PONIZNOST

I. PONIZNOST I NJEZINI STUPNJEVI
Biblijska poniznost u prvom redu je skromnost koja je oprečna taštini. Ako nije nerazumno pretenciozan , skroman čovjek ne pouzdaje se sam u sebe. Poniznost, suprotnost ohosti (vidi-- >oholost) , mnogo je dublja; ona je stav grešnog stvora pred Svemogućim i tri puta Svetim; ponizan čovjek priznaje da je od Boga primio sve što ima (1 Kor 4,7), da je sluga nekoristan (Lk 17,10), sam po sebi je ništa (Gal 6,3), čak i grešnik.
Tog poniznika koji se otvara njegovoj milosti, Bog će proslaviti (Izr 15,33). Još neizmjerno dublja od toga jest poniznost Kristova koji nas svojim poniženjem spašava i poziva svoje učenike da s ljubavlju služe svojoj braći (Lk 22,26), kako bi se tako u svima proslavio Bog (1 Pt4,10).

II. PONIZNOST BOŽJEG NARODA
Izrael se naučio poniznosti ponajprije doživjevši svemoć svojega Boga koji ga spašava. On proživljava to iskustvo spominjući Božja djela u svom bogoslužju koje je škola poniznosti; hvaleći Boga Izraelac slijedi poniznost Davida koji je plesao pred kovčegom (2 Sam 6,16.22) da hvali Boga kome sve duguje.
Poniženja kroz izgnanstvo, poraze, bolesti dovela su Izraelski narod do svijesti o stvarnoj nemoći čovjeka i o bijedi grešnika koji se odijeli od Boga. Tako čovjek biva potaknut da se vrati Bogu raskajana srca (Ps51,19), u poniznosti koja proizlazi iz posvemašnje ovisnosti i poučljivosti pune pouzdanja...
U SZ uzori poniznosti su Mojsije , najskromniji od ljudi (Br 12,3) i tajanstveni Sluga koji svojom poniznom poslušnošću sve do smrti , ispunjuje naum Božji (Iz 53,4-10). Po povratku iz izgnanstva proroci i mudraci propovjedaju poniznost. Svevišnji boravi s onim čiji je duh skroman i srce raskajano (Iz 57,15; 66,2). Nagrada je poniznosti strah Gospodnji (vidi -- > Strah Božji) , bogatstvo , čast i život (Izr 22,4). Što si veći , većma se ponizi, da nađeš milost u Gospodina (Sir 3,18 usp. Dn3,39)

III. PONIZNOST SINA BOŽJEGA
Isus je ponizni Mesija kojeg je navjestio posljednji prorok Zaharija. Mesija će biti ponizni kralj , on će ući na Sion (vidi -- > Sion) jašući na magaretu (Zah 9,9; Mt 21,5). On je Mesija poniznih koje proglašava sretnim ( (Mt 5,5; Ps 37,11), On blagoslivlje djecu i stavlja ih kao uzor, govori da se samo malenima Bog objavljuje i da su oni jedini koji će ući u Kraljevstvo (Mt 11,25;18,3..). Isus zove u svoju školu u kojoj je on učitelj krotka i ponizna srca (Mt 11,29).
No taj Učitelj nije samo čovjek; On je Gospodin koji je došao spasiti grešnike uzevši tijelo slično njihovu (Rim 8,3). Ne ide za svojom slavom (Iv 8,50), već se dotle ponizuje da pere noge svojim učenicima (Iv 13,14 ); On koji je jednak Bogu izništava se dotle da umire na križu (vidi -- > Križ) radi našeg otkupljenja (Fil 2,6; Iz 53; Mk 10,45).
U Isusu se očituje ne samo Božanska moć, bez koje nas nebi bilo , već i Božanska ljubav, bez koje bismo propali (Lk 19,10). Ta poniznost („znak Kristov“ – kaže sveti Augustin) jest poniznost Sina Božjega , poniznost ljubavi (vidi --- > Ljubav). Treba krenuti putem te nove poniznosti i vršiti novu zapovjed ljubavi (Ef 4,2; 1 Pt 3,8). „Gdje je poniznost , tu je ljubav „ – kaže sveti Augustin. U nizu plodova duha (vidi -- > Duh Božji) , Pavao stavlja poniznost uz bok vjeri (Gal 5,22 i sl.); te dvije vrline zapravo su povezane , jer su obje stavovi otvorenosti prema Bogu, podložnosti pune pouzdanja pred njegovu milošću i riječju.

IV. BOŽJE DJELO U PONIZNIMA
Bog gleda ponizne i sagiba se nad njih (Ps 138,6; 113,6...); oni se diče svojom slabošću ( 2 Kor 12,69), otvaraju se Njegovoj moćnoj milosti , koja u njima ne ostaje jalova (1 Kor 15,10). Ponizni ne dobivaju samo oprost grijeha (Lk 18,14), već se mudrost Svevišnjega rado očituje preko poniznih koje svijet prezire (1 Kor 1,25.28.)
Kakva li je poniznost onoga kojeg šalje Gospodin da mu pripravi put i koji ne želi drugo no da nestane (Iv 1,27; 3,28 ..) A poniznu Djevicu koja samo želi služiti Bogu, Bog je učinio majkom svoga Sina, našeg Gospodina (Lk 1,38.43). Onaj koji se ponizuje u kušnji pod svemoćnom rukom Boga svake milosti i koji sudjeluje u poniženjima Krista raspetoga (vidi -- > „Duhovne vježbe „ sv. Ignacija Loyolskog o Tri vrste poniznosti), toga će , kao i Isusa, Bog uzvisiti kada dođe njegov čas i on će biti dionik slave Sina Božjega (Mt 23,12; Frim 8,19; Fil 2,9 ...).
Zajedno sa svim poniznima, on će vječno pjevati svetosti i ljubavi Gospodina koji je učinio u njima velike stvari (Lk 1,46-53; Otk 4,8-11). U SZ Božja riječ vodi čovjeka k slavi putem ponizne podložnosti Bogu, njegovu Stvoritelju i Spasitelju. U NZ Božja Riječ postaje tijelom da bi čovjeka povela na vrhunac poniznosti koji se sastoji u tom da se Bogu služi u ljudima, u poniženju iz ljubavi prema proslavljanju Boga spašavajući ljude.

Veliki je čin poniznosti vidjeti kako nas okrivljuju,
a da nismo krivi, i šutjeti,
a i veliko nasljedovanje našega Gospodina
koji je preuzeo naše krivice.

Iz spisa Pismo 123. - sestri Leoniji 1895.:
Sjećaš se, možda, kako sam se nekada
radovala da se nazivam
'igračkom u Isusovim rukama'.
Mogu ti reći i danas
da sam sretna da se tako nazovem,
ali sada mislim da Božansko Dijete
posjeduje mnoge duše,
pune uzvišenih kreposti,
koje se nazivaju njegovim igračkama.
Pritom mi je došlo da pomislim
da su one luksuzne igračke,
dok je moja siromašna duša
mala igračka bez vrijednosti.
Ali da se utješim, rekla sam
sama sebi da se djeca često zabavljaju
igračkama koje slobodno mogu pustiti
ili uzeti, pokidati ili poljubiti,
dok to ne čine s onim igračkama
koje su veće vrijednosti;
tih se jedva usuđuju dodirnuti.
To me je razveselilo da sam siromašna i
da želim biti siromašna svaki dan
sve više da bi se Isus mogao zabavljati,
igrajući se sa mnom...

Iz spisa Pismo 181. - majci Agnezi:
Da znate kako 'zrnce pijeska'
želi biti svedeno na ništa,
nepoznato od svih stvorenja,
siromašno i maleno;
ne želi ništa više osim zaborava!...
Ne želi čak ni prezir ni uvrede;
bila bi to prevelika slava
za zrnce pijeska.
Da bi se, naime, moglo prezirati,
treba da bude vidljivo,
ali ja želim zaborav...
Da, želim biti zaboravljena,
i to ne samo od stvorenja,
nego i od same sebe;
željela bih biti tako svedena na ništa
da nemam ni jedne želje...
Slava Isusova, to je sve što želim!
Moju slavu predajem Njemu i ako izgleda
da me i On zaboravlja, neka Mu bude!
On je slobodan to učiniti
jer ne pripadam sebi, već Njemu.
Brže će se On umoriti ostavljajući
mene da čekam,
nego ja u očekivanju Njega.

Poniznost, nizak, slatki korijen,
iz kojeg potječu sve nebeske vrline.

Tako i poniznost tjera Sotonu
i u nama čuva darove Duha Svetoga,
pa su svi sveci, a osobito Kralj Svetih i Njegova Majka
među svim ćudorednim krepostima
uvijek najviše štovali i cijenili upravo ovu.
Uistinu, ništa nas pred Njegovim milosrđem
ne može više poniziti
nego mnoštvo Njegovih dobročinstava,
kao što nas ništa ne može više poniziti
pred Njegovom pravdom nego množina naših grijeha.
Pogledajmo što je sve On učinio za nas,
a što smo sve mi učinili protiv Njega;
kao što potanko pretresamo svoje grijehe,
tako potanko pretresimo i Njegove milosti.
Ne treba se bojati da ćemo se uobraziti
zbog onog što je Bog učinio nama,
budemo li spoznali da nije od nas ono što je u nama.
Što je dobro u nama a da nismo primili?
Pa ako smo primili, zašto da se oholimo?

Čovjek ponekad mora učiniti
nekoliko koraka unatrag
kako bi bolje skočio naprijed.
Često sam se divio izvanjskoj pokornosti
sv. Ivana Krstitelja,
koji je tako dugo ostao u pustinji,
posve blizu našega Gospodinu
a da se nije žurio vidjeti ga, čuti, slijediti.
Znao je da načinom na koji živi
zapravo najbolje služi Gospodinu...

