
tokom vijekova da slavi besmrtno slavlje
neke djevojčice, koja je za života
bila nepoznata,
a koja je umrla još prije tisuću godina.

Ernest Hello, spisatelj (1828.-1885.)

Iz spisa Physionomies des Saints, p. IX—X:
 Uzalud se svijet prolama.
Crkva svoje dane broji po svojim svetkovinama.
Ona ne će zaboraviti na jednoga od
svojih staraca, na jedno od svoje djece,
na jednu od svojih djevica,
na jednog od svojih Pustinjaka.
Vi je proklinjete; ona pjeva.
Ništa ne će uspavati i ništa
ne će zastrašiti njeno
neizrecivo pamćenje.

Ernest Hello, spisatelj (1828.-1885.)

Iz spisa Paix du Septieme jour:
 Ne možemo si zamisliti,
da bi Blaženi pjevali na nebeskim poljanama
ljepše pjesme od pobjedničkih psalama,
jezikom, koji je Riječ za svoju Crkvu
posvetila za sve vijeke vijekova.

Ernest Hello, spisatelj (1828.-1885.)

Iz spisa La Colline inspirée:
 Prava Crkva je u prvome redu sagrađena od
živog kamenja ne od neisklesanog.
Construitur in coelis
Vivis ex lapidibus.

Auguste-Maurice Barrès, spisatelj, filozof (17862.-1923.)

Iz spisa S.Čović, Susreti s fra Jozom:
Kad naša Crkva ima žene
koje su u otvorenosti svoga srca
svete, pobožne, tada se muževi
vraćaju Crkvi.
Kad su one bolesne, muževi ostavljaju
njih i crkvenost...

Jozo Zovko, prezbiter, OFM (1941.)

Iz spisa Susret sa živim Bogom:
Crkva je Isusovo djelo.
Radosnu vijest o njemu ona
prenosi pismenim (Novi zavjet) i
usmenim putem (Tradicija).
Ona sama tu vijest živi.
Crkva je neprekinuti niz vjernika,
biskupa, papa i vjere od
Isusa do danas.
Ona je na neki način produženi
Krist kroz povijest.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Za bolji svijet, 1989.:
Krist je u Crkvi mnogostruko prisutan
jer je Crkva njegovo mistično tijelo.
Crkva stoga zrači kroz vjekove i
u sve prostore.
Ona je poput goleme vatre čiji sjaj
ne obasjava samo zemlju i
povijet čovječanstva nego i svemir.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Misterij čovjeka i vjera, 1973.:
Crkva mora danas otkupljivati čovjeka.
Isus je, istina, jednom zauvijek
otkupio čovječanstvo, no Crkva mora u
svakom povijesnom razdoblju ostvariti,
aktualizirati, to otkupljenje.
Pristup do Isusa Krista nije moguć
bez Crkve.
Ne postoji direktan pristup do Isusa Krista,
nego samo preko zajednice.
Jednom preko apostolske zajednice,
a danas preko konkretne Crkve.
Mi, naime, imamo pristup Isusu
samo preko svjedočanstva
prve crkvene zajednice.
Zato je Crkva u biti apostolska.
Današnji čovjek isto tako preko
svjedočanstva današnje crkvene zajednice.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Misterij čovjeka i vjera, 1973.:
Znak da u Crkvi živi ljubav
jest jedinstvo Crkve.
Gdje je uništeno to jedinstvo,
tamo nema ljubavi,
tamo je uništena vidljivost Crkve.
Još više. Tamo gdje je razdor pokazuje se
da nema Isusa Krista na djelu,
nego da njegov protivnik, đavao,
rešeta njegove sljedbenike.
Pomanjkanje ljubavi i jedinstva u Crkvi
postaje dakle ljudima znakom da tu Boga nema.
Kratak je put zatim od toga
do općeg zaključka, da ga uopće nema.
Nije čudo što su baš najčešći prigovori
da u Crkvi nema Boga povezani s prigovorima
da kršćani nisu nimalo bolji od drugih.
Prema tome neće ljudima pokazati Boga
duboko znanstveno dokazivanje,
iako i to ima važno mjesto u propovijedi Crkve,
nego život Crkve u jedinstvu i ljubavi.
Sve drugo je tek praeambulum fidei.
Naviještenje Crkve bez istodobne autentičnosti
ljude navodi na pomisao i
zaključak da Boga nema.
I zato im je ateizam jedina alternativa.
On je, dakle, rezultat neautentičnosti Crkve.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Bog ipak može »umrijeti«, 1974.:
Crkva je kao Mistično Tijelo Kristovo
vidljivi zbor i duhovna zajednica,
zemaljska Crkva i Crkva
koja već posjeduje nebeska dobra.
No to nisu dvije Crkve nego jedna
koja je sastavljena od ljudskog i
božanskog elementa.
Ona se uspoređuje s misterijem
utjelovljene Riječi.
Crkva je na neki način
Kristovo Utjelovljenje u povijest.
I kao što je ljudska narav
božanskoj riječi služila kao
živi organ spasenja na sličan način
društveni organizam Crkve služi
Kristovom duhu koji je oživljuje.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Bog ipak može »umrijeti«, 1974.:
Krist je ustanovio Crkvu kao
specifično vidljiv organizam
baš ukoliko je zajednica vjere,
ufanja i Ijubavi.
Baš ta vjera, ufanje i ljubav jesu elemenat
Crkve koji ljude u njoj spašava.
Ljubav je, naime, elemenat
bez kojega nema spasa,
bez kojega nema ni Kristove zajednice.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Euharistija i župna zajednica
u svjetlu znakova vremena, 1974.:
 Gdje god vjernici slave euharistiju,
oni moraju doći zajedno na jedno mjesto.
Crkvu ne stvara pravna norma
nego vjera u Isusa Krista,
a taj skup vjernika onda traži
da se učvrsti i pravnom normom.
Crkva se ne stvara izvana,
nego se ona začinje u srcima onih
koji povjeruju.
Crkva kao župa ima dakle svoj izvor u Bogu,
u Isusu Kristu, ukoliko je ona prvotno
okupljanje ljudi u ljubavi Presvetog Trojstva.
Nije Crkva tamo prisutna gdje je prezbiter ili
biskup bez zajednice,
nego tamo gdje je zajednica na čelu
s prezbiterom ili biskupom.
A zajednicu ne stvara biskup pravnim aktom,
nego svojom propovijedi o Isusu Kristu
počinje okupljati one koje Duh Sveti
preporađa i potiče na novi život u
vjeri u Isusa Krista.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Pismo 03.IX.1900. g. Žičkaru:
 Ja sam sveudilj ljubio sv. mater Crkvu i
sada ju jednako ljubim.
Uvijek sam bio uvjeren i još sam danas
uvjeren i pripravan to potvrditi sa svojom smrću,
da je najuzvišenije djelo ruku i milosti božje:
sv. katolička Crkva, u kojoj i po kojoj
prima ljudski rod sve obilje božjega spasenja.
Usljed toga ljubio sam iskreno sv. oca Pija IX. i
poštivao sam ga kao vidljiva glavara Crkve božje,
kao namjesnika Kristova,
kao nepogrješivog natpastira Crkve.
Nikada nijesam govorio ni proti njemu,
ni proti rimskoj Crkvi.
I još danas, stojeći na rubu groba i
svoje neumrlosti, ljubim i poštujem
svoju katoličku Crkvu.
To je razjašnjenje, to je moja otvorena ispovijed.
Rado bih da se za to sazna po cijelom svijetu,
a osobito među slavenskim narodom,
kojemu pripadam i kojega ljubim osobito,
kojemu iz svega srca potpunu sreću,
slobodu i slavu želim.

Josip Juraj Strossmayer, biskup, teolog, političar (1815.-1905.)

Iz spisa Biskup Dr. J. Strossmayer o svom katolicizmu:
 O papinoj rezabludivosti u stvarima vjere i čudoređa Evo najprečega i upravo nepogrješivoga izvora
čiste i neoskvrnjene vjere i prave Crkve.
Bez sve vrhovne moći,
kojoj se svatko pokoriti ima,
nikad se ne bi mogle mirno u Crkvi Božjoj
dovršiti razmirice ni one,
koje se na stegu crkvenu, ni one,
koje se na nauk kršćanski odnašaju.

Josip Juraj Strossmayer, biskup, teolog, političar (1815.-1905.)

Iz spisa Poslanica 29.IX. 1889:
 Ništa hudobniku paklenomu i odmetniku
svećeničkom zavidnije i mrže nije,
nego jedinstvo Crkve,
koje toliko biću Božjemu i svetomu otajstvu
otkupljenja našega odgovara.
Jedinstvo svete Crkve Božje trn je upravo u
oku đavolu paklenomu i pristašama njegovim,
osobito pak svećeničkim odmetnicima.
Odmetnici i razvratnici svećenički
opiru se svetomu jedinstvu živomu i
vječitomu njegovomu izvoru Božjemu
njegovomu zalogu i sredotočju svetom
Ocu Papi, kruni i snagi svetoga
apostolskoga reda na ovom svijetu.

Josip Juraj Strossmayer, biskup, teolog, političar (1815.-1905.)

Iz enciklike Singulari quadam, 1912.:
 Štogod kršćanin radi, pa i u zemaljskim stvarima
(etiam in ordine rerum terrenarum),
treba da to upravi prema
najvišem Dobru (Bogu) kao svome
zadnjem cilju prema propisima
kršćanske mudrosti: svi pak njegovi čini,
u koliko su dobri ili zli obzirom na
čudoređe, t.j. s naravnim se i
božanskim pravom slažu ili ne,
potpadaju pod sud i vlast Crkve.

sv. Pio X, papa (1835.-1914.)

Iz spisa Audijencija:
 Znate li, što treba Crkva dandanas najviše?
Elitu katoličkih laika.
A zašto?
Jer rad svećenika, pa bio ma kako žilav,
nije dovoljan za današnje prilike.
Treba mu uz bok revnih pomagača,
koji će svojim utjecajem dohvatiti one,
do kojih njegova riječ ne dopire,
i privesti ih bliže k Crkvi,
bliže k praktičnom kršćanstvu.

sv. Pio X, papa (1835.-1914.)

Iz spisa Svećenička zajednica,1914.:
 Dajte mi jednu, dvije stotine
akademički naobraženih katoličkih laika:
odvjetnika, liječnika, profesora,
savjetnika i nadsavjetnika,
pa ih postavimo na vidnija mjesta
javnog života, a oni će polaženjem
sv. mise, primanjem sv. pričesti,
neprikornim privatnim životom,
neustrašivim iskrenim ispovijedanjem
svoje vjere narodu pružati primjer
uvjerenih katolika:
za deset ćete godina vidjeti Hrvatsku
preporođenu i preobraženu
prema onom uzvišenom idealu,
za kojim toliko težimo svi mi.

Anton Mahnič, biskup (1850.-1920.)

Iz spisa Th. Mainage, Svjedoci katoličke obnove:
 Bijah pošao sa stajališta krive antropologije,
shvatajući Crkvu kao pregradu među dušom i Bogom,
što ne da duši da upravice opći s Bogom.
Bijah zaboravio, da čovječanstvo nije
anarhijska prašina pojedinaca i
da se pojedinac ne može potpunce razviti
van u skupu i sa skupom.
Kršćani su udovi tijela Kristova
pa su dionici Kristova života,
samo ako su dionici Kristova tijela,
a to im ne priječi,
da neposredno opće s Kristom.
Kao što na ud združen s tijelom
upravice djeluje duša, koja upravlja tijelom,
tako i na kršćanina združena s Crkvom
djeluje upravice Krist, koji upravlja Crkvom.

André de Bavier, spisatelj, obraćenik (1890.-1948.)

Iz spisa Th. Mainage, Svjedoci katoličke obnove:
 Iskustvo je dalo pravo katolištvu,
jer je baš u rimskoj Crkvi bilo duši,
koje su naiupravnije posmatrale Boga;
sveci se kao sv. Franjo Asiski,
sv, Katarina Sienska, sv. Tereza,
koji primiše divne objave, odlikovaše i
presavjesnim posluhom crkvenoj hijerarhiji.

André de Bavier, spisatelj, obraćenik (1890.-1948.)

Iz spisa Odgoj volje, 1895.:
 Odatle potječe čudesna moć katoličke Crkve:
ona znade, kamo vodi ljude;
u ispovijedi je i vođenju savjesti u dodiru s
najdubljim istinama praktične psihologije,
te podupire slabe, kada kolebaju;
ona upravlja očevidno jedinstvenim pravcem mase,
koje bi inače, sa gledišta ćudoređa,
spale na niveau životinje ili na njemu ostale.

Jules Payot, pedagog (1859.-1940.)

