KRIŽ

Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.  
( Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 1,18 )

  1. Pregled po čitanjima
  2. Iz Rječnika Biblijske teologije
  3. Izreke svetaca / kratke izreke
  4. Katekizam katoličke crkve
  1. Iz Kateheza svetog Ćirila Jeruzalemskog , biskupa
  2. Iz Govora svetoga Leona Velikog, pape
  3. Iz govora Sv. Augustina, biskupa
  4. Iz propovjedi Sv.Teodora Studita
  5. Iz Govora svetoga Efrema, đakona
  6. Iz "Znanost Križa" Edith Stein
  7. Iz knjige "Nasljeduj Krista" T. Kempenca
  8. Iz Govora svetog Bernarda
  9. Iz Govora svetog Andrije Kretskoga
  10. Iz izlaganja sv. Tome Akvinskog
  11. Iz Propovjedi svetoga Leona Velikog, pape
  12. Iz Govora svetog Cezarija iz Arlesa, biskupa
  13. Iz knjige "Pet rana Kristovih" dr.P. Barbeta
  14. Iz Pisama sv. Pavla od Križa, prezbitera
  15. Iz "Znanost Križa" Edith Stein
  16. Križni put, Paula Claudela, pjesnika
  17. Sedam zadnjih Isusovih riječi, Karla Rahnera, teologa
  18. Via crucis omnium peccatorum miserrimi, Vladimira Nazora, pjesnika
  19. Iz spisa "Turinsko platno", Josipa Marcelića, prezbitera
REKAPITULACIJA:

Križ
Hebrejski לַחֲצוֹת  lahatsot
Grčki σταυρός stavrós
Latinski crux

Riječ Križ pojavljuje se 27 puta u Biblijskim tekstovima. U naslovima i podnaslovima pojavljuje se 1 puta. Ukupno 28 puta.
 - nijedanput se ne pojavljuje u Starom zavjetu.
 - 27 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 16 puta u evanđeljima
 - najviše se spominje u Evanđelju po Mateju : 5 puta

NZ Evanđelja 16
Poslanice 11

Ukupno : 27

PREGLED PO ČITANJIMA

1 Treba se odreći svega
(Lk 14, 26–27)
»Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. 38Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. 39Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.« Evanđelje po Mateju - Mt 10,38		 Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. 
2 Uvjeti nasljedovanja Isusova
Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. 25Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. 26Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? 27Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.« 28»Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom.« Evanđelje po Mateju - Mt 16,24		 Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.
3 Raspeće
(Mk 15, 21–32; Lk 23, 26–43; Iv 19, 17–27)
Izlazeći nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i prisile ga da mu ponese križ. 33I dođoše na mjesto zvano Golgota, to jest Lubanjsko mjesto, 34dadoše mu piti vino sa žuči pomiješano. I kad okusi, ne htje piti. 35A pošto ga razapeše, razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocku. 36I sjedeći ondje, čuvahu ga. 37I staviše mu ponad glave krivicu napisanu: »Ovo je Isus, kralj židovski.« 38Tada razapeše s njime dva razbojnika, jednoga zdesna, drugoga slijeva. 39A prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: 40»Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa!« 41Slično i glavari svećenički s pismoznancima i starješinama, rugajući se, govorahu: 42»Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj! 43Uzdao se u Boga! Neka ga sad izbavi ako mu omilje! Ta govorio je: ‘Sin sam Božji!’« 44Tako ga vrijeđahu i s njim raspeti razbojnici. Evanđelje po Mateju - Mt 27,32		 Izlazeći nađu nekoga čovjeka Cirenca, imenom Šimuna, i prisile ga da mu ponese križ.
4 Evanđelje po Mateju - Mt 27,40 »Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa!« 
5 Evanđelje po Mateju - Mt 27,42 »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!
6 »Hoće li tko za mnom ...«
(Mt 16, 24–28; Lk 9, 23–27; Iv 12, 26)
Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. 35Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga. 36Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? 37Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj? 38Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grešničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin Čovječji kada dođe u slavi Oca svoga zajedno sa svetim anđelima.« Evanđelje po Marku - Mk 8,34		 Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.
7 Raspeće
(Mt 27, 32–44; Lk 23, 26–43; Iv 19, 17–27)
I izvedu ga da ga razapnu. 21I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ. 22I dovuku ga na mjesto Golgotu, što znači Lubanjsko mjesto. 23I nuđahu mu piti namirisana vina, ali on ne uze. 24Kad ga razapeše, razdijele među se haljine njegove bacivši za njih kocku – što će tko uzeti. 25A bijaše treća ura kad ga razapeše. 26Bijaše napisan i natpis o njegovoj krivici: »Kralj židovski.« 27A zajedno s njime razapnu i dva razbojnika, jednoga njemu zdesna, drugoga slijeva. 29Prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: »Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, 30spasi sam sebe, siđi s križa!« 31Slično i glavari svećenički s pismoznancima rugajući se govorahu jedni drugima: »Druge je spasio, sebe ne može spasiti! 32Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti. Evanđelje po Marku - Mk 15,21		 I prisile nekog prolaznika koji je dolazio s polja, Šimuna Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ.
8 Evanđelje po Marku - Mk 15,30 spasi sam sebe, siđi s križa!«
9 Evanđelje po Marku - Mk 15,32 Krist, kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa da vidimo i povjerujemo!« Vrijeđahu ga i oni koji bijahu s njim raspeti.
10 Uvjeti za nasljedovanje Isusa
(Mt 16, 24–28; Mk 8, 34 – 9, 1; Iv 12, 25–26)
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. 24Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. 25Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?« 26»Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.« 27»A kažem vam uistinu: neki od nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide kraljevstva Božjega.« Evanđelje po Luki - Lk 9,23		 A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. 
11 Odreći se svega
(Mt 10, 37–38)
S njim je zajedno putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: 26»Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! 27I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!« 28»Tko od vas, nakanivši graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: 29da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: 30‘Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ 31Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? 32Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.« 33»Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.« 34»Dobra je sol. Ali ako i sol obljutavi, čime će se ona začiniti? 35Nije prikladna ni za zemlju ni za gnojište. Van se baca. Tko ima uši da čuje, neka čuje!« Evanđelje po Luki - Lk 14,27		 I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«
12 Križni put
Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. 27Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. 28Isus se okrenu prema njima pa im reče: »Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. 29Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ 30Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ 31Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?« 32A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube. Evanđelje po Luki - Lk 23,26		 Križni put
13 Evanđelje po Luki - Lk 23,26 Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom.
14 Raspeće
(Mt 27, 32–34. 37; Mk 15, 22–24. 26; Lk 23, 33–34)
Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. 17I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. 18Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. 19A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: »Isus Nazarećanin, kralj židovski.« 20Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. 21Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: »Nemoj pisati: ‘Kralj židovski’, nego da je on rekao: ‘Kralj sam židovski.’« 22Pilat odgovori: »Što napisah, napisah!« Evanđelje po Ivanu - Iv 19,17		 I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. 
15 Evanđelje po Ivanu - Iv 19,19 A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: »Isus Nazarećanin, kralj židovski.«
16 Majka Isusova – majka učenika
(Mt 27, 55–56; Mk 15, 40–41; Lk 23, 49)
Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. 26Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« 27I od toga časa uze je učenik k sebi. Evanđelje po Ivanu - Iv 19,25		 Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena.
17 Probodeni bok
Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. 32Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. 33Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, 34nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. 35Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete 36jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. 37I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli. Evanđelje po Ivanu - Iv 19,31		 Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu.
18 Svjetska i kršćanska mudrost
Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov. 18Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. 19Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. 20Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? 21Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne upozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spasiti vjernike. 22Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, 23a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, 24pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. 25Jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. 26Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. 27Nego lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; 28i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, 29da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. 30Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, 31da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali. Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 1,17		 Jer ne posla me Krist krstiti, nego navješćivati evanđelje, i to ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov.
19 Prva poslanica Korinćanima - 1 Kor 1,18 Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja.
20 Odgovorna sloboda
Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! 2Evo ja, Pavao, velim vam: ako se obrežete, Krist vam ništa neće koristiti. 3I ponovno jamčim svakom čovjeku koji se obreže: dužan je opsluživati sav Zakon. 4Prekinuli ste s Kristom vi koji se u Zakonu mislite opravdati; iz milosti ste ispali. 5Jer mi po Duhu iz vjere očekujemo pravednost, nadu svoju. 6Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna. 7Dobro ste trčali; tko li vas je samo spriječio da se više ne pokoravate istini? 8Ta pobuda nije od Onoga koji vas zove! 9Malo kvasca cijelo tijesto ukvasa. 10Ja se uzdam u vas u Gospodinu: vi nećete drukčije misliti. A tko vas zbunjuje, snosit će osudu, tko god bio. 11A ja, braćo, ako sveudilj propovijedam obrezanje, zašto me sveudilj progone? Onda je obeskrijepljena sablazan križa! 12Uškopili se oni koji vas podbunjuju! Poslanica Galaćanima - Gal 5,11		 A ja, braćo, ako sveudilj propovijedam obrezanje, zašto me sveudilj progone? Onda je obeskrijepljena sablazan križa!
21 VLASTORUČNI ZAKLJUČAK
Gledajte kolikim vam slovima pišem svojom rukom. 12Svi koji se hoće praviti važni tijelom, sile vas na obrezanje, samo da zbog križa Kristova ne bi trpjeli progonstvo. 13Ta ni sami obrezani ne opslužuju Zakona, ali hoće da se vi obrežete da bi se mogli ponositi vašim tijelom. 14A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. 15Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje, nego – novo stvorenje. 16A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe! 17Ubuduće neka mi nitko ne dodijava jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove! 18Milost Gospodina našega Isusa Krista s duhom vašim, braćo! Amen. Poslanica Galaćanima - Gal 6,12		 Svi koji se hoće praviti važni tijelom, sile vas na obrezanje, samo da zbog križa Kristova ne bi trpjeli progonstvo.
22 Poslanica Galaćanima - Gal 6,14 A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.
23 3. ŽIDOVI I NEZNABOŠCI SJEDINJENI U ISTOM SPASENJU
Spominjite se stoga da nekoć bijaste neznabošci u tijelu – neobrezanicima su vas zvali oni koji se zovu obrezani, rukom, na tijelu – 12i da u ono vrijeme bijaste izvan Krista, udaljeni od građanstva izraelskoga, tuđi Savezima obećanja, bez nade bijaste i neznabošci na svijetu. 13Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj. 14Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu. 15Zakon zàpovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka 16te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. 17I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, 18jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu. 19Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji 20nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. 21U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu. 22U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu. Poslanica Efežanima - Ef 2,16		 te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo. 
24 6On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, 7nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, 8ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. 9Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, 10da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. 11I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca. Poslanica Filipljanima - Fil 2,8 ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.
25 17Braćo! Nasljedovatelji moji budite i promatrajte one koji žive po uzoru koji imate u nama. 18Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. 19Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. 20Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: 21snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Poslanica Filipljanima - Fil 3,18 Jer često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova.
26 Kristovo prvenstvo
On je slika Boga nevidljivoga, Prvorođenac svakog stvorenja. 16Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti – sve je po njemu i za njega stvoreno: 17on je prije svega i sve stoji u njemu. 18On je Glava Tijela, Crkve; on je Početak, Prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude Prvak. 19Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu 20i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. Poslanica Kološanima - Kol 1,20		 i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.
27 Krist gospodar ljudi i anđelâ
Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi 10ispunjeni u njemu, koji je glava svakoga Vrhovništva i Vlasti. 11U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim – svukoste tijelo puteno – obrezanjem Kristovim: 12s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. 13On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupâ i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, 14izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ. 15Skinu Vrhovništva i Vlasti, javno to pokaza: u pobjedničkoj ih povorci s njime vodi. Poslanica Kološanima - Kol 2,14		 izbrisao zadužnicu koja propisima bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.
28 Poziv na postojanost
Zato i mi, okruženi tolikim oblakom svjedokâ, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama! 2Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega. 3Doista pomno promotrite njega, koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da – premoreni – ne klonete duhom. Poslanica Hebrejima - Heb 12,2		 Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ, prezrevši sramotu te sjedi zdesna prijestolja Božjega.


OSTALA LITERATURA :
Iz Rječnika Biblijske teologije:

Isusovom smrću na križu, križ je postavši sredstvom otkupljenja, postao i jednim od bitnih znakova našeg spasa.
Sablazan križa je bila velika; smrću na križu bili su u ondašnje vrijeme kažnjavani robovi (Fil 2,8) i ta smrt nije bila samo okrutna , već i sramotna (Heb 12,2; 13,13). Posebno za Židove, kojima je bilo nepojmljivo da im otkupljenje dolazi od osuđenika koji je obješen na drvo i koji na sebi nosi biljeg Božjeg prokletstva (Pnz 21,22; Gal 3,13).
Pa čak i učenici, koji su u Isusu prepoznali Mesiju , nisu mogli podnijeti ni navještaj njegove muke i smrti (Mt 16,21; 17,22).Uoči muke Isus sam najavljuje kako će se nad njim svi sablazniti (Mt 26,31).
Tek poslije Duhova učenici prosvijetljeni slavom Uskrsloga Isusa postavljaju sablazan križa na pravo mjesto u Božjem naumu. U svjetlu proroštva Isusov križ dobiva novu dimenziju : njime se ispunjuje sve što je o njemu pisano (Dj 13,29). Evanđelja se, govoreći o Isusovoj smrti, pozivaju na psalme (Mt 27,33-60; Iv 19,24.28.36), a sam Uskrsli Isus dvojici učenika na putu u Emaus govori "kako je trebalo da Mesija sve pretrpi kao što piše u Pismima"(Lk 24,25).
I Pavao se u poslanici Korinćanima poziva na Pisma te kaže "da je Krist suglasno Pismima umro za naše grijehe "(1Kor 15,3). Pavao je pronikao u dubine misterija križa te neće da zna za ništa drugo osim Isusa Krista i to raspetoga. Pavao dalje govori : Isus je visio na drvu poput prokletnika da nas otkupi od prokletstva Zakona (Gal 3,13), krvlju njegova križa Bog je sa sobom pomirio sva stvorenja (Kol 1,20) i uklonio stare razdore uzrokovane grijehom.
Za Ivana Isus već na križu slavi pobjedu; koristi izraz koji je do tada označavao Isusovo uzdignuće na nebo i njime označuje onaj trenutak kada je Sin Čovječji bio uzdignut (Iv 8,28) poput nove mjedene zmije kao znak spasenja (Iv 3,14; Br 21,4-9).
Isus i od svakog učenika traži ne samo da umre samome sebi : "Ako tko hoće ići za mnom neka uzme svoj križ i neka me slijedi" (Mt 16,24//), da bi Pavao križ stavio na najviše mjesto u svom životu :"A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu" (Gal 6,14).

Izreke svetaca:

Kažem ti, manje ćeš patiti slijedeći Križ
nego služeći svijetu i njegovim užicima.

Sv. Ivan Maria Vianney , prezbiter (1786.-1859.)

Ako Križ otklanjamo, on nas pritišće;
ako ga prihvaćamo, on nas nosi.

Sv. Ivan Maria Vianney , prezbiter (1786.-1859.)

Iz spisa Bog nas ljubi:
Jedino križevi če nam dati
sigurnost na Sudnji dan.
Kako li ćemo tada biti radosni
zbog naših bolova i poniženja,
kako ji ćemo tada biti bogati
po našim žrtvama!

Sv. Ivan Maria Vianney , prezbiter (1786.-1859.)

Zbog straha nosimo Kristov Križ strpljivo,
sa srcem čvrstim i smionim zbog nadahnjujućega utjecaja nade.
Ali samo pod osvajajućom snagom ljubavi grlimo križ gorljivo.

Sv. Bernard , prezbiter i crkveni naučitelj (1090.-1153.)

Znanost križa može se zadobiti samo
ako se osjeća njegova težina u svojoj svojoj mučnosti.
U to sam se uvjerila od prvoga trenutka te sam rekla:
 Ave Crux, spes unica! - Zdravo Križu, nado jedina!

Sv. Edith Stein - Terezija Benedikta od Križa, mučenica (1891.-1942.)

Tako je gorio oganj zadovoljštine u njegovoj nutrini,
u čitavom trpljenju koje je trajelo cijeli život,
ali u najoštrijoj formi u Maslinskom vrtu i na križu,
jer je tu prestalo osjetno blaženstvo neprestanog sjedinjenja,
kako bi dopustio da to trpljenje postane
doživljajem krajnje napuštenosti od Boga.

Sv. Edith Stein - Terezija Benedikta od Križa, mučenica (1891.-1942.)

Iz spisa Znanost Križa :
To je dobro poznata istina
— teologija Križa —
ali živa, stvarna i djelotvorna istina:
sije se u dušu poput sjemena,
ondje pušta klice i raste,
daje duši određenu fizionomiju i
određuje njezine postupke;
po tim svojim postupcima duša zrači,
pa ju je moguće prepoznati.
U tom smislu govori se o znanosti svetih,
u tom smislu govorimo i o znanosti Križa.
Iz te žive forme i snage u najdubljoj nutrini
duše proistječe i shvaćanje života,
po njoj čovjek stvara sliku Boga i svijeta,
i tako se ona može izraziti u misaonoj slici,
u teoriji.

Sv. Edith Stein - Terezija Benedikta od Križa, mučenica (1891.-1942.)

Raspeće :
I dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavle
na križu tijelo čovjekovo poče
da se uvija i svija i stenje
službenici ukočeno sjeđahu na konjima
u pažnji da se čin po propisima svrši.

Tek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknu
i onda (prestav biti čovjek) divlje riknu
usplahireni konji počeše se dizati u propanj.

I nasta metež, u kojem se izmiješaše i
konji i ljudi.

U konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)
rik raspetoga rasijecaše zrak
i neki spaziše da nebo potamni i
da munje križati počeše.

Vojnici oko križa moraše se požuriti
Završiše svoj posô naglo.
Čovjeka raspeše.

I odmah zatim
konji hitro službenike odatle odniješe
i za njima se rulja srljajući u grad surva.

S njom i noć stiže. Po Jeruzalemu
glas o tom što se zbilo poče da se širi.

Antun Branko Šimić, pjesnik (1898.-1925.)

Daj mi ovaj križ:
da uvijek ostanem među ljudima
kao njihov prijatelj...

Ladislaus Boros, pisac (1927.-1981.)

Neka raspelo ne bude samo u mojim očima
i na mojim grudima,
nego i u mojemu srcu.

 Sv. Bernardica Soubirous, mističarka (1844.-1879.)

Iz spisa Glasnik SIM, veljača 1983.:
 Ja sam radosnija na svom križu,
nego bilo koja kraljica na
svom prijestolju.

 Sv. Bernardica Soubirous, mističarka (1844.-1879.)

Naša radost ovisi o Križu,
i naš Gospodin nije htio ući u svoju slavu
osim kroz gorčinu.
On te vodi istim putem kao i svece.

Sv. Vinko Paulski , prezbiter i osnivač reda (1580.-1660.)

Ako rado nosiš križ, onda će i on nositi tebe
i dovesti do žuđenog cilja gdje će biti kraj patnjama,
premda im neće biti ovdje na zemlji.
Ako ga pak nerado nosiš,
onda sam sebi stvaraš teret i sam se više opterećuješ,
a ipak moraš trpjeti.
Ako odbaciš jedan križ, naći ćeš bez sumnje drugi, možda i teži.

Thomas von Kempen, augustinac (1389-1471)

Naš je život nastavak Tvoga života.
Jer živiš u nama, u nama se moraš i oblikovati...
Kad me ne bi tištio Tvoj križ, ne bih mogao biti Tvoj učenik;
kad me nikad ne bi snašle tvoje patnje,
morao bih zaključiti da u meni nije bio niti djelovao Tvoj Duh,
zakon Tvog zemaljskog života.

Karl Rahner , teolog, Družba Isusova (1904.-1984.)

0 Isuse, smiluj nam se, kada nam anđeo našeg života
kao i Tebi pruži čašu..
Nemoj se tako smilovati da nas mimoide čaša.
Tvojima je valja piti zajedno s Tobom,
onako kako si je i Ti pio.
Ali smiluj nam se tako da budeš uz nas
da Tvoja jakost pobijedi u našoj slabosti...
U stradanju na Maslinskoj gori
gledao si pred sobom ljude u getsemanskim patnjama,
i to viđenje utješilo je Tvoje srce.

Karl Rahner , teolog, Družba Isusova (1904.-1984.)

Križ je najdublje saginjanje božanstva nad čovjekom
i nad onim što čovjek osobito u bolnim i teškim trenucima
naziva svojom nesretnom sudbinom.
Križ je poput doticanja vječne ljubavi najbolnijih rana
zemaljskog čovjekova bivovanja;
on je do kraja ispunjenje mesijanskog programa...

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Kroz sve patnje i poniženja
koji su bili vrhunsko zvanje Kristovo,
očituje se zvanje čovjeka.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz spisa Evangelium vitae – Evanđelje života, br. 50.:
Mi se pak danas nalazimo usred dramatične borbe
između ‘kulture smrti’ i ‘kulture života’.
Iz te tame sjaj križa se ne gubi;
on se čak ističe još sjajniji i
svjetliji i pokazuje se kao središte,
smisao i svrha čitave povijesti
svakog ljudskog života. […]
Svojom smrću, Isus osvjetljava
značenje života i smrti svakog ljudskog bića.

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz enciklike Veritatis splendor, 120:
Nikakvo rješenje, kakvo nude susretljivi i
filozofski ili teološki nauci,
ne može čovjeka učiniti uistinu sretnim:
samo križ slave uskrsloga Krista
može njegovoj savjesti podariti mir,
a njegovu životu spas...

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Lako je svaki dan primati sv. Pričest
i gostiti se s Gospodinom.
Oh, kako je čovjeku trpko kada mora da grize
i jede tvrdo drvo svetoga križa.

Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)

Iz spisa Pismo prof. Ljubi Marakoviću od 17.XII.1916.:
Bez križa i patnje nije moguće
spoznati dubinu života.
Zato bi mudri Faust morao uvidjeti
da je rat i muka temeljna boja povijesti i napretka,
da je bol podigla na noge
milijune ljudi i srušila prijestolja [...].

Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)

Iz spisa B. Nagy, »Put k suncu«, 1993.:
Život bez križa, udoban,
morao bi za mene biti najvećom sramotom...
Savjesno obavljati staleške dužnosti i
to smatrati za križ mojeg života;
za moje dnevno razapinjanje,
koje donosi blagoslova u radu
za spasavanje duša u Katoličkoj Akciji.

Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)

Iz spisa Pismo bolesnom prijatelju inž. Dragan u Maroševiću:
Jesi li ikada na to pomišljao da ti trpiš
za naš pokret (katolički)?
Jesi li svoje muke prikazao Kristu za pokret?
Katolicizam se neće širiti u nas
ako ne bude bilo Radnika , Molitelja i Patnika.
To je jedan zakon u širenju
Kraljevstva Božjega na zemlji...
Zadnji tip je svakako vrhunac - imitacija
potpune Žrtve Spasiteljeve na Križu.

Ivan Merz, blaženik (1896.-1928.)

Iz poeme "There Is a Man on the Cross"
Uvijek kad me okružuje tišina,
Danju i noću,
Straši me krik
S križa.
Kad začuh ga prvi put,
Iziđoh i stadoh da tražim.
Nađoh čovjeka u muci križa,
Pa rekoh: "Skinut ću Te."
Htjedoh vaditi čavle iz nogu.
No on reče: „Pusti.
Jer nitko me ne može skinuti s križa,
Dok god svi, muževi, žene, djeca,
Ne dođu ovamo skupa da me skinu."
"Ali ne mogu podnijeti krika",
Rekoh, "što da činim?"
Nato će on: „Iziđi u svijet
I svakom kog vidiš objavi:
Pogledajte, na križu visi Čovjek!"

Elizabeth Cheney, pjesnikinja (19. stoljeće)

Časoslov IV, Psaltir II. tjedna, petak, večernja
Bože, Tvoja se neizreciva mudrost
čudesno očitova u sablazni križa.
Daj da trajno promatramo slavu muke
Tvoga Sina te se nikada
ne prestanemo hvaliti križem Njegovim.
Koji s Tobom živi...

Časoslov - molitve, antifone

Časoslov II, jutarnja Velikog petka, HIMAN
Žuč mu daju i on gine,
Nježan lik mu presveti
Bodu trnje, čavli, koplje,
Krv i voda s boka vri:
O gle vrela, koje pere
Zemlju i svijet čitavi!

Križu sveti, stablo svako
Zavidi ti čarni sjaj,
S takvim lišćem, cvijetom, plodom
Nikoji ga nema gaj:
Slatko drvo, slatki čavli
Nose teret slatki taj.

Savij grane, stablo silno,
Mekšaj jezgru drvu svom,
Neka mine sva tvrdoća
Prirođena biću tvom,
Tijelu Kralja svevišnjega
Budi mekšom posteljom.

Samo ti si bilo vrijedno
Žrtvu svijeta nositi,
Postat lađom što će k luci
Potopljene voziti,
Koju svu će Jaganjčeva
Sveta Krv orositi.

U sve vijeke budi slava
Trojici božanstvenoj,
Ocu, Sinu, Duhu Svetom,
Koji tješi narod svoj!
Nek se ime višnjeg Boga
Pjeva po vasionoj. Amen.

Časoslov - molitve, antifone

Služba čitanja 09.08. - sv.Benedikta od Križa
Bože otaca naših, napuni nas mudrošću križa,
kojom si čudesno obogatio
svetu Tereziju Benediktu u času mučeništva,
i po njenom zagovoru
daj nam da uvijek tražimo Tebe,
najveću Istinu,
te da budemo do smrti vjerni
vječnom savezu ljubavi,
kojega je zapečatio tvoj Sin svojom krvlju
za spas svih ljudi. Po Kristu.

Časoslov - molitve, antifone

Služba čitanja 14.0.98. - himan na Blagdan Uzvišenja svetog Križa
O Križu, svjetlo čudesno,
Sveg svijeta ti si spasenje,
Ti žrtveniče Isusa,
Otkupitelju grešnika.

Od ploda stabla kobnoga
Svijet čitav bješe otrovan,
A drvo Križa otkupnog
Svijet grešan posve ozdravlja.

O Kriste, Kralju preblagi,
Ti znakom Križa pobjednim
Zaštiti nas od zala svih,
Od Opakog obrani nas!

Nek usta naša složno ti
I srca s njima pobožno
Trenutka svakog žića nam,
O križu, hvale pjevaju.

Nek slava bude vječita
Sa Ocem, s Duhom Presvetim
I tebi, Kriste Isuse,
Što križem svijet sav otkupi. Amen.

Časoslov - molitve, antifone

Služba čitanja 14.0.98. - antifona na Blagdan Uzvišenja svetog Križa
Evo križa Gospodnjega;
bježite, protivničke sile;
pobijedio je lav iz Judina plemena,
izdanak Davidov, aleluja.

Časoslov - molitve, antifone

Služba čitanja 14.0.98. - molitva na Blagdan Uzvišenja svetog Križa
Bože, po tvojoj volji naš je Spasitelj
podnio smrt na križu da otkupi sve ljude.
Daj da u ludosti križa upoznamo
tvoju mudrost i moć te u nebu postignemo
vječno otkupljenje. Po Gospodinu.

Časoslov - molitve, antifone

IV. korizmeni tjedan, Večernja, prošnje
Gospodine, svjetlost koja blista iz
otajstva križa nek sve privuče −
da upoznaju tebe Put, Istinu i Život.
Gospodine sve privuci k sebi.

Časoslov - molitve, antifone

Čovjeku ostaje jedino da ide u
susret Kristu Otkupitelju koji
mu je zakazao sastanak u dubini patnje.
Prije nego je bila čovjekova patnja,
bila je Spasiteljeva patnja.
On ju je već prihvatio, pobijedio,
preuzeo, preoblikovao, ojačao
snagom svoje ljubavi i osposobio
da je pokloni Ocu..

Michel Quoist, prezbiter, teolog i pisac (1918.-1997.)

Vexilla regis - Barjaci kreću kraljevi
Barjaci kreću Kraljevi, otajstvo križa sjaji se
na kojem život umrije i smrću ljude oživi.

Kad koplje mu se okrutno zabolo šiljkom u srce,
sa vodom krv potekla je, od grijeha nas da očisti.

I ispuni se silna riječ, što narodima David je
u svetoj pjesmi doviknu: zavlada Bog sa drveta.

O drva divnog, štono sja u kraljevskome grimizu,
kom dano bi da dotiče toliko svete udove.

Na blaženim je rukama tog svijeta cijenu nosilo
i Bože tijelo vagnuvši sotoni plijen je otelo.

Oj zdravo, Križu, nado sva! U dane Muke Gospodnje,
umnoži milost dobrima i digni krivnju s grešnika.

Naš spase, sveta Trojice, nek svaki duh veliča te,
ti dijeliš Križa plodove, ti vječnu slavu podaj nam.

Sv. Venantius Fortunatus, biskup (530.-609.)

Tridentski koncil, 6. zasjedanje:
Po svojoj svetoj muci,
na drvu križa,
On nam je zaslužio opravdanje.

Tridentski koncil (1545.-1565.)

Ovo su jedine i prave rajske ljestve
i osim križa nema drugih ljestava za uspon u nebo.

Sv. Ruža Limska, redovnica (1568.–1617.)

Mir, predanje, ljubav
neka napune dušu i srce Tvoje
da veselo i pouzdano nosiš svoj
teški križ za Gospodinom!

fra Ante Antić, sluga Božji  (1893.–1965.)

Iz Mysterium paschale... :
Drama između Boga i svijeta,
koja kulminira u križu,
može se dosljedno tumačiti […]
samo ako tu povijesnu dramu spasenja
uspostavimo kao dramu
koja se događa unutar Trojstva.

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Iz Mysterium paschale... o napuštenosti Isusa na križu :
Osamljenost, odlučujuća jedinstvenost
toga trpljenja zaprečuje svaki pristup
unutrašnjem doživljaju.
Pa ipak, u toj nutarnjosti
za kršćansku se vjeru krije
cijeli spas svijeta.

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Iz Mysterium paschale... :
Isus ne nosi samo sudbinu Adamovu,
već izričito grijehe ljudskog roda,
a time i drugu smrt napuštenosti od Boga...

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Nikad kršćanin nema križ iza sebe.
Nikad on ne može znati
neće li ga Bog ponovno uroniti
u tamnu noć...

Hans Urs von Balthasar, prezbiter i teolog (1905.-1988.)

Bog nije uvijek idilično malo Dijete kovrdžaste kose,
a vjera nije uvijek svetkovina Božića.
Naprotiv, otkupljenje nije donijelo Božićno drvce,
nego križ...

Sr. Marija Petra Klobučar, redovnica (1987.)

Veliko je dobro kojem se poistovjećujemo
s Isusom Kristom patnikom.

Sv. Margareta Marija Alacoque, redovnica (1647.-1690.)

Otkrijmo blago križa
da trpimo s ljubavlju.

Sv. Margareta Marija Alacoque, redovnica (1647.-1690.)

Gospodin daje nenaplativu vrijednost patnjama
koje se ujedinjuju s Njegovim patnjama.

Sv. Margareta Marija Alacoque, redovnica (1647.-1690.)

Ne može se voljeti bez trpljenja,
a za jedno srce koje voli svoga Boga i
i koje traži da bude voljeno od Njega,
svi su križevi dragocjeni.
Nastojmo dakle učiniti sebe
istinskom preslikom naše raspete Ljubavi.

Sv. Margareta Marija Alacoque, redovnica (1647.-1690.)

Srce, koje istinski voli,
može li se žaliti da stoji uz križ,
ili bolje, u srcu Isusa Krista
gdje se sve mijenja u ljubav?

Sv. Margareta Marija Alacoque, redovnica (1647.-1690.)

Geslo Kartuzijanskog reda :
Stat Crux dum volvitur orbis
Križ stoji dok se svijet okreće.

Sv. Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda (1035.– 1101.)

Iz spisa Pismo prijateljima Križa :
Radujte se dakle i kličite,
ako vam Bog pošalje neki od težih križeva,
jer time stičete najveća dobra,
koja su na nebesima i u samom Bogu,
a da sami to i ne primijetite.
Veliki Božji dar je Križ!
Kada biste to spoznali,
dali biste služiti svete Mise,
molili biste devetnice na grobovima svetaca,
hodočastili daleko poput svetaca,
samo da isprosite s neba ovaj božanski dar.

Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski, prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)

Iz spisa Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici:
Jest, sasvim je istinito da najvjernije sluge
Presvete Djevice, jer su najveći njezini miljenici,
dobivaju od nje najveće milosti i nebeske darove,
a to su križevi;
ali tvrdim i to,
da upravo Marijine sluge
nose te križeve s velikom
lakoćom, zaslugom i slavom.

Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski, prezbiter i osnivač reda (1673.-1716.)

Sva bogatstva, sve časti, sva žezla,
sve najsjajnije krune
careva i mogućnika nisu ništa,
ako ih usporedimo sa slavom križa;
križ nadvisuje slavu apostola i evanđelista.
Rado bih ostavio nebesa, da smijem birati,
da mogu nešto trpjeti za Boga,
koji je na nebesima.
Više bih volio zatvore i tamnice
nego prijestolje kraljevstva.
Ne bih toliko zavidio za slavom serafina,
koliko za najvećim križevima.
Ne cijenim toliko dar čudesa,
kojima se izgone đavli,
potresaju elementi,
zaustavlja sunce, uskrisuju mrtvi,
koliko čast trpljenja.
Sveti Petar i Pavao su sa svojim okovima
u tamnici slavniji
nego li kada bivaju uzneseni do trećeg neba ili
kad primaju ključeve Raja...

Sv.Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)

Iz spisa Ad eos, qui scandalizati sunt ob adversitates, quae contigerunt :
 O sjaja muke, o bljeska križa!
Sunce potamnjuje i zvijezde padaju kao lišće,
a križ nadmašuje sve svojim sjajem i
zaprema čitavo nebo.
Vidiš li, kako se njime proslavljuje Bog?
Vidiš li, kako ga proglasuje
svojom slavom, kad ga na onaj dan
obasjava tolikim svijetlom?

Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)

Iz spisa-eseja Bol — izazov i poticaj :
Križ — znak kršćanske vjere
nije Božja nemoć nego Božji »pathos«,
Božja strastvena ljubav.
Svjesnim prihvaćanjem patnje,
Krist je po križu promijenio svijest
o boli i patnji — njihov sadržaj.
Naime, križ — znak boli i okrutne smrti,
rimsko mučilište nerimljana —
postao je paradigmatskim znakom spasenja.
Kazneni karakter patnje i boli
postao je svojevrsnim putom do Boga i
znak Božje blizine.
U tom smislu, kršćanska vjera ne poznaje
zatvorene ili zabarikadirane životne
situacije života jer je Božja samilost
(milo–srdnost) kategorijalno posvuda,
tu, u križu, trajno.

Ivan Koprek, prezbiter, teolog, filozof (1954.)

Iz knjige Wie wir beten können (Kako danas moliti) :
Promatramo Tvoj križ, Gospodine i Brate,
znak Tvoje pobjede
nad paklom i smrću.
Vjerujemo da su u njemu dokinute
sve patnje patnika,
svi grijesi grešnika.
On stoji nad svijetom grobova
i ujedinjuje ih sve,
pokojne i nas...

Jörg Zink, teolog (1922.-2016.)

Iz pjesme Huttenovi posljednji dani:
Daleko od svijeta.
Moj pogled na golom zidu
na Raspetoga pada.

U danim sreće ne htjedoh
gledati sliku boli i muke,
ali muka i bol zemna nam je kob.

To znao je Krist
i u križu nam ostavio spas.

Upremo li u Njega pogled svoj
na pola pada teret moj.

Jer ne trpim više sam, trpimo dva:
moj trnjem okrunjen Brat i ja....

Conrad Ferdinand Meyer, pjesnik, pisac (1825.-1898.)

Svoj križ valja nositi, ne vući;
valja ga smatrati blagom, ne teretom.
Samo po križu, postati Isusu sličan.
Prijateljem On smatra onoga
kojemu dadne križ...

François Fénelon, nadbiskup, teolog, pjesnik, pisac (1651.-1715.)

Iz djela Expositio psalmi CXVIII :
Gospodine, evo tvoje sramote!
U njoj je spasenje svih;
u njoj je otkupljenje svijeta;
zahvaljujući njoj naša sramota je nestala.
Ne želimo da nam ova sramota bude oduzeta,
sramota križa Gospodina Isusa,
koja oduzima naše sramote.

Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)

Iz djela Expositio psalmi CXVIII :
Također i ti,
ako želiš biti 'Bog' u očima grešnika,
strašan u očima kraljeva,
toliko poštovan pred drugima
da primiš njihovu podložnost kao 'Bog',
također i ti trebaš prezreti
stvari na ovome svijetu i
odlučiti se za muku Kristovu.

Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj (337.-397.)

Iz Pisma biskupu Smiljanu Čekadi 23.07.1954. :
Ako je potrebno pod mač, ići ćemo.
Ako na križ, idemo i tamo -
uz milost Božju.

Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)

Iz Nagovora u Brezovici 21. lipnja 1944.:
Redovnički život,
pogotovo polaganje vječnih zavjeta,
nije ništa drugo nego navještaj
rata do istrebljenja jakom i moćnom neprijatelju,
kojega je sv. Ivan okrstio s tri riječi:
požuda očiju, požuda tijela, oholost života.
Bila bi vrlo naivna redovnica,
koja bi mislila da život u redovničkoj zajednici
može proći bež križeva, bez nevolja,
sličnih onima koje je morao
proći i David u fizičkom ratu...
Želja u karmelu ne može biti druga nego
li posvemašnja pobjeda nad Sotonom,
nad tijelom, nad svijetom i
sretan povratak iz tog duhovnog rata
u vječnu nebesku domovinu.

Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)

Iz Pisma Ustanovi Suradnica Krista Kralja, 22. listopada 1954.:
Bog na sva svoja djela stavlja pečat križa.
Inače mu se nemili...
Križ Kristov je središte vjere naše,
izraz nade naše, simbol ljubavi naše.

Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)

Iz Pisma uršulinki s. Margareti, 23. listopada 1955.:
Križeva ne manjka.
Čovjek je na svijetu kao grozd
koji mora proći kroz gnječilo,
da se dobije od njega birano vino za nebo.
To gnječilo su nevolje, koje šalje ruka Božja.

Bl.Alojzije Stepinac, kardinal (1898.-1960.)

Iz spisa »Pjesma izgubljenih«, Lirika nevremena :
Raspeli smo Boga, probili mu njedra,
a za novu krv smo pripremili vedra.
Kroz vjekove traje naš Veliki Tjedan.
Krvnički je zapis u nasljeđe predan ....

Jakovljević Ilija, književnik, novinar (1898.-1948.)

Iz spisa Iskrice Tajne:
Bog uzima da bi dao,
traži odricanje
da bi što više mogao pružiti,
tovari na nas križ
kako bi darovao radosti i užitke,
uvijek nastoji da nam bude najbolje
koliko je god to moguće i
koliko mi to želimo.

Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)

Iz spisa Iskrice Tajne:
Bog jedini zna kada nam treba velika muka.
Odgovornost za male križiće
mogu preuzeti i pedagozi,
ali teško onome tko drugome trpa veliki križ —
bolje da si veže mlinski kamen oko vrata.

Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)

Iz spisa Iskrice Tajne:
Da bi me odvezao od zla,
privezao si me uz križ.

Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)

Iz spisa Iskrice Tajne:
Križ nije spasonosan
ako nije drugo ime za Božju ljubav...

Josip Sanko Rabar, književnik, filozof (1946.)

Iz spisa Pjesme II:
VJEČNA ŽRTVA
U polumrake sive
ja sam znao pred Tebe stati
i gledati u Te —
to lice blijedo i te ruke žute
Tvoj udes bijedan i Tvoj udes zao.

Ublažit htjedoh Tvoje boli krute,
što svijet ih Tebi za nagradu dao i
tražiti riječi,
kojima bih pao pred noge Tvoje
i te boli ljute.

Al nisam mogo ni uzdaha smoći
nit suza poput tužne Magdalene;
gledahu mrtvo moje oči zdene.

A ti si zvao,
zvao bez pomoći daleko negdje
s Golgote u noći ponovno opet,
umiruć rad mene.

Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)

Iz spisa Pjesme I:
U SUTONU
U predvečerje, kada sumrak pada
I plava magla, dok se dolom vije —
U mojoj duši čudni nemir vlada,
I teška bol mi na srce se svije.

U suton tih, dok mjesec srebro lije
Pod bedemima starog,
mrtvog grada —
Tad moje srce sve tužnije bije
Pod dojmom davno proživjelih jada.

I slutim tad: nečujno će proći
Kroz miris topli jedne kasne noći
Sve sumnje, što mi usnut ne daju —

I srest će mi se pogled s Nazarencem
Kom blage oči pod trnovim vijencem
U mene tako tužno gledaju.

Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)

Iz spisa Pjesme I:
EPILOG
Prije nego će me na križ pribiti da umrem,
Pregrist ću sve vene
neka prsnu krvlju
Pa žedni neka piju krv moje žeđe...

Ne, ni tad ih prokleti ne ću,
kad mrtve mi panu vjeđe,
Jer odviše ljubim ljude,
a da bi ih prokleti mogo,
A vječnu ljubav
traži vječnost golemo i mnogo.

Žrtva je ovo malena
za dobrog i velikog Boga.
A otkupljenje naše traži goleme žrtve,
I nitko mi vratiti ne će život u ruke mrtve,
Jer žrtva je ovo malena za dobrog i velikog Boga.

Ja znam, da će doći jedan nijemi i neumoljivi zakon
I prije nego će me na križ pribiti da umrem,
Pregrist ću sve vene neka prsnu krvlju,
Pa žedni neka piju krv moje žeđe.

Đuro Sudeta, književnik (1903.-1927.)

Iz spisa O religiji i kršćanstvu :
Tko imitira Krista i posjeduje,
da tako kažem,
besramnost da želi uzeti na se Kristov križ,
a ne može nositi ni svoj vlastiti,
taj po mojem mišljenju nije shvatio
ni abecedu kršćanske poruke...

Carl Gustav Jung, psiholog, psihijatar (1875.-1961.)

Iz spisa Travnička spomenica :
Što se tiče nastojanja oko mrtvenja,
usvajam si ponovno praksu o. Lancicija,
da se Bogu prikažem za neprestano
nekrvno mučeništvo po križevima
svagdanjega života.
Molit ću za one od kojih mi križevi dolaze;
ljubit ću ih i vraćati im dobročinstvima;
zahvalit ću Bogu, vidim li,
da se oni uzvisuju, a ja umanjujem.
Ovo ću prikazivanje svaki dan ponoviti
kod podizanja kaleža.

Erik Brandis, prezbiter, DI (1834.–1921.)

Iz spisa Gdje je izlaz :
Prihvatiti križ, jedina je mudrost.
Ići naprijed pod svaku cijenu,
ne pitajući koliko košta,
jedino je što te nosi naprijed.
Radovati se teškoćama, preprekama,
mukama i ranama koje ćeš zadobiti idući naprijed,
to je pobjeda u korijenu i klici.
Život ne možeš odbaciti,
od njega se ne može pobjeći...

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Bog ipak može "umrijeti", 1974.:
0 tome da Bog može umrijeti i
da je to bitna činjenica u kršćanstvu
govori i to da je kršćanski duh
od svojih iskona izabrao baš križ,
a ne neki drugi simbol, za sebe.
Gol, raspet, izmrcvaren i mrtav već
dvadeset stoljeća visi naš Isus Krist na
zidovima naših domova i crkava.
Potrebno je tu groznu sablazan kršćanstva
izvući ispod prašine naših finih govora,
izglačanih propovijedi i pobožnih misli
te je pokazati i u svoj istinitosti
evanđeoske poruke.
Čini se da baš u toj točki zapinje
naše naviještanje i naš život.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Bio je potreban križ za naše otkupljenje,
bila je potrebna ona patnja, onaj vapaj,
– “Bože moj, zašto si me ostavio” – da nas otkupi.
Potrebna je i naša patnja
kako bismo stvorili novi svijet,
kako bismo promijenili svijet,
promijenili ljude, promijenili stvoreno.
Potrebna je patnja, trpljenje..

Chiara Lubich, utemeljica Pokret Fokolara (1920.-2008.)