Predočite sebi da vidite sv.Josipa i
presvetu Djevicu prije njezinog porođaja
kako dolaze u Betlehem i
posvuda traže konačište,
a nikoga ne pronalaze
tko bi ih htio primiti...
O, kolikom preziranju naslada
ovog svijeta nas je poučio
Božanski Otkupitelj!

Iz spisa Pismo gospođi De la Flechere:
Budite strpljiva sa svima
a naročito sa samom sobom.
Nemojte se, hoću reći,
uzrujavati zbog svojih nesavršenosti.
Nakon pada imajte uvijek hrabrosti ponovo ustati.
Vrlo sam radostan što svakog dana
počinjete od početka.
Nema boljeg načina da se postigne savršenost
u bračnom životu od toga
da se uvijek počne od početka,
nikad ne misleći da se dovoljno učinilo.

Iz spisa G.Tissot - Umijeće kako u duhovnom životu
izrabiti vlastite pogrješke:
Budite mimi i blago podnosite
vaše male nesavršenosti.
Dali ste se Bogu bez pridržaja i
On će vas sigurno dobro voditi.
Ako vas ipak ne oslobodi
tako brzo od nesavršenosti,
On to čini zato da bi vas oslobodio postepeno,
kako biste od toga imali više koristi,
te da se dugotrajnije vježbate u poniznosti,
da biste tako bili dobro u njoj ukorijenjeni.

Sv.Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567.-1622.)

Iz spisa G.Tissot - Umijeće kako u duhovnom životu
izrabiti vlastite pogrješke:
Tko teži čistoj Božjoj ljubavi,
mora imati više strpljenja
sa sobom nego s drugima,
a da postigne savršenost,
treba prije svega podnositi
vlastitu nesavršenost.
Kažem zato da je podnosite mirno,
nipošto ne zato da je volite i
da vam bude draga.
Poniznost se hrani tim trpljenjem.

Sv.Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567.-1622.)

„Spontano prigrliti ponižavanje nije uvijek
i u svakom slučaju praksa poniznosti,
jer poniznost kao vrlina ne čini ništa nepromišljeno.
Stoga nije poniznost nego ludost
prigrliti svako i bilo kakvo ponižavanje.
Ali onda kada nas vrlina potiče na to da neko djelo učinimo,
na poniznost spada ne pobjeći od njega,
primjerice ne odbiti neki nemio posao...

Gospodin pravi sebi stan u dušama poniznih,
jer srca su oholih puna besramnih strasti.
Ništa više ne jača strasti od bahatih misli;
ništa tako brzo ne iskorjenjuje korov u duši kao blažena poniznost.

„Poniznost je jamstvo čistoće,
a najveća je prijetnja čistoći podcjenjivanje opasnosti.
Kada osoba samouvjereno tvrdi kako neće pasti,
riječ je o gotovo nepogrešivom znaku njezina pada
i velikoj povredi njezine duše.“

Kada ti netko s odobravanjem i laskanjem kaže:
"Odličan si, nema ti premca...", moraš mu odgovoriti:
"Nije tako , neznalica sam ,
po sebi ne posjedujem ništa,
nego častim svoga nebeskog Oca.
Njemu pripisujem sve,
Njemu zahvaljujem jer je On izvor svake mudrosti,
svake moći i znanja."

Nemojmo se zavaravati.
Ako nemamo poniznosti, nemamo ništa.

Iz spisa J.Antolović, Svećenički svibanj, 1971.:
Kad smo sve dali za našeg Gospodina i
kad Mu više ništa nemamo dati,
tada stavljamo ključ za vrata i
tiho se udaljujemo.

Po poniznosti Gospodin dopušta da Ga osvojimo
kako bi učinio sve što tražimo od njega.

Poniznost ne uznemirava, niti uzbuđuje,
niti zbunjuje dušu, koliko god velika bila;
naprotiv, donosi mir, zadovoljstvo i spokoj.
Iako čovjek, videći da je ništavan jasno
spoznaje da zavređuje biti u paklu,
pa se oneraspoloži i učini mu se da su ga s pravom svi trebali prezreti,
te se gotovo i ne usuđuje tražiti milosrđe,
ako je poniznost prava ova bol donosi sa sobom
blagost i zadovoljstvo, tako da i ne bismo htjele biti bez nje.
Ne uznemiruje, niti steže dušu;
dapače, širi je i osposobljava da više služi Bogu.

Cijela građevina duhovnog života
svoje temelje gradi na poniznosti,
a kad oni nisu zaista i stvarno prisutni,
onda Gospodin neće htjeti –
ponajprije radi vas samih –
graditi u visinu
kako se ne bi sve urušilo.
Kako biste, sestre, gradile dobre temelje,
morate težiti tomu da budete
najmanje među svima i svima služiti.
Morate tražiti kako i na koji način
možete usrećiti ostale i služiti im.
Što tada činite, u biti
više činite za sebe nego za njih;
jer tu postavljate tako čvrsto kamenje,
da se kula neće urušiti.
Ponavljam: samom molitvom i razmatranjem
nećete moći postaviti vaše temelje.
Ako se ne vježbate u krepostima
i ako ne ustrajete u njima, ostat ćete patuljci.

Iz spisa »Duhovna tvrđava«:
Podlažem se sudu vrlo učenih osoba,
koje su mi naložile da pišem.
Neka se znade, da, ako mi se potkrade
nešto što se ne slaže s
naučavanjem katoličke i rimske Crkve,
da to neće biti iz himbe,
nego iz neznanja, budući da sam,
po Božjoj milosti, bila, jesam i bit ću
uvijek podložna sv. Crkvi...

Iz spisa Moj život:
Ne bi bilo dobro da se neka slaba i
bolesna osoba upusti u puno
postova i stroge pokore. (...)
Ali mislim kako se možemo potruditi,
uz pomoć Božju, da osjećamo
veliki prijezir prema svijetu,
da ne držimo do časti,
da ne budemo navezani na imetak.

Poniznost i zlopaćenja oslobađaju čovjeka od svakog grijeha:
jedno odsijeca duševne,
a drugo - tjelesne strasti.

Iz Pravila sv.Bendikta :
Prvi je korak poniznosti poslušnost bez otezanja.
Ona dolikuje onima kojima ništa nije draže od Krista.
Zbog svete službe što su je zavjetovali,
ili od straha pred paklom,
ili radi slave vječnog života čim starješina nešto naredi,
oni ne znaju ni za kakvo oklijevanje
već to izvrše kao da je božanska zapovijed.
O takvima Gospodin kaže: Čim uhom čuje, on me posluša.
Slično kaže i učiteljima: Tko vas sluša, mene sluša.
Takvi, dakle, sve svoje ostavljajući odmah
i svoju napuštajući volju,
smjesta ispražnjenih ruku i svoj posao ostavljajući nedovršenim,
spremnim se korakom poslušnosti žure djelom
izvršiti glas onoga koji zapovijeda.

Iz Pravila sv.Benedikta, 6. poglavlje, O šutljivosti
Činimo što kaže prorok:
"Odlučio sam: Čuvat ću put svoj da ne sagriješim jezikom;
postavih stražu svojim ustima.
Zamukoh, ukrotih se, mučah i o dobru."
Ovdje prorok pokazuje da ponekad treba iz ljubavi prema šutljivosti
odustati od dobrih razgovora,
pa toliko više moramo izbjegavati zlo govorenje radi kazne za grijeh.
Zato, zbog važnosti šutnje,
savršenim se učenicima rijetko dopušta da govore,
pa radilo se i o dobrim, svetim i poučnim besjedama.
Pisano je naime: "Obilje riječi ne biva bez grijeha."
I na drugom mjestu: "Smrt i život u vlasti su jezika."
Govoriti, naime, i poučavati dolikuje učitelju,
a učeniku se pristoji šutjeti i slušati.

Poniznost je jedino što đavao ne može oponašati.

Ovo je najveća i najkorisnija pouka:
dobro poznavati i prezirati samoga sebe.
Do sebe ništa ne držati,
a o drugima uvijek dobro i uzvišeno misliti,
to je velika mudrost i savršenstvo.
Kad bi vidio drugoga očito griješiti
ili kakvu tešku stvar počiniti,
ipak se ne bi smio smatrati boljim od njega;
jer ne znaš kako ćeš dugo moći ustrajati u dobru.
Svi smo slabi,
ali ti ne smiješ nikoga smatrati slabijim od sebe.

Poniznost, ponizno pokoravanje Volji Božjoj
temelj je svim ostalim krepostima;
na njoj mora počivati zgrada našega unutarnjeg života.

Gledat ću ponizno vršiti Božju volju,
da ne budem odviše pohlepan za znanjem.

Htio bih biti ponizan!
Silno ponizan!
Svu onu prirođenu oholost uništiti
i ponizno težiti za istinom,
samo zbog te same istine.

Iz spisa Dnevnik, 14.I.1916.:
Sam bih sebi priznao grijehe,
a kad mi drugi napomene , ja se ljutim,
umjesto da sam mu zahvalan.
Onda ona težnja za religijskom
reformom svijeta, još više neka
težnja u meni da se uzoholim.
Može čovjek biti ponosan,
jer zna što je istina;
nu tu se uvijek pomišlja na trijumf i
kako ću ja na kraju imati pravo,
umjesto da se zgadim i priznam
da nije ništa moja zasluga,
nego da se pokoravam Istini koja je pobijedila.
Često se treba poniziti i onda će čovjek
istom biti na svome mjestu.

Poniznost je blago,
tako dugo dok ono ostaje skriveno,
a ta vrlina je sigurna i spasonosna
ako ostaje skrivena, tajna.

Budi ponizan i gdje god
nađeš sebe, ostavi sebe...