Iz spisa Rusija i opća Crkva, 1922.:
 Po njihovim plodovima ćete ih upoznati.
U području vjerskog društva, plod katolicizma,
za one, koji su ostali katolici,
jest jedinstvo i sloboda Crkve;
plod istočnog i zapadnog protestantizma
za one, koji su uza nj pristali,
jest rascjepkanost i ropstvo.
Papinstvo je jedina crkvena vlast
međunarodna i neovisna, jedina stvarna i
trajna osnovka za opće djelovanje Crkve.
Ovo je nepobitna činjenica i da je dokažemo,
dostatno je pokazati, da je papa jedini
nosilac vlasti i privilegija,
koje je sveti Petar primio od Krista.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa Rusija i opća Crkva, 1922.:
Nakon što je u svojoj velikosvećeničkoj molitvi
navijestio savršeno jedinstvo
svih kao svrhu svojega djela,
htio je Gospodin tome djelu dati
stvarni i organski temelj osnivajući
svoju vidljivu Crkvu i stavljajući joj na čelo,
da joj se sačuva jedinstvo,
jednoga glavara u osobi svetoga Petra.
Ako imade u evanđeljima kakvo predavanje vlasti,
tada je to ovo.
Nijedna svjetovna moć nije od Isusa primila
niti kakve potvrde miti kakva obećanja.
Isus je Krist osnovao samo Crlkvu i
On ju je osnovao na monarhijskoj vlasti sv. Petra:
’Ti si Petar i na toj ću stijeni
sazidati Crkvu svoju’.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa J. Rupp, Message ecclésial de Solowlew, 1974.:
Crkva je najprije životna veza
ljudi s Kristom u isto vrijeme
stvarna i mistična.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa J. Rupp, Message ecclésial de Solowlew, 1974.:
Crkva jedna, sveta, opća (katolička) i
apostolska esencijalno postoji
na Istoku kao i na Zapadu
i vječno će postojati usprkos
neprijateljstvu i vremenitoj shizmi
dviju polovina kršćanskog svijeta...
Crkva je jedna i nepodjeljiva i raskol
nije pokvario naše odnose s Kristom i
njegovom mističnom milošću.
S te točke gledanja mi ne trebamo
misliti na sjedinjenje;
naiime, mi smo već sjedinjeni.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa Rusija i opća Crkva, 1922.:
O Crkvi rimskoj može misliti i
govoriti štogod tko hoće;
mi smo i sami vrlo daleko od toga,
da u njoj gledamo ili tražimo
dostignuto savršenstvo, ostvaren ideal.
Znademo, da stijena Crkve nije Crkva,
da temelj nije zgrada, da put nije cilj.
Jedino što tvrdimo jest, da je papinstvo
jedina crkvena vlast međunarodna i neovisna,
jedina stvarna i trajna osnovka
za opće djelovanje Crkve.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa Pismo Strossmayeru. Lettres, 1866.:
Crkva Rima a ne latinska Crkva jest
Mater et magistra omnium ecclesiarum,
rimski biskup a ne patrijarh Zapada
nezabludivo govori ex cathedra;
a ne smije se zaboraviti da je bilo vrijeme
kad je rimski biskup govorio grčki.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa Lekcije o Teandriji (Bogočovještvu) :
Univerzalna ideja katolicizma
prije svega je istina da se sve
svjetske moći i vlasti, sve snage društva i
pojedinaca moraju podvrgnuti
religizonom principu, da kraljevstvo Božje,
na zemlji predstavljeno duhovnim društvom
koje je Crkva, mora dominirati
nad kraljevstvom ovoga svijeta.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa Veliki spor i kršćanska politika:
Ako je Crkva doista kraljevstvo Božje
koje postaje na zemlji,
sve druge društvene snage i druge moći
moraju biti njezini instrumenti...
Čim se Država i društvo priznaju kršćanskim,
ovo teokratske gledište postaje za njih
moralno obavezno...
Teokratska ideja zahtijeva da svi
svjetski interesi i poslovi
(jer su po naravi niži) budu podvrgnuti
duhovnim interesima i
poslovima jer su bitno viši.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa Pismo Strossmayeru. Lettres, 1866.:
Dogmatske odluke prvih sedam
ekumenskih koncila čine čitavi skup
doktrinamih istina apsolutno nesumnjivih i
nepromjenjivih, postojano i općenito priznatih
od Istočne Crkve u svom totalitetu.
Sve ono što ide preko jest predmet
za raspravljanje i može biti smatrano samo
kao vlastita nauka ove ili one teološke škole,
ovog ili onog pojedinačnog teologa,
više ili manje cijenjenog,
ali ne posjeduje nezabludivog učiteljstva.
Tako smo mi sjedinjeni s katolicizmom
preko onoga što mi sami priznajemo kao istinu
apsolutnu i nepromjenjivu,
dok su pogreške koje nas razdvajaju od
katoličkog jedinstva samo mišljenja lišena
svakog vrhovnog autoriteta čak i u očima
autora i pristaša tih mišljenja.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa Pismo Strossmayeru. Lettres, 1866.:
Istočna Crkva nije nikada odredila i
predstavila vjernicima na vjerovanje
kao obaveznu dogmu ikakvu nauku
protivnu katoličkoj istini.

Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)

Iz spisa Euharistija, sunce vrhunaravnog života i izvor svih milosti, 1923.:
 Kao što je Krist izvor,
tako je vojujuća Crkva na zemlji
posrednica svih milosti.
Krist je izvor svih milosti po žrtvi na križu,
Crkva mora biti posrednica svih milosti s
vojim sudioništvom u žrtvi na križu.
Ovo se sudioništvo izvršuje euharističnom žrtvom.
Tu obnavlja Krist svoju žrtvu zajedno s Crkvom.
On tu žrtvuje sebe i Crkvu.
Crkva žrtvuje njega i sebe samu u njemu.

Springer Emil, prezbiter DI (1866.-1933.)

Iz spisa Govor na sudu nakon pročitane optužnice:
Mylordi, parlamentski zaključak,
po kojem sam ja osuđen,
protivi se zakonima Božjim i njegove Crkve.
Jer nijedan si vladar ne smije prisvojiti
vrhovnu vlast u Crkvi;
ta vlast pripada Stolici rimskoj,
kojoj ju je Krist predao u osobi svetoga Petra.
Nijedna kraljevina ne može izdati zakon,
koji se protivi općim zakonima Crkve.
Pače ovaj je vaš zakon u protimbi
s temeljnim zakonima ove države,
koji još nisu ukinuti.
Uzmite u ruke Magnu chartu:
tu je određeno, da Crkva u Engleskoj
mora da bude slobodna i da se njezina prava i
sloboštine ne smiju suzivati.
Zakon se dakle protivi i svetoj zakletvi,
što ju je Njegovo Veličanstvo
učinilo na krunidbi.

Sv. Thomas More, mučenik (1447.-1535.)

Iz članka Katholika, 1826.:
Crkva je slobodna, rođena od Boga,
pa nije tek milošću države
stekla slobodu i samostalnost...
Krist je htio da u njoj osnuje
carstvo Božje na zemlji;
carstvo pak Božje ne može da bude
podložno ikojem zemaljskom gospodaru:
tijelo, kojemu je On nevidljiva glava,
obuhvaća sve kršćanske države u zajedinštvu
pa ne smije da se raskomadano podvrgne
pojedinim vladama ozgora dobiva
ono posvetu i svoj nutarnji život,
i odmah se profanira, čim se prisili,
da služi tek svjetovnim ciljevima...

Joseph Görres, filozof, teolog, spisatelj (1776.-1848.)

Iz članka Katholika, 1826.:
Vladar i podanik, car i nadničar —
svi su djeca crkve, kojoj obećaše i
duguju vjeru i posluh:
svi moraju držati za najveće dobro,
što ih je ona, od Boga rođena,
primila u svoje krilo;
svima ona daje podatljivo iz povjerenog si obilja.
Pa da ona ide prosjačiti u onih,
koji se obogaćuju njezinim blagom, ona,
građanka neba, da se ide klanjati na dvor i
držati za veliku milost, ako knezovi i
mogućnici svjetski samo onako izvana
pristaju uz nju i misle, da joj bogzna
koliku milost iskazuju, što ju trpe i
puštaju da živi i radi?...

Joseph Görres, filozof, teolog, spisatelj (1776.-1848.)

Iz spisa Dir, 176 Zitate tiber die Presse, 1908.:
Sveta je dužnost svakog katolika,
da podupire katoličku štampu i
da je po mogućnosti što više
raširi među narod.
Dobra je štampa djelo
najveće vrijednosti i
najveće zasluge.

Papa Pio IX (1792.-1878.)

Iz spisa Pravila Zajednice u Taizéu:
Ne bi trebalo biti zagovornik
ograničene pozicije, smatrajući da je znak
to istinitiji što je manje vidljiv;
naime, da će sama mala tijela,
male crkvene zajednice, sitne zajednice
biti podesne da prošire Evanđelje.
Gorušičino zrnoo bačeno u zemlju
rađa veliko stablo koje se širi širom zemlje
i koje dostigne univerzalne dimenzije.
To stablo je Crkva.

Roger Schutz, redovnik, osnivač zajednice u Taizeu (1915.-2005.)

Iz spisa Ateizam i crkva u sadašnjem času, 1966.:
Crkva se danas zalaže za lojalnu i
koncilijantnu suradnju s ateistima
na dobrobit ljudskoga društva,
ostajući u dispoziciji ideološke kritičnost i
prema ateizmu i odvažne samokritičnosti
prema sebi.

Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)

Iz spisa Pobuna moderne filozofije i problem vjere, 1972.:
Biti kršćanin ne znači
izvršavati posve osobni »skok«
prema Bogu, nego:
oblikovati svoju »kršćansku egzistenciju«
oživotvorujući istine što ih zastupa
Crkva kao Mistično Tijelo Kristovo.

Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)

Iz spisa Uloga Crkve u odgoju i kulturi danas, 1986.:
Kršćanstvo je spojilo čovjeka s Bogom
kao Ocem svih ljudi i čovjeka s čovjekom
kao bratom u Bogu.
U svojoj odgojnoj i kultivirajućoj aktivnosti
Crkva nastoji sve to i danas činiti.
»Partemius din Deo et nos ommes in Deo« —
piše na jednom zidu u katakombama
sv. Sebastijana u Rimu.
To da svi ljudi, svi mi »budemo u Bogu«,
na način Isusa Krista, kao najsvetijeg,
najplemenitijeg i najboljeg našeg
ljudskog Uzora i Brata,
predstavljalo je od početka Crkve
pa do današnjeg dana nadahnjujuće načelo
utjecanja Crkve na odgoj i kulturu.

Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)

Iz spisa Evanđelje pravde, 1967.:
Evanđelje, punina Zakona i proroka,
sadrži pozive, načela, klice sposobne
stvarati bez prestanka pravdu i
solidarnost među ljudima prema ekonomskim i
socijalnim prilikama svake epohe i
svake civilizacije.

Paul Gauthier, teolog (1914.-2002.)

Iz spisa Hist eccl., lib.1, c.1.:
Onaj koji kani budućim pokoljenjima
predati povijest Crkve,
mora započeti s utjelovljenjem
samoga Krista, koje je dublje
nego što mnogi misle.

Xavier Léon-Dufour, prezbiter DI, teolog, bibličar (1912.-2007.)

Iz spisa Crkva i socijalizam u jednoj
nedavno objavljenoj knjizi, 1979.:
Poznato je i nepobitno da crkveni poglavari
nisu u svim vremenima bili ni sposobni ni
budni kako bi pomogli Crkvi svoga vremena
da s uspjehom izvrši svoje poslanje.
Ali, nepobitno je i to da se Crkva
— zahvaćena Duhom Svetim —
uspijevala i uspijeva reformirati.
Povijesni promašaji ne mogu je dispensirati
od sadašnjih zadataka.

Špiro Marasović, prezbiter, franjevac , profesor KBF Split (1944.-2013.)

Iz spisa Crkva i socijalizam u jednoj
nedavno objavljenoj knjizi, 1979.:
Današnja Crkva ne goji nikakvih ambicija
— budući da je sposobna učiti iz
vlastite povijesti! —
za osvajanjem bilo kakve političke vlasti,
ali se i ne kani odreći svoje
kritičke prisutnosti, koja je —
u svojim izvodima — relevantna i u
političkoj stvarnosti.
Toga se odreći značilo bi odreći se same sebe,
tj. odreći se svoje inkarnacijske biti,
i osuditi se na ideologijsko vegetiranje.

Špiro Marasović, prezbiter, franjevac , profesor KBF Split (1944.-2013.)

Iz spisa Samosvijest Crkve u samoupravnom društvu, 1981.:
Mistika nije egzotični izlet nekog čudaka
u područje iracionalnoga,
nego je ona konkretni suživot
svakog čovjeka s njegovim Bogom.
Zato naš kult nije o-kultan
niti su naši sakramenti okultizam,
zato naša teologija nije gnoza
niti je naša etika pelagijanizam,
odnosno stoicizam.
Zato i naša Crkva nije »misteriozno«,
nego mistično tijelo Kristovo.

Špiro Marasović, prezbiter, franjevac , profesor KBF Split (1944.-2013.)

Iz spisa Crkva, nacija i klasa, 1984.:
Crkva kao Božji narod nema samo zadatak
da ljude sprema na nebo,
nego i da zemlju priprema za Boga.
U tu svrhu se ona, budući da nema
svoje domovine na zemlji,
koristi postojećim domovinskim sadržajima
onih naroda u kojima živi,
da pomoću njih pospješuje i razvija one
sadržaje ljudskosti i zajedništva
koji Božjem kraljevstvu najviše odgovaraju.

Špiro Marasović, prezbiter, franjevac , profesor KBF Split (1944.-2013.)

Iz spisa Der Geist und die Kirche, 1980.:
Smatram da sam iz Novog zavjeta naučio ono
što je Rimokatolička Crkva od početka
bez zablude zastupala:
jednostavno stanje stvari da je Crkva
ispred pojedinih kršćana.
Ovo »ispred« nema, dakako,
samo vremenski nego i stvarni smisao.
Ona jest tijelo Kristovo — u svojim članovima
te time uvijek više nego zbroj svojih članova.
Ona je tijelo Glave.
Ona je tijelo drugog, »posljednjeg« Adama.
Kao što kao ljudi u pojedinostima
živimo od Adama i u Adamu,
pa ga tek tada kroz određeno vrijeme
u sebi odražavamo i drugima pokazujemo,
tako ćemo kao kršteni članovi
Kristova tijela jednom nositi Kristovu »sliku«,
nakon što ga sada privremeno »slijedimo«
živeći od Krista, u njemu, oko njega,
od njegova tijela.
Živimo kao članovi njegova tijela od njega,
pomoću njegova tijela, Crkve.

Heinrich Schlier, teolog, obraćenik (1900.-1978.)

Iz spisa razgovor D. Šimundže s kardinalom Silvijem Oddi, 1981.:
Kako ja gledam na Crkvu u
današnjem svijetu, općenito?
Evo odgovora: ona jest i želi biti
vjerna službenica Kristova.
II. vatikanski sabor upućuje na
Kristovu prispodobu dobrog pastira,
na prispodobu o Božjem vinogradu,
o Božjoj građevini, o Božjoj obitelji,
o Božjem hramu, štoviše o Kristovoj zaručnici i
konačno o Mističnom Tijelu Kristovu
(usp. Lumen Gentium, 6,7).
Njezin položaj u svijetu?
Samo je jedan odgovor:
praktično ostvarivanje Kristove nauke.
Njezin uspjeh?
Njezino sadašnje stanje?
Njezin način promatranja sebe među drugima?:
vjernost Kristu.
Njezine perspektive?
Njezine želje?
Njezini neposredni ciljevi?:
kao i uvijek, Majka i Učiteljica;
poslušna Kristu:
»Pođite dakle i učinite mojim
učenicima sve narode krsteći ih u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga i učedi
ih čuvati sve što sam vam zapovjedio« (Mt 28, 19—20).
Crkva jučer, danas i uvijek,
teži samo prema ovome pod vodstvom Duha
Svetoga ostvarivati Kristovo djelo.

Silvio Oddi, kardinal, diplomat (1910.-2001.)