Iz spisa Povjest Ustanove, 61:
Kad već Bog od nas traži križ,
veliki križ, bez obzira,
kako za koju od nas on izgledao,
tad neka taj križ bude potpun.
Ne pridržavajmo si nikakve nacrte, nikakve planove,
ne vežimo se za ovu ili onu budućnost,
na ovu ili onu okolnost.
Predajmo se Bogu po križu potpuno.
Neka mu On bira sadržaj i oblik...
Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu.
Neka nas vodi zavezanih očiju,
neka nas vodi u mrak i neizvjesnost...
Neka nam presv. Srce Isusovo izmoli,
da razumijemo, kako je to divno,
kad duša ni izvana, ni iznutra
nije ničim više vezana,
kad doista postaje lopta u rukama Božjim...
Neka nas presv. Srce vodi kuda hoće i kamo hoće...

Marica Stanković, službenica Božja, utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja (1900.-1957.)

Iz spisa Povjest Ustanove, 74:
Ništa jedno djelo tako ne izgrađuje kao patnja.
I ništa nije Ocu tako milo,
kao Sinovljev križ u ruci vjernika...

Marica Stanković, službenica Božja, utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja (1900.-1957.)

Iz pisma Majke Terezije svećenicima 07.02.1986. :
Kad pogledamo križ,
onda znamo koliko nas je ljubio.
Ako pak promatramo svetohranište,
onda znamo koliko nas On sada ljubi.

Sv. Majka Terezija, redovnica i osnivačica reda (1910.-1997.)

Nezaslužena patnja nas otkupljuje.
Neki smatraju da je križ zapreka,
drugi da je ludost.
Ja sam uvjeren, još više nego prije,
da je to Božja moć za spas
društva i pojedinaca.
U mračnom i zlokobnom svijetu,
kraljevstvo Božje može još
pobijediti u srcima ljudi.

Martin Luther King, baptistički svećenik (1929.-1968.)

Po drvu križa, djelo Božje Riječi
postalo je očito svima:
njezine su se ruke raskrilile
kako bi okupile sve ljude.
Dvije su raskriljene ruke,
jer postoje dva naroda
raspršena po svoj zemlji.
U središtu je jedna Glava,
jer je samo jedan Bog nad svima,
posred svih i u svima‘.

Sv. Irinej Lionski, biskup (135.-202.)

Iz spisa Sablazan u Pavlovim izvornim spisima:
U grčko-rimskom svijetu, a onda i u Novom zavjetu,
križ je izraz najokrutnije kazne,
poniženja (usp.: Fil 2,8) i sramote (usp.: Heb 12,2).
On je μωρία , ludost, glupost, stupidnost,
izraz prokletstva za onoga
tko na njemu visi (usp.: Pnz 21,23).
Unatoč tomu, Bogu se svidjelo spasiti
vjernike ludošću navještaja (usp.: 1,21)
u čijem središtu stoji sablazan križa.
Za Pavla je raspeti Krist Božja snaga
jer u njemu i po njemu na djelu je sam Bog.

Marinko Vidović, prezbiter, profesor KBF Split (1963.)

Iz spisa Sablazan u Pavlovim izvornim spisima:
Izbor križa Kristova ili Krista križa
nije samo izbor određenoga etičkog ponašanja
nego izbor Božje ponude spasenja kao dara, milosti Božje.
Zato je pravi odgovor na riječ/navještaj križa
samo vjera (usp.: 1 Kor 1,21).
Vjera u križu Kristovu prepoznaje
povijesnu konkretizaciju nepronicljive
Božje dobrohotnosti (εὐδοκία, 1,21).
Ljudima je to otajstveno, i
zato izvor ludosti i sablazni.

Marinko Vidović, prezbiter, profesor KBF Split (1963.)

Iz spisa Stol Riječi – biblijske poruke nedjeljnih čitanja:
Isus je strpljivi Patnik koji
osmišljava umiranje i patnje svih ljudi...

Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)

Iz spisa Simbolika stabla, 1987.:
Križ postaje sveto stablo među svim stablima.
Crkva pjeva na Veliki petak:
Križu sveti, stablo svako zavidi ti čami sjaj.
S takvim lišćem,cvijetom, plodom
nema ga ni koji gaj.
Slatko drvo, Samo ti si bilo vrijedno
žrtvu svijeta nositi.
Postat lađom, što će k luci potopljene voziti.
Koju svu će Jaganjčeva sveta Krv orositi.

Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)

Iz spisa Slava Kristova križa, 1980.:
U znaku križa je zgusnuta teologija
utjelovljenja i spasenja.
On je izraz dubokog siromaštva i
ispražnjenja, otuđenja, kenosis Sina Božjega.
To je izričaj najviše ljubavi i predanja.
On je znak oslobođenja protiv
svake vrsti otuđenja,
protiv bezdušnog društva,
protiv nezasitne pohlepe čovjeka,
jer svjedoči da je veličina čovjeka
ne u onome što »ima« već u
onome što »jest«,
da je blaženije davati nego primati.
On ubija onu dosadu života, osamljenost,
izgubljenost jer nas uči da je sreća i
radost u životu za druge,
u otvaranju za druge, što stvara
stalno »prazničko raspoloženje« i
ulijeva sigurnost nade u uskrsnuće.
Zato Crkva kroz vjekove pjeva:
»Oj zdravo Križu, nado sva! «

Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)

Iz spisa Marija u djelu spasenja, 1977.:
»Čas« križa je trenutak
Isusova povratka k Ocu,
čas u kojem čovječanstvu razdaje
svoja mesijanska dobra: svoj Duh,
Mariju, Crkvu i sakramente spasenja.
To je čas kome je usmjeren sav Isusov život,
kako to Ivanovo evanđelje posebno snažno
naznačuje izričajem »povratak k Ocu!« (7,33; 8,19.21...).
Dok je u tijelu, nekako se nalazi izvan
Očeve kuće, u tuđini, u nekom ispražnjenju,
otuđenju, što će Pavao izreći snažnom riječi kenosis.
Križ je vrhunac tog ispražnjenja, otuđenja,
poništenja, ali i vrhunac objave
ljubavi Oca i ljubavi Sina.
Čas je to muke i proslave.

Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)

Iz spisa Krist prikovan na križ Spasitelj svijeta:
Križ je velika propovijed o miru,
velika propovijed o opraštanju,
velika propovijed o milosrđu.
Jer mir se svijeta ne gradi okrivljujući druge,
nego grijeh drugih uzimajući na se.
I nije li već Ivan Krstitelj proglasio
ʹEvo Jaganjca Božjega!
Evo onoga koji oduzima, ne opterećuje svijet,
nego oduzima grijehe svijeta! (Iv 1,36).
Ako budemo stalno okrivljavali, optuživali i
ocrnjivali svijet na bilo kojoj razini:
u obitelji, susjedstvu, u svijetu,
ako se stalno bude podržavala zla krv, nema mira.

Bonaventura Duda, prezbiter OFM, teolog, bibličar (1924.-2017.)

Iz spisa Muka Isusova prema Evanđelju po Ivanu:
Potiče na misao da upiranje pogleda
u Krista s probodenim bokom treba
pratiti članove Božjeg naroda
diljem cijelog eshatološkog putovanja…
Vjera počinje od onoga koji je blizu križu,
ali se proteže u stav svih svjedoka,
svih vjernika po cijeloj tradiciji Crkve,
dok Krist ne dođe na oblacima,
kako kaže Apokalipsa.
Pogled prema Raspetom je pogled vjere;
to je kontemplativno upiranje
vjerničkog pogleda na cijeli misterij Isusa.

Ignace de la Potterie, prezbiter DI, teolog, bibličar (1914.-2003.)

Iz spisa Homilia Spiritualis, 28:
Trebaš biti raspet s Raspetim,
kako bi bio proslavljen s Proslavljenim...

Makarije Veliki (IV./V. stoljeće, Kapadokija)

Iz spisa Sermones 165,7,9:
Zašto ovaj i ovaj, a zašto ne onaj i onaj:
ne želim da ljudi pitaju mene.
Ja sam ljudsko biće:
primjećujem dubinu ovog križa
u koji ne mogu prodrijeti;
prestrašen sam, ne istraživač (...)

Sv. Augustin , biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)

Iz spisa Bog medu razbojnicima — uz Veliki Petak, 1999.:
Bog je legao u grob da čovjek
tamo ne bi morao ostati.
Do tada valja imati hrabrosti
gledati u križ na kom visi
Bezgrešni među razbojnicima.
Tko pod križem uzmogne vjerovati,
u predvorju je života i spasenja.
Za njega je Veliki petak uistinu Velik.

Nikola Stanković, prezbiter DI, profesor (1946.)

Iz spisa Pisma (P.Vidović, Istovremeno Job i Isus, 1993.):
Dragi gospodine Salacrou!
Vi optužujete ...Boga što šuti,
ali zar ne vidite kako on već dvije tisuće godina
viče na sav glas s vrha svoga križa.

Paul Claudel, pjesnik (1868.-1955.)

Iz spisa Le Chemin dela Croix, 1918.:
Druga postaja.
Vraća mu se odjeća, donosi mu se križ.
"Zdravo," reče Isus, "zdravo križu,
koji sam iako dugo želio."
I ti, kršćanine, promatraj i dršći!
Svečanog li časa!
Eto časa, u koji Krist po prvi put
prima vječni križ na se!
O, danas prestaje kobni učinak
onoga u raju drveta.
Gledaj, grješniče, gledaj,
do čega dovede tvoj grijeh.
Nema više zločina, a da nije nad njim Bog,
i nema više križa bez Krista!
Zaista, nesreća je čovjeka velika, ali moramo da šutimo.
Jer Bog je nad njom, koji nije došao da tumači,
već da ispuni.
Isus prima križ, kao što mi primamo
svetu Euharistiju:
"Dajemo mu da jede drvo mjesto hljeba,"
kao što je rečeno po proroku Jeremiji.
A, kako li je dugačak križ,
i kako li je velik i težak!
Kako li je tvrd! Kako li je ukočen!
Kako li je težak teret nevrijednoga grješnika!
O kako vrijeme polako prolazi,
kada se nosi križ korak
po korak i umire pod njim!
Zar ćeš Ti sam sve to nositi, Isuse?
Učini me strpljivim na mome drvenom putu,
koji želim da prevalim.
Jer i mi moramo da nosimo križ,
prije no on nas ponese.

Paul Claudel, pjesnik (1868.-1955.)

Iz spisa Pred tajnom zla i patnje:
Bog sam je raspet u našoj ljudskoj povijesti...
Križ je Božja objava i
konačna Božja riječ boli i patnji...

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa Pred tajnom zla i patnje:
Drvo križa uzdignuto na vrhu Kalvarije s
raspetim Sinom Božjim na njemu,
razlilo je po mračnoj noći trpljenja i
umiranja more nebeskog svjetla i
ljudskom oku otvorilo sasvim nove vidike
na taj zamršen problem.

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa Apostol sv. Josipa:
Bog se brine za svoje prijatelje i
najbolje sluge šaljući im križ.
Trpljenje ima neizmjerno veliku vrijednost
i tek u nebu može biti potpuno nagrađeno.

sv. Andrija Bessette, redovnik (1845.-1937.)

Iz spisa Intervju s kardinalom Robertom Sarahom, 2016.:
Kristova pobjeda nad smrću i
grijehom dovršuje se i realizira
u velikoj šutnji križa.
Bog objavljuje svu svoju snagu
u šutnji koju nikakvo barbarsko
zlodjelo nikada ne može ukaljati.

Robert Sarah, kardinal (1945.)

Iz spisa Korizmene meditacije:
Kad pogledamo na izubijanoga,
bezobličnoga, raspetog Isusa i priznamo:
„To je Božje lice okrenuto prema svijetu“,
onda se ruše sve poznate slike Boga.
Križ nam ne pokazuje „svemogućega Boga“,
nego Boga lišenoga moći.
Križ ne pokazuje Boga koji vlada
u nebeskim visinama, nego Boga koji služi,
koji ljudima pere noge.
Križ ne pokazuje Boga koji počiva u
sobici srca, nego Boga koji s nama
ide putom trpljenja.
Ne pokazuje moćnoga boga koji nekim
čarobnim činom uklanja patnje ovoga svijeta,
nego Boga koji s nama svladava
uzroke trpljenja i tako donosi spasenje.
U raspetom Kristu Bog je naše
životne patnje uzeo za svoje.

Sebastian Painadath, prezbiter DI, spisatelj (1942.)

Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
 Danas možemo s određenom sigurnošću ustanoviti
da se izvor vjerovanja u Isusa kao Krista...
sastoji u križu. ...
Osuđenički (Pilatov) naslov,
ta smrtna osuda povijesti,
postala je u paradoksalnom jedinstvu
'ispovijedanjem', pravim ishodištem
i izvorom kršćanske vjere,
koja Isusa smatra Kristom:
kao raspeti taj Isus je Krist, kralj.
U njegovu 'biti raspet'
ogleda se njegovo 'biti kralj',
a njegovo 'biti kralj'
znači predati se ljudima,
znači... poistovjećivanje njegove riječi,
poslanja i egzistencije u potpunoj
izručenosti upravo te egzistencije...
Isus se promatra polazeći od križa...
Gospodinovo »ja« tako je bogata stvarnost
da sve ostalo može doći i u drugi plan.

Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
 Križ ne predstavlja u Bibliji zbivanje
unutar mehanizma povrijeđena prava,
naprotiv, on je tu izraz radikalne ljubavi,
koja se u cijelosti daje...
Križ je izraz jednog života,
koji potpuno postoji za druge...
U biblijskoj teologiji križa
stvarno se dešava revolucija u odnosu
prema predodžbi o satisfakciji i
otkupljenju unutar izvankršćanske
povijesti religija...

Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
 Križ nije pomirbeni čin,
koji bi čovječanstvo nudilo
gnjevnome Bogu nego izraz
lude Božje ljubavi,
koja se rasipa i ponizuje
da bi spasila čovjeka.
Križ je Božji dolazak k nama,
a ne obratno.

Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
 Kršćanstvo se u krajnjoj liniji
zasniva potpuno na jednom pojedincu,
na čovjeku Isusu iz Nazareta,
koga je razapela sredina
- javno mnijenje -
i koji je na svom križu
skršio tu bezličnu snagu,
snagu anonimiteta što čovjeka zarobljuje.
Nasuprot toj snazi nalazi se ime
ovog pojedinca - Isusa Krista,
koji poziva čovjeka da ga slijedi,
tj, da uzme svoj križ te,
pustivši da bude razapet,
nadvlada svijet i
sudjeluje u obnovi povijesti.

Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
 Velikoj većini kršćana,
a osobito onima koji dosta površno i
izdaleka poznaju vjeru,
izgleda kao da smisao križa valja shvatiti
unutar mehanizma narušena i
nanovo uspostavljena prava...
Tako se ljudima križ čini izrazom stava
kojim se insistira na tome da se
posvema uravnoteže dugovanje i potraživanje.

Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Einführung in das Christentum:
Križ je objavljivanje.
On ne objavljuje makar što,
već Boga i čovjeka.
Otkriva nam tko je Bog i
što je s čovjekom.

Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Uvod u kršćanstvo, 1970.:
 Zato je raspeti pravednik zrcalo u kojem
čovjek bez uljepšavanja vidi sebe sama.
Ali križ nam ne očituje
samo čovjeka nego i Boga.
Bog je takav da se s čovjekom poistovjećuje
do ovog ponora i da sudi, ali i spasava.
Kroz ponor ljudskih promašaja i zloće
otkriva se i bezdan Božje ljubavi,
neizmjerno dublji.
Tako je križ uistinu središte objave,
objave koja nam ne otkriva neke dosad
nepoznate misli nego nas same,
očitujući nas pred Bogom i
Boga u našoj sredini.

Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)

Iz spisa Theologia spiritualis:
 Riječ križ u Gospodinovim je ustima i
simbol i sažetak svih patnji u
sadašnjem životu .
Po neizmjernom bogatstvu svoje mudrosti
on nam je u patnji htio postati
drugom (supatnikom!);
učiniti svojom našu patnju da je tako oplemeni,
posveti i uzdigne na dostojanstvo
prenosioca (posrednika!) svoje milosti...
Premda je bol osjećao samo u
svojoj ljudskoj naravi,
ipak je Bog sam križ nosio i bol podnosio.
I tko god od nas trpi,
ima Boga-čovjeka i za uzor i za supatnika.

Aleksa Benigar, prezbiter OFM, misionar, sluga Božji (1893.-1988.)

Iz spisa Bilješke, 3. VI 1962.:
 Što je tko bliži Spasitelju,
to više mu pripada vrijednost križa —
dakle i meni, i upravo meni
u mojoj osobitoj zadaći,
koju neću moći ispuniti
bez mnogo truda, bez neuspjeha,
bez krivih tumačenja...

Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)

Iz spisa Bilješke, 2. V 1967.:
 Apostolat je uvijek također križ.
Gospodin neće komotnih apostola.
Sigurno je da Gospodin uvijek
daje svoju milost, ali ona mora naći
dušu iznutra čistu i koja prima milost.
Stoga Spasitelj također govori o križu,
o svom primjeru i o nasljedovanju.
Istom tada će apostolat
biti plodonosan.
Pravi apostol mora biti svetac.

Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)

Iz spisa Bilješke, 4. VII 1964.:
 Spasitelj je iz ljubavi prema nama
izabrao križ pa tako moram
i ja odabrati križ
iz ljubavi prema Njemu.
Moj je križ, ako se usporedi
s Njegovim, neizmjerno malen.
Pa ipak je bila utjeha za Njega na križu
što veoma mnogi primaju i
nose križ iz ljubavi prema Njemu —
te da sam također i ja spreman i
voljan da ga s Njime nosim,
bio on velik ili malen.

Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)

Iz spisa Bilješke, 1. V 1966.:
 Moram i hoću da ogrlim onakav križ
kakav mi Spasitelj pruži.
Tada ću sigurno biti također
dionik prave sreće.
I već ovdje na zemlji
donijet će mi križ radost i utjehu.

Augustin Bea, kardinal DI, znanstvenik (1881.-1968.)

O čovječe, što sazdan si
po tijelu kao križ i Krist:
zabijen u tlo strši stup,
osovina iz ramena.
Upozna j križ na kome si,
o dijete bola,
ti visiš već.

Werner Bergengruen, spisatelj, pjesnik (1892.-1964.)

Iz spisa Radosna služba:
Pravi put savršenstvu jest ovaj:
primati život onakav kakav jest i
uz to biti sretan.
Malo je križeva poslano neposredno od Boga.
On ih dopušta, ali križevi dolaze
od nekoga ili nečega ili od nas samih,
jer smo razočarani u našim
zemaljskim željama.
Morali bi znatno suziti krug oko stvari,
koje nam zaista šalje Bog.

Daniel Considine, prezbiter DI, spisatelj (1849.-1922.)

Iz spisa Govor u odbranu zatvorenog o. R. Mayera, 1937.:
 Katolički muževi!
Potrebno je da u ovim ozbiljnim
časovima shvatimo tajnu križa.
Zakon je i tajna Kraljevstva Božjeg,
da Crkva mora u sva vremena nositi na sebi
znakove rana svog Božanskog Učitelja i
upravo po tim ranama prepoznajemo je kao
mistično tijelo Gospodinovo
i kao pravu Crkvu Kristovu.
U nju ne smijemo posumnjati
ni onda kad vidimo,
gdje sa svojim Božanskim Osnivačem
nosi trnovu krunu i križ.
Ni onda kad treba za nju i
lične žrtve prinijeti.

Michael Ritter von Faulhaber, kardinal (1869.-1952.)

Iz spisa »Dieu et Mammon, 1928.:
 Kako da se definira onaj
nepokvareni elemenat tvoje vjere?
To je jedna očiglednost i
ta očiglednost jest Križ.
Dosta je otvoriti oči i
pogledati pokraj sebe:
naš križ, što nas čeka.
Tko bi mislio, da dva drveta,
postavljena jedan na drugi,
mogu proizvesti isto toliko forma,
koliko postoji posebnih sudbina?
I upravo je to:
tvoj je križ udešen po tvojoj mjeri;
milom ili silom, u mržnji i otporu ili
u pokornosti i ljubavi
trebat će da se pružiš na njega.
Kakva li misterija, što je čovječanstvo
tako dugo živjelo, a da nije otkrilo
iznad svojih kosturnica znak,
drvo bez lišća, golo drvo,
kamo je jednoga dana ljudske historije
došao da bude pribijen sam Bog!

Mauriac Francois, književnik (1885.-1970.)

Iz spisa Plodovi novog jubileja Križa, 1934.:
 Ugodnici su Božji najljepši plodovi
muke i smrti našega Gospodina i
ujedno najsjajnije slavlje Križa.
Oni su u sebi najdivnije
oživotvorili spasonosnu žrtvu Kristovu i
živi su dokaz za riječ njegovu:
»Ako zrno pšenično, padnuvši u zemlju,
ne umre, ostaje samo; ako pak umre,
mnogi rod donosi« (Iv. 12, 24).

Ivan Petar Bock, prezbiter DI, spisatelj, profesor (1865.-1944.)

Iz spisa Plodovi novog jubileja Križa, 1934.:
 Na nebu će se prije sudnjega dana
pojaviti križ,
znak žrtve Njegove za nas.
I nas će križ naš i žrtva za Krista
privesti do slave vječnog uskrsnuća...

Ivan Petar Bock, prezbiter DI, spisatelj, profesor (1865.-1944.)

Iz spisa Govor na početku jubilejske godine 1933.:
 Kako će to biti prekrasan prizor,
kada sav svijet padne na koljena
pred križem i na kojemgod jeziku ili
također u svetoj šutnji i u zahvalnom
promatranju djela otkupljenja
dadne oduška svojoj ljubavi,
primivši k srcu lijepe riječi, koje su kanoti
lozinka ovog jubileja:
»Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivamo te,
jer si križem svojim otkupio svijet«;
ili kad u općoj sadašnjoj bijedi,
gdje ljudi već očajavaju o koristi svih
čisto ljudskih sredstava,
pobožni vjernici pouzdano zavape:
»O Crux, ave, spes unica!
O križu, zdravo, jedina nado!«

Papa Pio XI (1857.-1939.)