Pastor, 27, 1 (mandatum 2, 1):
Drži se u jednostavnosti i budi nevin i
bit ćeš poput male djece
koja ne poznaju razaralačko zlo
što razara život ljudi....

De beatitudinibus, oratio 1 :
Utjelovljena Riječ zove »siromaštvom u duhu«
dragovoljnu poniznost ljudskog duha
i njegovo odricanje,
a Apostol nam daje za uzor
siromaštvo Božje kad kaže:
»Radi vas posta siromašan« (2 Kor 8, 9).

Iz In Matthaeum homilia :
Promatrajte kako nas [Isus Krist] uči biti poniznima,
očitujući nam kako naša krepost
ne ovisi samo o našem nastojanju,
nego i o milosti Božjoj.
On ovdje zapovijeda svakom vjerniku
koji moli da to čini općenito za cijelu zemlju.
On, naime, ne kaže:’Budi volja tvoja’
u meni ili u vama, nego ‘po svoj zem lji’:
i to zato da zabluda bude otklonjena,
a da zavlada istina,
da mana bude uništena,
a procvjeta krepost i
da se zemlja više ni u čemu ne razlikuje.

Iz Vayikra Rabbah, cap. 1, 5 :
Moje poniženje je moje uzvišenje;
moje uzvišenje je moje poniženje...

Iz Pirkei Avot 1:10 :
Volite posao,
a ne divite se službenim položajima i
nemojte se previše upoznavati s vladajućom moći.

Iz Pirkei Avot 1:13 :
Tko želi uzveličati svoje ime, uništit će ga.

Iz Pirkei Avot 2:8 :
Ako si naučio mnogo Tore,
ne laskaj sebi zbog toga,
jer si za ovu svrhu stvoren.

Iz Pirkei Avot 4:10 :
Smanjite svoje poslove i
umjesto toga se bavite Torom,
i budite poniznog duh pred svima..

Iz Talmud, knjiga Taanit 7 :
Kao što voda bježi od visina i
teče nizinom,
tako i mudrost ostaje samo kod poniznih...

Iz Duhovnog dnevnika :
Daj mi jakost kreposti čistoće.
Daj da moje srce,
koje sam Ti darovao kod subđakonata, i
koje Ti sada opet prikazujem,
bude sve [cijelo] Tvoje.
Daj da ja mogu podložiti razumu svoje zle pohote,
i svoj razum Tebi, Bože moj.
Daj mi duh mrtvljenja i požrtvovnosti i poniznosti.
Iskrenost daj da mi bude vodilicom, i
opreznost čuvaricom.
Druga dužnost jest – poslušnost!
Daj mi krepost, da drage volje i
u svemu podložim svoju volju i
svoj razum zapovijedima Tvojim, Bože, i
Tvojih namjesnika i mojih poglavara.

Da napišem nešto o poniznosti?
Iz dna duše iznosim ovo:
Provodimo vrlo intiman život
sa našim Spasiteljem Isusom Kristom
i On će nas od časa do časa,
u konkretnim slučajevima,
poučiti, što je poniznost.
"Učite od mene ..."

Kad od molitve ustanem u svojim očima
ponižena i postiđena -
to je Njegova pouka,
Njegova velika milost.
Vječna Mu hvala!
Da, On, naš Božanski Učitelj,
uz pouku daje i svjetlosti i jakosti.
Provodimo taj u svakom pogledu
tako nam potrebni pouzdani,
intimni život s Isusom Kristom.

Iz spisa Majka Klaudija 1875—1952.:
Sva sam ponižena,
ali sam sretna;
ja neću ništa drugo
doli volju Božju.

Hoću li, Gospodine,
uspjeti učiniti nešto
za Te ovdje na zemlji […].
Moje su snage neznatne i sposobnosti male […].
Što bih napravio kad bih imao
dva, tri ili četiri života na raspolaganju?
Opet premalo!

Želim se podložiti Božjoj volji i
učiniti da Njegova volja bude moja...

Iz Dnevnika :
Živjeti samo za Boga,
tj. s mišlju usmjerenom na Njega,
odbacujući sve beskorisno.
Živjeti posve iščeznuvši za stvorenja,
ne govoreći ništa o samoj sebi,
ne dajući svoje mišljenje ni u čemu
ako me ne pitaju;
ne privlačeći nikakvu pažnju,
ni načinom govora ni smijeha,
ni izrazom lica,
ne govoriti o sebi niti da se ponizim,
jednom riječju,
da velika ništica nestane...

Iz Dnevnika :
Tijekom dana, vjerno čuvati tišinu i
ne razgovarati čak ni s našom Majkom
ako se ona meni prva ne obrati.

Iz Dnevnika :
Smatrati se uvijek bićem
vrijednim prezira i stvorenjima i Bogu
te radosno prihvaćati poniženja i
zaborave stvorenja i
Isusa ne obeshrabrujući se.

Iz Dnevnika :
Ne govoriti o duhovnim stvarima i
činiti kao da ništa ne znam niti razumijem.

Veoma dobro znam,
a to zna i svaka od mojih sestara,
da je ono što činimo,
manje od kapi u oceanu.
No bez te kapi
oceanu bi nešto nedostajalo.

Isuse, oslobodi me želje da me drugi ljube,
želje da me uzdižu, da me časte,
od želje da me hvale,
želje da me više vole od drugih,
od želje da se sa mnom savjetuju,
da budem slavna.
O Isuse, oslobodi me straha od poniženja,
straha od prezira, ukora, klevetanja,
od straha da me zaborave,
od straha da me vrijeđaju,
da mi se izruguju,
da me sumnjiče.

Iz spisa Il combattimento spirituale - Duhovni boj :
Spoznaja samoga sebe i
s njom najuže povezana poniznost,
neophodna je u duhovnom životu i
samo tako duša može ljudski i
kršćanski sazrijevati.

Iz Propovijedi za 2 korizmenu nedjelju :
Uzmi zadnje mjesto i biti ćeš uzvišen.
A oni koji se uzdižu biti će poniženi,
želi ono što je Bog želio od vječnosti,
prihvati mjesto koje je njegova volja
odlučila da bude tvoje.
Djeco moja na ovaj način se ide Bogu:
odričući se potpuno samih sebe
na svaki način i u svemu.
Tko uspije zadobiti
samo jednu kap ovog duha odricanja,
zadobiti samo jednu iskru,
biti će više pripravljen i
bliže vođe do Boga.
Kratki trenutak koji duša
živi u ovom nutarnjem stanju
korisniji je od 40 godina
pobožnih praksi koje mi sami odaberemo.

Iz spisa M.Herceg, Molitva šutnje - Škola kontemplacije:
U staji je konjski gnoj i koliko
god to bilo nečisto i smrdljivo
samo po sebi, taj isti konj taj isti
gnoj s velikim naporom vuče na polje.
Tamo raste plemenita, lijepa pšenica i
plemenito slatko vino i nikad ono
ne bi tako dobro raslo
da nema tog istog gnoja.
Isto tako i ti nosi svoje smeće -
to su tvoje slabosti s kojima
ne izlaziš na kraj,
kojih se ne možeš riješiti
i ne možeš ih svladati -
s naporom i trudom
nosi ih na polje dobrog Boga,
razastri taj svoj gnoj
na plemenitom polju:
bez sumnje će tamo u
poniznoj opuštenosti
roditi plemenito raskošno voće...

Iz spisa Nauk o duhovnom životu :
Istinsko sredstvo za zadobiti mudrost svetaca …
nije toliko utjecati se čitanju knjiga
koliko posjedovati nutarnju poniznost,
sabranost i duh molitve.
Kad neka duša dođe
do potpune čistoće srca sam Bog je poučava,
bilo pomazanjem duhovnih utjeha i
doživljaja bilo slatkim i ljubeznim primjerima
koje uče kako govoriti srcima slušatelja
bolje nego što se to može činiti
ljudskim sredstvima i studiranjem…
Ali s naše strane ne uspijevamo
osloboditi se naše samodostatnosti
niti predati se Bogu.
Čovjek nutrine će postići
više utjecaja na srca
jednom riječju prožetom Duhom Svetim
nego li netko drugi cijelim nagovorom
koji je s puno rada učinio
koristeći sve svoje umijeće umovanja.

Gospodine,
želim izdržati s Tobom.
Razumio sam Te.
Primi moju ranjivu poniznost.
Odričem se svake moći,
osim moći poniznosti.
Ne želim ni na koga utjecati.
Daruj mi, molim Te,
moju vlastitu ranjivost...

Iz spisa Iskrice Tajne:
Poniznošću se uzvisuješ,
uzvisivanjem ponizuješ;
uzimanjem gubiš,
davanjem dobivaš.

Iz spisa »De cambiis et usuris« (Praktične pouke):
Ako postiš, ni đavao ne jede;
ako si budan, ni đavao ne spava;
je si li čist,
i đavao nema nikakvih putenih požuda;
vjeruješ li u Boga,
i đavao u Nj vjeruje i stoga dršće.
Želiš li, dakle, đavla pobijediti?
Budi ponizan — to on ne može biti...

Iz spisa Evanđelistar II, /VII, 6 :
Tko pak, i kad je postavljen na ugledan položaj,
namiče nižima ono što je potrebno
za postizanje spasenja,
tko daje im pouke iz kreposti ili
prikladnu potporu za održavanje života,
taj je Kristov učenik,
skrušen od poniznosti
mada ugledan po svom dostojanstvu,
ne gledajući svoju korist,
nego korist drugih.