Iz spisa razgovor D. Šimundže s kardinalom Silvijem Oddi, 1981.:
Crkva je u svijetu sljedbenica Kristova.
Želeći, dakle, prikazati položaj Crkve danas,
ne mislim da bi trebalo isticati njezinu moć,
kao zajednice među drugim
međunarodnim zajednicama: ona je među njima;
ali, budući da baš za Crkvu vrijedi
ono što kaže Pismo Diogenetu o kršćanima:
»Svaka zemlja njihova je domovina;
i svaka domovina za njih je prolazna«
(usp. pog. V, 5),
ona stavlja pred oči svima svoj način
življenja Krista i naviješta Kristovu riječ.

Silvio Oddi, kardinal, diplomat (1910.-2001.)

Iz spisa Zborna molitva - misa za mjesnu Crkvu:
Čovjek Crkve jest čovjek
koji vrši čine same Crkve,
’hijerarhijske čine’,
koji djeluje in persona Ecclesiae.
Ipak se on nikad ne poistovjećuje
sasvim s Crkvom;
čak i kad obavlja čine Crkve,
on ostaje pojedinačna ljudska osoba,
što se svakako odražava na onome što on čini.

Yves-Marie-Joseph Congar, kardinal, teolog (1904.-1995.)

Iz spisa Nacrt teologije katoličke akcije, 1956.:
Crkva, obraćajući ljude k vjeri i
krsteći ih po poslanju koje je primila
od svoga Gospodina, postavlja se ili
ostvaruje kao red, posebno spasenja i
svetosti u svijetu.
Djelujući na polju civilizacije,
tj. u svjetovnim stvarima i u povijesti,
ona izvršava svoje poslanje
da bude duša ljudskog društva.

Yves-Marie-Joseph Congar, kardinal, teolog (1904.-1995.)

Iz spisa Teološke razlike u nauci istočne i zapadne Crkve, 1982.:
Crkva istočno-pravoslavna i
Crkva rimo-katolička dva su ogranka
koja su izrasla iz jednoga jedincatog debla
čije korijenje crpe hranu iz istoga izvora.
Stoga, imajući ovu činjenicu u vidu,
nije pretjerano reći da je većina dogmi
kršćanske vjere zajednička
jednoj i drugoj strani.
Ipak, veliki spor između tih
dviju obitelji istoga stabla
o postoji u pogledu nauke
o izlaženju Duha Svetoga,
o primatu rimskog biskupa,
o čistilištu i
o marijanskim dogmama:
Bezgrešnom začeću i Uznesenju na nebo.

Ante Bilokapić, prezbiter OFM, teolog, misionar (1948.-2010.)

Iz spisa Molitva za koru kruha i zdjelu leće:
Koncil je bio velika šansa za Crkvu
da se obnovi iz dubine.
Papa Ivan XXIII želio je da Katolička Crkva
postane sposobnom u svojoj religioznoj
životnosti voditi ekumenske dijaloge.
Stoga je konstitucija Lumen gentium
vrlo važna za Crkvu,
jer tamo govori Crkva o samoj sebi,
o tome što je ona.
Crkva je sakrament Kristov,
kao što je Krist sakrament Oca.
Posebno se radujem zbog
jednog dijela konstitucije,
gdje se govori o karizmatičkoj Crkvi.
To je bila mogućnost da Crkva
nekoliko godina kasnije mogne
primiti karizmatičku obnovu.

Suenens Leon Joseph, kardinal (1904.-1996.)

Iz spisa Koncilska vizija Crkve, 1986.:
Po odluci sazivatelja Koncila
pape Ivana XXIII. izrijekom se nije išlo
za novim dogmatskim definicijama,
a još manje osudama.
Namjerno se išlo za izlaganjem
odabranog dijela baštinjena kršćanskoga nauka u
vezi s osobitim potrebama Crkve u
našoj suvremenosti.
Uza sve to koncilski dokumenti predstavljaju
svečani čin skupnog, koncilskog učiteljstva Crkve
te imaju svoju najvišu
mjerodavnu i smjerodavnu vrijednost.

Bonaventura Duda, prezbiter OFM, teolog, bibličar (1924.-2017.)

Iz spisa Koncilska vizija Crkve, 1986.:
Crkva ponizmo preuzima dio krivnje i
zbog ateizma jer ima vjernika
koji »pravo lice Boga i religije prije
zakrivaju nego otkrivaju« (GS 19 pri kraju).
Dosljedno »lijek protiv ateizma« Crkva vidi
»u autentičnom životu Crkve i
njezinih članova« jer »Crkva treba da učini
prisutnim i tako reći vidljivim Boga Oca i
njegova utjelovljenoga Sina,
neprekidnom obnovom i očišćenjem
same sebe pod vodstvom Duha Svetoga«.

Bonaventura Duda, prezbiter OFM, teolog, bibličar (1924.-2017.)

Iz spisa Le Personalisme, 1967.:
Oblikovanje osobe u čovjeka
i oblikovanje čovjeka prema zahtjevima
individualnim i kolektivnim
osobnog univerzuma počinje s rođenjem...
Dijete je subjekt, ono nije ni RES societatis,
ni RES famiiliae, ni RES Ecclesiae.
Međutim, ono nije ni čisti subjekt
ni izolirani subjekt.
Ucijepljeno u zajednice, ono se formira
preko njih i u njiima;
ako one i nisu... nikakve svemoći,
one su prirodne formirajuće sredine:
obitelj i narod, obadvije otvorene
prema čovječanstvu,
kojima kršćanin dodaje Crkvu.

Karl Theodor Jaspers, filozof (1883.–1969.)

Iz spisa Govor na II. vatikanskom koncilu
Mnogi još shvaćaju laike
pasivnim udovima Crkve,
koji moraju samo slušati, šutjeti i
materijalno doprinositi...
Međutim, brižni je Bog u našim danima
svoju Crkvu obradovao kao novim Duhovima.
Kristovi vjernici stekli su svijest crkvenosti,
osjećaju se živo priutjelovljenima Kristu,
dionicima u spasonosnoj misiji Crkve i
marljivim radnicima u posvećivanju svijeta i
izgradnji Božjega Kraljevstva.

José María Bueno y Monreal, kardinal (1904.-1987.)

Iz spisa Žena. Njezina zadaća po naravi i milosti:
 Postoje danas milijuni djece,
siročadi bez zavičaja,
iako imaju roditeljsku kuću i majku.
Gladuju ljubavi i iščekuju ruku voditeljica
da ih iz bijede i prljavštine izvede
u čistoću i svjetlo.
Kako da naša velika majka,
sveta Crkva ne raširi svoje ruke i
na srce ne primi ove Gospodinove ljubimce?
No za to su joj potrebne
ljudske ruke i ljudska srca,
majčinska ruka i majčinska srca.

Sv. Edith Stein - Terezija Benedikta od Križa , mučenica (1891.-1942.)

Iz spisa Božanska komedija:
Ne uzbuđujte se kršćani previše i
ne budite kao pero na vjetru;
ne vjerujte da vas svaka voda može umiti.
Imate Stari i Novi zavjet! (Raj 5,73— 77).
Imate i pastire koji vode Crkvu!

Dante Alighieri, pjesnik (1265.-1321.)

Iz spisa Metode osnovnog pastorala
za ponovnu evangelizaciju Europe, 1990:
 Crkva je drama povijesti
Božje ljubavi prema ljudima,
koju on u svojoj slobodi i
bez njih može izvesti.
Crkva naviješta Božje obraćanje
u ljubavi ljudima (anonimni kršćani).
Bog želi da se svi ljudi spase.
Bogočovječna tajna u Isusu
prešla je u njegovu ustanovu (Crkva).

Karl Gastgeber, teolog, profesor (1920.-2001.)

Iz spisa O dostoinstve christianstva i nedostoinstve christian, 1928.:
 Crkvu tvore božanski i ljudski elemenat,
život Crkve je bogočovječni život,
usklađeno djelovanje božanskoga i ljudskoga.
Božanska je ustanova Crkve vječno nepogrešiva,
sveta i čista; ne može biti iskrivljena i
vrata je paklena neće nadvladati.
Božanski elemenat Crkve, Krist njezina glava,
moralna i evanđeoska nauka,
temeljna načela naše vjere, crkvene dogme,
sakramenti i milosno djelovanje Duha Svetoga
ostaju stalni i sveti.
No ljudska strana Crkve je pogrešna i promjenjiva:
tu se događaju izobličenja, bolesti, neuspjesi,
kao što se mogu pojaviti i stvaralački pokreti,
obogaćenja, razvitak i preporod.
Grijesi kršćana i crkvene hijerarhije
nijesu grijesi Crkve shvaćene u svojoj
božanskoj biti i svojoj svetosti.

Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)

Iz spisa O dostoinstve christianstva i nedostoinstve christian, 1928.:
 U prošlosti se unutar kršćanstva
pojavio jedan sektaški pokret,
montanizam koji je tvrdio da Crkvu
moraju činiti isključivo
savršena i sveta bića.
Zahtijevao je da se nesavršeni i grešnici
moraju isključiti iz njezina krila.
Crkva je za montaniste bila zajednica
kojoj je Duh Sveti udijelio posebne darove
i na taj se način veći dio
grešnog čovječanstva nalazio izvan kršćanstva.
Crkvena je svijest osudila montanizam i
Crkva je prigrlila raskajane grešnike.

Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)

Iz spisa Mi smo tomu svjedoci, 1992.:
 Crkva je otajstvo u svijetu.
Jer ona jest čovjek s Bogom i
Bog s čovjekom,
u hodu kroz tjesnace i magle
ovog zlokobnog doba.
Stoga, ma koliko i sama zasjenjena slabošću,
ona jest svjetlo, vazda nanovo
čišćeno milošću, pokajanjem i vjerom,
svjetlo kojiput neveliko ali
nenadoknadivo za mrkle noći.
Svjetlo koje se ne stavlja pod sud,
nego na svijećnjak da svijetli svima.

Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)

Iz spisa Mi smo tomu svjedoci, 1992.:
 Crkva je u svijetu kvasac,
koji tijesto od malo brašna i vode
snagom Duha čini kruhom za život,
u vremenu kad je svagdanja korica kruha i
topla riječ nasušna potreba tolike braće.

Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)

Iz spisa Mi smo tomu svjedoci, 1992.:
 Crkva je od Boga poslana i od ljudi
zazivana da bude u svijetu
neustrašiva riječ istine.
Riječ s krovova u doba prilična i neprilična,
usprkos zaglušujuće buke laži i
opsjenarskih poluistina.
Riječ osude zla i riječ Božje dobrohotnosti
potlačenima i poniženima, zarobljenima i
zlostavljanima, porobljenima i prognanima,
nevino mučenima.

Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)

Iz spisa Mi smo tomu svjedoci, 1992.:
 Crkva u svijetu jesmo mi s Bogom.
I Bog s nama. Zajedno.
Ona je naše slovo napisano za istinu,
ona je svaka naša riječ
izgovorena s ljubavlju.
Ona je opstojnost naša na svakoj stopi
krvlju nam zalivene Domovine.
Ona je most sazdan od naše vjere,
nade i ljubavi, uzdignut
iznad ponora zla i mržnje.

Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)

Iz spisa Vjerujem..., 2013.:
 Crkva se talođer naziva
"Zaručnica Kristova" (usp. Ef 5,26 sl.),
što naglašava i jedinstvo i
razliku između Isusa Krista i
njegove Crkve.
Taj naziv također podrazumjeva
da je Božji savez s ljudima definitivan,
jer Bog je vjeran svojim obećanjima,
a Crkva pak vjerno odgovara tako
što je plodonosna Majka svih sinova i
kćeri Božjih.

Ivan Karlić, prezbiter, franjevac, profesor KBF Zagreb (1962.)

Iz spisa Die Einheit in der Kirche oder das Prinzip des Katholizismus, 1957.:
 Samo svi zajedno mogu biti sve i
samo jedinstvo sviju može biti cjelina.
To je ideja Katoličke crkve.

Johann Adam Möhler, prezbiter, teolog, profesor (1796.-1838.)

Katekizam katoličke crkve:

POKLAD VJERE POVJEREN SVOJ CRKVI
84 "Poklad" (1 Tim 6,20) vjere ("depositum fidei"), sadržan u Svetoj predaji i u Svetom pismu, Apostoli su povjerili svoj Crkvi kao cjelini.
"Prianjajući uza nj, sav sveti puk - sabran oko svojih pastira - ustraje postojano u nauci apostolskoj i zajedništvu, u lomljenju kruha i molitvama, tako da nastaje jedinstvena istodušnost predstojnikâ i vjernika u čuvanju, vršenju i ispovijedanju predane vjere".

UČITELJSTVO CRKVE
85 "Zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu, koje to s autoritetom čini u ime Isusa Krista", tj. biskupima u zajedništvu s Petrovim nasljednikom, rimskim biskupom.

VJERSKE DOGME
88 Crkveno se učiteljstvo služi puninom autoriteta primljenog od Krista kad definira dogme, to znači, kad, u obliku koji kršćanski puk obvezuje na neopoziv pristanak vjere, izlaze istine sadržane u božanskoj objavi, ili pak istine koje su s takvima nužno povezane.

113 2. Pismo citati u "živoj Predaji cijele Crkve". Prema riječi Otaca, "sacra Scriptura principalius est in corde Ecclesiae quam in materialibus instrumentis scripta - Sveto pismo je većma napisano u srcu Crkve nego u tvarnim knjigama". Crkva u svojoj Predaji doista čuva živo sjećanje Božje Riječi, a Duh Sveti joj je tumač u duhovnom smislu.

I. "Pogledaj, Gospodine, vjeru Crkve svoje"
168 Prije svega Crkva je ta koja vjeruje i tako upravlja, hrani i podržava moju vjeru. Crkva je prije svega ta koja, svugdje priznaje Gospodina, a s njom i u njoj bivamo i mi privučeni i privedeni da ispovijedimo to isto: "Vjerujem", "Vjerujemo". Po krštenju od Crkve primamo vjeru i novi život u Kristu. U "Rimskom obredniku" krstitelj pita krštenika: "Što išteš od Crkve Božje?" A odgovor je: "Vjeru". "Što ti daje vjera?" "Život vječni".

169 Spasenje dolazi samo od Boga, no, budući da život vjere primamo po Crkvi, ona je naša Majka: "Vjerujemo u Crkvu kao Majku našega novog rođenja, a ne u Crkvu kao da bi ona bila začetnica našega spasenja".
Budući da nam je Majka, Crkva je i odgojiteljica naše vjere.

181 "Vjerovati" je crkven čin. Vjera Crkve prethodi našoj vjeri, rađa je, podržava i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. "Nitko ne može imati Boga za Oca, ako nema Crkvu za Majku".

182 "Mi vjerujemo sve što je sadržano u Božjoj Rijeći, pisanoj ili predanoj, a što Crkva predlaže vjerovati kao od Boga objavljeno".