Iz spisa In hoc signo vinces!, 1933.:
 Našim križevima — ako ih zaista predano u
volju Božju nosimo radosni i veseli,
ako ih od srca želimo i tražimo —
proslavljuje se Bog kao
neizmjerna Energija, suverena Volja.
Ili zar se u svakom takovu slučaju
ne očituje na osobiti način Njegova svemoć?

Karlo Grimm, prezbiter DI, profesor (1898.-1952.)

Iz spisa S prstima u kosama:
 Ti razapet na oltaru
ja pred oltarom
jedan i drugi na križu...
Kriste, zašto si tako žalostan
i uvijek oborene glave?
Na čelu tije kruna
ali i aura božanske slave.
Ja sam griješan, jer sam čovjek
zemlja zemlju privlači
ali uvijek sam tražio
u prašini i u kamenju
trag Tvojih krvavih nogu
kao Čovjeku, Žrtvi i Bogu.

Andro Vid Mihičić, povjesničar umjetnosti, profesor, pjesnik (1896.-1992.)

Iz spisa Raspeti Bog i apatičan čovjek:
 Bez revolucije u poimanju Boga
nema niti revolucionarne teologije.
Ako se raspetoga Boga ne oslobodi
od idola moći, neće biti
oslobađajuće teologije.
Bog nije mrtav.
On visi na križu svoje ljubavi i uzvisuje
svoje predanje kroz uskrsnuće.
Nesreća koju stvaramo i nesreća
koju kušamo njegova je nesreća.
Naša je patnja ucijepljena u njegovu patnju.
Zato je njegova budućnost i naša budućnost.
I radost njegove ljubavi je
uskrsnuće našega života.

Jürgen Moltmann, teolog (1926.)

Iz spisa Budućnost stvaranja. Sabrani eseji, 1977.:
 U križu je koncentrirana cjelovita povijest
patnje ovoga svijeta.
Tu je patnja skrivena u patnji.

Jürgen Moltmann, teolog (1926.)

Iz spisa Raspeti Bog:
Ali ako Bog u Isusu iz Nazareta
postaje čovjekom, onda ulazi
ne samo u čovjekovu konačnost,
nego u smrti na križu ulazi i u
situaciju čovjekove napuštenosti od Boga.
On u Isusu ne umire prirodnom smrću
konačnoga bića, već nasilnom
zločinačkom smrću na križu,
smrću potpune napuštenosti od Boga.
Patnja u Isusovoj patnji jest napuštenost,
odbačenost od Boga, njegova Oca.

Jürgen Moltmann, teolog (1926.)

Iz spisa Današnja teologija između nade i beznađa, 1997.:
 Patnja u patnji u konačnici predstavlja
"smrt u smrti, apsolutnu smrt, uništavajuće ništa".
Povijest čovječanstva, povijest kozmosa,
povijest pojedinca ucijepljena je u
povijest Isusova križa.
Prepoznati Boga u povijesti križa
znači ugraditi sebe i cijelu postojeću prirodu
u povijest Isusove patnje koja
teži za oslobođenjem.

Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)

Iz spisa Današnja teologija između nade i beznađa, 1997.:
 Ono što se dogodilo na križu,
to je stvar u samome Bogu.
U Kristovoj napuštenosti na križu
očituje se stvarnost smrti u Bogu.
Smrt nije izvan Boga,
nije samo događanje u čovjeku
i u prirodi, smrt je događanje u samome Bogu.
Nije Bog prisutan u patnji,
nego je patnja način Božjega života.
Ne može se reći da je Bog u povijesti čovječanstva,
nego je povijest prije svega u Bogu.
Da bi se Boga moglo shvatiti
kako ga Biblija predstavlja,
mora se ispričati povijest Isusove patnje,
njegova umiranja i smrti na križu
kao dogadaje u Bogu samome.
I zato nema prave teologije nade
koja prvenstveno nije teologija križa.
Tek u destrukciji oholog čovjeka,
u totalnom uništenju samodovoljnog čovjeka
može se govoriti o novom poimanju i Boga i čovjeka.
Objava Boga na Isusovu križu i u
njegovome uskrsnuću zapravo je okvir
u koji se smješta cjelokupna ljudska povijest.
Nije Bog u povijesti, nego je povijest u Bogu,
ona je njegova povijest.

Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)

Iz spisa Ludost križa, 2006:
I to je snaga kršćanskoga života:
svjedočenjem svoje vjere u Isusa Krista,
svjetlom osobnoga mučeništva
navijestiti ludost križa kao
spasiteljsku Božju smrt i
početak vječnoga života.

Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)

Iz spisa Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novome vijeku, 2006.:
 ...tek se s križa pravo razumije Sin Božji.
Dakle, po križu se Isus razlikuje
od drugih sinova božjih! (…)
Raspeti kao živi, temelj je vjere,
kriteriji slobode.
Da, to je središte i norma
onoga specifično kršćanskog.

Hans Küng, prezbiter i teolog (1928.-2021.)

Iz spisa Poslanica Efežanima:
 Ja se dičim križem,
koji je sablazan bezvjercima,
a nama spasenje i život vječni.

Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik ( oko 35.-107.)

Iz natpisa na oratoriju sv. Križa kod Vatikana :
 Fortis ad infirmos descendens panis elendos
Hoc fractus ligno est, ut potuisset edi.

Jaki kruh silazi da nahrani slabe ljude.
Na ovom je drvetu slomljen, da ga možeš jesti.

Simah, papa (? - 514.)

Iz spisa Dnevnik jednoga konvertita:
 U tjednu smo Muke...
Grozna noć polako pade na dane,
tmine bivaju sve gušće.
I Kralj se primiče
pod crvenim kaputom svoje krvi,
slomljen ispod tereta...

Pieter van der Meer de Walcheren, obraćenik, prezbiter (1880.-1970.)

Iz spisa Le Milieu Divin, 1957.:
Sve skupa: Isus, na svoim križu,
jest simbol i realnost, zajedno,
golemog stoljetnog rada koji, malo-pomalo,
podiže stvoreni duh, da ga dovede u
dubine Božanske sredine...
Križ, dosljedno, nije nešto neljudsko,
nego nešto nadljudsko...
Za kršćanina, ne radi se o tome
da nestane u sjeni,
nego o tome da se uspinje u svjetlu Križa.

Pierre Teilhard de Chardin, prezbiter, teolog i filozof (1881.-1955.)

Iz spisa T.Chardin, Pismo sestri sestri Françoisi:
Ti gledaš svoj križ obrnuto!
Nije samo križ to što treba gledati,
— gore je Isus Krist!

Henri-Marie de Lubac, kardinal, DI, teolog (1896.-1991.)

Iz spisa Prema tvojim prostorima, 1966.:
Zar ne, Isuse, ne napreduje se time,
što se ne bi posrtalo, već time,
što se, posrnuvši, ustaje?
Rekao si, tko hoće za tobom
neka ide za tobom s križem.
A Tvoj put križa bio je put
padanja i ustajanja.

Ivan Golub, prezbiter, teolog, pjesnik (1930.-2018.)

Iz spisa Pobuna moderne filozofije i problem vjere, 1972.:
»Križ« u kršćanstvu ne znači
mazohističko uništenje čovjeka,
nego čovječje otkupljenje;
on je simbol nade,
ne očajničkog stanja.
Križ nije cilj nego put
oplemenjivanja čovjeka kao
pojedinca i kao društvenog bića.

Ante Kusić, prezbiter, profesor (1922.-2007.)

Iz spisa Usput samome sebi, 1974.:
Što sam bliže samome sebi,
tim tvrđi postaje mi KRIŽ,
na kojemu zgnječen visim.

Ivan Čagalj, prezbiter, pjesnik, teolog (1942.-1976.)

Iz spisa Usput samome sebi, 1974.:
Put k samome sebi gorak je,
tvrd i prašinast.
To je put KRIŽA.
U njem u se ne rađa sentimentalnost.
Napori i pregaranja prate ovaj put.

Ivan Čagalj, prezbiter, pjesnik, teolog (1942.-1976.)

Iz spisa R.Berghofer, O duhovnoj aristokraciji:
Svladavanje buržuazije u duši
prije svega je prihvaćanje tajne križa.
Socijalna se zadaća ne može riješiti
izvan duhovne, izvan kršćanskog preporođenja.

Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)

Iz spisa Duhovna biografija - zbirka eseja »Iščekivanje Boga«, 1979.:
Da je moje vječno spasenje položeno
preda mnom na ovom stolu i
da treba samo pružiti ruku da ga uzmem,
ja ne bih pružila ruku
sve dok ne bih bila uvjerena
da mi je to naloženo.
Jer, ja ne želim ništa drugo osim
posvemašnije poslušnosti,
to jest poslušnosti koja ide sve do križa.

Simone Weil, književnica i filozofkinja (1909.1943.)

Iz spisa Čovjekova drama, 1984:
Sjecište u kojemu se križaju
suprotni pravci zove se i križište.
Križište je centralno točka križa,
a gdje god je križ, tu je i drama,
sukobljavanje i bol.
Stoga je svaki čovjek nosilac križa,
križonoša.
Nosi križ u svojoj duši i u svome tijelu
(i ljudsko tijelo s
raširenim rukama je figura križa).
Pače, on sam je križ.

Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)

Iz spisa o Pravedniku (Politeia,II):
Oni će reći da će pravedan čovjek
biti bičevan, mučen, bačen u tamnicu,
oslijepljen na oba oka, i,
poslije svih tih muka,
napokon još i razapet na križ....

Platon, starogrčki filozof (428.pr.Kr.-347.pr.Kr.)

Iz spisa Pismo Ermentrudi:
 O predraga, gledaj prema nebu koje nas zove,
i uzmi križ i slijedi Krista
koji ide pred nama;
jer ćemo poslije raznih i mnogih nevolja
po njemu unići u njegovu slavu.

sv. Klara Asiška, redovnica (1194.-1253.)

Iz spisa Pismo Ermentrudi:
 Stalno razmatraj tajne križa i
tjeskobu Majke koja je stajala pod križem.

sv. Klara Asiška, redovnica (1194.-1253.)

Iz spisa Isključenje i zagrljaj, 1998.:
 Križ je posljedica Božje želje
da bez nasilja slomi moć
ljudskog neprijateljstva i da prihvati
ljudska bića u svoje božansko zajedništvo.

Miroslav Volf, protestantski teolog, profesor (1956.)

Katekizam katoličke crkve:

617 "Po svojoj svetoj muci, na drvu Križa, on nam je zaslužio opravdanje", naučava Tridentski koncil ističući jedinstveni znaćaj žrtve Krista - "začetnika vječnoga spasenja" (Heb 5,9). A Crkva štuje Križ pjevajući: "O zdravo, Križu, nado sva!".

618 Križ je jedina žrtva Krista, jedinog "posrednika između Boga i ljudî" (1 Tim 2,5). A budući da se, u svojoj utjelovljenoj božanskoj Osobi, "na neki način sjedinio sa svakim čovjekom", on "pruža svim ljudima, na način koji Bog poznaje, mogućnost da budu pridruženi Vazmenom otajstvu". On svoje učenike pozivlje da uzmu svoj križ i idu za njim, jer "on je trpio za nas, i ostavio nam primjer da idemo njegovim stopama". On zaista hoće da svojoj otkupiteljskoj žrtvi pridruži one koji su njezini prvi korisnici. To se nadasve ostvaruje u osobi njegove Majke, prisnije nego itko drugi pridružene otajstvu njegove otkupiteljske patnje:Osim Križa nema drugih ljestava za uspon u nebo.

623 Svojim posluhom Ocu, "do smrti na Križu" (Fil 2,8), Isus ostvaruje pomirbeno poslanje Sluge patnika koji opravdava mnoge uzimajući na se njihove krivnje.

766 Ali Crkva je u prvom redu rođena iz Kristova potpunog predanja za naše spasenje, anticipiranog u ustanovi Euharistije a dovršenog na križu. "Početak i rast Crkve označeni su krvlju i vodom sto su provrli iz otvorena boka raspetog Isusa". "Iz boka Krista, usnulog na križu, proisteklo je čudesno otajstvo čitave Crkve".Kao sto je Eva bila oblikovana od rebra usnulog Adama, tako je Crkva rođena iz probodena srca Krista umrlog na križu.

853 Ali na svom putovanju Crkva iz iskustva zna kolika je "udaljenost između poruke koju naviješta i ljudske slabosti onih kojima je evanđelje povjereno". Samo napredujući na putu "pokore i obnove" i "kroz uska vrata križa", moze Božji narod širiti Kristovo kraljevstvo. Uistinu, "kao sto je Krist izvršio djelo otkupljenja u siromaštvu i progonu, tako je i Crkva pozvana da ide istim putem, da ljudima priopći plodove spasenja".

Iz Kateheza svetog Ćirila Jeruzalemskog , biskupa

Neka ti križ bude radost i u vrijeme progonstva

 Svako Kristovo djelo služi na čast i slavu Katoličkoj Crkvi, ali križ je slava nad slavama. U tom smislu zgodno kaže Pavao: A ja daleko bio od toga da bi se ičim ponosio osim križem Kristovim.
 A slava križa prosvijetlila je i one koji su bili zaslijepljeni neznanjem, oslobodila je sve koje je grijeh zarobio, otkupila je sve ljude na svijetu. Stoga se ne stidimo Spasiteljeva križa, nego se radije njime dičimo! Križ je Židovima sablazan, poganima ludost, a nama spasenje. Ludost je i za one koji idu u propast, a zanas, koji se spašavamo, on je snaga Božja. Nije bio samo običan čovjek koji je iz ljubavi prema nama umro, nego Sin Božji, Bog koji postade čovjekom.
 On nije prisilno pošao u smrt, niti mu je smrt nametnuta, nego je to izabrao svojom slobodnom voljom. Evo što kaže: Imam vlast dati život, a imam vlast opet ga uzeti. Sam je dakle slobodno odlučio podnijeti muku, radujući se uzvišenom djelu, veseleći se kruni, kličući od veselja zbog spasenja ljudi. Nije se stidio križa i donio je spasenje svijetu. Nije on bio običan čovjek koji je trpio, nego počovječen Bog koji se borio za nagradu poslušnosti.
 Nemoj se, dakle, radovati križu samo u vrijeme mira. Imaj istu vjeru i u vrijeme progonstva, da ne bio prijatelj Isusov u vrijeme mira, a u vrijeme rata njegov neprijatelj. Primaš sada oproštenje svojih grijeha i obilate milosti od svoga duhovnog i darežljivog kralja, kad bukne rat, hrabro se bori za svkoga kralja.
 Isus nije ništa sagriješio, a propet je za te. A ti ne želiš biti prikovan na križ za Onoga koji je iz ljubavi prema tebi pribijen na križ? Ti ne daješ milost, jer si je prije primio, nego je vraćaš vraćajući dug Onomu koji je radi tebe bio propet na Golgoti.

Iz Govora svetoga Leona Velikog, pape

Promatranje Gospodnje muke

Pravi štovatelj Gospodnje muke tako mora uprijeti oči srca u raspetoga Isusa da spozna da je Isusovo tijelo njegovo vlastito tijelo.
Neka sve što je na zemlji uzdrhti u muci svoga Otkupitelja. Neka popucaju stijene nevjernih pameti i neka oni koje pritiskahu grobovi smrtonosni poskoče, jer su spone uništene. Sad neka se pojave u svetome gradu, a to je Crkva Božja, znaci budućeg uskrsnuća i to što se ima zbiti s tijelima, neka je i u srcima.
Nikome tko je slab nije zanijekana pobjeda križa, niti ima koga kome ne bi bila od pomoći Kristova molitva. Ona je bila od koristi mnogima koji su se na nj okomili, od kolike će tek pomoći biti onima koji se njemu obraćaju?
Neznanje je iščezlo, poteškoća je ublažena i sveta je Kristova krv ugasila onaj ognjeni mač koji je zatvarao predio života. Tama je drevne noći ustuknula pred pravim svjetlom.
Kršćanski je puk pozvan k bogatstvima raja. Svima je preporođenima iznova omogućen povratak u izgubljenu domovinu, ako netko sam za se ne zatvori put koji je vjera razbojnika znala otvoriti.
I da nas ne bi brige sadašnjeg života čas sa zebnjom čas oholo tako obuzele te se ne bismo svim srcem trudili, slijedeći njega kao uzor, da se upriličimo svome Otkupitelju. Ništa nije učinio ili podnio što ne bi bilo za naše spasenje kako bi sila koja je bila u glavi prešla i na tijelo.
Jer prije svega koga je od ljudi, ako ne nevjernika, ostavilo bez svoga smilovanja samo ono uzimanje u božanstvo naše naravi po čemu je Riječ postala tijelo i stanovala u nama? Tko je taj čija narav nije s Kristom zajednička, ako prima onoga koji je uzeo našu bit i preporođen je onim Duhom kojim je on rođen? A onda tko u njemu ne raspoznaje svoje slabosti? Tko ne vidi da je oblik sluge uzimao hranu, imao potrebu za odmorom u snu, zabrinutost u tuzi, suze radi sažaljenja?
Budući da je našu narav trebalo izliječiti od starih rana i očistiti od nečistoće grijeha, Jedinorođenac je Božji tako postao sin čovječji da uistinu nije ostao ni bez istinske ljudskosti ni bez punine božanstva. Nama koristi što je mrtav ležao u grobu i što je treći dan uskrsnuo kao i to da je uzašao nad sve visine neba i sjedi s desna Očeva veličanstva. Idemo li putem njegovih zapovijedi i ako se ne stidimo priznati ono što je u tjelesnoj poniznosti učinio za naše spasenje, bit ćemo također sudionici njegove slave. Bez ikakve sumnje ispunit će što je rekao: Svakog tko me prizna pred ljudima, i ja ću priznati pred svojim Ocem koji je na nebu.
Časoslov, služba čitanja IV. KORIZMENI TJEDAN – ČETVRTAK
Iz govora Sv. Augustina, biskupa
Prop. Guelf. 3; PLS 2, 545 – 546

I mi se dičimo križem Gospodnjim

Muka Gospodina i Spasitelja našega Isusa Krista jest nada u vječnu slavu i škola strpljivosti. Zašto da se ne nadaju ljudska srca da će postići Božju milost, kad je za njih jedini Božji Sin, jednakovječan kao i Otac, ne samo postao čovjek rođen od žene, nego je i umro od ruku ljudi koje je stvorio? Veliko je ono što nam Gospodin u budućnosti obećaje, ali je još veće ono što slavimo da je već za nas učinio. Gdje su bili, ili što su bili zli ljudi kad je Krist za njih umro ? Tko može sumnjati da on neće svetima dati svoj život, kad im je već dao svoju smrt? Zašto se ljudska slabost susteže vjerovati u ono što će biti, da će ljudi jednom živjeti zajedno s Bogom ?
Mnogo nevjerojatnije se već dogodilo kad je Bog umro radi ljudi. Što je drugo Krist nego Riječ koja je bila u početku i Riječ je bila kod Boga i Bog je bio Riječ? Ta je Riječ Božja postala tijelom i prebiva među nama. Nije imao u sebi čime bi umro za nas, dok nije uzeo od nas smrtno tijelo. Tako je besmrtni mogao umrijeti, tako je htio dati život smrtnicima. Poslije će učiniti svoj im dionicima one među kojima je postao kao jedan od njih. Ta mi u sebi nemamo razloga da živimo, a on nije imao u sebi razloga da umre.
Učinio je divnu zamjenu prihvativši našu narav : naše je bilo ono po čemu je on umro, a njegovo je ono po čemu ćemo mi živjeti. Ne samo da nam se nije potrebno stidjeti smrti našega Gospodina Boga, nego se moramo nada sve u nju pouzdati i njom se dičiti, jer primajući od nas smrt koju je našao u našoj naravi, sigurno nam je obećao darovati život koji sami po sebi ne možemo imati.
On koji je nas toliko ljubio da je nevin podnio što smo mi grijehom zaslužili, kako da nam on koji opravdava ne da ono što zaslužimo pravdom? Kako neće dati prema svome obećanju nagradu svetima onaj koji je nevin podnio kaznu namijenjenu zlima?
Braćo, dičimo se stoga i neustrašivo priznajmo da je Krist za nas razapet. Govorimo o tom ne bojažljivo nego veselo, ne stidljivo nego ponosno. Vidio je to apostol Pavao i preporučio kao razlog slavlja.
On je imao mnogo toga i to božanskog što bi o Kristu istakao, pa nije rekao da se diči Kristovim čudesima što je svijet stvorio dok je kao Bog bio s Ocem, ili što je i kad je postao čovjekom zapovijedao prirodi, nego je rekao : Ne dolikuje da se ičim drugim dičim osim križem Gospodina našega Isusa Krista.


Časoslov, služba čitanja Veliki Tjedan – Ponedjeljak
Iz Propovijedi svetoga Teodora Studita

Dragocjeni i životvorni Kristov križ

O predragocjena li dara križa! Gle, kakva li na pogled sjaja! Ne nosi na sebi izgled pomiješan dobrim i zlim kao ono drvo u Edenu, već je čitavo lijepo i krasno, i vidu i okusu.
Drvo je to koje rada životom a ne smrću, koje svijetli a ne mrači, koje uvodi u Eden a ne izvodi; drvo na kojem je Krist kao kralj uzjahavši četveropreg uništio đavla, koji imadaše vlast smrti, i ljudski rod oslobodio iz ropstva silnikova.
Drvo je to na kojemu je Gospodin kao izvrstan borac ranjen u boju na rukama, nogama i božanskom boku i tako izliječio modrice zlih djela, to jest narav našu od pogubnog zmaja izranjenu. Nekad smo po drvu upropašteni, a sad smo po drvu našli život; nekad drvom prevareni, sad na drvu prepredenu zmiju otjerasmo. Doista novih li i čudnih promjena! Za smrt daje se život, za raspadanje neraspadljivost, za sramotu slava.
Nije stoga neumjesno uskliknuo sveti Apostol: A ja sam daleko od toga da se ičim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kojemu je meni razapet svijet i ja svijetu! jer višnja ona mudrost koja se na križu rascvjetala tu je pobila bahatost ljudske mudrosti i oholost gluposti. Svakovrsna dobra što iz križa niknuše podrezaše klice zloći i opačini.
I same slike i pretkazanja tog drva, tamo već od početka svijeta, bijahu znakovi i pokazatelji najčudesnijih stvari. Pogledaj samo ako te drži žudnja znanja: nije li Noa sa sinovima i ženama i životinjama svake vrste po Božjoj odredbi izbjegao propast u potopu uz pomoć skromna drveta?
A što je opet Mojsijev štap? Nije li znak križa? Jer, čas mijenja vodu u krv, čas proždire varave zmije vračara, čas dodirom i udarom razdvaja more, a okrenut povraća valove morske i potapa neprijatelje dok spašava pripadnike Zakona.
Tako je i Aronov štap pralik križa: on istoga dana procvjeta i prokaza pravoga svećenika. Križ je predoznačio i Abraham kad je svezanog sina položio na naslagana drva. Križem je smrt pobijeđena a Adam ponovno vraćen životu. Križem se proslavio svaki apostol, okrunio svaki mučenik i svaki svetac posvetio. Križem smo kao Kristove ovce sakupljeni u jedan ovčinjak i određeni za višnje obore.