Iz spisa Institucija 1, 8 :
Jednakim se žarom pridržavao zavjeta siromaštva i
otac male braće Franjo.
I ne znam nije li u svojoj odluci
bio još i čvršći kad ga ni zlostavljanjima
nije bilo moguće odvratiti od toga
da ne bi nag slijedio naga Krista.
Već na početku, kad je otišao u Rim,
namjerio se na nekog siromaška i
zamijenio svoju odjeću s njegovom.
Obukavši je, pridružio se gomili prosjaka,
sjedio s njima onoga dana i
jeo s njima iz vruće želje da se s njima izjednači...
Živio je što je moguće bjednije,
a ipak se, kad bi se pojavio tko siromašniji od njega,
žalostio se nadmašen.
Siromaštvo je nazivao svojom gospodaricom,
i nije se samo učinio siromahom nego i slugom siromaha.

Iz spisa O poniznosti i slavi Kristovoj:
Ponizni učitelj (Krist) naučava poniznost.
Humilitatem docet Magister humilis.

Iz spisa Psihološki temelji dijaloga :
Poniznost je osnovni uvjet za sve druge kreposti.
Biti ponizan znači priznati svoju ograničenost,
priznati da nisam nepogrešiv.
Poniznost omogućuje istinski napredak i
ljudsko, psihološko i duhovno dozrijevanje,
jer samo istinska poniznost omogućuje
stvarnu promjenu na bolje.
Samo onaj tko je dovoljno ponizan
da prizna istinu o sebi,
bit će sposoban rasti i dozrijevati
u međuljudskim odnosima i dijalogu.
Poniznost omogućuje pojavljivanje i
ostvarivanje mogućnosti skrivenih
u srcu svakoga čovjeka.
Istinski ponizna osoba rado oprašta
jer je uvjerena da i sama živi
od oproštenja koje dobiva od Boga i ljudi.
Poniznost je kvaliteta osobe
koja najviše privlači na se milost Božju.
Bog se protivi oholima,
a poniznima daruje svoju milost,
uči nas Biblija.
Poniznost je najveći oblik hrabrosti.

Iz spisa od 30. siječnja 1954 :
Onaj tko hoće da uđe u nebo
treba da bude ponizan kao dijete,
bezezlen kao dijete, nevin kao dijete,
jednostavan kao dijete.
Ne, ne ulazi u nebo ni učenost,
ni aktivnost sama po sebi.
Ni mudrost, ni radinost! Čak ni čudotvorstvo!
Sve je to samo po sebi malo,
vrlo malo kad se o nebu radi.
Treba biti ponizan, jednostavan, nevin. Kao dijete!
Mi smo tako tašti! I tako volimo biti komolicirani!
I tako čudesno volimo biti zreli! Pa ipak,
Isus je jasno rekao: ponizni, jednostavni kao djeca.

Iz spisa Dobra strana života :
Svako isticanje zasluga i ljubavi
gdje nema spremnosti na ponizno služenje,
bilo bi mjed što zveči
ili cimbal što ječi,
ali ne bi bilo ovo što nam Isus poručuje.
To je svojevrsna Isusova oporuka.
Ako ga u ovome shvatimo, sve smo shvatili.

Iz spisa Redovnička pravila za Služavke Malenoga Isusa, čl. 10.-11.:
Na odjeći neka ne bude ništa izvanrednoga;
gledajte da omilite više dobrotom srca
negoli odjećom tiela...
Mislite si često, kako nas gleda Bog,
jer je misao na prisutnog Boga najbolje sredstvo,
da si sačuvate u svim djelima svojim
onu čistoću i ono poštenje,
koje djevicu najbolje kiti i resi.

Iz spisa Čestitka za rođendan Družbe 23. listopada 1911.:
Mali Isus htio je imati malenih oko sebe, da mu služe.
I eto je u svima Vama našao te malene duhom,
da Gospodina Isusa to više i većma zavolite, što je manji. ...
Dao Mali Isus, da Vi sve, i ja s Vama,
budete krotke i ponizne u srcu,
pa ćete onda uživati onaj mir,
koga svijet ne može dati, a niti ga uzeti.

Iz spisa Ustanove Družbe, 1906., čl. 68.:
Svi kućni poslovi i službe
pred Bogom su jednaki i zaslužni prema ljubavi,
kojom se pred Bogom vrše.
Stoga neka se ni jedna ne uznosi nad drugu,
već neka svaka rado drugoj
ustupa prvo mjesto.

Iz spisa Redovnička pravila za Služavke Malenoga Isusa, 2-3, 3. glava.:
Glavarica kao prva mora biti i prva
u izvršavanju pravila i u vježbanju i krjepostima,
osobito u poniznosti, ljubavi i razboritosti....
Nastojat će imati u sebi pouzdanje
u Božju providnost, krotkost, ljubaznost,
jednakost, nepromjenjivost u svojim činima.

Iz spisa “ Opomene (OP 1,16-18):
Evo, svaki se dan ponizuje
kao kad je s kraljevskih prijestolja
sišao u Djevičinu utrobu;
svaki dan On sam dolazi k nama
u poniznu obličju;
svaki dan iz krila Očeva
po svećenikovim rukama silazi na oltar.

Iz spisa Edith Stein: velika žena našeg stoljeća:
Rešetke samostana ne znače da je s te strane –
u svijetu – sve loše, a s ove strane sve savršeno.
Mi znamo koliko ljudske bijede skriva odijelo,
te je zato velika sramota za nas,
ako nas netko hvali…
Nemojte bijednom čovjeku pripisati
ono što je dar Božji.

Iz spisa Arhimandrit Sofronij: Starec Siluan:
Velika je stvar naučiti Kristovu poniznost;
tako život postaje lagan i radostan,
i sve postaje užitak!

Iz spisa B.Sartorius, Pravoslavna Crkva:
Što se tebe tiče,
u najvećoj dubini svoga srca
sebe smatraj kao prahom pred Božjom nazočnošću...

Časoslov II, jutarnja Velikog petka, Molbenica
O Kralju naš, ti si postao takav
da ti se ljudi izruguju i zgnječen si poput crva
– daj da se i mi zaodjenemo
tvojom spasonosnom poniznošću.
Gospodine, smiluj nam se.

Časoslov - molitve, antifone

Iz djela »Opća pravila« za monaški život:
Nijedan podložnik, samo ako želi
pokazati pohvalan napredak i
nasljedovati život po zapovijedima
Gospodina našega Isusa Krista,
ne smije kod sebe zadržati
neotkrivenim nijedan pokret duše
niti smije nepromišljeno izustiti nijednu riječ,
nego mora razotkriti tajne srca
onoj braći kojoj je povjerena briga
da se blago i samilosno bave bolesnicima.

Iz spisa Duhovni dnevnik - tjedan uoči Duhova:
Postala sam svjesna da sam ništa
te da svaka stvorena stvar i
sve stvorenje je ništa,
budući da sam vidjela stvari
onakve kakve bi one bile bez Božje milosti.
Sebe sam našla toliko odbojnom
da nisam mogla pogledati sebe;
bila sam veoma ljuta na sebe.
I dok sam ovako razmišljala o sebi,
shvatila sam da mi je Bog namijenio
upravo ovaj put,
ali ne samo meni nego svima
pa mi je dužnost da sve one
koji su mi povjereni,
učim putu poniznosti.

Iz spisa Duhovni dnevnik:
Osjećala sam se kao mali crv i
najradije bih se sakrila
u kakvu zabitnu rupicu
gdje me nitko ne može naći.

Iz spisa Duhovne vježbe, 189:
Svatko neka, naime, ima na pameti
da će u svim duhovnim stvarima
toliko napredovati koliko se bude odrekao
ljubavi prema samome sebi,
svoje vlastite volje i koristi.

Poniznost je priznavanje, a ne poricanje istine.
Biti ponizan, po prilici,
znači odati priznanje od Boga darovanoj stvarnosti.

Iz spisa Glasnik SIM, veljača 1983.:
Moja je povijest posve jednostavna.
Ovamo sam došla da se sakrijem.
Blažena Gospa se samnom poslužila
za svoje plaove,
a sada me hoće ovdje, i ja ostajem.
Slušati i sve podnijeti šutke
da se svidim Isusu, to znači ljubiti.

 Sv. Bernardica Soubirous, mističarka (1844.-1879.)

Iz spisa Uloga duhovnika u odgoju svećeničkih kandidata, 1987.:
Poniznost je jedna od temeljnih kreposti
koja treba da resi duhovnika.
Sebe i svoju službu mora shvaćati
kao služenje Bogu i osobama koje duhovno vodi.
Tako nasljeduje Krista, koji je došao da služi,
a ne da bude posluživan.
Poniznost mu pomaže da,s jedne strane,
bolje uočava Božje djelovanje u ljudima,
a s druge, da poštuje osobnost i
prava osoba koje vodi.
Ona mu pomaže da se ne pretvori u gospodara,
da kandidatima ne nameće svoje stavove,
poglede i interese.

Petar Šolić, biskup (1948.-1992.)

Iz spisa Pustinja u gradu:
Vrlo je malo onih koji stavljaju Boga
u središte i koji oko vjere
upravljaju ravno na Njega.
Kako bi nam pomogla da dođemo do toga,
stvarnost nam kao sredstvo nudi
siromaštvo, slabost, grijah.
No, toliko smo preplavljeni ponosom
da ih najviše povjeruje tek onda
kada su potpuno slomljeni.
Nije bez razloga poniznost kraljica
svih vrlina, te se samo preko nje
približavamo Bogu.

Iz spisa Govor prilikom otvaranja drugog koncilskog zasjedanja:
Ako smo krivi za rascjep (crkveni raskol),
molimo ponizno Boga za oproštenje,
pa i braću da nam oproste ukoliko se osjećaju
povrijeđeni od nas.
Što se nas tiče, spremni smo oprostiti
nanesenu nepravdu Crkvi i zaboraviti
veliku bol zbog duge nesloge i odvojenosti.
Primio nebeski Otac ovu našu izjavu milostivo i
uspostavio među nama svima pravi bratski mir!