424 Potaknuti milošću Duha Svetoga i privućeni od Oca, mi, o Isusu, vjerujemo i ispovijedamo:
"Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga" (Mt 16,16). Na stijeni te vjere, ispovjeđene od svetog Petra, Krist je utemeljio svoju Crkvu.

507 Marija je u isti mah djevica i majka, jer je najsavršenija slika i ostvarenje Crkve: "Crkva (...) po vjerno primljenoj Božjoj Riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i krštenjem na novi i besmrtni život rađa djecu, začetu po Duhu Svetomu i od Boga rođenu. Ona je i djevica koja potpuno i čisto čuva vjeru datu Zaručniku".

552 U zboru Dvanaestorice Simun Petar zauzima prvo mjesto. Isus mu je povjerio jedinstveno poslanje. Zahvaljujući objavi primljenoj od Oca, Petar je ispovjedio: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga". Tad mu je Gospodin rekao:
"Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati" (Mt 16,18). Krist, "kamen živi" (1 Pt 2,4) jamči svojoj Crkvi utemeljenoj na Petru pobjedu nad silama smrti. Poradi vjere koju je ispovjedio, Petar će ostati neoboriva stijena Crkve. Poslanje ce mu biti čuvati vjeru u njezinoj cjelovitosti i utvrđivati svoju braću.

553 Isus je predao Petru osobitu vlast: "Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima" (Mt 16,19). "Vlast ključeva" označava autoritet upravljanja kućom Božjom, što je Crkva. Isus, "dobri Pastir" (Iv 10,11), tu je zadaću potvrdio nakon Uskrsnuća: "Pasi ovce moje" (Iv 21,15-17). Vlast "vezanja i razrješivanja" označuje autoritet opraštanja grijeha, prosuđivanja u području nauke i disciplinskih mjera u Crkvi. Isus je taj autoritet predao Crkvi po službi apostola, napose Petra, kojemu su jedinomu izričito povjereni ključevi Kraljevstva.

755 Crkva je nasad ili njiva Božja. Na toj njivi raste starodrevna maslina kojoj su patrijarsi sveti korijen i u kojoj se događa i događat će se pomirenje između Židova i pogana. Nju je zasadio božanski vinogradar kao izabrani vinograd. Krist je istinski trs koji daje život i plodnost granama, tj. nama koji po Crkvi ostajemo u Njemu i bez Njega ne možemo ništa učiniti.

757 Crkva se još naziva žnebeskim Jeruzalemom' i žnašom majkom' (Gal 4,26);opisana je kao neokaljana zaručnica neokaljanog Jaganjca, koju je Krist žljubio i sam sebe predao za nju da je posveti' (Ef 5,25-26). Nju je sebi pridružio neraskidivim savezom i ne prestaje je žhraniti i njegovati' (Ef 5,29).

777 Ranokršćanski izraz "ekklesia" znači "saziv", upravo skupštinu onih koje Božja Riječ saziva da oblikuje Božji narod i koji, hranjeni Tijelom Kristovim, sami postaju Kristovo Tijelo. Stara slavenska riječ "Crkva"- slično kao u engleskom "Church" ili u njemackom "Kirche" - znači onu koja pripada Gospodinu.

778 Crkva je u isti mah put i cilj Božjega nauma: predoznačena u stvaranju, pripremana u Starom zavjetu, utemeljena riječima i djelima Isusa Krista, ostvarena njegovim otkupiteljskim križem i uskrsnućem, ona se očitovala kao otajstvo spasenja izlijevanjem Duha Svetoga. Crkva ce biti dovršena u nebeskoj slavi kao skup svih otkupljenih sa zemlje.

779 Crkva je u isto vrijeme vidljiva i duhovna, hijerarhijsko društvo i Mistično tijelo Kristovo. Ona je jedna, oblikovana dvojakim elementom - ljudskim i božanskim. U tom je njezino otajstvo koje samo vjera može prihvatiti.

Dokumenti II.Vatikanskog sabora

Iz dogmatske konstitucije Lumen gentium - svjetlo naroda

Sedmo poglavlje: Eshatološki značaj putujuće Crkve i njezino jedinstvo s nebeskom Crkvom


48. Eshatološki poziv Crkve

Crkva, u koju smo u Kristu Isusu svi pozvani i u kojoj Kristovom mi­lošću stječemo svetost, bit će dovršena tek u nebeskoj slavi, kada će doći vrijeme obnove sviju stvari (usp. Dj 3, 21) i kada će se s ljudskim rodom u Kristu savršeno obnoviti i sav svijet, koji je s čovjekom prisno povezan te po njemu napreduje prema svome cilju (usp. Ef 1, 10; KolI, 20; 2 Pt 3, 10-13). Podignut sa zemlje, Krist je uistinu sve privukao k sebi (usp. Iv 12, 32 gr.): uskrsnuvši pak od mrtvih (usp. Rim 6, 9), poslao je na učenike svoga Duha oživljavatelja te je po njemu ustanovio svoje Tijelo, koje je Crkva kao sveopći sakrament spasenja. Sje­deći zdesna Ocu, on neprekidno djeluje u svijetu kako bi ljude priveo k Crkvi i tješnje ih povezao sa sobom te ih učinio dionicima svojega slavnog života tako što ih hrani vlastitim Tijelom i Krvlju. Obnova, dakle, koju kao obećanu očekujemo, već je započela u Kristu i napreduje u slanju Duha Svetoga te se po njemu na­stavlja u Crkvi. U njoj smo po vjeri poučavani također o smislu našega vremenitog života, dok nadajući se budućim dobrima privodimo kraju djelo koje nam je Otac povjerio u svijetu te radimo na svojem spasenju (usp. Fil 2, 12).
Već su, dakle, k nama prispjela posljednja vremena (usp. 1 Kor 10, 11) i obnovi svijeta neopozivo je udaren temelj te je ona na neki stvaran način već predujmljena u ovom svijetu: Crkva je, naime, već na zemlji urešena znakovima prave iako nesavršene svetosti. Ipak, dok ne nastanu novo nebo i nova zemlja u kojima će obitavati pravednost (usp. 2 Pt 3,13), putujuća Crkva u svojim sakramentima i ustanovama, koje pripadaju ovom vremenu, nosi obličje ovoga prolaznog svijeta te sama boravi među stvorovima koji sve dosad uzdišu i trpe porođajne boli te očekuju objavljenje djece Božje (usp. Rim 8, 19-22).
Združeni, dakle, s Kristom u Crkvi i obilježeni Duhom Svetim ili »koji je zalog naše baštine« (Ef 1, 14), uistinu se nazivamo i jesmo djecom Božjom (usp. 1 Iv 3, 1), ali se još nismo pojavili s Kristom u slavi (usp. Kol 3, 4) u kojoj ćemo biti Bogu slični jer ćemo ga vidjeti takvim kakav on jest (usp. 1 Iv 3, 2). Stoga, »dok smo u tijelu, pu­tujemo daleko od Gospodina« (2 Kor 5, 6) te premda imamo prvine Duha, ipak u sebi uzdišemo (usp. Rim 8, 23) i želimo biti s Kristom (usp. Fil 1, 23). A ista nas ljubav sili da sve više živimo za njega, koji je za nas umro i uskrsnuo (usp. 2 Kor 5, 15). Trudimo se, dakle, u svemu se svidjeti Gospodinu (usp. 2 Kor 5, 9) te stavljamo na sebe Božju ratnu opremu da bismo se mogli usprotiviti vražjim zasjedama i pružiti otpor u zao dan (usp. Ef 6, 1-13). A budući da ne znamo ni dana ni časa, trebamo, na Gospodnju opomenu, ustrajno bdjeti kako bismo – ispunivši jedini tijek našega zemaljskog života (usp. Heb 9, 27) – zaslužili ući s njime na svadbu i biti ubrojeni među blagoslovljene (usp. Mt 25,31-46), a ne da nam bude, kao zlim i lijenim slugama (usp. Mt 25, 6), zapovjeđeno odstupiti u vječni oganj (usp. Mt 25,41) i van u tminu, gdje »će biti plač i škrgut zuba« (Mt 22,13 i 25, 30).
Prije, naime, negoli budemo zakraljevali sa slavnim Kristom, svi ćemo se mi pojaviti »pred Kristovim sudištem da svaki položi račun o onome što je njegovu tijelo vlastito, bilo dobro, bilo zlo, već prema tomu kako je postupao« (2 Kor 5, 10), pa će na kraju svijeta »zakoračiti u uskrsnuće života oni koji su činili dobro, a u uskrsnuće suda oni koji su činili zlo« (Iv 5, 29; usp. Mt 25, 46). Smatrajući stoga kako »patnje ovoga vremena nisu u razmjeru s budućom slavom koja će se u nama objaviti« (Rim 8, 18; usp. 2 Tim 2, 11-12), jaki u vjeri očekujemo »blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista« (Tit 2, 13); »on će obnoviti naše bijedno tijelo suobličujući ga svojem tijelu slavnomu« (Fil 3, 21) i doći »da se proslavi u svojim svetima i prodiči u svima koji su uzvjerovali« (2 Sol 1, 10).

49. Nebeska i putujuća Crkva

Dakle, dok ne dođe Gospodin u svojem veličanstvu i svi anđeli s njime (usp. Mt 25, 31) te mu se, pošto bude uništena smrt, sve podvrgne (usp. 1 Kor 15, 26-27), neki od njegovih učenika putuju zemljom, drugi se – navršivši ovaj život – čiste, a neki su proslavljeni motreći »jasno samoga trojedinoga Boga kakav jest«; premda na različit način i u različitom stupnju, ipak svi dijelimo zajedništvo u jednoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu te pjevamo svome Bogu istu pjesmu slave.
Svi, naime, koji su Kristovi, imajući njegova Duha, srašćuju u jednu Crkvu i u njemu prianjaju jedni uz druge (usp. Ef 4, 16). Stoga se jedinstvo putnika s braćom koja su usnula u Kristovu miru nipošto ne prekida, nego se dapače – prema trajnoj vjeri Crkve – jača priopćavanjem duhovnih dobara. Po tomu, naime, što su nebesnici prisnije sjedinjeni s Kristom, oni čvršće utvrđuju svekoliku Crkvu u svetosti, oplemenjuju bogoštovlje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu te na raznovrsne načine pri­donose njezinoj daljnjoj izgradnji (usp. 1 Kor 12, 12-27).
Budući da su primljeni u domovinu i prisutni pred Gospodinom (usp. 2 Kor 5, 8), oni se po njemu, s njime i u njemu ne prestaju zauzimati za nas kod Oca tako što prikazuju zasluge koje su po Isusu Kristu, jedinome Posredniku između Boga i ljudi (usp. 1 Tim 2, 5), stekli na zemlji, kad su u svemu služili Gospodinu i u svojem tijelu nadopunjali ono što nedostaje Kristovim patnjama za njegovo Tijelo koje je Crkva (usp. Kol 1, 24). Stoga njihova bratska skrb vrlo mnogo pomaže našoj slabosti.

50. Odnosi nebeske i putujuće Crkve

Izvrsno poznavajući to zajedništvo cijeloga otajstvenoga Tijela Isusa Krista, Crkva putnika već je od prvih vremena kršćanske religije s velikim poštovanjem njegovala spomen pokojnika te je za njih također prinosila prošnje jer »sveta je i spasonosna misao moliti za pokojne da budu odriješeni od grijeha« (2 Mak 12, 46).
A za apostole i Kristove mučenike, koji su prolijevanjem svoje krvi dali vrhunsko svjedočanstvo vjere i ljubavi, Crkva je oduvijek vjerovala da su u Kristu s nama tješnje povezani; ujedno ih je s Blaženom Djevicom Marijom i svetim anđelima s posebnim osjećajem štovala i pobožno zazivala pomoć njihova zagovora. Njima su uskoro bili pribrojeni i drugi koji su odlučnije nasljedovali Kristovo djevičanstvo i si­romaštvo te na kraju i ostali koje su izvrsno vršenje kršćanskih krje­posti i božanski milosni darovi preporučivali pobožnom štovanju i nasljedovanju vjernika.
Dok, naime, promatramo život onih koji su vjerno slijedili Krista, na nov način bivamo potaknuti na traganje za budućim Gradom (usp. Heb 13, 14 i 11, 10) te se ujedno učimo najsigurnijem putu kojim možemo – usred svjetovnih promjenjivosti te u skla­du sa staležom i svakomu pojedincu vlastitim stanjem – prispjeti do savršenoga jedinstva s Kristom, odnosno do svetosti. U životu onih koji se savršenije preobraze prema Kristovoj slici (usp. 2 Kor 3, 18), premda su sudionici našega čovještva, Bog ljudima živo očituje svoju prisutnost i svoje lice. U njima nam on sam upućuje svoju riječ i daje nam znak svojega kraljevstva prema kojemu nas snažno privlači to što nad sobom imamo toliki oblak svjedoka (usp. Heb 12, 1) i takvu potvrdu istine evanđelja.
Ipak, spomen nebesnika ne njegujemo samo s naslova primjera, nego još više da se vršenjem bratske ljubavi u Duhu ojača jedinstvo cijele Crkve (usp. Ef 4, 1-6). Jer kao što nas kršćansko zajedništvo među putnicima privodi bliže Kristu, tako nas ophođenje sa svecima povezuje s Kristom, od kojega kao od Izvora i Glave proistječu sva milost i život samoga Božjeg naroda. Stoga u najvećoj mjeri dolikuje da te prijatelje i subaštinike Isusa Krista, našu braću i iznimne dobročinitelje, ljubimo, za njih Bogu iskazujemo dužnu zahvalnost te ih »ponizno zazivamo i utječemo se njihovim molitvama, podršci i pomoći radi dobročinstava koja nam valja od Boga isprositi po njegovu Sinu Isusu Kristu, našem Gospodinu, koji je naš jedini Otkupitelj i Spasitelj«. Svako naše pravo svjedočanstvo ljubavi što ga iskazujemo nebesnicima, po svojoj naravi, naime, teži i cilja prema Kristu koji je »kruna sviju svetih« te po njemu k Bogu koji je u svojim svetima divan i u njima slavljen.
Naše se, pak, jedinstvo s nebeskom Crkvom najplemenitije udjelotvoruje kada – napose u svetom bogoslužju, u kojem po sakramentalnim znakovima na nas djeluje sila Duha Svetoga – zajedničkim klicanjem skupa slavimo i hvalimo božansko Veličanstvo te svi mi, iz svakoga plemena, jezika, puka i naroda, otkupljeni Kristovom krvlju (usp. Otk 5, 9) i sabrani u jednu Crkvu, jednom pohvalnicom veličamo trojedinoga Boga. Slaveći, dakle, euharistijsku žrtvu, najtješnje se pridružujemo bogoštovlju nebeske Crkve time što smo u zajedništvu i častimo spomen u prvom redu slavne vazda Djevice Marije, ali i blaženoga Josipa i blaženih apostola i mučenika i sviju svetih.