Časoslov, služba čitanja Drugi Vazmeni tjedan - petak
Iz Govora svetoga Efrema, đakona
Govor o Gospodinu našemu, 3 – 4, 9: Izd. 1, 152 – 158. 166 – 168

Kristov križ — spasenje ljudskoga roda

Smrt je zgazila našega Gospodina a on je nju za uzvrat zgazio kao što se put gazi. On se podvrgao smrti i hotimice ju je podnio da samu smrt uništi. Gospodin je naš izašao noseći križ, jer je smrt to htjela: uskliknuo je na križu i izveo je mrtve iz Podzemlja, premda smrt to nije željela.
Smrt ga ubi u tijelu koje je nosio; istim oružjem on je iz smrti iznio pobjedu. Božanstvo se skrilo pod čovještvom i pristupilo je k smrti koja ubija i koja je bila ubijena. Smrt je ubila naravni život, a nju je ubio nadnaravni život.
Budući dakle da smrt nije njega mogla proždrijeti bez tijela, niti ga je Podzemlje moglo uništiti bez tijela, došao je k Djevici, da se odatle, uzetim od nje tijelom kao kolima, poveze do Podzemlja. U primljenom tijelu uđe u Podzemlje, razori njegovo blago i rasprši mu bogatstvo.
Dođe dakle do Eve, majke svih živih. Ona je vinograd čiju je ogradu smrt otvorila vlastitim Evinim rukama da okusi plod njezin; tako Eva, majka svih živih, postade izvor smrti svim živima.
Procvjeta pak Marija, nova mladica od stare mladice Eve, i u njoj se nastanio novi život, Krist, da okusivši smrt i pouzdano je prihvativši, njoj u smrtnome plodu sakrije Život što smrt razara. Kad ga je dakle smrt u sebe upila, ničega se ne bojeći oslobodi život i s njime mnoge.
Dičan Sin tesarov, koji svoj križ uzdignu nad Podzemlje sve uništavajući, prenese i ljudski rod u dom života. Budući dakle da je po drvetu ljudski rod pao u Podzemlje, na križu je prešao u dom života. U to je dakle drvo bila uštrcana gorčina, ali je u njega bila usađena i mladica slasti da upoznamo onoga kome ni jedno stvorenje ne može odoljeti. Neka je slava tebi, koji si svoj križ postavio mostom nad smrću da preko njega prijeđu duše iz područja smrti u područje života.
Neka je slava tebi koji si obukao tijelo smrtnoga čovjeka i učinio ga izvorom života svima smrtnicima. Ti sada živiš, jer su tvoji ubojice radili poput poljodjelaca prema tvome životu; njega su naime poput pšenice duboko zasijali da odatle uskrsne i sa sobom pridigne mnoge.
Dođite, prinesimo svoju ljubav — veliku i sveopću žrtvu, recimo predivne pjesme i molitve onome koji svoj križ prinese Bogu kao žrtvu da iz nje sve nas obogati.


Časoslov, služba čitanja III. VAZMENI TJEDAN – PETAK
Iz knjige "Znanost Križa"

Iz ulomka " Za razliku u karakteru simbola: obilježje i kozmički izraz "

Najprije treba pitati jesu li križ i noć simbol u jednakom smislu.
Jer ta se riječ upotrebljava u vrlo različitom značenju. Nekad se uzima u vrlo širokom smislu, tako da se pod tim razumijeva sve tjelesno čime se označuje nešto duhovno, ili sve poznato iz naravnog iskustva čime se ukazuje na nešto nepoznato, možda čak na nešto što se ne može iskusiti po naravnoj spoznaji. U tom širokom smislu mogu se i križ i noć nazvati simbolom. Ali suprotnost je vidljiva već kad se uzme u obzir razlika između znaka i slike.
Slika – shvaćena kao kopija – po unutrašnjoj sličnosti ukazuje na ono što je preslikano: onaj tko je vidi, bit će po njoj upućen neposredno na pralik koji u njoj prepoznaje ili koga po njoj upoznaje.
Naprotiv, znak i ono što njime označuje ne moraju se sadržajem pokrivati. Njihov odnos temelji se na samovoljnoj odredbi; o toj odredbi moramo biti obaviješteni da bismo znak razumjeli. Očito križ nije lik u pravnom smislu.
Kad ga zovemo znakom, to ne kaže mnogo više negoli simbol u netom opisanom širokom značenju: nešto vidljivo što ukazuje na neki smisao koji se nalazi iznad vidljivih stvari. Između križa i trpljenja nema sličnosti koja bi se mogla neposredno shvatiti, ali ne postoji ni samovoljno utvrđeni odnos kao kod znaka.
Križ je dobio svoje značenje po svojoj povijesti. On nije običan naravni predmet, nego oruđe koje je ljudska ruka napravila i upotrijebila u sasvim određenu svrhu. Kao oruđe odigrao je u povijesti ulogu od neusporedivog dometa.
O toj ulozi nešto znade svatko tko živi u kršćanskom uljudbenom krugu. Zato križ svojim vidljivim likom vodi neposredno u obilni smisao koji je u nj utkan. On je, dakle, znak, ali ne znak kome je značenje umjetno prišito, nego mu doista odgovara na temelju njegova djelovanja i njegove povijesti.
Njegov vidljiv lik ukazuje na smisao s kojim je u vezi. To imam na umu kad ga zovem obilježjem.


Sv. Edith Stein - Terezija Benedikta od Križa , mučenica (1891.-1942.)
Iz knjige "Nasljeduj Krista", Tomasa von Kempena (Tomasa Kempenca)

Knjiga druga
Glava 12
O kraljevskom putu Svetog Križa

1. Mnogima se čini »tvrd ovaj govor«: »Odreci se samog sebe; uzmi križ i slijedi Isusa«. Ali će mnogo tvrđe biti čuti onu zadnju riječ: »Odlazite od mene prokleti u oganj vječni«. Koji naime sada rado čuju i slijede riječ križa, neće se tada bojati glasa vječne osude. Ovaj će znak biti na nebu kad Gospodin dođe suditi. Onda će svi službenici križa, koji su u životu postali slični Raspetome, pristupiti s velikim pouzdanjem Kristu sucu.

2. Sto se dakle bojiš uzeti križ po kojemu se ide u kraljevstvo nebesko? U križu je spas, u križu je život, u križu je zaštita od neprijatelja; u križu je snaga uma, u križu je radost srca, u križu je radost duha; u križu je skup svih kreposti, u križu je savršenstvo svetosti. Nema spasa duše niti nade vječnoga života osim u križu. Uzmi dakle križ svoj i slijedi Isusa i ući ćeš u život vječni. On je išao pred tobom noseći križ svoj i umro je za tebe na križu da i ti nosiš svoj križ i budeš voljan umrijeti na križu. Jer ako budeš s njime umro, s njime ćeš isto tako i živjeti. Pa ako si bio dionik muke. bit ćeš i slave.

3. Evo u križu se sastoji sve i u umiranju počiva sve; i nema drugoga puta u život i do pravog unutarnjeg mira, osim puta svetoga križa i svakodnevnog mrtvenja. Hodaj kuda hoćeš, traži što god hoćeš; i nećeš naći uzvišenijeg puta k nebu niti sigurnijeg puta po zemlji od puta svetog križa. Rasporedi i uredi sve prema svojoj volji i mišljenju, ali naći ćeš da uvijek moraš nešto trpjeti bilo svojevoljno, bilo protiv svoje volje; i tako ćeš uvijek naći križ. Jer ćeš ili ćutjeti bol u tijelu ili ćeš podnositi nevolju u duši.

4. Katkada će te Bog kao ostaviti, a katkada će te mučiti bližnji; a što je još više, često ćeš biti sam sebi nepodnosiv. A ipak ti nećeš uspjeti osloboditi se ili olakšati kakvim sredstvom ili utjehom; nego moraš trpjeti dok se Bogu svidi. Bog naime hoće da se učiš podnositi nevolju bez utjehe, da se njemu posve podvrgneš i da po nevolji postaneš ponizniji. Nitko tako duboko ne ćuti muke Kristove kao onaj kojega je zadesila slična patnja. Križ je dakle uvijek pripravljen i svuda te očekuje. Ne možeš mu izbjeći ma pobjegao kuda mu drago; jer kamo god dođeš, nosiš sa sobom samoga sebe, i uvijek ćeš naći sebe. Okreni se gore, okreni se dolje! Okreni se prema vani, okreni se prema unutra; i u svemu tome naći ćeš križ; i moraš svuda biti strpljiv ako želiš uživati unutarnji mir i zaslužiti vječnu krunu.

5. Ako rado nosiš križ, onda će i on nositi tebe i dovesti do žuđenog cilja gdje će biti kraj patnjama, premda im neće biti ovdje na zemlji. Ako ga pak nerado nosiš, onda sam sebi stvaraš teret i sam se više opterećuješ, a ipak moraš trpjeti. Ako odbaciš jedan križ, naći ćeš bez sumnje drugi, možda i teži.

6. Zar misliš da ćeš ti izbjeći onome čemu nije mogao izbjeći nijedan smrtnik? Koji je od svetaca na ovom svijetu bio bez križa i nevolje? Niti sam Isus Krist, Gospodin naš, nije bio jedan čas bez mučne patnje dokle god je živio. »Trebalo je«, veli »da Krist trpi i ustane od mrtvih i tako uđe u slavu svoju«. Kako onda ti tražiš drugi put, nego ovaj kraljevski put koji je put svetoga križa?

7. Cijeli je život Kristov bio križ i mučeništvo; a ti tražiš za sebe pokoj i veselje? Varaš se, varaš, ako tražiš što drugo nego podnositi nevolje, jer je cijeli ovaj smrtni život pun jada i posut križevima. I koliko je tko više napredovao u duhu, toliko teže križeve često nalazi; jer što mu je ljubav veća, to više osjeća da je u progonstvu.

8. Pa ipak, ovaj čovjek pogođen s tako mnogo nevolja nije bez olakšanja i utjehe, jer osjeća da mu iz nošenja križa sazrijeva najobilniji plod. Dok mu se naime svojevoljno podvrgava, sav mu se teret nevolje pretvara u pouzdanje božanske utjehe. I koliko se tijelo više satire nevoljama, toliko duh biva jači po unutarnjoj milosti. I katkada toliko ojača u ljubavi prema nevoljama i protivštinama, iz želje da bude sličan Kristu, da ne bi ni htio biti bez boli i nevolje; jer vjeruje da je toliko draži Bogu, koliko je više i teže mogao za njega trpjeti. Ne dolazi to od snage čovječje, nego od milosti Kristove koja toliko može i čini krhkome tijelu da ono duhovnim žarom poduzima i ljubi od čega po naravi uvijek zazire i bježi.

9. Nije u naravi čovjeka nositi križ, ljubiti križ, tijelo trapiti i zarobljavati, časti izbjegavati, sebe samog prezirati i željeti da budeš prezren, svakojake protivštine i štetu podnositi i nikakove sreće na ovom svijetu ne željeti. Ako na sebe gledaš, sam po sebi ništa od toga nećeš moći! Ali ako se uzdaš u Gospodina, dat će ti snagu s neba i podvrgnut će tvojoj vlasti svijet i tijelo. Ako budeš naoružan vjerom i znamenovan križem Kristovim, nećeš se bojati niti neprijatelja đavla.

10. Spremi se dakle kao dobar i vjeran sluga Kristov, te muževno ponesi križ Gospodina svoga koji je iz ljubavi za te razapet. Pripravi se na podnošenje mnogih nevolja i raznih neugodnosti u ovom bijednom životu; jer će ti tako biti, gdje god bio, i tako ćeš zaista naći kamo god se sakrio. Mora tako biti; i nema drugoga lijeka da izbjegneš nevoljama i bolima, nego da strpljivo trpiš. Pij rado kalež Gospodnji ako želiš biti njegov prijatelj i imati dio s njime. Utjehe prepusti Bogu; neka čini s njima kako mu se najbolje svidi. A ti se spremi kako ćeš podnositi nevolje i smatraj ih za najveće utjehe; jer »trpljenja sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi«, čak ni onda kad bi sve nevolje sam morao podnijeti.

11. Kad dođeš dotle da ti je nevolja draga i ugodna radi Krista, onda znaj da je s tobom dobro, jer si našao raj na zemlji. Dokle god ti je trpljenje teško i nastojiš mu izbjeći, dotle će ti biti zlo i slijedit će te posvuda strah od nevolje.

12. Ako budeš spreman na ono, na što moraš biti, to jest na patnju i mrtvenje, onda će brzo biti s tobom bolje i naći ćeš mir. Kad bi bio s Pavlom uzdignut čak do trećeg neba, ne bi zbog toga bio siguran, da nećeš trpjeti nikakove protivštine. »Ja ću mu«, veli Isus, »pokazati, koliko mu valja trpjeti za moje ime«. Preostaje ti dakle trpjeti ako želiš ljubiti Isusa i njemu služiti.

13. Kamo sreće kad bi bio vrijedan trpjeti štogod za ime Isusovo; kako bi te velika slava čekala, kako bi klicali svi sveci Božji, kako bi također lijep primjer pružio bližnjemu! Strpljivost naime svi preporučuju, premda malo njih hoće trpjeti. Pravo bi bilo da bar nešto pretrpiš rado za Krista kad mnogi trpe za svijet mnogo teže stvari.

14. Znaj kao sigurno da ti valja provoditi život čovjeka, koji umire. I koliko tko više umre sebi, toliko više počinje živjeti Bogu. Nitko nije prikladan da shvati ono što je nebesko, ako ne bude pristao da snosi protivštine radi Krista. Ništa nije Bogu milije, ništa spasonosnije za tebe na ovom svijetu nego rado trpjeti za Krista. I kad bi morao birati, morao bi više željeti da radi Krista trpiš protivštine nego da se naslađuješ mnogim utjehama; jer bi bio sličniji Kristu i svim svetima prilični. Ne sastoji se naime naša zasluga i napredak našega zvanja u mnogim ugodnostima i utjehama nego prije u podnošenju mnogih poteškoća i nevolja.

15. Kad bi što drugo bilo bolje i korisnije za spasenje ljudi, negoli patnja, onda bi to Krist sigurno bio pokazao riječju i djelom. Ali on i učenike koji su ga slijedili, i sve koji žele ići za njim, otvoreno potiče na nošenje križa, i govori: »Ako tko hoće da ide za mnom, neka se odrekne samoga sebe i neka uzme križ svoj i neka ide za mnom«. Nakon što smo dakle sve proučili i pretresli neka bude ovo konačni zaključak: valja nam kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.


Iz Govora svetog Andrije Kretskoga, biskupa
Govor 10, na Uzvišenje svetoga križa

Križ je slava i uzvišenje Kristovo

Slavimo blagdan križa, po kojemu su otjerane tmine a bi vraćeno svjetlo. Blagdan križa slavimo, i s Raspetim bivamo uzdignuti u uzvišeno, da bismo — ostavivši dolje zemlju s grijehom — stekli ono višnje.
Takvo je i toliko posjedovanje križa. Tko njega posjeduje, ima blago. S pravom nazvah blagom ono što je u stvari i po imenu najljepše od svih dobara. U njemu, i po njemu i u nj postavljeno je svekoliko naše spasenje i vraćeno u prvotno stanje.
Da nije bilo križa, Krist ne bi bio razapet. Da nije bilo križa, život ne bi bio čavlima prikovan o drvo. A da on ne bje čavlima prikovan, ne bi bili iz boka potekli izvori besmrtnosti — krv i voda, izvori što svijet oslobađaju od grijeha; ne bi bila uništena zadužnica grijeha, ne bismo bili vraćeni u slobodu i ne bismo uživali stablo života, niti bi se otvorio raj. Da križa ne bje, smrt ne bi bila oborena, niti bi pakao ostao bez plijena. Velika je dakle i dragocjena stvar križ.
Velika, rekoh, jer su po njemu ostvarena mnoga dobra. Ona su utoliko brojnija što Kristovim čudesima i patnjama valja pridati moćnija svojstva. A dragocjena je stvar, jer je križ Božja patnja i pobjednički znak: patnja poradi svojevoljnog smrtnog stradanja na njemu, a pobjednički znak jer je na križu smrtno ranjen davao i s njime nadvladana smrt. Vrata su pakla satrvena: križ je postao opće spasenje čitavoga svijeta.
Križ nazivamo Kristovom slavom i Kristovim uzviše-njem. On je žudena čaša i dovršenje patnji što ih je Krist pretrpio za nas. Sam Krist kaže da je križ njegova slava: Sad je proslavljen Sin Čovječji, i Bog je proslavljen u njemu i još će ga proslaviti. I opet: Proslavi me, Oče, slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet. Ili: Oče, proslavi svoje ime. Dode dakle glas s neba: proslavio sam, i opet ću proslaviti. A rečeno je to o slavi što ju je tada stekao na križu.
Sam Krist svjedoči također da je križ i njegovo uzvišenje, jer veli: Kad budem uzdignut, sve ću privući k sebi. Očito je dakle da je križ i slava i uzvišenje Kristovo.


Časoslov, služba čitanja UZVIŠENJE SVETOG KRIŽA, Blagdan
Iz Govora svetog Bernarda, opata
Govor u nedjelju u osmini Uznesenja, 14 – 15: Sabrana djela, Cisterc. Izd. 5 (1968)

Majka stajaše uz križ

Mučeništvo Djevice predano nam je i u Šimunovu proročanstvu i u samom izvještaju o Gospodinovoj Muci. O Djetetu Isusu kaše taj sveti starac: Ovaj je postavljen kao znak komu će se protiviti; Marij pak reče: A Tebi će mač probosti dušu.
Doista, Blažena Majko, tvoju je dušu probo mač. Inače, da nju nije probo, bio bi probio tijelo Sina. Kad tvoj Isus – doduše, On je Isus sviju, ali je posebno tvoj – kad je On dakle ispustio Duh, okrutno se koplje nije dotaklo Njegove Duše. Ono je otvorilo Njegov Bol, ne štedeći mrtvoga, pa iako mu nije moglo nauditi, ono je ipak probolo Tvoju Dušu. Njegove Duše naime tamo više nije bilo, ali tvoja se zacijelo nije mogla otrgnuti. Tvoju je Dušu dakle probola silina boli, pa je s pravom nazivamo više nego mučenicom. U tvojoj je naime Duši učinak supatnje nadišao osjet tjelesne patnje. Zar Ti nisu bile oštrije od mača one riječi koje doista probijaju dušu i diraju tako da razdiru dušu i duh:
Ženo, evo Ti sina!? Koje li zamjene! Umjesto Isusa daje Ti se Ivan, sluga za Gospodara, učenik umjesto Učitelja, Zebedejev sin za Sina Božjega, samo čovjek umjesto pravoga Boga. Kako da to što si čula ne probije tvojupreosjećajnu Dušu, kad i samo sjećanje na to razdire i naša srca, iaoko su ona od kamena i željeza?
Ne čudite se, braćo, što se veli da je Marija bila mučenik u Duši. Neka se čudi onaj tko se ne sjeća da je čuo kako Pavao među najvećim krivnjama u pogana spominje to što su bili bez osjećaja. To je bilo daleko od Marijina Srca, pa neka bude daleko i od njezinih slugu. No možda će netko reći:
“Pa zar nije unaprijed znala da će On umrijeti?” U to nema sumnje. ” Zar se nije neprestano nadala da će On uskrsnuti?” Nadala se, s pouzdanjem. ” I za sve to žalovaše zbog Raspetog?” Da, i to veoma jako. Uostalom, tko si ti, brate, i otkud ti ta mudrost da se više čudiš Mariji koja je sutrpjela nego li Sinu Marijinu koji je trpio? On je i u tijelu mogao umrijeti, a Ona da ne bi mogla u Srcu suumrijeti?
Kod Sina učinila je to Ljubav, od koje nitko nije imao veće; i kod Marije to je učinila Ljubav, nakon koje nijedne joj sličan ne bijaše.”