Iz spisa Bilješke, 3. II 1959.:
Ne smijem zaboraviti prošlost.
Ma kakva bila, nije se mogla Bogu
svidjeti pa moram s apostolom priznati:
»Najmanji sam od svih«...

Iz spisa Bilješke, 2. II 1964.:
I grijeh je jedna moć
u mom vlastitom srcu.
Gledajući svoju prošlost vidim
kako je i u meni bio jak nagon
na zlo i kako sam često
bio u pogibelji da podlegnem.
Uz milost Božju izmakao sam uništenju.
Taj pogled na sama sebe
uči me poniznosti,
ali i zahvalnosti prema Bogu...

Iz spisa Bilješke, 4. I 1967.:
Dužan sam da na svom položaju
budem ono što ljudi o meni misle,
za što me moraju držati,
kakvim se pokazujem.
Poučajem, vodim druge, no da li i sebe?
Drugima moram pružati primjer;
da li to uistinu činim?
Ili sam licemjer?
Jesu li se ljudi
(Pape, kardinali, poglavari itd.)
prevarili s obzirom na me?
Što danas misle o meni Pio XII, Ivan XXIII?
I toliki drugi kojima sam bio poglavar,
učitelj, vođa? Moji roditelji?
Moji prijatelji?
Hoću i moram se truditi da napokon
budem ono što se od mene s pravom
očekuje i za što me drže.

Iz spisa Bilješke, 3. V 1964.:
Moram biti skroman, jednostavan,
bez zahtjeva, ponizan
kao što je Spasitelj bio,
ne »visoki crkveni knez«,
koji hoće da se učini važnim,
nego slika dobrog Pastira...

Iz spisa Bilješke, 3. V 1967.:
Ne smijem sebe gurati naprijed;
moram dopustiti svojim pomoćnicima
da rade pa im prepustiti i čast
koja iz toga proizlazi.
Dakle, skromnost i nesebičnost!
U svakom i u svima djeluje Spasitelj.

Iz spisa Misli:
Isus Krist je Bog,
kome prilazimo bez oholosti i
pred kim se ponizujemo bez očaja.

Iz spisa Radosna služba:
Jedna izabrana službenica Božja
molila je jedanput da Gospodin
oslobodi njenu glavaricu
nekih pogrešaka u temperamentu.
»Nipošto!«, odgovorio joj Spasitelj,
»te su pogreške od koristi i
za tebe i za nju.
Nju toliko žaloste!
Za to je tim više ljubim.«

Iz spisa Povjerenje u Boga:
Uzmi čašu poniženja i iskapi je,
i svako sunce koje izlazi i
svako sunce koje zalazi
svjedočit će veličanstvenom životu.
Ne možemo ne osjećati bol poniženja;
ne možemo pomoći da se ne osjećamo pretučeni,
izranjavani i slomljeni.
To nije bitno;
ono što je važno je da ne gajimo gorčinu,
ne gajimo ljutnju.

Iz spisa Sakrament sadašnjeg trenutka:
O kruša anđela, nebeska mano,
evanđeoski biseru:
sredstvo milosti sadašnjeg trenutka.
Ti posreduješ Boga u tako neznatnom
liku kao što su jasle,
sijeno i slama...

Iz spisa De praedest. sanct. 7, 12:
Totum Deo dandum est,
ne forte quis extollatur.
Sve valja pripisati Bogu,
da se nitko ne bi uzoholio.

Iz spisa Govor 304, 1 – 4:
Shvatimo dakle kako kršćanin,
i mimo prolijevanja krvi i pogibli muke,
treba nasljedovati Krista.
Kad govori o Kristu Gospodinu, Apostol kaže:
Budući da je bio u liku Boga,
nije držao grabežom biti jednak Bogu.
Koje li uzvišenosti!
Ali sebe snizi uzimljući lik sluge,
postavši sličan ljudima i oblikom kao čovjek.
Kakve li poniznosti!
Krist se ponizio!
Kršćanine, imaš čega ćeš se držati.
Krist je poslao poslušan: što se oholiš?
Završivši put te poniznosti i odbacivši smrt,
Krist uziđe na nebo. Slijedimo ga.
Čujmo Apostola kako kaže:
Ako ste suuskrsnuli s Kristom,
težite za onim što je gore,
gdje Krist sjedi Bogu zdesne.

Iz spisa De poenitentia II, n. 73:
Po tvojoj sam milosti ono, što jesam.
Ja sam doduše najmanji među biskupima i
zadnji po zaslugama.
Nešto sam poradio za tvoju Crkvu,
pa ti zaštiti ovo svoje djelo,
da tako onaj, koji je bio izgubljen i
koga si ti pozvao u svećenike,
sada ne propadne kao svećenik.
Daj mi najprije, da imam samilosti s grješnicima,
kadgod upoznadem grijehe palog čovjeka,
te se na grješnika ne okosim,
nego ga požalim i oplačem.

Iz spisa M.Lenzi, Introduzione:
Nema govora koji ne bi pozivao na
poniznost kao krepost i kao
vjerski ideal prema kojemu se teži.

Iz spisa Journal I, str. 538:
Gospodine, ja dolazim k Tebi
kao jedno dijete, kao dijete
koje Ti želiš da ja postanem,
kao dječak koji se postaje
kad se Tebi predaje.
Odričem se svega što čini moju oholost i
što bi pred Tobom učinilo moju sramotu.
Jedino slušam i podvrgavam Ti svoje srce.

André Gide, književnik (1869.-1951.)

Iz spisa Majka Krista i slika Crkve, 1967.:
U jednom proročkom viđenju
Njoj je bila dana moć da navijesti,
da će, s dolaskom Kristovim,
neznatni i siromašni biti uzdignuti,
a moćni i jaki poniženi.
A mi, zar mi nismo često jaki ovog svijeta?
U svojoj poniznosti Djevica nas podsjeća,
da smo mi ništa.
Samo kad smo s Bogom, kad se predamo Njemu,
bit ćemo kadri pobijediti onu potrebu
biti sami iz sebe.

Roger Schutz, redovnik, osnivač zajednice u Taizeu (1915.-2005.)

Iz spisa Majka Krista i slika Crkve, 1967.:
Sav smisao Magnifikata
nalazi se u samoj jednoj misli:
Bog ljubi siromahe.
Krist hoće da se rodi od siromašne Djevice,
ižarivanje Evanđelja
pokazat će se u poniznosti.
I radost Djevice Marije izbila je,
već na početku njezina kantika,
u takvoj pjesmi zahvalnosti.

Roger Schutz, redovnik, osnivač zajednice u Taizeu (1915.-2005.)

Iz spisa Majka Krista i slika Crkve, 1967.:
Sveti i milosrdni Oče,
ti si otkrio blaženoj Djevici Mariji,
da će, s dolaskom tvoga Sina,
moćni biti poniženi,
a ponizni uzdignuti.
Mi te molimo za ponižene,
koji s Njom vapiju k tebi.

Roger Schutz, redovnik, osnivač zajednice u Taizeu (1915.-2005.)

Iz spisa Pierres noires. Les classes moyennes du salut, 1958.:
Bog nas potresa i u nas stavlja
duboku tjeskobu, i zbog nas i zbog
duša koje Mu treba dovesti...
Treba vratiti današnjim ljudima
onaj smisao (apsolutnoga),
koji im potpuno nedostaje,
jer im nedostaje poniznosti.

Joseph Malègue, spisatelj, teolog (1876.-1940.)

Iz spisa Šum pšenice:
Miris pšenice duša mi snažno diše.
I šum slušam, stojeći za ogradom od trnja.
O hvala ti, Bože, što se u klasju ovom njiše
I moja skromna šačica zrnja.

Nikola Šop, spisatelj, prevoditelj (1904.-1982.)

Iz spisa Lutnje siromašnog sina sv. Franje, III:
Hvala ti, Bože, što si meni bijednom
dao da večeram večerom bogataša.
Rekao si Kerubu neka mjesec pun
objesi nad ovim plodnim Rajem,
da mogu naći skromni hljebac svoj.

I našao sam rosnih jagoda.
I sočnih gljiva.

0 hvala ti, Bože
kraj izvora sam lego. Njegov dah
po licu me nježno hladi.
Tišina je. Niz slatki noćni strah
plavo se nebo na vrhove spušta.

Nikola Šop, spisatelj, prevoditelj (1904.-1982.)

Iz spisa Molitva za sluškinju:
Vještinu i lakoću daj rukama njenim.
Svaki posao dnevni da joj bude lak. (...)

Služeći tako, kad ode zauvijek iz stana,
aureola neka nad glavom joj kruži.
I u nebu, gdje je samo ljubav hrana,
nek nju ponizno gospođa njena služi.

Nikola Šop, spisatelj, prevoditelj (1904.-1982.)

Iz spisa Pjesma najmanjem čovjeku:
Negdje si, negdje, malen i pognut,
ti najmanji na svijetu cijelom.
Pusti sad pozdrav i prekini svoj put,
stope tvoje da taknern svojim čelom.

Ah, ja znam da i vrane mogu
iz usta li iščupati jedini zalogaj.
A dječurlija te vuče za nogu
kad prođeš kroz seoski neki kraj.

Umoran zaspiš li koji put u hladu,
od koprive vijenac ti oviju oko glave,
od kudelje namjeste ti bradu.
I po jedan čičak na rame ti stave.

Pritaje se i slamkom te milo
golicaju po nozi, jer ti si uvijek bos.
Ili tvom dahu prinesu leptirovo krilo.
Dišući ti ga uvučeš u nos.

U šaku ti zadjenu kukuruzni klip,
i zaigraju uz viku sve jaču,
pa onda veselo, dip, đip.
kao preko panja preko tebe skaču.

Ustaješ mirno i uzimaš torbak,
i šešir koji li je dao neko.
Gone te, gone ukorak.
dok te nestane za žitom daleko.