53. Marija i Crkva

Djevica se Marija, koja je po anđelovu navještenju srcem i tijelom primila Božju riječ i donijela svijetu život, naime priznaje i časti kao prava Božja i Otkupiteljeva Majka. Na uzvišeniji način otkupljena s obzirom na zasluge svojega Sina i s njime sjedinjenja tijesnom i nerazrješivom zadaćom i dostojanstvom: da bude roditeljicom Sina Božjega te stoga predraga kći Očeva i svetište Duha Svetoga: po tom daru iznimne milosti ona nadaleko nadvisuje sve druge stvorove, i nebeska i zemaljske.
No ujedno se u Adamovu rodu našla povezanom sa svim ljudima potrebnima spasenja, štovište, ona je “usitinu majkom udova ( Kristovih )…jer je ljubavlju sudjelovala da se u Crkvi rode vjernici, koji su udovi one Glave”. Stoga se ona također pozdravlja kao najizvrsniji i posve jedinstven ud Crkve te kao njezin pralik i najizvrsniji uzor u vjeri i ljubavi; Katolička je crkva, poučena Duhom Svetim, prati s osjećajem djetinje odanosti kao preljubaznu majku.



Iz DEKRETA »UNITATIS REDINTEGRATIO« o ekumenizmu

Jedinstvo i jedincatost Crkve

2. Božja se ljubav prema nama pokazala u tome što je Otac poslao jedinorođenog Sina na svijet da, postavši čovjekom, otkupi, preporodi i u jedno skupi sav ljudski rod. Prije no što će sama sebe prinijeti kao neokaljanu žrtvu na žrtveniku križa, pomolio se Ocu za vjerne govoreći: »Da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno da svijet vjeruje da si me ti poslao (Iv 17, 21), a u svojoj je Crkvi ustanovio divni sakramenat euharistije, kojim se jedinstvo Crkve i naznaĉuje i ostvaruje. Svojim je učenicima dao novu zapovijed uzajamne ljubavi i obećao im Duha Parakleta, da on, Gospodin i oživljavatelj ostane s njima dovijeka.
A pošto je bio uzdignut na križ i proslavljen, Isus Gospodin izli obećanog Duha; po njem je pozvao i sabrao u jedinstvo vjere, nadanja i ljubavi narod'Novoga saveza, Crkvu, kao što Apostol uči: »Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste svojim pozivom pozvani samo k jednoj nadi; jedan Gospodin, jedna vjera i jedno krštenje (Ef 4, 45). »Jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli...; jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu« (Gal 3, 27-28).
Duh Sveti prebiva u vjernicima, ispunja svekoliku Crkvu i njome ravna; on je tvorac onog čudesnog zajedništva vjernika i sve ih tako prisno u Kristu povezuje da je on poĉelo jedinstva Crkve. Djelitelj je milosti i službi, bogateći raznovrsnim darovima Crkvu i Krista Isusa; »da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova tijela« (Ef 4, 12).
Da bi svoju svetu Crkvu utvrdio po svoj zemlji sve do svršetka ovoga svijeta, Krist je zboru Dvanaestorice povjerio zadaću da poučava, ravna i posvećuje. Među njima je odabrao Petra; pošto je ovaj ispovjedio svoju vjeru, odluči da na njemu sazida_svoju Crkvu; obećao mu je ključeve kraljevstva nebeskog i, pošto je ispovjedio svoju ljubav, povjerio mu je sve svoje ovce da ih utvrđuje u vjeri i pase u savršenu jedinstvu, a da sam Krist dovijeka ostaje završni ugaoni kamen i pastir naših duša.
Isus Krist hoće da vjernim propovijedanjem evanđelja, dijeljenjem sakramenata i upravljanjem u ljubavi uz djelovanje Duha Svetoga, što je sve povjerio apostolima i njihovim nasljednicima, biskupima s Petrovim nasljednikom na ĉelu — njegov narod raste, a sam dovršava njegovo zajedništvo u jedinstvu: u ispovijedanju jedne vjere, u zajedniĉkom svetkovanju bogoštovlja i u bratskoj slozi Božje obitelji. Tako Crkva, jedinstveno Božje stado, kao znak dignut među narode, namičući evanđelje mira svemu ljudskom rodu, u nadi putuje k cilju — u nebesku domovinu.
To je sveti misterij jedinstva Crkve, u Kristu i po Kristu, dok je Duh "Sveti tvorac raznovrsnih darova. Vrhunski obrazac i počelo tog misterija jeste jedinstvo u Trojstvu osoba jednoga Boga Oca i Sina u Duhu Svetom.

Iz Govora svetoga Lava Velikoga, pape
(Govor 12 o Muci, 3, 6, 7; Pl 54, 355-357)

Krist živi u svojoj Crkvi

Nema sumnje, predragi, da je Sin Božji tako združio sa sobom ljudsku narav da jedan te isti Krist jest ne samo u onomu čovjeku koji je prvorođenac svega stvroenja nego također u svim svojim svetima; i kao što se glava od udova ne može odvojiti, tako se ne mogu ni udovi od glave.
Premda nije od ovoga nego od vječnoga života to da on bude Bog sve u svima, ipak je sada neodjeljivi stanovnik u svome hramu, koji je Crkva, prema onome što je sam obećao govoreći: Evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
Sve, dakle, što je Božji Sin i učinio i učio za pomirenje svijeta ne znamo samo iz povijesti prošloga nego to spoznajemo također iz snage sadašnjih zbivanja.
On jest onaj, rođen od Duha Svetga iz Majke Djevice, Crkvu svoju neoskvrnjenu oplođuje istim nadisajem da se krsnim rađanjem rodi nebrojeno mnoštvo Božje djece, o kojima piše: Koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga.
On je onaj u kojemu se Abarahamovo potomstvo blagoslivlja posinjenjem čitavoga svijeta, te patrijarh biva otac naroda kako mu se rađaju djeca ne po tijelu, već po vjeri u obećanje.
On je onaj koji, ne isključujući nijedan narod, od svakog puka pod nebom skuplja jednos tado svetih ovaca i svaki dan ospunjava što je obećao govoreći: Imam i drugih ovaa koje nisu iz ovog ovčinjaka, i njih treba da dovedem, i glas će moj čuti, i bit će jedno stado i jedan pastir. Iako je blaženom Petru prvenstveno rekao: Pasi ovce moje, ipak sam Gospodin vodi brigu o nastojanju svih pastira i one što dolaze k stijeni pase na tako plodnim i bujnim pašnjacima te se nebrojene ovce, okrijpljene silom ljubavi, ne bi kolebale umrijeti za pastirovo ime, kao što je dobri pastir život svoj položio za svoje ovce.
On je onaj kojemu je u sdamome preorođenju supatnik ne samo slavno junaštvo mučenika nego također vjera svih preporođenika.
To je ono čime se pravo slavi Gospodnji vazam u beskvasnim hljebovima čistoće i istine: odbacivši kvasac stare zloće, novo se stvorenje samim Gospodinom poji i hrani.
Jer, pričešćivanje tijelom i krvlju Kristovom i ne čini drugo nego da prelazimo u ono što primamo, pa da onoga u kojemu smo suumrli i suukopani i suuskrsli svuda pronosimo i duhom i tijelom.

Časoslov, služba čitanja II. VAZMENI TJEDAN – SRIJEDA
Iz Govora blaženoga Izaka, opata samostana Stella

Bez Crkve Krist neće ništa oprostiti

Dvije stvari pripadaju samome Bogu: čast priznanja i vlast opraštanja. Mi moramo njemu iskreno priznati i od njega čekati oproštenje. Samo, naime, Bog ima vlast opraštati grijehe i stoga se moramo njemu ispovijedati. Svemogući i Svevišnji Bog uzima za zaručnicu slabu i neznatnu službenicu, kruni je za kraljicu i postavlja uza se nju koja je prije bila pod nogama. Ona je, naime, izišla iz njegova boka, stoga ju je sebi zaručio.
I kao što sve Očevo pripada Sinu i sve Sinovljevo pripada Ocu, jer su po naravi jedno, tako je Zaručnik sve svoje predao Zaručnici i sve što je njezino pripisao je sebi i nju je ujedinio sa samim sobom i Ocem. Kada se Sin zauzimao za Zaručnicu, rekao je Ocu: Hoću da kao što smo ja i ti jedno, tako da i oni budu jedno s nama.
Stoga je Zaručnik s Ocem jedno i sa Zaručnicom jedan. I što je našao na Zaručnici nevaljano uklonio je dižući na križ, jer je na drvo ponio naše grijehe i na križu ih uništio. Što je naravno i nama vlastito uzeo je i obukao na se, a što je njemu samome vlastito i božansko to je nama darovao. Uništio je davolsko, a preuzeo ljudsko. Dao je božansko, da sve zaručničino bude zaručnikovo. Stoga onaj koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nade prijevare veli: Smiluj mi se, Gospodine, jer sam iznemogao.
Na taj način tko s njim boluje s njim i plače i sve zaručnikovo postaje zaručničino. Odatle ona dobiva i čast priznanja i vlast opraštanja. Radi toga treba reći: Idi pokaži se svećeniku. Dakle, Crkva ne može ništa oprostiti bez Krista, a niti je Krist voljan oprostiti bez Crkve. Ništa Crkva ne može oprostiti, osim onome koji se kaje, to jest koga je Krist taknuo. A onome koji prezire Crkvu Krist neće ništa oprostiti. Što je Bog sjedinio neka čovjek ne rastavlja. To je uzvišena tajna, a ja velim u odnosu na Krista i Crkvu.
Dakle, nemoj tijelu oduzeti glavu pa da Krist ne bude nigdje čitav. Niti ikako može biti čitav Krist bez Crkve, niti čitava Crkva bez Krista. Čitav je, naime, i cijeli Krist glava i tijelo. Zato i veli sam Gospodin: Nitko nije uzišao na nebo osim Sina Čovječjega, koji je na nebu. On je jedini čovjek koji oprašta grijehe.



Časoslov, služba čitanja XXIII. Tjedan kroz godinu - petak
Iz Propovijedi nekoga afričkog pisca iz VI. stoljeća

Jedinstvo Crkve govori svim jezicima

Govorili su svim jezicima. Bog je htio pokazati da je Duh Sveti prisutan na taj način da svaki koji ga primi govori svim jezicima. A treba znati da je to onaj Duh Sveti po kojemu je ljubav razlivena u našim srcima.
Budući da je ljubav trebala sabrati Crkvu Božju po cijelom krugu zemaljskom, onda je mogao i jedan čovjek primivši Duha Svetoga govoriti svim jezicima, a sada kad je Crkva u Duhu Svetome sabrana po cijelome svijetu, to jedinstvo Crkve govori svim jezicima.
Prema tome, ako netko zapita koga od nas: »Kad si primio Duha Svetoga, zašto ne govoriš svim jezicima?« ovaj mora odgovoriti: »Pa ja doista govorim svim jezicima, jer sam član Kristova tijela, to jest Crkve, koja govori svim jezicima. Što je onda drugo Bog htio pokazati prisutnošću Duha Svetoga ako ne to da će njegova Crkva govoriti svim jezicima?« Tako se ispunilo što je obećao Gospodin: Nitko ne ulijeva novo vino u stare mjehove, nego novo vino ulijeva u nove mjehove, pa će se oboje sačuvati. A kad su ih neki čuli da govore svim jezicima, s pravom su rekli: Napili su se slatkoga vina.
Već su, naime, postali novi mjehovi, obnovljeni svetom milošću, da se opijeni novim vinom, to jest Duhom Svetim, i govoreći svim jezicima raspale u ljubavi i tim očitim čudom unaprijed navijeste katoličku Crkvu, koja će se proširiti medu sve narode i jezike.
Zato ovaj dan slavite kao udovi jedinstva Kristova tijela, tj. Crkve. Nećete uzalud slaviti ako sami budete ono što slavite: ako budete prianjali uz onu Crkvu koju Gospodin napunja Duhom Svetim i raširenu po cijelom svijetu priznaje za svoju, a ona Gospodina priznaje za svoga utemeljitelja i zaručnika. On kao zaručnik nije izgubio svoje zaručnice i nitko mu ne daje drugu u zamjenu.
Apostol govori vama koji ste sabrani iz svih naroda, to jest Kristovoj Crkvi, Kristovim udovima, Kristovu tijelu, Kristovoj zaručnici: Podnosite jedan drugoga u ljubavi i nastojte međusobno sačuvati jedinstvo Duha povezani vezom mira.
Pazite, kad je zapovjedio da podnosimo jedan drugoga, naglasio je da je tu potrebna ljubav.
A kad je spomenuo nadu u jedinstvo, istakao je vezu mira. To je kuća Božja, sazidana od živog kamenja, u kojoj Domaćin rado boravi. I ne smije se dogoditi da ga uvrijedi rušenje te kuće, to jest narušavanje jedinstva Crkve.