Časoslov, služba čitanja XXIV. TJEDAN KROZ GODINU – SRIJEDA 24. NKG – Bl. Djevica Marija Žalosna
Iz izlaganja sv. Tome Akvinskog, prezbitera
(Izlaganje 6. o „Vjerovanju“)

Nijedan uzor kreposti nije daleko od križa

Koja je potreba bila da Sin Božji za nas trpi? Velika. Može se navesti velika i dvojaka potreba: prva kao ustuk protiv grijeha, druga kao uzor djelovanja.
Kao ustuk: jer protiv svih zala u koja upadamo zbog grijeha, nalazimo ustuk u Kristovoj muci. Ali nije manja korist s obzirom na uzor, jer je Kristova muka dostatna da posvema osmisli naš život. Tko god hoće da živi savršeno ne treba ništa drugo da učini nego da prezre što je Krist prezreo na križu i poželi što je Krist želio. Nijedan uzor kreposti nije daleko od križa.
Ako tražiš uzor ljubavi: Nitko nema veće ljubavi od ove da položi svoj život za prijatelje svoje. To je Krist na križu. I zato, ako je za nas dao svoj život, ne smije nam biti teško podnijeti svakojako zlo za njega.
Ako tražiš strpljenje, nema uzvišenijega od onog na križu, dvoje naime čini da strpljenje bude veliko: ili kad se strpljivo podnose velike stvari, ili kad se podnosi ono što bi se moglo izbjeći a ne izbjegava se. A Krist je na križu podnio i velike stvari, i strpljivo,jer mučen nije prijetio, vodili su ga na žrtvu kao ovcu, a on ne otvori usta svojih. Veliko je dakle strpljenje Kristovo na križu: sa strpljenjem trčimo na utakmici koja nam je određena, upirući pogled u začetnika i dovršitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ, ne mareći za sramotu.
Ako tražiš uzor poniznosti, pogledaj Raspetoga: Bog je htio biti suđen pod Poncijem Pilatom i umrijeti.
Ako tražiš uzor poslušnosti, pođi za njim, koji je bio Ocu poslušan do smrti: Jer, kao što su neposlušnošću jednoga, to jest Adama, mnogi postali grešnici, tako će i poslušnošću jednoga mnogi postati pravednici.
Ako tražiš uzor preziranja zemaljskih stvari, pođi za njim, koji je kralj kraljeva i gospodar gospodara, u kome je sakriveno sve blago mudrosti i znanja, a na križu je svučen, izrugan, popljuvan, izudaran, trnjem okrunjen i napokon žučju i octom napojen.
Neka te dakle ne zaokupljaju haljine i bogatstvo, jer podijeliše među se haljine moje; ne časti, jer je on doživio poruge i udarce; ne dostojanstva, jer spletoše trnovu krunu i postaviše mi na glavu;ne naslade, jer u mojoj me žeđi octom napojiše.
Časoslov, služba čitanja Sv. Toma Akvinski, prezbiter i crkveni naučitelj - Spomendan
Iz Propovijedi svetoga Lava Velikoga, pape
(Propovijed 8. o Muci Gospodnjoj, 6 – 8; PL 54, 340 – 342)

Kristov je križ uzrok svih blagoslova i svih milosti

Naš razum, prosvijetljen Duhom istine, neka slobodno čistim srcem prihvati i sasvim jasno vidi kako slava svetoga Križa obasjava nebo i zemlju. To i Krist kaže govoreći o svojoj skoroj smrti: Dolazi čas da se proslavi Sin čovječji. I dalje veli: Sada mi je duša duboko potresena. Što da kažem? Oče, spasi me od ovoga časa? Ali zato sam i došao do ovoga časa. Oče, proslavi svoga Sina! A kad se na to čuo glas s neba: I proslavio sam ga i opet ću ga proslaviti, Isus reče prisutnima:
Ovaj glas nije došao radi mene, nego radi vas. Sad je sud ovome svijetu. Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van. A kad ja budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.
O divne li snage križa! O neizrecive li i slavne muke, u kojoj je ujedno i sudište Gospodinovo, i sud svijeta, i vlast Propetoga.
Gospodine, sve si privukao k sebi, da ono što se obavljalo u jednom jedinom židovskom hramu samo kao slika, sada, kada je tajna očitovana, pobožno slave svi narodi po čitavom svijetu. Sada je slavniji red levita i veće je dostojanstvo svećenika, službenika hrama, i svetije pomazanje svećenika. Tvoj je križ, Gospodine, izvor svih blagoslova i uzrok svih milosti.
Po njemu vjernici dobivaju jakost u slabosti, slavu u sramoti i život u smrti. Eto, nestalo je raznih životinjskih žrtava. Sve te žrtve nadomješta jedna jedina žrtva tvoga tijela i krvi, jer si ti pravi Jaganjac Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta. Tako ti u sebi sadržiš i dovršavaš sva otajstva, da kao što je jedna prava žrtva, mjesto klanica, tako nek bude i jedno kraljevstvo za sve narode.
Priznajmo, predragi, što je učitelj naroda sveti apostol Pavao jasno kazao: Vjerna je riječ i dostojna da joj se povjeruje da je Isus Krist došao na svijet da spasi grešnike. Još je divnije prema nama njegovo milosrđe što je umro ne samo za svete i pravedne nego i za opake i bezbožne.
A budući da njegovo Božanstvo nije moglo podnijeti muku i smrt, postao je smrtan čovjek i tako primio na se što će moći prikazati za nas.
Nekoć je po proroku Hošeji prijetio našoj smrti snagom svoje smrti: O smrti, ja ću biti tvoja smrt, podzemlje, ja ću biti tvoj ujed. Svojom smrću podložio se zakonima podzemlja, a uskrsnućem ih je uništio. Tako je dokrajčio neograničenu prevlast smrti i od vječne učinio je privremenom. Kao što su svi umrli u Adamu, tako će svi uskrsnuti u Kristu Isusu.


Časoslov, služba čitanja V. KORIZMENI TJEDAN – UTORAK
Iz Govora svetog Cezarija iz Arlesa, biskupa
(Govor . 159, 1.4 – 6; CCL 104, 605.652 – 654)

Kako slijediti Krista?

» Hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ « (Mk 8,34). Izgleda, predraga braćo, da je tvrdo i teško ono što je Gospodin zapovjedio u evanđelju: » Tko hoće da ide za mnom, neka se odreče samoga sebe .« Ali nije teško to što naređuje jer pomaže činiti što naređuje.
Kamo treba Krista slijediti ako ne onamo kamo je već otišao? Znamo da je uskrsnuo i uzašao na nebo: tamo ga moramo slijediti. Jasno je da ne smijemo očajavati i zato što je to sam obećao, a ne zato što bi sam čovjek što mogao. Prije negoli je naša Glava otišla na nebo, to je bilo daleko od nas, ali sada, kako očajavati da ne ćemo i mi tamo stići kada smo udovi te Glave? Sto dakle? Budući da se na zemlji mučimo mnogim bojaznima i trpljenjima, slijedimo Krista u kojega je najveća sreća, savršen mir, vječna sigurnost.
No, tko želi slijediti Krista, neka čuje apostola koji kaže: » Tko veli da u njemu ostaje, valja mu ići putem kojim je on hodio « (1 Iv 2,6). Želiš li ići za Kristom? Budi ponizan kao što je on bio ponizan; ne prezri njegovu poniznost ako želiš stići do njegova uzdignuća. Kada je čovjek sagriješio, taj je put postao hrapav, ali kada je Krist, uskrsnuvši, gazio po njemu, izravnao ga je i od veoma uske staze učinio popločanu kraljevsku cestu. Tim se putem trči s dvije noge: poniznosti i ljubavi.
Uzvišenost ljubavi uznosi sve, ali prva je stepenica poniznost. Zašto pružaš nogu dalje nego što možeš doseći? Zar hoćeš pasti, a ne se uzdići? Započni prvom stepenicom, od poniznosti, i već se dižeš.
Stoga naš Gospodin i Spasitelj nije samo rekao: » Neka se odrekne samoga sebe «, nego je još dodao: » Neka uzme svoj križ i neka me slijedi « (Mk 8,34). Što znači: neka uzme svoj križ? Neka podnosi sve što je tegotno i tako neka me slijedi. Kada me počne slijediti svojim ponašanjem i ispunjavanjem mojih zapovijedi, imat će mnogo protivnika, mnogi će mu smetati; ne će ga samo ismijavati, već i progoniti.
I takvih će biti ne samo među poganima, nego i među onima koji su tijelom u Crkvi, a zlim djelima izvan nje; ti se diče kršćanskim imenom, a neprestano muče dobre kršćane. Ako, dakle, želiš slijediti Krista, ne odgađaj nositi njegov križ: podnosi zle i ne uzmiči. Stoga, ako hoćemo izvršiti što je Gospodin rekao: » Tko hoće da ide za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi «, onda Božjom pomoći nastojimo ispuniti što kaže apostol: » Imamo li hranu i odjeću, zadovoljimo se time « (1 Tim 6,8). Tada nam se ne će dogoditi da tražeći zemaljska dobra više nego što ih trebamo i htijući se obogatiti upadnemo » u napast i zamku sotone, i mnoge nerazumne i štetne požude što ljude strovaljuju u zator i propast « (1 Tim 2,9).
Neka se Gospodin dostoji svojom nas zaštitom osloboditi te napasti, on koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u sve vijeke vjekova Amen.


Časoslov, služba čitanja 34. NKG – Sv. Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica
Iz knjige "Pet rana Kristovih" dr. Pierrea Barbeta

O trenucima Kristova raspeća

Živci, koje zahvaća čavao, nisu čisto motorni nego i senzitivni. Povrijeđeni i nategnuti od čavala na rukama kao žice violine na mostiću, morali su izazvati boli do paroksizma (ludila, bjesnila)...
Mi smo u vrijeme Rata izbliza gledali povrede u velikim živčanim centrima i znamo kakve nesnosne muke prouzrokuju takve vrste povreda. Ako traju neko određeno vrijeme, narav bude paralizirana i žrtva gubi svijest.
Ali Isus Krist - Bogočovjek, sposoban da podnosi boli do krajnjih granica, htio je biti svjestan i sačuvati vlast nad sobom za vrijeme od tri sata, sve dok nije izgovorio riječi Svršeno je... I Marija, Njegova Majka, bijaše tu, podno križa...
Kad su obje ruke bile probodene čavlima na poprečnu gredu (patibulum), tu su gredu digli i usadili je na vršak okomite grede, koja je već bila ukopana u zemlju. Težina tijela, od oko 80 kg, pada naglo, ali bude zaustavljena u svome padu, jer je tijelo bilo čavlima prikovano.
To je dizanje i padanje prouzročilo boli do zadnjeg najfinijeg senzitivnog živca..

Tekst objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina, ožujak 1981.
Iz Pisama svetoga Pavla od Križa, prezbitera
(Pismo l, 43 ; 2, 440. 825)

Propovijedamo Krista raspetoga

Odlično je i nadasve sveto razmišljati o Gospodinovoj muci i uvijek o njoj razmatrati jer se tim putem dopire do svetog sjedinjenja s Bogom. U toj najsvetijoj školi učimo pravi nauk. Tu su ga izučili svi sveci . Kad pak križ našeg blagog Isusa u vašem srcu pruži dublje korijenje, tad ćete pjevati : «Trpijeti i ne umrijeti « odnosno: «Ili trpjeti ili umrijeti« ; još bolje :«Niti trpjeti niti umrijeti , već savršeno obraćenje Božjoj volji.«
Ljubav je krepost koja sjedinjuje i patnje ljubljenog Dobra posvojuje. Ta vatra prodire do nutrine ; ljubitelja mijenja u ljubljenog. Kad se ljubav izmiješa na jedan viši način s boli, nastaje neka vrsta spoja ljubavi i boli i to je tako vezano da više nije dopušteno lučiti ljubav od boli niti bol od ljubavi . Zbog toga duša koja ljubi veseli se u svojoj patnji i klikće od veselja u svojoj ljubavi koja trpi.
Budite stoga ustrajni u vršenju svih kreposti, posebice u nasljedovanju blagog Isusa koji trpi jer je to vrhunac čiste ljubavi.
Tako radite da bude svima poznato kako vi nosite ne samo iznutra već i naizvan lik raspetog Krista, koji je primjer svake blagosti i smjernosti. Tko je naime iznutra sjedinjen sa Sinom Božjim, i izvana nosi njegov lik kad trajno ostvaruje herojsku krepost, posebice kreposno strpljenje koje se ne tuži ni potajno ni javno. Sakrij te se dakle u raspetoga Isusa i drugo ne želite osim sve u svemu obratiti u njegovu volju.
Postavši tako istinski ljubitelji Raspetoga, uvijek ćete slaviti blagdan križa u nutarnjem hramu, šutke podnoseći i ne oslanjajući se ni na jedno stvorenje. Budući da blagdane valja slaviti u radosti, oni koji ljube Raspetoga tiho podnoseći, slavit će blagdan križa veselim i vedrim licem da bi za ljude bilo skrovito a jedino najvišem Dobru poznato. Za taj je blagdan gozba uvijek svečana : za hranu služi, po primjeru naše raspete ljubavi, božanska volja.

Časoslov, služba čitanja 29. NKG – Sv. Pavao od Križa, prezbiter
Iz knjige "Znanost Križa"

Vjera u raspetoga – Put u život

Krist je uzeo na sebe jaram Zakona tako da ga je savršeno ispunio te za Zakon i po Zakonu umro. Upravo time on je oslobodio od Zakona one koji hoće primiti život od njega.
Ali oni ga mogu primiti samo ako žrtvuju svoj vlastiti život. Jer oni koji su u Krista kršteni, kršteni su u njegovu smrt. Oni uronjavaju u njegov život da postanu udovi njegovog tijela, da kao takvi s njim trpe i s njim umiru, ali s njim i uskrsnu na vječni, božanski život.
Taj će život nama doći tek u dan slave. Ali već sada – “u tijelu” – imamo dio u njemu ako vjerujemo: ako vjerujemo da je Krist umro za nas, da nama dade život.
Ta vjera je ono što čini da postajemo jedno s njim kao udovi s glavom i čini da smo otvoreni za uviranje njegovog života u nas.
Tako je vjera u Raspetoga – živa vjera, koja je združena s predanjem u ljubavi – za nas prilaz k životu i početak buduće slave; zato je križ naš jedini počasni naslov: “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim Križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu.”
Tko se opredijelio za Krista, taj je mrtav za svijet i svijet za njega. On nosi rane Gospodinove na svome tijelu, slab je, prezren pred ljudima, ali upravo stoga jak, jer u slabima je Božja snaga. U toj spoznaji prima učenik Isusov ne samo križ koji je na njega stavljen, nego razapinje samoga sebe:
“Oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama.”
Oni su vodili nesmiljenu borbu protiv svoje naravi kako bi u njima izumro život grijeha i bilo mjesta za život duha. Radi se o ovom posljednjem. Križ nije sam sebi svrha.
Strši uvis i pokazuje gore. Ali nije samo znak – on je jako oružje Kristovo; on je pastirski štap s kojim božanski David izlazi u boj protiv paklenog Golijata; štap s kojim on silan kuca na nebeskavrata i otvara ih. Onda se izlijevaju rijeke božanskoga svjetla i zahvaćaju sve one koji su u pratnji Raspetoga.


Sv. Edith Stein - Terezija Benedikta od Križa , mučenica (1891.-1942.)

Križni put - Paul Claudel, pjesnik
(Le Chemin dela Croix, 1918 - prijevod Ivan Merz)

Križni put

Prva postaja
Svršeno je. Mi smo sudili Bogu i osudili smo ga na smrt.
Ne ćemo više, da Isus Hrist bude s nama, jer nam smeta.
Nemamo drugog kralja do Cezara, drugog zakoni do krvi i zlata!
Pribijte ga na Križ, ako hoćete; glavno je, da nas riješite njega!
Odvedite ga!
Tolle! Tolle! Tim gore! kad nema drugog izlaza, ubijte ga i dajte nam Barabu!
Pilat sudi na mjestu, koje se zove Gabbatha.
"Zar nemaš ništa da kažeš?" — reče Pilat Isus ne odgovara.
"Ja ne nalazim nikakve krivice na ovome čovjeku," reče Pilat,"ali makar!
Neka umre, kad vam je toliko staio do toga!
Dajem vam ga, Ecce homo!"
Eto ga s krunom na glavi i grimizom na ramenima.
Posljednji put gledaju u nas ove oči pune suza i krvi.
ta mi tu možemo? Nema sredstva, da ga jos uz nas trpimo.
Kao što je on bio sablazan Židovima, tako ja nama jedan nesmisao.
Osuda je u ostalom izrečena — ništa joj ne dostaje — u hebrejskome, grčkom i latinskom jeziku.
I razabire se svjetina, koja urliče i sudi i pere svoje ruke.

Druga postaja
Vraća mu se odjeća, donosi mu se križ.
"Zdravo," reče Isus,"zdravo križu, koji sam tako dugo želio."
I ti, kršćanine, promatraj i dršći! Svečanog li časa!
Eto časa, u koji Krist po prvi put prima vječni križ na se!
O, danas prestaje kobni učinak onoga u raju drveta.
Gledaj, grješniče, gledaj, do čega dovede tvoj grijeh.
Nema više zločina, a da nije nad njim Bog, i nema više križa bez Krista!
Zaista, nesreća je čovjeka velika, ali moramo da šutimo.
Jer Bog je nad njom, koji nije došao da tumači, već da ispuni.
Isus prima križ, kao što mi primamo svetu Euharistiju: "Dajemo mu da jede drvo mjesto hljeba," kao što je rečeno po proroku Jeremiji.
A, kako li je dugačak križ, i kako li je velik i težak!
Kako li je tvrd! Kako li je ukočen! Kako li je težak teret nevrijednoga grješnika!
O kako vrijeme polako prolazi, kada se nosi križ korak po korak i umire pod njim!
Zar Ti sam sve to nositi, Isuse?
Učini me strpljivim na mome drvenom putu, koji želim da prevalim.
Jer i mi moramo da nosimo križ, prije no on nas ponese.

Treća postaja
Povorka kreće! Žrtva i krvnici se miču put Kalvarije.
Bog, koga potežu za vrat, najednom posrce i pada na zemlju.
Šta Ti kažeš, Gospode, o ovomu prvom padu?
Kako Ti to sad shvaćaš, šta misliš o tome ovaj trenutak,
Kad padaš i kada Te teški teret križa obara?
Kakova Ti se čini ova zemlja koju si Ti stvorio?
Ah! ne, ne, ne samo da je put dobra mučan:
Put zla, da i on, i on je nevjeran i sirmenit.
Nema druge, valja po njemu posve uspravno ići, valja koralati s kamena na kamen.
I noga često promaši, i onda, kad srce ustraje.
Ah, Gospodine, zaklinjem Te ovim svetim koljenima, ovim
Tvojim koljenima, koja posrnuše u isti mah.
Tim naglim grčem srca; padom na početku užasnog Puta,
Zaprekom, koja te je oborila, zemljom na koju si pao.
Spasi nas prvoga grijeha, koji počinjamo zaskočeni!

Četvrta postaja
O majke, koje ste vidjele umirati prvo i jedino dijete,
Sjetite se one noći, posljednje noći, uz ono sitno stvorenje, što je jecalo,
Vode, koju nudite, da pije, leda, toplomjera,
I smrti, koja postepeno dolazi i koju sve bolje razpoznajete!
Na noge mu metnite tužne njegove cipelice, izmijenite mu rublje i košuljicu,
Dolazi netko, koji će mi ga odmah uzeti i u zemlju metnuti.
Zbogom, moje malo dobro djetešce! zbogom, o tijelo mojega tijela!
Četvrta postaja, to je Marija, koja je sve primala.
Evo je na uglu ceste, gdje očekuje Riznicu potpunog siromaštva.
U njenim očima nema više suze, njena usta nemaju više vlage.
Ona mukom šuti i gleda Isusa, gdje dolazi.
Ona prima, Ona prima još jedanput...
Krik je močno suzdržan u snažnom i strogom srcu.
Ona šuti mramorkom i gleda Isusa Krista.
Majka promatra svoga Sina, Crkva svoga Otkupitelja.
Njena duša naglo leti njemu; kao krik vojnika, što umire!
Stoji pred Bogom i nudi mu svoju dušu, da iz nje čita.
Nije ništa u njenom srcu, šta bi odbijalo ili uskraćivalo,
Ni jedna žilica u njenom isprobodenom srcu, koja ne bi primala i pristajala.
I kao što je sam Bog tu, tako je i ona nazočna.
Ona prima i promatra toga Sina, koga je začela u svojoj utrobi.
Ne progovara ni riječi, već promatra Sveca svih Svetaca.

Peta postaja
Dolazi čas, gdje se ne može više dalje.
Eto tu se i mi s njim sastajemo i Ti dopuštaš, da nas drugi
prisile, te pomognemo kod Tvoga križa. To se zbiva sa, Simonom Cirenejcem, komu naprtiše taj komad drveta.
On ga snažno obuhvati i pođe za Isusom,
Da se ni najmanji kraj križa ne bi vukao po zemlji i oštetio.

Šesta postaja
Svi učenici pobjegli, što više: i sam Petar zanijekao uporno
svoga Učitelja. Kada su mu se najviše rugali i kad se on već borio smrću:
jedna žena naprijed srnu i primi lice Isusovo u svoje ruke.
Poduči nas, Veroniko, kako se pobjeđuje ljudski obzir;
Jer svaki, kojemu Isus Krist nije samo slika već istina,
Taj postaje ostalim ljudima brzo neugodan i sumnjiv.
Njegov je životni plan posve oprečan, njegovi se motivi ne podudaraju više s njihovima.
U njemu je uvijek nešto nerazumljivo i čudno.
Potpun čovjek, koji moli krunicu i koji bez stida ide u ispovjedaonicu,
Koji petkom ne jede mesa; koga možeš vidjeti među ženama na Misi,
To izazivlje smijeh i to udara u oči, to je čudno, što više, to čovjeka može i da rasrdi.
Neka dobro pazi na sve, što čini, jer ga sve oči promatraju.
Neka dobro pripazi na svaki vlastiti korak, jer je on znamen;
Jer je svaki kršćanin prava i ako nevrijedna slika svoga Krista.
I lice, koje on pokazuje, jest trivialan odraz
Onoga Božjeg Obraza u njegovu srcu, srcu, što je prezira i triumfa vrijedno!
Daj da još jednom pogledamo, Veroniko,
Na rupcu, gdje imaš utisnuto lice Svete Popudbine,
To velo od pobožnog platna, na kojemu je Veronika skrila
Lice Berača na dan njegova opoja,
Da vječno njegova slika na njemu ostane,
Koja je uslikana njegovom krvlju, njegovim suzama i našom pljuvačkom!

Sedma postaja
Nije to kamen ispod noge ni uže
Odviše potegnuto, ne, to je duša, što malo pomalo iznemaže.
O sredino našega života! o pade, što ga čovjek čini svojevoljno!
Kad magnetska igla već pola nema i kada vjera nema već obzorja,
Jer je dugačak put i konac daleko,
Jer je čovjek posve osamljen i utjehe nema.
Duljino vremena! Odurnosti tajna, koja sve više raste
Radi nepomičnoga tereta i tog drvenoga druga!
Eto zašto se najednom ispruže obje ruke, kao kad plivaš.
Ne pada se tada više na koljena, već na obraz.
Tijelo pada, istina je, a duša je u isti čas privoljela.
Spasi nas drugoga Pada, koji činimo hotimice, jer nas mori jad!