Nikola Šop, spisatelj, prevoditelj (1904.-1982.)

Iz spisa Najmlađi brat:
Znam da ću na izmaku moga dana
uzeti torbu i svoj šešir stari.
Pa, ne rekavši nikome ni zbogom ni laku noć,
otići daleko, u mir neznanog samostana.

Molit ču: Primite me za najmlađeg brata.
Da čistim štale ili da stada gonim.
Drva cijepam, bdijem kraj teških vrata.
Ili ko zvonar da dnevno sedam puta zvonim.

Za odjeću mi je dosta skut kostrijeti.
A za radost, malo pjesma iz dola.
Za kratki odmor, dosta mi je daska tvrda,
A za suhi obrok, samo ugao stola.

Nikola Šop, spisatelj, prevoditelj (1904.-1982.)

Iz spisa Molitva da ne budem više pjesnik:
O Bože, daj da budem ko i svi drugi ljudi.
Da idem tiho, sličan svagdanjem prolazniku,
Za najobičnijim da srce moje uvijek žudi.
Riječ mi oduzmi, koja zvoni isprazno u sliku.

Nikola Šop, spisatelj, prevoditelj (1904.-1982.)

Iz spisa Hoću li ja u raj?:
Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.

Nikomu neću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.

Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.

Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!

Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je Tvoje veće…

Bonaventura Ćuk, prezbiter OFM, pjesnik, filozof (1907.-1940.)

Iz spisa Iskrena religioznost Isidore Sekulić, 1987.:
Ja hoću da umirem na isti način
na koji sam i živela— skromno, neprimetno,
bez ikakve buke i pompe.
Pošto u životu nikome nisam ostala
dužna i pošto meni niko ništa ne duguje,
želja mi je da budem sahranjena o
svom sopstvenom trošku,
na Topčiderskom groblju...

Isidora Sekulić, srpska spisateljica (1877.-1958.)

Iz spisa Filozofija slobodnog duha:
Poniznost, kao duhovna pojava,
tajanstven je akt Duha,
on je pojava unutar slobode;
bez slobode nema poniznosti,
poniznost tu postaje bezvrijedna.
Poniznost nije izvanjsko podređivanje;
izvanjska podložnost
i posluh nemaju nikakvu vrijednost.
Vrijednost ima samo prosvjetljenje
čovječje naravi.
Poniznost je unutrašnje
duhovno prosvjetljenje čovječjeg bića,
slobodna pobjeda svih oholosti samoopravdanja,
svih zloba naše prirode.
Poniznost je put k ponovnom rođenju,
premještaj težišta života izvana u dubinu.
Poniznost nije nikakvo izvanjsko podređivanje,
nikakva izvanjska podložnost
vlastite volje nekoj tuđoj volji.

Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)

Iz spisa Filozofija slobodnog duha:
Poniznost je jedan od putova k slobodi.
U činu poniznosti ne djeluje neka
strana volja nego moja vlastita.
To je prosvijetljena volja
usmjerena k jednoj višoj,
preobraženoj duhovnoj prirodi.
Poniznost je prelaz iz
egocentrizma k teocentrizmu.

Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)

Iz spisa Dnevnik:
Ne govoriti o sebi i o svojim stvarima,
ne tužiti se na druge,
ne kazati ni najmanjeg zla o bližnjemu;
već hoću da bude moj zadatak
ispričati ga ako je to na mjestu,
ili pohvaliti ga zbog onog
što je hvale vrijedno.

Ivan Paštrić, prezbiter, teolog, profesor, spisatelj (1636.-1708.)

Iz spisa Dnevnik:
O kako se poniznost Bogu mili,
njemu koji makar je najveći
humiliavit sernetipsum jer njega
nitko nije mogao poniziti;
i tako mu je bila mila poniznost
da se htio u njoj roditi,
živjeti i umrijeti, i tumačeći bogatstvo
te lijepe kreposti
govorio je svojim najdražima:
Discite a me quia mitis sum,
et humilis corde, et invenietis
requiem animabus vestris.

Ivan Paštrić, prezbiter, teolog, profesor, spisatelj (1636.-1708.)

Iz spisa Dnevnik:
Bog je očitovao da je naklon poniznima
i da ih nježno ljubi,
a da ne može podnijeti ohole;
i to je pokazao i neprestano pokazuje
na primjerima.
Mir što ga donosi poniznost,
nemir što nastupa kad je nema,
saznanje da u poniznosti
nikad nema opasnosti,
sve to trebaju biti jaki
motivi da je se prigrli i
uzme ozbiljno k srcu.

Ivan Paštrić, prezbiter, teolog, profesor, spisatelj (1636.-1708.)

Iz spisa Pismo Ermentrudi:
Djelo koje si dobro započela ustrajno dovrši i
službu koju si preuzela ispuni u
svetom siromaštvu i iskrenoj poniznosti.

Iz spisa Oporuka:
Opominjem i potičem u Gospodinu Isusu Kristu
sve svoje sestre, koje su sada i koje će doći,
da uvijek nastoje slijediti put
svete jednostavnosti, poniznosti,
siromaštva i časnog svetog ponašanja,
kako smo poučene od Krista i od
preblaženog oca našega Franje u
početku našega zajedništva.

Iz spisa Oporuka:
A podložne sestre neka se sjete
da su se radi Boga odrekle svoje volje.
Stoga hoću da budu podložne svojoj majci,
kako su dragovoljno obećale Gospodinu,
da bi njihova majka lakše nosila
svaki teret službe, i da joj se ono
što je dosadno i gorko,
po njihovu svetom ponašanju,
pretvori u sladost.

Iz spisa Pravila - poglavlje VIII:
Neka sestre ništa sebi ne prisvoje,
ni kuće, ni mjesta niti ikoje druge stvari,
te kao putnici i pridošlice na ovome svijetu
neka pouzdano šalju na milostinju.
I ne treba da se stide,
jer je Gospodin za nas postao
siromah na ovome svijetu.
Ovo je ona uzvišenost previsokog siromaštva
koje je vas, predrage moje sestre,
postavilo baštinicama i kraljicama
nebeskoga kraljevstva.
To je vaš dio koji vodi u zemlju živih.

Iz spisa Pravila - poglavlje IX:
Ako bi se dogodilo – što ne dao Bog –
da se između sestre i sestre
zbog riječi ili gesta kadgod pojavi
smutnja ili sablazan,
ona koja je dala uzrok smutnji neka se,
prije negoli prikaže
Gospodinu dar molitve,
ne samo ponizno prostre pred nogama
druge tražeći oproštenje,
nego neka također jednostavno moli
za njezino posredovanje kod Gospodina
da joj oprosti.

Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Onaj tko svoje pouzdanje stavi u Boga,
postaje ponizan.
Sve više i više sliči Isusu (usp. Fil 2,8) i
Mariji (usp. Lk 1,45.48);
dopušta da ga Bog tješi (usp.Lk 1,52; 2Kor 7,6).
Ne klanja se više mudrosti ovoga svijeta,
otvara se Isusovu propovijedanju koje u
očima mnogih izgleda
kao ludost (usp. 1Kor 1,21).

Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)

Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Kako valja shvatiti poniznost u
kršćanskom okružju?
Poniznost shvaćena prema
duhovnoj teologiji bila bi krepost
koja pomaže čovjeku zaustaviti
neurednu želju prema osobnoj veličini.
Čovjek koji je shvatio što je poniznost,
ulazi u ljubav prema osobnoj stvarnosti
shvaćenoj u svjetlu otvorenosti.

Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)

Iz spisa Što novi crkveni pokreti očekuju od duhovnog vođe, 1997.:
Poniznost pomaže čovjeku da se stavi
na pravo mjesto u životu.
Prepoznaje ravnotežu između
svojega postojanja i ispraznih želja
za "velikim stvarima" koje nadilaze
njegove mogućnosti.
Upoznavši svoje nedostatke,
čovjek poduzima potrebne korake.

Miljenko Stojić, prezbiter OFM, teolog, spisatelj (1960.)

Prvi način poniznosti potreban je za vječno spasenje duše, a sastoji se u tom da se tako spustim i tako ponizim, koliko god samo mogu, da se u svemu podložim zakonu Boga, našega Gospodina, i to tako da se i ne upuštam u razmišljanje da li da prekršim koju zapovijed, bilo Božju, bilo ljudsku, koja me veže pod smrtni grijeh, sve kad bi me postavili za gospodara svega što je stvoreno na svijetu ili kad bi mi se radilo o vlastitom vremenitom životu.

Druga je poniznost savršenija od prve, kad se, naime, nađem na onoj točki gdje ne želim niti me više vuče da radije budem bogat nego siromašan, radije čašćen negoli prezren, da volim dulji život negoli kratak, bude li samo jednaka služba Bogu, našemu Gospodinu, i jednak spas duše; a uza to ni za čitav svijet, pa ni uz gubitak vlastitog života, ne bih se premišljao da li da počinim samo i jedan laki grijeh.

Treća je poniznost najsavršenija, kad naime, pretpostavljajući prvu i drugu poniznost, uz jednaku hvalu i proslavu Božjega Veličanstva, samo da se više povedem za Kristom, našim Gospodinom, da uistinu postanem sličniji njemu, hoću i radije odabirem siromaštvo sa siromašnim Kristom negoli bogatstvo; radije pogrde s Kristom, zasićenim pogrdama, negoli časti; te više želim da me smatraju ispraznim i ludim poradi Krista, kojega su prvoga smatrali takvim, negoli pametnim i mudrim na ovome svijetu.
Zato će za onoga tko želi da postigne tu treću poniznost biti vrlo korisno ako se posluži već rečenim trostrukim razgovorom o tri skupine ljudi, moleći da ga naš Gospodin odabere za tu treću, veću i bolju poniznost, kako bi ga tako što više nasljedovao, i kako bi mu što bolje služio, ako je to na jednaku ili dapače na veću službu i proslavu njegova Božanskog Veličanstva.