Časoslov, služba čitanja VII. VAZMENI TJEDAN – SUBOTA
Iz govora sv. Pavla VI, pape, govor na kraju trećeg zasjedanja 2. vatikanskog sabora

Marija Majka Crkve

Ovo je naslov, časna braćo, sigurno neznan pobožnosti kršćana; doista vjernici i cijela Crkva vole prizivati ​​ Mariju prije svega ovim naslovom Majke. To se ime zasigurno nalazi u brazdi istinske pobožnosti prema Mariji, jer je čvrsto utemeljeno na dostojanstvu s kojim je Marija nagrađena kao Majka utjelovljene Božje riječi.
Zapravo, kao što je božansko majčinstvo razlog zbog kojeg Marija ima apsolutno jedinstven odnos s Kristom i prisutan je u Kristovom djelu ljudskog spasenja, tako i odnosi koji postoje između Marije i Crkve proizlaze prije svega iz božanskog majčinstva; za Mariju jer je Kristova Majka koja je čim je preuzela ljudsku prirodu u svojoj djevičanskoj utrobi pridružila svom mističnom Tijelu, tj. Crkvi, kao Glava.
Stoga se Marija kao Majka Kristova treba smatrati i Majkom svih vjernika i pastira, to jest Crkve.
To je razlog zbog kojeg, iako nedostojni, iako slabi, ipak podižemo pogled na nju s pouzdanom i grijanom dušom ljubavi prema djeci. Ona koja nam je jednog dana podarila Isusa, izvor nadnaravne milosti, ne može zanemariti svoju majčinsku funkciju Crkvi, pogotovo u ovom vremenu kada će Kristova zaručnica svoju goruću misiju ispuniti s više revnosne revnosti.
Da bismo gajili i dodatno potvrdili ovo povjerenje, potaknuti su nas vrlo bliskim vezama koje postoje između naše Nebeske Majke i čovječanstva. Iako ju je Bog obogatio vrlo velikodušnim i divnim darovima biti Majka dostojna utjelovljene Riječi, Marija nam je ipak bliska.
Kao i mi, i ona je Adamova kći, pa prema tome i naša sestra po ljudskoj prirodi; za buduće zasluge Kristove bila je imuna od izvornog grijeha, ali je božansko primljenim darovima osobno dodala primjer svoje savršene vjere, kako bi zaslužila evanđeosku pohvalu: “Blago vama koji ste vjerovali”.
U svom smrtnom životu utjelovila je savršeni oblik Kristovog učenika, bila je ogledalo svih vrlina, a u svom je stavu u potpunosti odrazila one vrijednosti koje je proglasio Krist Isus. Iz toga proizlazi da objašnjava svoj višeobrazni život i svoju marljivu djelatnost, cijela bi Crkva trebala uzeti od Djevice Božje Majke primjer prema kojem se Krist mora savršeno oponašati.



Časoslov, služba čitanja VIII. TJEDAN KROZ GODINU – PONEDJELJAK – Blažena Djevica Marija Majka Crkve, Spomendan
Iz kateheze Ćirila Jeruzalemskega

Crkva, to je zbor Božjeg naroda

Crkva se zove doista katoličkom, odnosno općenitom, zato što je raširena diljem čitavog svijeta od kraja do nakraj zemlje, i zato što posvuda i cjelovito poučava o svim vjerskim istinama koje ljudi moraju znati, bilo o vidljivim bilo o nevidljivim, bilo o nebeskim ili o zemaljskim stvarima;
nadalje još i zato što sve slojeve ljudi, one na vlasti i obične ljude, učene i neuke, privodi pravome bogoštovlju; naposljetku i zato jer uopće liječi i iscjeljuje sve vrste grijeha učinjenih u tijelu ili duši; ona naime, kojim god je nazivom označiš, ima svaku vrstu kreposti u činima i riječima i u bilo kojoj vrsti duhovnih darova.
Crkva dakle, ili zbor, označuje se ovim vrlo prikladnim nazivom jer sve pozivlje i u jedno sjedinjuje, kao što u Levitskom zakoniku kaže Gospodin: Skupi svu zajednicu na ulazu u Šator sastanka.
Vrijedno je nadalje upozoriti da je ova riječ, »skupi«, prvi put upotrijebljena u Pismu upravo na ovome mjestu kad Gospodin uvodi Arona u veliko svećeništvo. I u Ponovljenom zakonu Bog kaže Mojsiju: Sazovi k meni narod, i čut će moje riječi i naučit će se mene bojati. Na ime Crkvenovno smjera kad o pločama reče: Na njima su bile napisane sve riječi koje vam je upravio Gospodin na brdu, posred ognja, na dan zbora, ili skupa; kao da kaže: »U dan kad ste se na Gospodinov poziv sakupili«. Psalmist pak kaže: Hvalit ću te, Gospodine, u velikom zboru, u sabranom ću narodu tebe slaviti.
Nekoć je psalmist pjevao: U svečanim zborovima slavite Gospodina, sinovi Izraelovi! Izbavitelj je podigao drugu crkvu iz poganskih naroda, našu svetu Crkvu kršćana, o kojoj reče Petru: I na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati.
Pošto je naime odbačena ona jedina što bijaše u Judeji, otada se po cijelom svijetu umnažaju Kristove Crkve o kojima je rečeno u psalmima: Pjevajte Gospodinu pjesmu novu i u zboru svetih hvalu njegovu.
Onim Židovima s pravom Prorok kaza: Niste mi po volji, riječ je svemogućeg Boga i odmah dodaje: Zbog toga je moje ime proslavljeno među narodima od istoka do zapada. O istoj toj svetoj katoličkoj Crkvi Pavao piše Timoteju: Znaj kako ti se treba vladati u kući Božjoj, koja je Crkva živoga Boga, stup i podloga istine.

Časoslov, služba čitanja XVII. TJEDAN KROZ GODINU – SRIJEDA
Iz Pisama svetog Grgura VII., pape
(Pis. 64. izvan Popisa : PL 148 , 709 – 710)

Slobodna, čista, katolička Crkva

Molimo i žarko ištemo u Gospodinu Isusu, koji nas je otkupio svoj om smrti, da pomno istražujući shvatite zašto i na koji način da trpimo patnje i zebnje što nam ih nanose neprijatelji kršćanske vjere.
Majka me je Crkva po božanskoj odluci postavila na apostolsko prijestolje, iako sam veoma nedostojan, i – Bog mi je svjedok – protiv moje volje. Otada sam silno nastojao da sveta Crkva, Božja zaručnica, gospodarica naša i majka, vraćajući se svom vlastitom uređenju, ostane slobodna i čista, katolička.
Ali kako se to ne dopada drevnome neprijatelju, protiv nas je naoružao svoje udove da bi sve na suprotno okrenuo. Zato je protiv nas, još točnije : protiv Apostolske stolice, toliko toga učinio koliko nije uspio od vremena cara Konstantina Velikog. Tome se ne treba ni čuditi, jer što se više bliži vrijeme, to obilatije poduzima da uguši kršćansku vjeru.
Sada, braćo moja predraga, marljivo počujte što vam kažem. Svi koji se, u svemu kršćanskom svijetu, imenom smatraju kršćani i uistinu poznaj u kršćansku vjeru, znadu i vjeruju da je blaženi Petar, apostolski prvak, otac svih kršćana i prvi pastir poslije Krista, te da je sveta Rimska Crkva majka i učiteljica svih Crkava.
Ako dakle to vjerujete i smatrate nesumnjivim, molim vas i naređujem vam, kakav god ja vaš brat i nedostojni učitelj bio, pomozite po svemogućem Bogu i pritecite u pomoć spomenutom vašem ocu i majci.
To ćete učiniti ako želite preko njih zadobiti oproštenje svih svojih grijeha te blagoslov i milost u ovom i u budućem vijeku. Neka svemogući Bog, od koga dolazi svako dobro, stalno prosvjetljuje vašu pamet i oplodi je ljubavlju prema sebi i bližnjemu, da biste pouzdanom odanošću zaslužili da vam spomenuti otac i majka budu dužnici i da bez straha prispijete u njihovo zajedništvo. Amen.

Časoslov, služba čitanja 08. NKG – Sv. Grgur VII., papa
Iz Govora svetog Lava Velikoga, pape
(Govor 4, na godišnjicu izbora, 2-3; PL 54 , 149-151)

Crkva se Kristova diže na čvrstoj vjeri Petrovoj

Iz čitavoga se svijeta izabire samo Petar da se stavi na čelo pozvanima iz svih naroda, svim apostolima i svim crkvenim ocima: premda ima u Božjem narodu mnogo svećenika i mnogo pastira, sve njih ipak vodi Petar, koje kao glava vodi i Krist. Bog se, predragi, udostojao tom čovjeku dati velik i čudesan udio u svojoj moći, pa ako je htio da i drugi glavari imaju s njime što zajedničko, uvijek je samo po njemu dao što drugima nije uskratio.
Gospodin upita sve apostole što ljudi misle o njemu, a riječ je odgovora dotle bila obična dok se god kretala oko neizvjesnosti ljudskog znanja.
Ali kad zapita što o njem misle učenici, prvi će u priznanju Gospodina biti onaj koji je prvi u apostolskom dostojanstvu. I kad reče: Ti si Krist, Sin Boga živoga, Isus odgovori: Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti toga ne objavi tijelo i krv, nego Otac moji koji je na nebesima; to jest zato si blažen jer te Otac moj poučio, pa te ljudsko mišljenje ne zavede, nego te nebesko nadahnuće utvrdi, i nije Me tebi pokazalo ni tijelo ni krv, već Onaj kojemu sam jedinorođeni Sin.
I doda: A Ja tebi kažem. To znači, kao što ti je Otac očitovao Moje božanstvo, tako ti i ja očitujem tvoje dostojanstvo. Ti si Petar – Stijena. To znači: Ja sam stanac kamen, zaglavni kamen koji dvije strane spaja u jedno, i jedini temelj uz koji nitko ne može postaviti drugoga, a i ti si kamen utvrđen Mojom snagom, tako da si po mom daru sudionik u Mojoj vlasti koju Ja kao Bog imam.
I na toj stijeni sagradit ću Crkvu Svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Znači, na toj litici sazidat ću vječni hram, i veličina će Moje Crkve, koja treba da seže do Neba, rasti na čvrstom temelju ove vjere. Tu ispovijest paklena vrata neće oboriti, niti okovi smrti sputati. Taj je, naime, glas, glas života. I kao što svoje priznavaoce vodi u Nebo, tako i svoje poricatelje obara u pakao.
Zato govori blaženom Petru: Tebi ću dati ključeve Kraljevstva Nebeskog. I što god svežeš na Zemlji, bit će svezano i na Nebesima, a što god razriješiš na Zemlji, bit će razriješeno i na Nebesima. Prešlo je i na ostale apostole pravo sudjelovanja u toj vlasti, i na sve crkvene poglavare prispjela je moć te odredbe. Ali ne predaje se uzalud jednome što se priopćuje svima. To je na poseban način povjereno Petru, jer je svima crkvenim upraviteljima stavljen na čelo Petar.

Časoslov, služba čitanja KATEDRA SVETOG PETRA 22. VELJAČE, Blagdan
Iz Propovijedi svetoga Bernardina Sijenskoga
(Druga propovijed o sv. Josipu: Djela 7. 16. 27 -. 30)

Vjerni hranitelj i čuvar

Ovo je opće pravilo pri podjeli svih posebnih milosti nekom razumnom stvorenju: kad god Božja milost odabere nekoga za kakvu posebnu službu ili za kakav uzvišeni poziv, daje mu sve darove koji su tako izabranoj osobi potrebni u njezinoj službi i obilato je krase.
To se u najvećoj mjeri obistinilo u svetom Josipu, po-očimu Gospodina Isusa Krista i pravom zaručniku Kraljice svijeta i Vladarice anđela. Njega je vječni Otac izabrao za vjernog hranitelja i čuvara svoga najvećeg blaga, to jest svoga Sina i svoje Zaručnice. Tu je službu sveti Josip najvjernije izvršio. Zato mu je Gospodin rekao: Dobri i vjerni slugo, uđi u veselje svoga Gospodara.
Ako usporedimo Josipa s cijelom Kristovom Crkvom, zar ne razabiremo da je on onaj posebno odabrani čovjek koji je uredno i časno uveo Krista u svijet. Istina je, cijela sveta Crkva mnogo duguje Djevici Majci, jer je po njoj bila dostojna primiti Krista. Ali poslije Marije Crkva posebnu zahvalnost i štovanje duguje svetom Josipu.
On je, tako reći, zaključak Staroga zavjeta, u kojemu dostojanstvo patrijarha i proroka dobiva obećani plod. Samo je on konačno tjelesno posjedovao ono što je njima Božja samilost obećala.
Bez sumnje Krist nije ni na nebu uskratio odanost, poštovanje i onu osobitu čast što ju je iskazivao Josipu kao sin svome ocu dok je bio na zemlji. Njegov je odnos prema sv. Josipu sada postao i potpuniji, i bolji, i savršeniji.
Zato mu s pravom Gospodin govori: Uđi u veselje svoga Gospodara. Iako veselje vječnoga blaženstva ulazi u srce čovječje, ipak mu je Gospodin volio reći: Uđi u veselje. Time se na otajstven način želi reći da ono veselje nije samo u njegovoj nutrini, nego da ga svega okružuje i obuzima i da je on kao uronjen u ne izmjerni bezdan.
Spomeni se, dakle, nas, blaženi Josipe, i svojim zagovorom i molitvom posreduj kod Isusa, koji se nazivao tvojim sinom; a učini da nam bude milostiva i blažena Djevica, tvoja Zaručnica, Majka onoga koji s Ocem i s Duhom Svetim živi i kraljuje u beskonačne vjekove. Amen.

Časoslov, služba čitanja SV. JOSIP, ZARUČNIK BLAŽENE DJEVICE MARIJE - Svetkovina
Iz Knjiga Monimu, svetog Fulgencija Ruspijskog, biskupa
(Knj. 2. 11 – 12: CCL 91, 46 – 48)

Otajstvo jedinstva i ljubavi

Ta duhovna izgradnja Kristova tijela koja biva po ljubavi (kad se, po riječi blaženog Petra, živo kamenje ugrađuje u duhovni dom, za sveto svećenstvo, da se prinose duhovne žrtve, ugodne Bogu po Isusu Kristu), velim, ta duhovna izgradnja nikad se bolje ne moli nego kada Kristovo tijelo (koje je Crkva) u otajstvu kruha i čaše prinosi samo Kristovo tijelo i krv: jer, čaša koju pijemo jest zajedništvo s krvlju Kristovom, i kruh koji lomimo jest zajedništvo tijela Gospodnjega; jer je jedan kruh, jedno smo tijelo mnogi, i svi smo dionici jednoga kruha.
A molimo za to da ona milost po kojoj je Crkva Kristovo tijelo učini te svi udovi u postojanoj svezi ljubavi ostanu trajno u jedinstvu tijela. I mi molimo dostojno da to nama izvede dar onoga Duha koji je jedan Duh i Oca i Sina; jer Trojstvo, koje je jedan jedini i pravi Bog, kao sveto naravno jedinstvo i jednakost i ljubav, jednodušnošću posvećuje one koje posinjuje.
I zato se veli: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan. Duh Sveti pak, koji je jedan Duh Oca i Sina, u onima kojima daje milost božanskog posinjenja izvodi ono što je izveo i u onima za koje knjiga Djela apostolskih piše da su primili istoga Duha te veli:
Mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša; jedno je srce i jednu dušu od mnoštva vjernih Bogu učinio onaj koji je jedan Duh Oca i Sina, i koji je s Ocem i Sinom jedan Bog.
Zato i Apostol kaže da to duhovno jedinstvo u svezi mira treba skrbno čuvati. On ovako opominje Efežane: Zato vas molim ja, sužanj u Gospodinu, da živite dostojno poziva kojim ste pozvani, sa svom poniznosti i krotkosti, sa strpljenjem podnoseći jedni druge s ljubavlju, skrbni da sačuvate jedinstvo duha u svezi mira, kao jedno tijelo i jedan Duh.
Bog, naime, dok u Crkvi čuva svoju ljubav koju je po Duhu Svetom razlio, čini od Crkve sebi ugodnu žrtvu, da bi uvijek mogla tu milost duhovne ljubavi primati i po njoj se sveudilj prikazivati kao žrtva živa, sveta i ugodna Bogu.