Osma postaja
Prije nego li se uspne posljednji put na brdo,
Isus diže prst i okreće se narodu, koji ga prati.
Nekoliko jadnih rasplakanih Zena s djecom si u naručju.
A mi, ne promatrajmo samo Isusa, čujmo Isusa, jer je on tu;
To nije čovjek, k iže prst usred ovoga nemilog prizora.
To je Bog, koji nije za naš spas trpio samo u slici.
I — čovjek je ovaj bio svemoćni Bog, to je dakle istina!
Postoji dan, kada je Bog uistinu trpio sve ovo za nas!
Koja li je dakle pogibao, iz koje smo otkupljeni pod toliku cijenu ?
Spas čovjeka! Zar je to tako jednostavna stvar, da je Sin,
Da bi ga izvojštio, bio prisiljen da se iskine iz Očeva krila?
Ako on tako ostavlja Raj, šta li je dakle Pakao?
Šta će biti od mrtvoga drveta, ako se tako postupa sa zelenim stablom ?

Deveta postaja
Opet sam posrnuo, i ovaj put je konac.
Htio bih se podići, ali ne mogu nikako.
Jer su ime gnjecili poput ploda, i čovjek, koga nosim na ramenu, odviše je težak!
Činio sam zlo i mrtvac, koji je sa mnom, odviše je težak!
Umrimo dakle, jer je lakše ležali potrbuške nego li pod njim.
Spasi nas od Trećega grijeha, koji je očaj!
Nije još ništa izgubljeno, dok preostaje kalež smrti, koji valja ispiti.
Ali ja sam se već riješio muke drveta, preostaje mi još željezo.
Isus pada po treći put, a to na vrhuncu Kalvarije.

Deseta postaja
Evo guvna, gdje je mlaćeno pšenično zrnje neba.
Otac je bez odijela, zastor Svetohraništa potrgan.
Ruka je zamahnula na Boga, Tijelo svega Tijela dršće.
Svemir, pomaknut u svom ishodištu, trese se sve do svojih najskrivenijih dubina!
Budući da su uzeli tuniku i nešiveno odijelo,
Mi dižemo oči i usudujemo se gledati prečistoga Isusa.
Oni ti nijesu ništa ostavili, Gospodine, oni su sve uzeli:
Odijelo, koje pokriva tijelo, kao danas što se
Trga kukuljica monahu i veo posvećenoj djevici.
Sve mu oduzeše i ne ostaje mu više ništa da se skrije.
Nema više čime da se brani, gol je kao crv,
Prepušten je svim ljudima i otkrit.
Šta, to vam je vaš Isus? On izazivlje smijeh.
Pun je modrica i nečisti,
Njemu treba liječnik za umobolne i policija.
Tauri pingues obsederunt me, Libera me, Domine, de ore canis.
To nije Hrist! To nije Sin Čovječji. To nije Bog.
Njegovo evanđelje je lažno i njegov Otac nije na nebesima.
To je luda! To je varalica! Neka govori. Neka šuti!
Sluga Anin ga čuška i Renan ga cjeliva.
Sve su uzeli. Ali još preostaje rumena krv.
Sve su uzeli. Ali još preostaje rana, koja se pokaza.
Bog je skriven. Ali preostaje čovjek trpljenja.
Bog je skriven. Ali preostaje moj brat, koji plače!
Tvojim poniženjem, Gospodine, i Tvojom sramotom zaklinjem te,
Smiluj se pobijedenima i slabome, kojega jaki nadvlada.
Zaklinjem Te grozom, što Te spopada radi zadnjeg odijela, koje ti otimlju,
Smiluj se svim onima, koje trgaju!
Djetetu, što je tri puta podnijelo operaciju, i koje liječnik bodri,
Jadnome ranjeniku, koji se ponovno podvezuje,
Poniženome mužu, sinu kraj majke, koja umire,
I ovoj groznoj ljubavi, koju nam valja iščupati iz srca!

Jedanaesta postaja
Evo, Bog nije više s nama. On je oboren.
Mnoštvo progonitelja ga je spopalo za grkljan, kao jelena.
Došao si dakle! Zaista si s nama, Gospodine!
Sjedoše na Te i koljeno ti upriješe na srce.
Ova ruka, što ju krvnik nateže, to je desnica Svemogućega.
Svezaše noge Janjetu i pričvrstiše Svugdašnjega.
Kredom se na križu bilježi njegova visina i njegova širina.
I kada okusi naše čavle, odmah ćemo ugledati njegov lik.
Vječni Sine, čija je međa jedino Tvoja neizmjernost,
Evo Te dakle s nama; na ovom uskom mjestu, za kojim si čeznuo.
Evo Ilije na mrtvacu i pruža se po svoj dužini,
Evo prijestolja Davidova i slave Salamonove,
Evo, postelja naše ljubavi je s tobom; moćna je i tvrda!
Teško je Bogu poprimiti našu mjeru.
Razvlače tijelo, a ono napola izglavljeno puca i viče.
On je uglavljen poput tještalice, on je užasno stesan,
Da se napokon ispune riječi, koje je prorekao prorok:
"Probodoše ruke moje i noge moje, izbrojiše sve kosti moje".
Uhvaćen si, Gospodine, i ne možeš izmaći.
Na križ si pribit, rukama i nogama.
Nemam više ništa da tražim na nebu sa heretikom i s ludom.
Dosta mi je ovaj Bog, koji je okovan s četiri čavla.

Dvanaesta postaja
Malo prije je trpio, istina, ali sada će da umre.
Veliki križ se u tami polagano trese s Bogom, koji izdiše.
Sve je na njemu. Jedino valja još načiniti spravu,
Koja bi iz zgloba Dvostruke naravi neprestano, iz ishodišta tijela i duše i hipostaze, isisavala i istiskivala
Svaku mogućnost, koja je još u njemu da trpi.
Posve je sam kao Adam, kada je bio sam u Edenu.
Tri je sata posve sam i nasladuje se Vinom.
Veliko je neznanje čovjeka spram Boga, koji ga otkupljuje!
Naš je gost opterećen, čelo mu: se malo po malo prigiblje.
Ne vidi on više svoie majke, i njegov Otac ga napušta.
Ispija polako kalež i smrt, što ga truje.
Zar nema dosta toga gorkoga vina, pomiješana s vodom,
Već se na jednom uspravljaš i vičeš: Sitio (Žeđam)?
Žeđaš li Gospode? Govori! Govoriš li to meni?
Zar još trebaš mene i moje grijehe?
Zar samo još ja nijesam nazočan, prije nego li se sve svrši?

Trinaesta postaja
Ovdje se Mučeništvo svršava a Sažaljenje nastavlja.
Krist već nije na Križu, on je s Marijom, koja ga je primila:
Kao što ga je primila obećana, ona ga prima ubijena.
Krist, koji je trpio pred očima svih, ponovno je skriven u krilu svoje majke.
Crkva za uvijek prima u svoje ruke brigu za svoga ljubimca.
Što je od Boga i što je od majke i što je čovjek učinio:
Sve je ovo pod njenim plaštem za uvijek.
Ona ga je uzela, ona vidi, ona se dotiče, ona moli, ona plače, ona se divi!
Ona je znojeni rubac i pomast, ona je grob i mira.
Ona je svećenik i oltar i posuda i cenakul.
Ovdje svršava križ i započinje Svetohranište.

Četrnaesta postaja
Grob, u koji je Hrist položen, pošto je trpio.
Rupa na brzo otvorena, da tu prespava svoju noć,
Prije nego li probodeni uskrsne i vine se Ocu.
To nije samo ovaj novi grob, to je moje tijelo,
To je čovjek, tvoje stvorenje, koji je dublji od zemlje!
Sada, kada je njegovo srce otvoreno i sada, kada su mu ruke probodene,
Nema više s nama križa, na kome se ne bi moglo omjeriti njegovo tijelo,
I nema više grijeha u nama, a da mu rana ne bi odgovarala!
Dođi dakle k nama s oltara, gdje si skriven, Spasitelju svijeta!
Gospodine, kako li je jednostavno i kako duboko tvoje stvorenje!


Život,3,7, 1922.
Sedam zadnjih Isusovih riječi, Karla Rahnera, teologa
(Iz knjige 'Molitve života')

Sedam zadnjih Isusovih riječi

Prva riječ: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!" Lk 23,34
Visiš na križu. Prikovali su te. Nećeš više sići s toga stupa između neba i zemlje. Peku te rane na tijelu. Trnova kruna ranjava ti glavu. U očima ti pliva krv. Rane na tvojim rukama i nogama takve su kao da su ti udovi probodeni usijanim gvožđem. A duša ti je more tuge, bola i beznađa.
Oni što su ti sve to učinili stoje uz tvoj križ. Neće da odu, da te barem puste da sam umreš. Čekaju. Smiju se. Čak misle da imaju pravo i da je tvoje stanje očigledan dokaz za to; dokaz da je njihovo postupanje s tobom ispunjavanje najsvetije pravde, bogoslužje s kojim se mogu ponositi. I zato se smiju. Izruguju se, hule. A na te se, užasnije od svake tjelesne boli, svalio očaj zbog takve zlobe. Zar ima ljudi spremnih na takvu podlost? Imaš li išta više zajedničkog s njima?
Smije li čovjek čovjeka tako krvnički mučiti? Nasmrt mučiti lažju, podlošću, izdajom, licemjerstvom i podmuklošću te se još graditi da ima pravo, glumiti nevina, pretvarati se u pravedna suca? I to Bog dopušta da se događa u njegovu svijetu? Gromki smijeh i hula neprijatelja da se slavodobitno prolama Božjim svijetom? O Gospode, naše bi srce puklo od bijesa i očaja. Kleli bismo neprijatelje i Boga. Zaurlali bismo i kao izbezumljeni trgali ruku s čavla da još jednom stisnemo šaku.
A ti veliš: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine. Neshvatljiv si, Isuse. Gdje je samo nastala ta riječ u tvojoj ispaćenoj i bolju razrovanoj duši?! Neshvatljiv si! Ti ljubiš i svoje neprijatelje. Preporučuješ ih svome Ocu. Moliš za njih. O Gospode, ako nije grehota reći: Ti ih ispričavaš najnevjerojatnijom isprikom što je ima – da nisu znali. Sve su oni znali. Samo sve nisu htjeli znati! A što ne želimo znati, to ipak znademo u nutrini srca. Ali, mi to mrzimo i ne damo da izroni na površinu svijesti. A ti kažeš, ne znaju što čine. Za jedno ipak nisu znali: za tvoju ljubav prema njima, jer za nju zna samo tko te i sam ljubi. Samo ljubav razumije poklonjenu ljubav.
I nad mojim grijesima izgovori riječi praštanja neshvatljive ljubavi. I za me reci Ocu: oprosti mu, jer nije znao što je činio. Doduše, ja sam znao. Sve. Ali za tvoju ljubav ipak ne. Daj da se sjetim tvoje prve riječi na križu kad u Očenašu bez razmišljanja tvrdim da opraštam svojim dužnicima. O moj Bože na križu ljubavi, zaista ne znam je li mi itko što dužan što bih mu mogao oprostiti. No i za ovo mi treba tvoje snage da bih oprostio, od srca oprostio, onima u kojima moj ponos i moja sebičnost gledaju neprijatelje.

Druga riječ: "Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!" Lk 23,43
Ti si u smrtnim mukama – a još uvijek nalaziš mjesta za tuđe muke u svome srcu, do vrha ispunjenu patnjama. Na samrti – i brineš se za jednog lupeža, koji i sam u svojoj patnji mora priznati da njegove paklene, smrtne muke nisu prevelika kazna za njegov opaki život. Vidiš svoju majku – a razgovaraš najprije s izgubljenim sinom. Grcaš bogoostavljen – a govoriš o raju. Oči ti potamniše u noći mrijenja, a ipak vide vječno Svjetlo. Na samrti je čovjek zaokupljen samo sobom, jer je napušten i ostavljen. A ti se skrbiš za duše koje trebaju ući s tobom u tvoje kraljevstvo. O premilostivo srce! O jako i hrabro srce!
Bijedan neki zločinac te moli da ga se sjetiš. I ti mu obeća raj. Hoće li biti sve drugačije kad umreš? Hoće li se život grijeha i opačina smjesta preobraziti čim mu se primakneš? Kad ti izgovoriš riječi pretvorbe nad jednim životom, praštaju se, čak i preobrazuju grijesi i najodvratnija nedjela zločinačkog života, te se više ništa ne može ispriječiti na ulazu k svetom Bogu. Pa priznali bismo i mi nešto dobre volje takvom neotesancu i zločincu, toliko da se jedva provuče. Ali zle navike, opake pohote, surovost i kal, grubijanština – to se valjda ne briše s malo dobre volje i u zadnji čas na vješalima! Ipak takav ne može na brzinu u nebo kao pokornici i pročišćeni, kao sveci, koji nisu ništa činili doli posvećivali i pripravljali tijelo i dušu za triput svetoga Boga! A ti ipak izgovaraš svemoćnu riječ svoje milosti. Ona prodire razbojniku u srce, pretvara pakleni oganj njegovih smrtnih muka u očinski plamen božanske ljubavi, koja namah preobrazuje sve što je još u njemu djelo tvoga Oca, i sažiže sve što se kao pakosna zloća stvorenja u životu opiralo Bogu. Razbojnik ulazi s tobom u raj tvoga Oca.
Hoćeš li i meni dati milost da nikad ne klonem duhom, da smjelo ištem sve od tvoje dobrote, da sve očekujem? Dati hrabrost da ti reknem, pa bio i najodbačeniji zločinac: Gospodine, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo! Gospodine, daj da tvoj križ bude uspravljen uz moju smrtnu postelju. Neka mi tvoja usta uprave riječi: Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju. Neka me ta riječ učini dostojnim da, potpuno posvećen i od grijeha očišćen preobrazbenom snagom smrti s tobom i u tebi, uđem u kraljevstvo tvoga Oca.

Treća riječ: "Ženo, evo ti sina; Sine, evo ti majke!" Iv 19,26
Sad na umoru došao je čas kad opet uza te smije biti tvoja majka. Sad kada se ne traže čudesa, nego valja mrijeti, smije stati uza te ona kojoj si rekao: Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas (Iv 2,4). Sad je čas u kojem se združuju sin i majka. A taj je čas – čas rastanka, čas smrti. Čas u koji se majci udovici uzima sin jedinac. I tako još jednom tvoje oko motri majku. Nju, koju ni od čega nisi poštedio. Nisi ti bio samo radost njezina života. Ti si bio i gorčina i bol njezina života. No oboje je bilo tvoja milost, jer je oboje bilo tvoja ljubav. Zato što je oba puta stajala uza te i služila ti, zato si je volio. Baš je time ona zapravo i postala potpuno tvojom majkom. Ta braća, sestre i majka tebi su oni koji vrše volju tvoga Oca koji je na nebesima. U tvojim mukama još uvijek je budna ljubav i nježnost što lebdi između sina i majke.
Tvojom su smrću blagoslovljene i posvećene i ove nježne, mile zemaljske stvari što srce čine mekim i zemlju lijepom. Ove vrednote ne mriju u tvome srcu, čak ni satrvenome srcu. I stoga su one spašene za nebo. Zbog toga će nastati nova zemlja, jer si umirući ljubio zemlju, jer si još na samrti, dirnut suzama jedne majke, bio zabrinut za naš vječni spas, jer si se i za vrijeme svoga propadanja skrbio za zemaljsku dobrobit jedne udovice i jednome sinu dao majku i jednoj majci sina.
Ali ona nije stajala podno tvoga križa samo kao majka osamljene boli kojoj ubijaju sina. Ona je stajala i u naše ime. Ona je stajala ondje kao majka svih živih. Ona je za nas žrtvovala sina. Ona je za Gospodinovu smrt u naše ime rekla svoje “neka mi bude”. Ona je bila Crkva pod križem, rod Evine djece, ona se borila u borbi svijeta između Zmije i Sina Žene. Pa ako si zbog toga ovu majku dao ljubljenom učeniku, onda si svima nama dao svoju majku. Sine, kćeri, evo ti majke – kažeš to meni. O riječi vječne oporuke!
Pod tvojim križem, Isuse, stoji samo onaj učenik s ljubavlju, koji od onoga časa uzima k sebi tvoju majku. A sve milosti tvoje smrti dijele njene majčinske čiste ruke. Udijeli nam milost da ljubimo i štujemo tvoju majku. Reci i njoj kad gledaš mene bijednika: Ženo, evo ti sina; Majko, evo ti kćeri.
Čisto, djevičansko srce trebalo je da u ime svijeta rekne svoje Da na gozbi Jaganjca sa svojom zaručnicom – Crkvom, s čovječanstvom što je u tvojoj krvi oprano i otkupljeno. Ako me povjeriš srcu svoje majke, onda tvoja smrt za me neće biti uzaludna, nego ću biti nazočan kad svane dan tvoje vječne gozbe, kad se sva stvorenja zauvijek preobražena vječno združe s tobom.

Četvrta riječ: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Mt 27,46
Bliži se smrt. Nije to kraj tjelesnog života, koji je izbavljenje i smirenje, nego smrt koja je zadnji ponor, nezamisliva snaga razaranja i patnje. Primiče se smrt, praznina, užasna nemoć, razorna pustoš. Kad sve izmiče, sve bježi, gdje nema ničega osim napuštenosti što ujedno žeže i neizrecivo je mrtva. U toj noći duha i sjetila, u toj pustoši srca u kome je sve spaljeno, tvoja je duša još uvijek u molitvi; ta stravična pustoš bôlju poharana srca pretvara se u jedinstven zov Boga. O molitvo bola, molitvo osame, molitvo bezdane nemoći, molitvo napuštena Boga, klanjamo ti se. Ako ti, Isuse, tako moliš, u takvoj tjeskobi moliš, gdje je onda još ikakav ponor iz kojeg se ne bi smjelo zazvati tvoga Oca?
Gdje je očaj koji sam ne bi u okrilju tvoje napuštenosti postao molitvom? Gdje još zanijemiti od muka, a da se ne zna da se i takav nijemi vapaj još čuje usred nebeskog klicanja?
Da bi izrekao svoju tjeskobu, da bi izmolio molitvu svoje beskrajne napuštenosti, počeo si moliti 22. psalam. A tvoje riječi: “Bože, Bože moj, zašto si me ostavio?” prvi su stih prastare tužaljke što ju je nekoć sam tvoj Sveti Duh stavio u srce i usta starozavjetnome pobožniku kao vapaj u nevolji.
Ti, dakle, u svojoj posvemašnjoj muci, ako se smijem usuditi tako reći, nisi htio moliti ništa drugo, nego ono što su prije tebe molile bezbrojne tisuće. Ti si na neki način za vrijeme svoje velike mise, kad si sama sebe prikazivao za vječnu žrtvu i sam molio liturgijski oblikovanim riječima, i tim si riječima mogao reći sve. Nauči me tako moliti riječima Crkve da mi one postanu riječi srca.

Peta riječ: "Žedan sam." Iv 19,28
Evanđelist Ivan, koji je to sam čuo, spominje ovu tvoju riječ; budući da si znao da je sve svršeno, rekao si da bi se ispunilo Pismo: Žedan sam. I tu si potvrdio riječ psalma koju je Božji duh proročki rekao o tvojoj muci. Jer se u istom 22. psalmu za te veli: Snaga se moja osušila kao crijep, i moj se jezik uz nepce slijepio. A u psalmu 69,22 stoji o tebi: U mojoj me žeđi octom napojiše.
O Slugo Očev, poslušan do smrti, smrti na križu, ti se ne obazireš na ono što te je zadesilo, nego gledaš na sve ono što te ima još zadesiti, ne gledaš na ono što činiš, nego što ti je činiti, ne gledaš na činjenice, nego na dužnost. Kao da bojažljivo paziš – još i u smrtnom strahu, što smućuje duh i lišava prisebnosti – kako bi se sve u tvome životu uskladilo s vječnom slikom, koja je stajala u duhu tvoga Oca, kada te je mislio.
Tako se ti, zapravo, ne obazireš na nečuvenu žeđ svog iskrvavljena, živim ranama pokrivena golog tijela, koje je izloženo vrelom istočnjačkom suncu. Naprotiv, ti utvrđuješ – jer do smrti ljubiš Očevu volju – s poniznošću: da, i to je ispunjeno, to što su o meni navijestila proročka usta kao Očevu volju; da, zaista sam žedan. O kraljevsko srce, komu je i patnja, što ludim bijesom prži tvoje tijelo, samo ispunjenje naloga odozgo!
No, ti si tako shvatio svu svoju muku i njezinu jezivu okrutnost. Nalog je to bio, a ne slijepa sudbina; Očeva volja, a ne ljudska zloba; spasenjski čin tvoje ljubavi, a ne podlost grešnika. Ti si propao da bismo se mi spasili; ti si umro da bismo mi živjeli; ti si žeđao da mi nađemo okrepu na vodama života. Ti si izgarao od žeđi da bi kroz tvoja probodena rebra iz srca poteklo vrelo žive vode.
Na nj si pozvao kad si na svetkovinu Sjenica povikao jakim glasom: Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije tko vjeruje u mene! Jer će iz Mesijina srca poteći rijeke žive vode Duha (Iv 7,37 sl.). Ti si radi mene trpio žeđ, žeđao si za mojom ljubavi i za mojim spasenjem: kao što jelen za izvor vodom, tako žeđa duša moja za tobom.

Šesta riječ: "Svršeno je!" Iv 19,30
Zapravo si rekao: dovršeno je. Da, Gospodine, došao je tvoj kraj. Kraj tvoga života. Kraj tvoje časti, tvoga ljudskog nadanja, kraj tvoje borbe i tvoga rada. Sve je prošlo i minulo. Sve je postalo prazno. I tvoj je život protekao. Beznadno i nemoćno. Ali taj kraj je tvoje dovršenje. Jer kraj u vjernosti i ljubavi je dovršenje. I tvoj poraz je tvoja pobjeda.
Gospodine, kad ću jednom shvatiti taj zakon tvojega, a time i mojega života? Zakon koji kaže da je smrt život, samoprijegor vlastiti dobitak, siromaštvo bogatstvo i bol milost, da je svršetak doista dovršetak?
Da, ti si dovršio. Dovršen je nalog što ti ga je dao Otac. Ispijena je čaša koja te nije smjela mimoići. Pretrpio si strašnu smrt. Dovršeno je otkupljenje svijeta. Pobijeđena je smrt. Svladan je grijeh. Nemoćna postade moć duhova tame. Otvorena su vrata života. Zadobivena je sloboda djece Božje.
Sada može puhati Duh milosti. I već se počinje polako, kao u praskozorje, rumeniti mračni svijet u žaru tvoje ljubavi, i samo jedan mali trenutak – mali trenutak što ga zovemo povijest svijeta – i on će se zapaliti i zažariti i biti vatra tvoga božanstva, i sav će svijet biti uronjen u blaženo ognjeno more tvoga života. Sve je dovršeno.
Dovrši i mene u svome Duhu, ti dovršitelju cijeloga svijeta, ti Riječi Očeva, koja je sve dovršila u tijelu i svojim mukama. Hoću li i ja u povečerje svoga života smjeti reći: Svršeno je; izvršio sam nalog što si mi ga dao? Hoću li i ja smjeti moliti tvoju velikosvećeničku molitvu kad padne na me smrtna sjena: Oče, došao je čas… Ja te proslavih na zemlji, dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe (Iv 17,1 sl.) – ?
O Isuse, kakav god bio nalog koji mi je dao Otac – velik ili malen, sladak ili gorak, život ili smrt – daj da ga izvršim kao i ti koji si već sve dovršio, pa i moj život, kako bih ga i ja mogao dovršiti.