Poniznost i mir

Ne brini se mnogo tko je za te, a tko protiv tebe, oko ovoga nastoji vodi brigu: da u svemu što činiš Bog bude s tobom.
Imaj dobru savjest, i Bog će biti tvoja valjana obrana.
Pomaže li kome Bog, ne može mu nauditi ničija pakost.
Znadeš li šutjeti i trpjeti, zacijelo ćeš osjetiti Božju pomoć.
On znade i vrijeme i način kako da te oslobodi zato se posve njemu izruči.
Božja je stvar da nam pomogne i izbavi nas od svake nevolje.
Da bismo što bolje sačuvali poniznost, često veoma koristi da drugi saznaju za naše pogreške i da nas za njih kore.
Kad se čovjek za njih ponizi, druge lakše udobrovolji i s lakoćom zadovolji svima koji se na nj srde.
Poniznika Bog štiti i izbavlja, poniznika ljubi i tješi: ponizniku se priklanja, poniznika dariva obiljem milosti te ga nakon poniženja proslavljuje. Ponizniku objavljuje svoja otaj stva, k sebi ga milo privlači i prizivlje.
Poniznik je postojano smiren i kad je osramoćen: oslanja se na Boga, a ne na svijet.
Ne misli da si što napredovao ako se svima ne podložiš.
Ponajprije smiri sebe, pa ćeš moći potom i druge smirivati.
Čovjek mironosac korisniji je od velikog učenjaka.
Strastven čovjek i dobro obraća na zlo i lako vjeruje u zlo.
Miroljubiv čovjek sve obraća na dobro.
Smiren čovjek o nikome ne sumnja. A nezadovoljnika i nesređenog čovjeka muče svakojake sumnje: ni sam ne nalazi mira ni druge ne pušta na miru.
Često govori što ne bi trebalo i propušta što bi za nj bilo veoma korisno.
Budno pazi na sve što bi drugi morali učiniti, a zanemaruje svoje dužnosti.
Revnuj, dakle, najprije oko samoga sebe, pa ćeš onda moći pravo revnovati oko svoga bližnjega.
Lijepo umiješ ispričati i poljepšati svoje čine, a ne primaš tuđih isprika.
Bilo bi pravednije da sebe optužuješ, a brata opravdavaš.
Želiš li da te drugi podnose, podnosi i ti druge.

7. poglavlje

O poniznosti

1Braćo, božansko nam Pismo dovikuje: Svaki koji se uzvisuje bit će ponižen, a koji se ponizuje bit će uzvišen.
2 Tim nam riječima pokazuje da je svako uzdizanje neka vrsta oholosti.
3 Od toga se prorok čuva kad kaže: Gospodine, moje se srce nije uzvisilo niti se moje oči uznijele; ne idem za stvarima velikim, ni za čudima što su iznad mene.
4 Što pak onda? Ako nisam mislio ponizno, ako se duh moj uzoholio, kao dojenčetu odbijenu od matere svoje, tako vraćaš duši mojoj.
5 Zato, braćo, ako želimo doći k vrhuncu savršene poniznosti i brzo dospjeti do onog nebeskog uzvišenja do kojeg se dolazi poniznošću sadašnjeg života,
6 onda moramo djelima, prema gore usmjerenima, postaviti one ljestve što su se pokazale Jakovu u snu kad je vidio kako anđeli po njima silaze i uzlaze.
7 Nedvojbeno je da to silaženje i uspinjanje za nas nema nikakva drugog značenja nego da se ohološću silazi, a poniznošću uzlazi.
8 A te postavljene ljestve su naš život na ovom svijetu što nam ga Gospodin po poniznosti srca uspravlja prema nebu ako smo ponizna srca.
9 Kažemo da su strane tih ljestava naše tijelo i naša duša, a božanski je poziv u strane ljestava ugradio razne stupnjeve poniznosti i stege kojima nam se valja penjati.

10Prvi je stupanj poniznosti onaj u kome čovjek uvijek ima pred očima strah Božji i pomno se čuva da to ne zaboravi.
11Stalno se sjeća svih Božjih zapovijedi i u svom srcu neprestano razmišlja kako će oni koji prezru Boga gorjeti zbog svojih grijeha u paklu, dok je onima koji se boje Boga pripravljen vječni život;
12i čuvajući se u svako doba grijeha i mana mišljenja, jezika, ruku, nogu i samovolje, ali i žudnji tijela,
13nek bude svjestan da Bog svakog časa s neba na njega gleda, te da Božje oko prati njegovo ponašanje na svakom mjestu i da ga anđeli o tome stalno izvješćuju.
14Na to nas upućuje prorok i pokazuje da je Bog uvijek nazočan u našim mislima jer veli: Bog proniče srca i bubrege.
15I opet: Gospodin poznaje misli ljudske.
16Kaže i ovo: Izdaleka ti već misli moje poznaješ.
17I još: Misao je ljudska otkrita tebi.
18A da bi savjesno nadzirao svoje zle misli, vrijedan brat treba u svom srcu stalno ponavljati: Onda sam besprijekoran pred njim, kad se čuvam svoje zloće.
19Vršiti vlastitu volju zabranjuje nam Pismo kad kaže: Ne idi za svojom voljom.
20Isto tako zazivamo Boga u Molitvi da se volja njegova u nama vrši.
21S pravom nas, dakle, uči da ne vršimo svoju volju i da se čuvamo onoga što kaže Pismo: Neki putovi čovjeku izgledaju pravi, a na kraju vode na dno pakla;
22isto se tako trebamo bojati riječi koja je zapisana o nemarnima: Pokvariše se i u svojim požudama postadoše ogavni.
23Zato vjerujemo da su i žudnje našega tijela uvijek očite Bogu, kad prorok kaže Gospodinu: Sve su moje želje pred tobom.
24Čuvajmo se, dakle, zlih želja jer na pragu užitka vreba smrt.
25Stoga nam Pismo naređuje: Ne idi za svojim strastima.
26Ako, dakle, oči Gospodinove budno motre dobre i zle,
27te Gospodin s neba gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži,
28i kad anđeli, koji su nam dodijeljeni, svakodnevno Gospodinu, danju i noću, prenose sve naše ponašanje,
29onda se moramo svakog trenutka čuvati da nas ne bi Bog bilo kada, kako Prorok kaže u psalmu, ugledao zlu sklone i nekorisne.
30I ako nam oprašta u ovom životu, jer je milostiv i iščekuje naše obraćenje na bolji život, to je zato da nam ne bi jednom rekao: Sve si to činio, a ja sam šutio.

31Drugi je stupanj poniznosti kada tko ne ljubi svoju volju i ne uživa u ispunjavanju svojih želja,
32nego djelima slijedi glas Gospodina koji kaže: Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.
33Isto tako piše: „Samovolja donosi kaznu, a kroćenje pribavlja krunu.“

34Treći je stupanj poniznosti kad se tko iz ljubavi prema Bogu u svemu podvrgava starješini u savršenom posluhu. Na taj način nasljeduje Gospodina o kome Apostol kaže: Postade poslušan do smrti.

35Četvrti je stupanj poniznosti ako tko u poslušnosti, makar mu se zapovjedi nešto teško i odbojno, ili mu se nanose nepravde, u šutnji svjesno prigrli strpljivost
36i, podnoseći to, ne sustaje i ne odstupa, jer Pismo kaže: Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti.
37I još: Čvrsto nek bude srce tvoje i izdrži kušnju Gospodnju.
38A da pokaže kako onaj koji je vjeran mora za Gospodina podnositi sve pa i protivštine, Pismo u ime svih koji trpe govori: Zbog tebe nas ubijaju svaki dan, i mi smo im ko ovce za klanje.
39No budući da se sigurno nadaju božanskoj nagradi s veseljem kažu: U svemu tome pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.
40Na drugom još mjestu Pismo veli: Iskušavao si nas, Bože, očistio si nas ognjem kao što se čisti srebro. Pustio si da padnemo u zamku, položio si nevolje na naša leđa.
41I da pokaže kako moramo biti pod vlašću starješine, dodaje: Postavio si ljude na naše glave.
42A ispunjavajući Gospodnju zapovijed o strpljivosti u protivštinama i nepravdama, udare li ih po jednom obrazu, oni mu okrenu i drugi, a onome tko im otimlje donju odjeću prepuštaju i gornju; ako su prisiljeni ići jednu milju, pođu dvije.
43Poput apostola Pavla podnose lažnu braću i blagoslivlju one koji ih proklinju.

44Peti je stupanj poniznosti kad se opatu ponizno otkrivaju sve zle misli koje mu nadolaze u srce i ne skriva zlo što ga je potajno učinio.
45Na to nas potiče Pismo riječima: Otkrivaj Gospodinu putove svoje i u njega se uzdaj.
46Isto tako veli: Ispovijedajte se Gospodinu jer je dobar, jer je vječno milosrđe njegovo.
47I Prorok kaže: Grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju ne skrivah.
48Rekoh: Priznat ću Gospodinu krivnje svoje, i ti si oprostio zloću moga srca.

49Šesti je stupanj poniznosti ako se monah zadovoljava najmanjim i najgorim te pri svakom dobivenom nalogu drži sebe slabim i nevrijednim radnikom,
50govoreći sam sebi s Prorokom: Poništen sam i bez razbora, ko živinče pred tobom, ali sam uvijek s tobom.

51Sedmi je stupanj poniznosti u tome da se tko priznaje, ne samo jezikom, nižim i nevrednijim od sviju, nego je u to uvjeren i u dubini svoga srca,
52pa ponizno govori s Prorokom: A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir.
53Uzdigoh se pa sam ponižen i zasramljen.
54I opet: Dobro mi je što sam ponižen da bih naučio tvoja pravila.