Časoslov, služba čitanja II. VAZMENI TJEDAN – UTORAK
Iz Rasprave Tertulijana, biskupa, protest krivovjerju
(Cap. 20, 1 – 9; 21, 3; 22, 8 – 10; CCL 1, 201 – 204)

Apostolsko propovijedanje

Krist Isus, naš Gospodin, dok je bio na zemlji, sam je navješćivao, ili javno narodu ili svoj im učenicima, što on jest i što bijaše, koju je Očevu odredbu ostvarivao , što je odredio da čovjek mora činiti. Od učenika je kao glavne sebi uz bok odabrao dvanaestoricu i predodredio ih za učitelje naroda. Kako je jedan od njih otpao, preostaloj je jedanaestorici naredio, vraćajući se Ocu poslije uskrsnuća, da pođu i uče narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Smjesta su apostoli – taj naziv znači poslanici – izabrali kockom dvanaestog, Matiju, na mjesto Jude, prema proročkoj riječi što stoji u psalmu Davidovu.
Dobili su obećanu moć Duha Svetoga za čudesna djela i propovijedanje. Najprije su bili svjedoci vjere u Isusa Krista, ustanovljujući Crkve, po Judeji . Poslije su pošli u svijet i objavljivali narodima istu nauku iste vjere. Tako su u svakome gradu ustanovljivali Crkve, od kojih su potom ostale Crkve posuđivale mladicu vjere i sjeme nauke. To čine i sada da bi bile Crkve.
Zbog toga će se ! one smatrati za apostolske kao kćeri apostolskih Crkava . Svaki rod valja promatrati prema njegovu podrijetlu.
Stoga, tolike i tako broj ne Crkve samo su jedna, to jest ona prva koju su osnovali apostoli i od koje su sve ostale. Tako su sve prve i sve apostolske, jer su sve jedna. Dokazi za jedinstvo jesu: uzajamno davanje mira, pozivanje na bratstvo i uzajamno njegovanje gostoprimstva. Tim pravima ne ravna nikakvo drugo pravilo već jedinstvena predaja istog vjerovanja. Što su pak apostoli propovijedali, to jest što im j e Krist objavio, nije moguće drugačije utvrditi osim pomoću istih Crkava koje ustanoviše sami apostoli. Oni su im propovij edali i živim glasom, kako se to kaže, a poslije svojim poslanicama.
Jednom je Gospodin rekao: još vam imam mnogo toga reći, ali sad to ne možete podnijeti, nadodavši: Kad dođe onaj Duh istine, on će vas povesti u svu istinu, – što pokazuje da zapravo nije ništa bilo nepoznato onima koj ima je obećao da će po Duhu istine zadobiti svu istinu. Obećano je ispunio, jer Djela apostolska govore o silasku Duha Svetoga.

Časoslov, služba čitanja SVETI FILIP I JAKOV, 03. SVIBANJ, Blagdan
Iz Rasprave O Kajinu i Abelu, svetog Ambrozija, biskupa
(Knj. 1, 9, 34. 38-39; CSEL 32, 369. 371-372)

Poglavito valja moliti za cijelo tijelo Crkve

Prinesi Bogu žrtvu hvalbenu, ispuni Višnjemu zavjete svoje! Hvaliti Boga znači učiniti i ispuniti zavjet. Zato se i onaj Samarijanac stavlja pred ostale jer je s ostalih devet gubavaca po Božjem nalogu očišćen od gube i jedini se vratio Kristu te uzveličao Boga i zahvalio mu. O njemu Isus kaže: Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu osim ovog tuđinca. A njemu reče: Ustani i idi jer te je tvoja vjera spasila.
Gospodin te je Isus božanski poučio o dobroti Oca koji je znao dobra davati, da ono što je dobro od Dobroga moliš. Uporno i često je poticao na molitvu, ne da nastavljamo dosadnu molitvu, već da često ali usrdno molimo. Kod duge naime molitve mnogo se toga nađe uzaludnog, a kod molitve koja se obavlja više puta na dan gotovo i nema nemarnosti.
Zatim potiče da, dok sam za sebe moliš oproštenje, i drugima ga udjeljuješ, i tako svoju molitvu preporučaš glasom svoga djela. Apostol ujedno uči da moramo moliti bez srdžbe i raspravljanja, da se za vrijeme molitve ne uznemiruješ i da je ne prekidaš bez razloga. Uči nas također da moramo moliti na svakome mjestu, jer Spasitelj kaže: Uđi u svoju sobu.
No, shvati da to nije soba okružena zidovima koji tvoje tijelo ograđuju, već soba koja je u tebi, u koju se zatvaraju tvoje misli, gdje se nalaze tvoji osjećaji. Ta soba tvoje molitve svagda je s tobom, vazda je tajna i o njoj sudi jedino Bog.
Poučeni smo nadalje da se molimo poglavito za narod, to jest, za cijelo tijelo, za sve udove tvoje Majke, a to je znak uzajamne ljubavi. Ako naime za sebe moliš, onda ćeš moliti samo za sebe. Ako pojedinci samo za sebe mole, onda je manja milost grešnika negoli zagovornika. A sada kad pojedinci mole za sve, onda svi mole također za pojedince.
Dakle, da zaključimo. Ako samo za sebe moliš, kako rekosmo, onda ćeš se sam za sebe moliti. Ako moliš za sve, svi će za tebe moliti. Jer i ti si u svima. Velika je zasluga da se molitvama pojedinaca pridaju pojedincima prošnje svega puka. U tome nema preuzetnosti, već je veća poniznost, i plod je obilatiji.

Časoslov, služba čitanja XXVII. TJEDAN KROZ GODINU – PONEDJELJAK
Iz “Govora” svetog Ivana XXIII., Pape
(Svečano otvaranje Drugog vatikanskog sabora, 11. listopada 1962.: AAS 54 [1962], 786 – 787. 792 – 793)

Raduje se majka Crkva

Raduje se Majka Crkva što je, po iznimnoj darežljivosti božanske Providnosti, napokon osvanuo ovaj priželjkivani dan, kada, pod zaštitom Bogorodice Djevice – Njezino se materinsko dostojanstvo upravo danas svečanim obredom svetkuje – ovdje uz grob svetog Petra svečano započinje Drugi vatikanski ekumenski sabor.
Doista, teška, vrlo teška pitanja treba razriješiti ljudski rod, pitanja koja se i nakon gotovo dvadeset stoljeća ne mijenjaju: tà Krist Isus uvijek je u središtu povijesti i života. Ljudi su ili uz Njega i Njegovu Crkvu i zato uživaju blagodati svjetla, dobrote, pravoga reda i mira, ili žive bez Njega, pa čak i rade protiv Njega te promišljeno žive izvan Crkve; stoga među njima vlada pomutnja, ogorčuju se međusobni odnosi, prijeti opasnost okrutnih i krvavih ratova.
Na početku Drugoga vatikanskog ekumenskog sabora očito je, kao nikada, da istina Gospodnja ostaje dovijeka. Doista, dok jedno doba slijedi za drugim, gledamo kako se jedne nestalne ljudske misli pridružuju drugima, a novonastale zablude često brzo iščezavaju poput magle na suncu.
Crkva se zabludama uvijek opirala, a često ih je najstrože osuđivala. U sadašnje vrijeme Zaručnica Kristova više voli primijeniti lijek milosrđa negoli prihvatiti oružje strogosti; drži da današnjim potrebama valja izići ususret više snagom svojega nauka negoli osuđivanjem. Ne zato što ne bi bilo krivih naučavanja, krivih shvaćanja i poimanja, opasnosti kojih se valja čuvati i razbijati ih, nego zato što se sve to tako očito protivi pravim načelima čestitosti i poštenja, a urodilo je već tako pogubnim i zatornim plodovima te se čini da ih danas ljudi sami od sebe osuđuju, posebice one oblike života koji zapostavljaju Boga i njegove zakone, previše se pouzdaju u tehnički napredak, a sreću temelje jedino na udobnosti života.
Sami sve više i više spoznaju da je dostojanstvo ljudske osobe i njezino dolično usavršavanje iznimno značajna obveza, no vrlo teško izvediva. Najviše koristi to što su napokon iz iskustva naučili da nasilje naneseno drugima, oružana sila i snaga, politička prevlast, nipošto nisu dostatni za sretno rješavanje vrlo teških i ozbiljnih pitanja koja ih tište. U tim se okolnostima Katolička crkva, dok po ovom ekumenskom saboru izdiže luč vjerske istine, želi pokazati preljubaznom majkom sviju, majkom dobrostivom, strpljivom, a prema sinovima koji su od nje odvojeni ganutom od milosrdne dobrote.
Ljudskom rodu kog tište tolike nevolje, ona – poput Petra koji je nekoć to rekao siromahu što od njega bješe zatražio milostinju – govori: “Srebra i zlata nemam, ali ono što imam, to ti darujem: U ime Isusa Krista Nazarećanina, ustani i hodaj!” (Dj 3,6). Crkva, naime, suvremenim ljudima ne pruža prolazna bogatstva i ne obećava samo zemaljsku sreću nego dijeli dobra božanske milosti, koja, uzdižući ljude na dostojanstvo sinova Božjih, kao vrlo snažna zaštita pomažu ljudima da svoj život provode što dostojnije čovjeka. Crkva otvara vrela životvornog nauka po kojem ljudi obasjani svjetlom Kristovim mogu dublje shvatiti i razumjeti što su, što je njihovo dostojanstvo i što im je cilj.
Napokon, po svojim sinovima svagdje širi obilje kršćanske ljubavi, od koje nema ništa podesnije za širenje i promicanje sloge, pravog mira i bratskog ujedinjenja.

Časoslov, služba čitanja - 28. NKG – Sv. Ivan XXIII., papa
Iz Pastirskih pisama svetoga Karla Boromejskog, biskupa
(Acta Ecclesiae Mediolanensis, t. 2, Lugduni, 1683, 916 – 917)

Vrijeme Došašća

Evo, predragi, onoga toli slavljenog vremena, svečanog i, kako veli Duh Sveti, pravoga vremena, dana spasenja, mira i pomirenja, vremena, za kojim nekoć s toliko želja i uzdaha žudahu žarko i gorljivo drevni patrijarsi i proroci, što ga napokon u provali radosti vidje pravedni Šimun, i što ga Crkva oduvijek svečano slavi pa ga tako moramo proživjeti i mi u pobožnom raspoloženju, hvalama i sveudiljnom zahvaljivanju vječnome Ocu za milosrđe što nam ga iskaza u tome otajstvu:
jer nam je u došašću svoga Jedinorođenca iz neizmjerne ljubavi prema nama grešnicima poslao onoga koji će nas osloboditi od vražjega nasilja i gospodstva, pozvati u nebo, u rajske nas odaje uvesti, samu nam istinu otkriti, poštenu nas življenju poučiti, priopćiti plodove kreposti, obogatiti blagom svoje milosti i konačno primiti nas medu sinove svoje i baštinike vječnog života.
I dok Crkva svake godine slavi to otajstvo, skreće nam pozornost da se uvijek iznova spominjemo tolike ljubavi nama iskazane i uči da dolazak Kristov nije koristio tek onima koji su živjeli u Spasiteljevo doba, nego da mu se snaga još uvijek dijeli svima nama, ako samo hoćemo primiti milost, što nam je on zasluži, djelovanjem svete vjere i sakramenata i po njoj urediti postupke svoga života pokoravajući se njemu.
Od nas još traži Crkva da shvatimo: kao što je jedanput došao na svijet u tijelu, da je tako, ukloni li se s naše strane zapreka, on u svako vrijeme i čas pripravan opet k nama doći da nam se u dušama s obiljem milosti duhovno nastani.
I zato Crkva, kao predobra majka sva zauzeta za naše spasenje, u povodu ovoga vremena uči nas himnima, pjesmama i drugim obredima i glasima Duha Svetoga, na koji način da zahvalno primimo tako veliko dobročinstvo te se obogatimo njegovim plodom, pa da nam se duša pripravi na dolazak Krista Gospodina ne s manjom pripremom no kad bi još imao doći na svijet, i ne drugačijom od one kojoj nas praoci Staroga zavjeta i riječju i primjerom naučiše da ih slijedimo.

Časoslov, služba čitanja - I. TJEDAN DOŠAŠĆA – PONEDJELJAK
Iz Rasprave O kraljevstvu Isusovu, svetog Ivana Eudesa, prezbitera
(Dio 3, 4: Sabrana djela 1, 310 – 312)

Otajstvo Kristovo u nama i u Crkvi

U sebi treba da nastavimo i ispunimo otajstva Kristova. I često ga moramo moliti da ih on u nama i u svoj Crkvi dovrši i ispuni. Jer, otajstva Isusova još nisu posve dovršena i ispunjena. Istina, jesu u samoj Isusovoj osobi, ali još nisu u nama, koji smo njegovi udovi, ni u Crkvi, koja je njegovo otajstveno tijelo.
A Sin Božji naumio je priopćiti i nekako proširiti i nastaviti svoja otajstva u nama i u svojoj Crkvi. I to i po milostima koje nam’je odlučio udijeliti i po učincima što ih želi u nama proizvesti po tim otajstvima. Pod tim vidom želi ih u nama ispuniti.
Stoga i veli sveti Pavao da se Krist dovršuje u svojoj Crkvi i da svi mi pridonosimo njegovoj izgradnji i mjeri uzrasta punine njegove, to jest otajstvenom uzrastu što ga on dosiže u svome otajstvenom tijelu, a koje će istom na dan suda postići svoju puninu. Drugdje pak isti Apostol veli da u svom tijelu dopunja što nedostaje mukama Kristovim.
Na taj je način odlučio Sin Božji u nama dovršiti i ispuniti sva svoja stanja i otajstva. On u nama dovršuje otajstvo svog utjelovljenja, rođenja, skrovita života kad se u nama oblikuje i ponovno rađa u našim dušama po svetim sakramentima krsta i božanske euharistije te djeluje da provodimo duhovni i nutarnji život koji je 5 njime skriven u Bogu.
Kani u nama dovršiti i otajstvo svoje muke, smrti i uskrsnuća jer djeluje da s njime i u njemu trpimo, umremo i uskrsnemo. Napokon on želi u nama dovršiti stanje svog slavnog i besmrtnog života jer će učiniti da s njime i u njemu provodimo slavni i vjekovječni život na nebu. Tako i druga svoja stanja i druga otajstva želi dovršiti i ispuniti u nama i u svojoj Crkvi i hoće da ih nama priopći te nam ih kako bi ih u nama nastavio i proširio.
Ta Kristova otajstva neće biti ispunjena do svršetka onoga vremena što ga je on sam rasporedio za izvršenje svojih otajstava u nama i u Crkvi, to jest do svršetka svijeta.