Sedma riječ: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!" Lk 23,46
O Isuse, najnapušteniji, bolju rastrgani, na kraju si. Na onome kraju kad se čovjeku uzima sve, čak i duša i slobodno Da ili Ne; ondje, dakle, gdje je čovjek uzet samome sebi. To je smrt. Tko uzima – što uzima? Ništavilo? Slijepa sudbina? Nemilosrdna narav? Ne, Otac!
Bog koji je mudrost i ljubav. I zato dopuštaš da budeš uzet sam sebi. Ti se sam s pouzdanjem predaješ u one nevidljive, tihe ruke koje mi, nevjerni i za svoje Ja uplašeni ljudi osjećamo kao iznenadan, nemilosrdan zahvat kojim nas dave sudbina i smrt. Ti znaš, to su Očeve ruke. I mrijući tvoje potamnjele oči vide Oca, one gledaju u velike, mirne oči njegove ljubavi, a tvoje usne šapću zadnje riječi tvojega života: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.
Sve daješ onome koji ti je sve dao. Sve polažeš bez jamstva i pridržaja u ruke svoga Oca. Oh, to je mnogo, teško i gorko. I ti si sam morao nositi teret svoga života: ljude, njihovu podlost, svoj nalog, svoj križ, neuspjeh i smrt. Ali sada je nošenje minulo. Sada smiješ predati sve i sama sebe u očeve ruke. Te ruke drže tako dobro i nježno. Poput majčinih ruku. One obujmljuju tvoju dušu kao što se brižno i milo rukama obuhvaća mala ptica. Sada više ništa nije teško, sve je lako, i sve je svjetlo i milost. Sve je u okrilju Božjeg srca, gdje se mogu isplakati svi tereti, jer Otac poljupcima otire s obraza djetetu suze.
Isuse, hoćeš li jednoć i moju ubogu dušu i moj jadni život predati u Očeve ruke? Nemoj tada stavljati breme moga života, breme grijeha na sudačku tezulju, nego u Očeve ruke. Kamo ću bježati, komu li se uteći, ako ne tebi, bratu u mojim gorčinama, ispatniku mojih grijeha? Gle, danas dolazim k tebi.
Klečim pred tvojim križem. Cjelivam noge koje me nečujno i odlučno okrvavljenim koracima slijede na zamršenim putovima moga života. Grlim tvoj križ, Gospode vječne ljubavi, srce svih srdaca, ti probodeno srce, velikodušno i neizmjerno dobrostivo srce. Smiluj mi se. Prigrli me svojom ljubavlju. Pa kad se jednom primakne kraj moga hodočašća i dan bude na izmaku, kad me okruže sjene smrti, onda i na mome koncu progovori svoju zadnju riječ: Oče, u ruke tvoje predajem njegov duh. O dobri Isuse. Amen.

Iz knjige 'Molitve života'
Via crucis omnium peccatorum miserrimi, Vladimira Nazora, pjesnika
(Put križa najbjednijega od svih grešnika)

Via crucis omnium peccatorum miserrimi

I. Sudjenje
Da. Kriv sam. – Ruke, Pilate, ne peri.
Krv moja ne će ostati na tebi.
Svog Judu ja sam nosio u sebi;
A nevjeru u svojoj radah vjeri.

Na tr’jem, pred narod, ne vodi me. – Sam,
Kakav sam, što sam, ja već davno znam.

II. Križ
Nemojte za me križ u šumi sjeći!
Hoću da umre jadna put mi ova
Na drvu, što je od mojih gr’jehova
Građeno! Za se hoću jad najveći!

Ja nisam On. – Bol i vapaj duše moje
Dat može samo mulj s plitčine svoje.

III. Prvi put pod križem
Spasenja drvo nosio je Bog
Na Golgotu.- Ja slab sam čovjek, koji
Prteći breme sviju zala svojih
Ne vidi kraja bolnog puta svog.

Padam. – A ne znam, hoću l’ se i dići;
Pa na vrh il u dô još dublji stići.

IV. Majka
O majko, grči sva se tvoja put
Gledajuć muku i krv rana mojih
Al duša tvoja neka se ne boji
Ma kakav bio, ja sad znam svoj put:

Ko zv’jezde dv’je, kroz tamu ove noći
Vode me tvoje rasplakane oči.

V. Šimun Cirenac
Šimune, krst moj trh je za te lak.
On može tebi samo put da reže.
Ti ne znaš bol, što do dna duše seže,
Pa noge lomi, rada stud i mrak.

Čovječe, stani. To mi drvo vrati.
Što trebam, ne ce trud mi tvoj sad dati.

VI. Veronika
O ti, što muke krv i patnje znoj
Laganom rukom otre sa mog čela,
U vodi kojeg sad ćeš prati vrela
Pređu, što na njoj gad je ostô moj?

»Dva vrela znam: te tvoje oči dvije.
I tkivo bit će čišće nego prije.

VII. Drugi put pod križem
Pus’te nek ležim, gdje i padoh. Prah
Nek zubma grizem. I ko crv nek plazim.
Dostojan nisam stopama da gazim
Njegovim. Malo ljudima ja dah.

Ni ljubit znah ni trpjet kao Bog.
Prod’te ko vojska preko t’jela mog!

VIII. Žene
O vi, što, dobre, nikoste ko cvjeće
Na kamenju i trnju moga puta,
Ne plačite! – I moja bol će ljuta
U sjajnu zraku stvoriti se sreće,

Kad ćete jednom lice gledat moje
U vedrim očima male djece svoje.

IX. Treći put pod križem
Poduprite me! – Već je blizu vrh.
Šibajte! Snažno! Bol će t’jelo dići.
I žeđa moja k vrućima će stići,
Što duši daju svih blaženstva srh.

Kad tu, već stigoh, oh, moram i jâ
Da ispijem svoj pehar… sve do dna

X. Raspinjanje
Moje su ruke ko dva mrtva krila.
Moje su noge ko dv’je suhe grane.
Bat bije; ekser prodire. Al rane
Ne osjeća ni put, ni kost, ni žila.

I bolovi me izdaše već svi.
– Ni trpjet ne znam, Bože, kao ti!

XI. Napitak
Na križ svoj pribit, žedan viknuh: – Vode!
A spužva nešto ižme mi na usta.
Kiselo, gorko to je piće. – Susta
Dah. Na dnu grla ko da trn me bode.

Žuč neku gutam. – Oh, to moj je med.
Al stvoren sav u ocat i u jed.

XII. Smrt
Napokon! – Eto: sad se na me ruši
Nešto ko na žal uzburkani vali.
U rani ekser kao vatra pali.
U t’jelu led; a strah i bol u duši.

O Hriste, u čas zadnjeg hropca mog
Milost mi kapnu: trunak bola tvog.

XIII. Skidanje s križa
Za t’jelo svoje više ne znam. – Sada
I duši tvrdi čvorovi se dr’ješe.
Sve zlo, što u me usadeno bješe,
Ko suho lišće s mrtve grane, pada.

Niz drvo klizim. – Al ja ne znam reći,
Da l’mi je u grob il u zipku leći.

XIV. U grobu
Hriste, sad znam, što bješe tvoja žrtva.
dah tvoj je prošo i vrh ljudskih raka.
Ističe Sunce iz leda i mraka.
Duh moj se budi, kad je put već mrtva.

Preda mnom nešto lebdi, nešto s’jeva.
Gore, na grobu, Andel sjedi. – Pjeva.

Iz spisa "Turinsko platno", Josipa Marcelića, prezbitera

Evanđelja i Turinsko platno

Izvješća evanđelja o Isusovoj muci imaju mnogo upadnih sličnosti s podacima na Turinskom platnu. U iznošenju tih sličnosti uglavom ćemo slijediti proučavanja i analize mons. Giulia Riccia, koji se posvetio detaljnom proučavanju tih sličnosti.
Promotrimo posebice: bičevanje, krunjenje trnovom krunom, križni put na Kalvariju, razapinjanje, agoniju na Križu i pokop.
1. Bičevanje
Isus je prorekao svoje bičevanje i razapinjanje: "Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt i predati poganima da ga izrugaju, izbičuju i razapnu..." (Mt 20,18-19; usp. Mk 10,32-34; Lk 18,31-32).
Dobro je istaknuti da su prema rimskom kaznenom zakonu bičevanje i razapinjanje bile dvije odijeljene kazne. Pilat je doista namjeravao Isusa dati bičevati i zatim ga pustiti (usp. Lk 23,32), ali su stvari tekle tako da je on poslije bičevanja osudio Isusa na razapinjanje.
Turinsko platno jasno nam pokazuje kako je Isus najprije bio bičevan, a zatim razapet. To je jedinstveni slučaj poznat u povijesti Rimskoga carstva. Istina je da su osuđeni na razapinjanje putem do stratišta bili bičevani, ali to nije bila zasebna kazna nego popratna, putem do mjesta razapinjanja. Isus je međutim bio posebno bičevan. Pilat se je na tome mislio zaustaviti. Međutim, kasnije je slijedila kazna razapinjanja kao nova dodatna kazna.
2. Krunjenje trnovom krunom
Sveti Ivan nam kaže: "Staviše mu na glavu vijenac od trnja" (Iv 19,2). Stručnjaci iz rimskoga prava jednodušni su u tome da je krunjenje trnovom krunom bilo strano rimskom kaznenom zakoniku: nigdje drugdje u povijesti Rima ne nalazimo da je ikoji razapeti bio okrunjen trnovom krunom, osim Isusa Krista.
Čini se da su vojnici svojom inicijativom, iza kako im je Pilat predao Isusa da ga bičuju, došli na misao da ga okrune trnovom krunom, jer su čuli da se on pravi kraljem (Iv 18,37). Pilat im zacijelo nije prigovorio na toj "domišljatosti", pogotovo ne kasnije kada mu se narod počeo prijetiti da će ga tužiti caru u Rim.
Turinsko platno jasno nam očituje daje Čovjek s Platna bio okrunjen trnovom krunom, koja je zahvaćala čitavu glavu: to je bila trnova kapa, jer na glavi ima mnoštvo potočića krvi; potočići krvi na zatiljku većinom teku ulijevo, što upućuje na to da je Razapeti s Platna držao glavu pretežno nagnutu ulijevo.5 Značajan je potočić krvi na čelu u obliku slova "epsilon".
3. Nošenje križa i padovi pod križem
Osuđenima na razapinjanje u Rimu i Jeruzalemu, u Isusovo vrijeme, vezivali su na pleća poprečnu gredu križa (patibulum) i on ju je nosio na mjesto smaknuća. Ona bi se na razne načine pričvrstila na okomitu gredu koja je već bila učvršćena u zemlju. Očekivati je, daje tako i Isus nosio svoj križ.
Prema evanđeljima Isus je nosio svoj križ na mjesto zvano Golgota (Iv 19,17). Turinsko platno nas upućuje na to daje doista tako bilo i s Čovjekom s Platna. Naime, na desnoj i lijevoj strani pleća zapažaju se dosta raširene rane, koje su se stopile u određenom stupnju s udarcima bičeva, a nastale su pod teretom nošenja križa.
Za očekivati je, da će pri takvom nošenju križa doći do padova osuđenika. Pogotovo ako imamo na pameti da su dvojica razbojnika na putu na Kalvariju bila bijena bičevima, kako je to bio običaj kod Rimljana. Isus nije na tom putu bio bijen bičevima, jer je već ranije bio posebno bičevan.
Bilo je dovoljno da netko od trojice osuđenika potegne patibulum više ulijevo ili udesno i da tako poremeti ravnotežu ostalih, posebno Isusa, koji je bio izmučen bičevima i trnovom krunom, i tako prouzroči njegov pad. Budući da su mu ruke bile svezane uz patibulum, nije se imao čime pridržati pri padu, nego je udarac bio čitavim tijelom i licem o tlo.
Tradicija nam govori o više Isusovih padova pod križem na njegovu putu prema Kalvariji. U prilog višestrukog Isusovog padanja pod križem i njegove posvemašnje iscrpljenosti govori i evanđeoski podatak o tome da su vojnici prisilili Šimuna iz Cirene da ponese Isusov križ na Kalvariju (Lk 23,48).
I ovdje su vojnici, čini se, učinili iznimku pravilu pri razapinjanju. Ako bi, naime, osuđenik umro na putu, noseći križ, proces bi time bio završen. Međutim, ovdje vojnici žele da Osuđenik dođe na Kalvariju i da na križu umre. Zato prisiljavaju Šimuna Cirenca da ponese Isusov križ.
Turinsko platno upućuje na to daje Raspeti s Platna vjerojatno više puta pao pod svojim križem. Na to ukazuju slijedeći tragovi: težak udarac na lijevom koljenu; veoma natečena lijeva obrva i jabučica lijevog lica. Moglo je to biti zajedno s padom na lijevo koljeno. Rukama se nije mogao dočekati i pao je svom težinom lijevog lica o tlo.
Velika oteklina na sredini čela i vjerojatno deformirana hrskavica u sredini nosa, također upućuje na udarac licem o tlo. Oteklina oko čitavog desnog oka opet svjedoči o novom padu licem o tlo.
Prema mons. Ricciju Čovjek s Platna je na svom križnom putu pao barem tri puta.
4. Razapinjanje i agonija na križu
Prema izvješćima evanđelja Isus je bio raspet na križ. Ivan govori o ranama od čavala na rukama (Iv 20,25.27). Stoga, zaključujemo da su i noge bile čavlima pribijene o križ. Na Turinskom platnu možemo uočiti daje Raspeti bio pribijen čavlima, i to u zapešću. To potvrđuje i činjenica da je čavlom prekinut nervus medianus, što je Raspetom prouzročilo veliku bol, i učinilo daje palac upao prema dlanu ruke, jer taj živac upravlja palcem, te palac nije ostao na Slici na Platnu.
Tako se dogodilo na lijevoj i desnoj ruci. Tragovi rana na nogama upućuju na to daje Raspeti s Platna bio pribijen na nogama s jednim čavlom, tako da je jedna noga stavljena preko druge. Prema studiji mons. Riccija desna noga je ležala na drvu križa, a lijeva je bila stavljena iznad nje i jednim su čavlom pribijene uz drvo križa.
Ivan izričito kaže u svom evanđelju da Isusu nije prebijena nijedna kost, da se tako ispuni proroštvo (Iv 19,33-36). Zanimljivo je primijetiti da su prema Turinskom platnu čavli prošli kroz ruke i kroz noge Raspetoga na mjestima gdje nema kostiju, te nisu slomili nijedne kosti, što inače Ivan kaže za Isusovo razapinjanje.
Prema evanđeljima Isus je ostao n a križu oko 3 sata, od šeste do devete ure (što znači od 12,00 do 15,00) (Lk 23,44). Prema Turinskom platnu Raspeti je na Križu mijenjao položaj tijela.
To je posebno vidljivo iz različitih usmjerenja potočića krvi koji su tekli iz rana na rukama . Bilo je to veoma bolno uzdizanje Raspetoga kada je sva težina tijela visila na čavlima ruku. I upirući se o čavao u stopalima uspio se je uspraviti koliko su mu mogućnosti dopuštale.
Bolan je također bio i stav klonulosti kada mu je prijetilo gušenje. Nije li se Isus upravo tako uza sav napor uspio uzdignuti da bi do kraja izvršio volju Očevu i tada izrekao svoju zadnju riječ: "Dovršeno je!", prignuo glavu i predao duh?! (usp. Iv 19,30).
5. Pokop
Evanđelja nas izvješćuju o pokopu:
"Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne" (Mt 27,57-58).
"A dođe i Nikodem - koji je ono prije bio došao Isusu noću - i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop. A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa" (Iv 19,39-42).
"Subota je svitala" (Lk 23,54). (Usp. Mt 27,57-59; Mk 15,42-46; Lk 23, 50-53; Iv 19,38-40).
Budući da je Josip pred večer pristupio Pilatu i zamolio tijelo Isusovo, vrijeme je njemu i Nikodemu bilo veoma kratko za Isusov pokop: trebali su kupiti platno za ukop i dragocjene pomasti, skinuti tijelo Isusovo, donijeti ga do groba, oviti i položiti u grob, te staviti kamen n a otvor groba.
"A Marija Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu" ( Mk 15,47; usp. Mt 27,61; Lk 23,55).
Turinsko platno o pokopu:
Prema židovskim običajima osuđeniku se nije dodijeljivao poseban grob, nego bi bio sahranjen u zajedničku grobnicu. Prema rimskom zakonu tjelesa osuđenika su se mogla dati onima koji su ih tražili. To je vrijedilo i u Jeruzalemu. Na taj zakon se je pozvao Josip Arimatejac i Pilat mu je dao tijelo Isusovo (Iv 19,38).
Isus je ovijen u novo, skupocjeno platno. To očituje bogatog čovjeka, kakav je bio Josip iz Arimateje, koji je bio Isusov prijatelj i koji je nabavio takvo dragocjeno platno za Isusa i tako mu iskazao posljednju počast.
Čovjek s Platna je sahranjen posve gol, kako nam to jasno pokazuje slika. To se slaže s evanđeoskim izvješćima da su haljine Isusove pripale vojnicima, te više nije imao svojih haljina. Stoga je Josip iz Arimateje i kupio veliko platno koje je posve ovilo Isusovo tijelo i služilo mu ujedno kao haljina.
Tijelo Raspetoga s Platna pokopano je na brzinu, a da nije oprano, s nakanom da se naknadno, po suboti, obavi dostojan uobičajeni obred sahrane. Turinsko platno upućuje na to da tijelo Raspetoga nije bilo oprano, što se vidi iz mrlja krvi na licu, na glavi i po tijelu, kao i na to da je obred pokopa obavljen na brzinu.
O suboti navečer i nedjelji ujutro. Evanđelja izvješćuju:
"Sutradan, to jest dan nakon Priprave, sabraše se glavari svećenički i farizeji kod Pilata..." (Mt 27,62) i Pilat im je dozvolio da stave stražu na grob (Mt 27,62-66).
"Kad prođe subota, Marija Magdalena i Marija JakovIjeva i Saloma kupiše miomirisa da odu pomazati Isusa" (Mk 16,1).
Žene, ne znajući za novu odredbu Pilata i za stražu na grobu, pripremile su dragocjene pomasti i otišle na grob da pomažu Isusa, da mu pruže dostojan ukop koji nisu mogle u petak navečer. One nisu znale za stražu na grobu. Idući same na grob pitale su se tko će im odvaliti kamen s groba (Mk 16,3-4).
"Prvoga dan a u tjednu, veoma rano, dođoše (žene) n a grob s miomirisima što ih pripraviše" (Lk 24,l).
"Vi se ne bojte! Ta znam: Isusa Raspetoga tražite! Nije ovdje! Uskrnu kako reče: Hajde, vidite mjesto gdje je ležao..." (Mt 28,5-6; usp . Dj 2,29-32).
"Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubru s koji bijaše n a glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu" (Iv 20,6-7).
Turinsko platno:
Ono nam svjedoči o velikom komadu platna u koje je bilo umotano tijelo Raspetoga. Tragovi na Platnu otkrivaju nam: da mrtvo tijelo Raspetoga nije ostalo dugo umotano u Platno, jer na njemu ne nalazimo nikakvih tragova raspadanja; da se mrtvo tijelo Raspetoga moralo na jedan neobičan način odijeliti od Platna, jer tragovi rana nisu nimalo povrijeđeni. Kada bi naime Platno bilo otrgnuto od tijela, otisci bi rana na Platnu bili povrijeđeni.
Znanstveno nemamo stopostotnog dokaza daj e slika s Turinskog platna slika tijela Raspetoga Isusa koji bi u tom Platnu bio položen u grob.
Međutim, ima mnogo podudaranja, kako smo vidjeli, između evanđeoskih izvješća o Isusovoj muci, smrti i pokopu, koji odgovaraju podacima s Turinskog platna. Stručnjaci su na temelju tih podudarnosti po računu vjerojatnosti pokušali izračunati kolika je vjerojatnost da je to slika Isusovog tijela, a kolika je vjerojatnost da bi to mogla biti slika nekog drugog čovjeka, raspetog od Rimljana a pokopanog po židovskim običajima.
Taj račun vjerojatnosti je moguće sprovesti, jer se Isusovo razapinjanje i pokop razlikuju u značajnim pojedinostima s obzirom na redoviti način kako su Rimljani običavali razapinjati osuđenike i kako su Židovi običavali pokapati svoje mrtve.
Isusov slučaj bio je nešto izvanredno, sasvim neobično: bio je razapet, okrunjen trnovom krunom, čavlima pribijen na križ, bok mu je na križu proboden, a nisu mu slomljeni golijeni; pokopan je s velikom pažnjom, ali nije dovršen sav obred sahrane; njegovo tijelo je odijeljeno od Platna a da se nije raspalo.
Budući da poznamo rimske i židovske običaje na ovom području, po računu vjerojatnosti možemo izračunati kolika je vjerojatnost da bi dva čovjeka mogla biti razapeta i pokopana na ovaj način.
Koliko je nevjerojatno da će se nešto takvo zbiti, toliko je vjerojatno da je Turinsko platno upravo Platno u koje je bilo umotano mrtvo Isusovo tijelo.

Iz Crkva u svijetu , Vol. 28 No. 4, 1993.