Časoslov, služba čitanja - XXXIII. TJEDAN KROZ GODINU – PETAK
Iz spisa bl.Ivana Merza : Što je dužan
(Merzov arhiv, Što je dužan F21/11)

O Merzovom stajaištu prema Crkvi i njenoj ulozi u svijetu

Jer ju je ustanovio sam Isus Krist, učinio svojom neokaljanom Zaručnicom koja treba voditi ljudski rod k vječnoj sreći;
Jer je ona savršeno društvo u koje se imaju sva druga društva ugledati i koja se može posve samostalno razvijati;
Jer ona po svojoj predivnoj liturgiji odaje Bogu na svestran način onu čast, koja ga ide kao zaštitnika svega;
Jer je ona kroz vjekove i među narodima nadahnjivala djela svake vrste: kiparstva i slikarstva, graditeljstva i glazbe, književnosti i svih mogućih drugih vještina;
Jer je ona svojim redovima i sličnim institucijama ublažavala i uklanjala socijalnu bijedu svih mogućih staleža;
Jer je jedino ona kadra ukloniti međusobnu borbu pojedinih društvenih slojeva i dati narodima željeni mir;
Jer ona može bolje od svakog drugog društva čovječanstvu dati sreću i na ovom svijetu u tolikoj mjeri kao da ju je Providnost samo za tu svrhu postavila bez obzira na njenu vrhunaravnu zadaću.

Iz spisa Henri-Marie de Lubaca, kardinala
(Iz spisa Katoličanstvo, 229-231)

Po Crkvi ste, i to jedino po Crkvi spašeni

Kršćaninov poziv ne može biti bijeg već suradnja. Riječ je o tome da on s Bogom i ljudima radi na djelu Božjem u svijetu i u čovječanstvu. Cilj je jedinstven: samo pod uvjetom da sa svima teži k tomu cilju, umjesto da igra svoju sebičnu igru, on može imati udjela u konačnoj pobjedi, može naći mjesto u zajedničkom spasenju: in redemptione communi. U gradu izabranih nema mjesta ‚profiterima‘.
Odatle proizlazi kršćaninova odgovornost za braću ‚nevjernike‘. Svaka je milost gratia gratis data, to jest, prema drevnom smislu tog izričaja, dana radi drugih.
Milost katoliciteta nije nam dana radi nas samih, već radi onih koji je nemaju, kao što je milost kontemplativnog života, što je sv. Terezija tako dobro shvatila, dana izabranim dušama radi onih koji se muče u naporima aktivnog života.
Vjernost toj milosti, po kojoj smo članovi Crkve, ište dakle od nas dvoje: sudjelovanje u kolektivnom spasenju svijeta, pri čemu će svatko, prema vlastitu pozivu, sudjelovati u podizanju velikog Zdanja, kojemu smo istodobno i zidari i kamenje; istodobno sudjelovanje ukupnim svojim kršćanskim životom u pojedinačnom spasenju onih koji prividno ostaju ‚nevjernici‘. Te se dvije dužnosti dopunjuju, dva su to načina, ako se tako može reći, dozrijevanja Otkupljenja.
Ako se drži, da svemu unatoč izričaj ‚izvan Crkve nema spasenja‘ tvrdo zvuči, ništa nas ne sprječava da toj formulaciji damo pozitivan oblik pa da kažemo, obraćajući se tako svakom čovjeku dobre volje: ‚po Crkvi ste, i to jedino po Crkvi spašeni‘, a ne ‚izvan Crkve ste osuđeni na propast‘.
Jer, spasenje će čovječanstva doći po Crkvi, ono njome započinje. Način će se tog spasenja, dakako, sasvim razlikovati ovisno o tome je li vjernik na svom putu susreo Crkvu ili nije. U drugom slučaju, za nj je jedini uvjet da već bude katolik anticipacijom, budući da je Crkva ‚naravno mjesto‘ prema kojem poučljiva duša spontano teži milosnim poticajima. Tada je dovoljno ono ‚manje‘ - da se posljednji put poslužimo tim izrazom – i to ne samo zbog njega samoga, njegovom vlastitom vrijednošću, već ukoliko ono teži k ‚višemu‘, ukoliko je ono spremno izgubiti se u tome ‚višem‘ čim se uklone vanjske prepreke koje su ga prikrivale. Sasvim je drukčiji slučaj nevjernika koji se suočio licem u lice s Crkvom – samo ako mu je ona predstavljena u svome pravom liku. Tada je on strogo obvezan da joj zbiljski pristupi.
Naime, ako je on logikom svojeg suglasja s milošću za tim već težio u skrovitosti, on bi sada lagao sam sebi ako se ne bi odazvao njezinu zovu. Oni dakle koji ne znaju za Crkvu po njoj se spašavaju na taj način da su obvezni čak joj izvana pripadati čim je upoznaju. I zaista, zar u svakome od šest svjetskih razdoblja Židovi i Pogani nisu istom vodom punili posude čovječanstva, onom vodom koju će jednog dana Krist pretvoriti u vino?
I Židovi i Pogani odnosili su se prema istom Kristu, iščekivali su istog Krista i nagovještavali istog Krista, poglavito svojom patnjom koja nikada ne pošteđuje pravednika. Svi su na taj način pripremali sveopću Crkvu, koja sada ne oklijeva da u njima prepozna svoje udove. Židovi i Pogani, čak i kad su živjeli prije vidljivoga Kristova dolaska, spašeni po Kristu, a ne samo Riječju.
Stoga, pošto su živjeli prije dolaska vidljive Crkve među njih, može se reći da oni ipak nisu spašeni nekom duhovnom i izvanvremenskom pripadnošću ‚duši‘ Crkve, već učinkom veoma zbiljske povezanosti s njezinim „tijelom“, premda je ta veza neizravna i najčešće skrivena.

Iz Pisama papi Pavlu V. svetog Ivana Leonardija, prezbitera
(Pismo Za sveopću obnovu cijele Crkve: arhivu Reda regularnih klerika Majke Božje)

Naznačit ću ti, čovječe, što Gospodin traži od tebe

Oni koji namjeravaju započeti s obnovom ćudoređa ljudi, moraju prije svega težiti za slavom Gospodnjom. U tako spasonosnom i napornom pothvatu trebaju istodobno očekivati i tražiti pomoć od Onoga od koga proizlazi svako dobro. Zatim neka sami sebe stave pred oči onih koje treba obnoviti.
Neka budu kao ogledala svih kreposti i svjetiljke postavljene na svijećnjak da bi sjajem neporočnosti i ćudoređa svijetlili svima koji su u Božjoj kući. Tako neka blago mame na obnovu radije nego da prisiljavaju. Na taj način, prema Tridentskorn saboru, neće biti traženo od tijela što već nije u glavi te neće doći u pogibao stanje i red cijele Gospodnje obitelji . Osim toga, marno će se brinuti, poput najrazboritijih liječnika, da posvema upoznaju sve bolesti koje tište Crkvu i iziskuju lijek.
Tako će biti u stanju da svakoj od bolesti doskoče prikladnim lijekovima. Što se pak lijekova tiče, odnose se na cijelu Crkvu jer njena obnova mora započeti isto tako od najviših kao i od najnižih, tj. od vrhova i malenih. Ali ipak oči valja uprijeti prije svega na sve one koji predstoje ostalima da bi ondje obnova započela otkuda se treba protegnuti na ostale.
Nadasve valja nastojati da kardinali, patrijarsi, nadbiskupi, biskupi i župnici, kojima je neposredno povjerena briga za duše, budu takvi da bi im se sa sigurnošću moglo povjeriti ravnanje Gospodnjega stada. Ali spustimo se i od najviših malenima jer ne valja prezreti one s kojima treba otpočeti obnova crkvenog ćudoređa. Nema toga što bi se smjelo propustiti kako bi nam djeca bila od najnježnije dobi hranjena iskrenošću kršćanske vjere, svetim ćudoredem. U tu svrhu ništa nije korisno kao sveti običaj učenja kršćanskog nauka i izručivanja djece na poduku dobrim muževima koji se boje Boga.
Gospodin se udostojao, blaženi Oče, da mi u ovome času o toj najozbiljnijoj stvari nadahne te misli. To se, na prvi pogled, ukazuje veoma teškim ali ako je uspoređeno s veličinom stvari, učinit će se jako malenim. Velike stvari bez velikih se ne izvode; velike stvari dolikuju velikima.

Časoslov, služba čitanja - 27. NKG – Sv. Ivan Leonardi, prezbiter
Iz Govora O pastirima, svetog Augustina, biskupa
(Govor 46. 18 – 19 : CCL 41, 544 – 546)

Crkva poput loze raste i svuda se širi

Ovce lutaju po svim gorama i visokim bregovima; po svoj su zemlji raspršene ovce moje. Što to znači: Po svoj su zemlji raspršene? Teže samo za zemaljskim, zemaljske privide vole, samo su im oni dragi. Neće umrijeti da bi njihov život bio skriven s Kristom. Po svoj zemlji veli se stoga što vole samo zemaljsko i što takve ovce lutaju posvuda. Ima ih posvuda: rodila ih je jedna mati, oholost, kao što je jedna majka naša katolička rodila sve kršćane po svem svijetu raspršene.
Nikakvo čudo što oholost rađa rasipanjem, a ljubav jedinstvom. Ipak katolička majka Crkva i sam pastir u njoj posvuda traži zalutale, krijepi nemoćne, liječi bolesne, povija slomljene, makar se one, te ovce, među sobom ne poznaju. Ali ona, katolička majka, sve znade, jer se sa svima sljubila. Ona je kao loza što raste i svuda se širi, a oni su kao okresine beskorisne, što ih vinogradarev srp zbog neplodnosti odsijeca, i to zato da bi se loza odnjegovala, a ne odsjekla. Okresine ostaju ondje gdje su odsječene.
A loza raste posvuda i zna za grane što ostadoše na njoj i okresine što su pored nje. Ipak, priziva zalutale, jer o slomljenim granama veli Apostol : Vrstan je Bog opet ih pricijepiti. Rekneš li to o ovcama što odlutaše od stada ili o granama što su odsječene od loze, Bog nije u nemogućnosti ni da prizove ovce ni da opet pricijepi grane, jer on je vrhovni pastir, on je istinski vinogradar: Po svoj su zemlji raspršene, i nitko za njih ne pita, nikoga nema da ih traži.
Te riječi vrijede samo za one zle pastire. I kad veli Nikoga nema, misli, dakako, na to da nema nijednoga čovjeka da ih traži. Stoga, pastiri, čujte riječ Gospodnju : Tako mi života, riječ je Gospoda Boga. Pripazite kakav je to početak. To je zakletva Božja i životom se svojim kune : Života mi moga, riječ je Gospoda Boga. Pomriješe pastiri, ali ovce su sigurne, jer Bog živi. Života mi moga, riječ je Gospoda Boga.
Koji to pastiri pomriješe? Oni što traže svoje, a ne Kristovo. Hoće li biti, hoće li se naći pastira koji traže ne svoje nego Kristovo? Bit će ih svakako, naći će ih se , ima ih i neće ih nedostajati.

Časoslov, služba čitanja - XXV. TJEDAN KROZ GODINU – UTORAK
Iz Poučnih knjiga o Jobovoj knjizi svetoga Grgura Velikoga, pape
(Knj. 29. 2 – 4; PL 76, 478 – 480)

Crkva dolazi kao zora koja sviće

Budući da se osvit ili zora okreće iz tmine u svjetlo, s pravom se imenom osvita ili zore nazivlje sva Crkva izabranih, jer dok ona ide od noći nevjere k svjetlu vjere, puca poput zore poslije tmina u dan u sjaju višnje svjetlosti. Zato se dobro govori u Pjesmi nad pjesmama: Tko je ova koja dolazi kao što zora sviće? Sveta Crkva, naime, teži za nagradama nebeskog života, pa se zato zove zorom, jer dok ostavlja tmine grijeha, blista u svjetlu pravednosti.
Ima ipak i nešto točnije što mislimo s osvitom ili zorom. Zora ili osvit najavljuju doduše da je prošla noć, ali ipak ne pokazuju svu svjetlost dana; nego dok noć tjeraju, primaju dan, pa tako drže svjetlo pomiješano s tminama. Tako isto, što smo drugo u ovome životu svi mi koji slijedimo istinu, ako ne zora ili osvit? Jer već činimo i neka djela svjetlosti, a opet u nekim djelima nismo bez ostataka tmine. U tom smislu i Prorok veli Bogu: Neće se pred tobom opravdati nitko živ.
Pisano je opet: Uistinu svi često griješimo.
Zato i Pavao, kad kaže: Noć je prošla, nikako ne dodaje »Dan je došao«, nego: Dan se približio. A tko veli da poslije odlaska noći dan nije došao, nego se približio, očito pokazuje da se nalazi u osvitu, prije sunca, a poslije tmine.
Potpuni će dan svete Crkve izabranih biti kad na njoj ne bude nikakve sjene grijeha. Pravi će dan biti kad zasja savršenim žarom nutarnjega svjetla. Zato se i s pravom ova zora pokazuje kao još u prolazu kad se kaže: I pokazao si zori njezino mjesto. Kome se, naime, pokazuje njegovo mjesto, zacijelo se dozivlje iz jednoga mjesta u drugo. A koje je mjesto zori, ako ne savršena svjetlost vječnoga gledanja. A kad k tome cilju bude privedena, neće na njoj biti nimalo tmine od prošle noći.
Zora nastoji stići na svoje mjesto, kako Psalmist govori: Žedna mi je duša Boga živoga; o kada ću doći i lice Božje gledati? Pavao je znao da zora žurno ide k ovome mjestu, pa je zato rekao da želi umrijeti i biti s Kristom. I opet: Za me je život Krist, a smrt dobitak.

Časoslov, služba čitanja - IX. TJEDAN KROZ GODINU – ČETVRTAK


Copyright © 2020, www.verbumdei.com.hr