55Osmi je stupanj poniznosti kada monah ne čini ništa drugo osim onoga na što ga potiču zajedničko samostansko pravilo i primjeri starijih.

56Deveti je stupanj poniznosti kad monah obuzdava jezik u govorenju i vjeran šutljivosti ne govori dok ga ne pitaju.
57Pismo, naime, kaže da obilje riječi ne biva bez grijeha,
58i da se brbljav čovjek neće održati na zemlji.

59Deseti je stupanj poniznosti ne biti brz ni spreman na smijeh, jer je pisano: Bezumnik u smijehu uzdiže svoj glas.

60Jedanaesti je stupanj poniznosti kad monah govori krotko i bez smijeha, s poniznom ozbiljnošću; rekne samo malo i to pametnih riječi, bez vike,
61kako negdje piše: „Mudrac se prepoznaje po kratkoći govora.“

62Dvanaesti je stupanj poniznosti kad je monah ponizan ne samo u srcu, nego i kad je to očito po držanju njegova tijela onima koji ga vide:
63kod Djela Božjeg, u bogomolji, u samostanu, u vrtu, na putu, na polju, ukratko svagdje; bilo da sjedi, hoda ili stoji pa je stalno pognute glave i pogledom prema zemlji.
64Svakog se časa drži krivcem za svoje grijehe i zamišlja kako već stoji pred strašnim Božjim sudom.
65Neprestano u srcu ponavlja riječi carinika u Evanđelju koji je, pogleda oborena prema zemlji, govorio: Gospodine, ja, grješnik nisam dostojan očiju svojih podignuti k nebu.
66I s Prorokom kaže: Pognut sam i ponižen posve.

67Popevši se na sve te stupnjeve poniznosti, monah će odmah dospjeti do one Božje ljubavi koja, kad je savršena, izgoni strah;
68po toj ljubavi sve ono što prije nije činio bez straha, sada će činiti bez ikakva napora, kao iz naravne navike;
69ne više od straha pred paklom, već iz ljubavi prema Kristu, iz same navike činiti dobro te iz užitka u krepostima.
70To će se Gospodin udostojati očitovati na svom radniku, očišćenu od mana i grijeha, po Duhu Svetom.

Iz DEKRETA »AD GENTES« o misijskoj djelatnosti Crkve

15. Među vrlinama koje su najpotrebnije za prezbitersku službu treba spomenuti ono raspoloženje duha po kojem su uvijek spremni da traže ne svoju volju, nego volju onoga koji ih je poslao. Naime Božje djelo, na čije ostvarenje ih je Duh Sveti pozvao, premašuje sve ljudske snage i ljudsku mudrost; Jer »što je svijetu slabo, izabra Bog da posrami jake« (1 Kor 1, 27). Pravi dakle Kristov službenik, svjestan svoje vlastite slabosti, trudi se u poniznosti. Istražuje što je Bogu ugodno i, upregnut Duhom u svemu se daje voditi od volje onoga koji hoće da se svi ljudi spase. Tu volju može otkriti i izvršavati u svakidašnjim prilikama, ako u predanoj mu službi i u mnogostrukim događajima svoga života ponizno služi svima koje mu je Bog povjerio.

POSLUŠNOST BEZ RAZLOGA

Danas se mnogo govori o poslušnosti. Jednog dana došao neki svećenik u Kalkutu. Nadbiskup je pozvao sve da dođu na predavanje toga svećenika. On nam je govorio o poslušnosti. Nastojao je pokazati da je danas potreban dijalog. Poučio nas je da rnoramo sestrama reći razloge kod premještaja ili kod pojedinih poslova. To je za mene bilo nešto novo. Otišia sam kući i obećala da ću nastojati razumjeti što je taj svećenik rekao.
Pozvala sam jednu sestru pa sam rekla: »Znate, sestro, sutra morate ići u ovo mjesto.« I iznijela sam joj nekoliko razloga. A sestra počela plakati. »Nisam došla ovamo da mi kažete razloge. Vi jednostavno kažite: idi, i poći ću. Ne trebam razloge.«
Nisam joj više ništa rekla, samo: »Idite sutra tamo.« Sutradan sam pošla onom svećeniku i rekla mu: »Načinila sam kako ste rekli. Kad sam sestri stala iznositi razloge, počela je plakati. Nije htjela čuti moje razloge.“
On je odgovorio: »Ako je tako, onda samo nastavite kao dosad.«
Moje sestre i ja ne trebamo razloge. Ako zaista pripadamo Isusu, onda on mora biti, slobodan činiti s nama što hoće. Upotrijebiti nas bez ikakva pitanja. Ne mora on pitati da li ću ići ili ne, da li mogu ići ili ne mogu. Ako zaista pripadamo njemu, ako smo zaista vjerne da pripadamo njemu, onda moramo biti slobodne. Nije ni Mariji Bog sam govorio. Anđela je poslao da joj navijesti što je naumio.
Što je Marija rekla? Nije odgovorila: budi meni kao što ti, Bože, kažeš, nego je rekla anđelu: »Po tvojoj riječi neka mi bude.« Vjerovala je da je anđeo Božji glas, da Bog govori preko njega. Tu je naša najveća snaga - primjer Majke Božje. Kako je uzorno poslušala. Bila je ponizna.
Ako ne možemo poslušati, to je znak da nismo slobodne, da nismo razumjele naše djevičanstvo. Poslušnost je plod djevičanstva, zavjeta čistoće. Ako zaista želimo biti vesele i slobodne, poslušajmo.
Naša poglavarica može učiniti mnogo pogrešaka, ali mi nemojmo griješiti.
Moramo biti jako sigurne; ako poslušamo, ne možemo pogriješiti.
Naša pravila, naše konstitucije - to je napisana volja Božja. Naše poglavarice su samo oruđe u rukama Božjim.
Ništa više. Jedna mala olovka. On piše što hoće pisati. To je njegovo.
Ja ne znam. Što može ova mala olovka? Ništa.

ASKEZA I ŽRTVA

Askeza je posve beskorisna, ako nas okreće u hirove. Kamen je ugaoni čitave askeze poniznost, a kršćanska je poniznost prije svega pitanje nadnaravnog zdravog razuma.
Ona nas uči da se smatramo onim što jesmo, mjesto da tvrdimo (kao što bi nas oholost htjela uvjeriti) da smo nešto bolje nego jesmo.
Ako se stvarno poznajemo, prhvatimo mirno svoje pravo mjesto u redu koje je Bog označio. Na taj način nadnaravna poniznost dodaje mnogo našem ljudskom dostojanstvu uključujući nas u društvo drugih ljudi i stavljajući nas u ispravan odnos prema njima i Bogu.
Oholost nas čini umjetnima, a poniznost stvarnima.
Sveti Pavao uči (2 Sol 3) da nam kršćanska poniznost i askeza moraju normalno pomoći da mirno provodimo redoviti život, da smireno zarađujemo svoj kruh i radimo od dana do dana u svijetu koji će proći. Posao i nadnaravno prihvaćanje običnoga života smatra Apostol zaštitom protiv grozničava nemira lažne mistike.
Kršćanin je odbacio sve svjetske vrijednosti. On ne stavlja svoje srce u prolaznu sigurnost i sreću. Ali iz toga ne slijedi da on ne može živjeti u svijetu ili biti sretan u vremenu. On radi i živi jednostavno, veselije i sigurnije nego drugi ljudi, jer on ne traži neko posebno ostvarenje u svom životu. Izbjegava jalova uzbuđenja koja prate trčanje za čisto vremenitim ciljevima. Živi mirno usred taštine prolaznih stvari i ne prezire njihovu ispraznost: jer iza sjene gleda srž i stvorovi mu govore o radosti u njihovom Stvoritelju.
Najveća je poniznost uvidjeti da običan život, prigrljen savršenom vjerom, može biti svetiji i nadnaravniji nego upadljiv pokornički život. Takvava se poniznost usuđuje da bude obična, a to je nešto onkraj dobvata duhovne oholosti. Oholost uvijek težii da bude neobična.
Poniznost nije takva. Poniznost nalazi sav svoj mir u nadi, znajući da Krist mora opet doći da uzdigne i preobrazi i ispuni svojom slavom obične stvari.

O prirodi poniznosti, kad je savršena a kad nesavršena

Promatrajmo krepost poniznosti, pa da razumiješ zašto je ona savršena kad je samo Bog njezin izvor, a zašto je nesavršena kada izlazi iz bilo kojeg drugog izvora pa, iako bi Bog mogao biti i glavni. No, najprije ću objasniti, što je poniznost u sebi i tad će biti lakše pojmiti razliku.
Neki je čovjek ponizan, kad on uistinu vrijedi ako pozna i poštuje sebe takvog kakav on zaista jest. Zapravo svakomu onome, koji je vidio i doživio sebe onakvog kakav uistinu jest, neće biti teško da bude ponizan, jer će mu dvije stvari biti veoma jasne. Prvo, vidjet će jasno pokvarenost, bijedu i slabost ljudskog stanja što potječe od istočnog grijeha.
Od tih posljedica istočnog grijeha čovjek neće nikada biti potpuno slobodan za život, ne znam kako svet postao.
Drugo, on će spoznati nadmoćnu Božju dobrotu, Boga kakav je u sebi i njegovu ljubav, koja preplavljuje, preobilnu ljubav prema čovjeku. Pred tom dobrotom i ljubaviju priroda dršće, mudraci zamuckuju poput glupana, a sveci i anđeli su zaslijepljeni slavom. Toliko je silno to objavljenje Božje naravi, da se ne usuđujem pomisliti što bi se moglo dogoditi kad ih njegova moć ne bi branila.
Poniznost oživljenu tom doživljenom spoznajom Božje dobrote i ljubavi nazivam savršenom, jer to je stav koji će čovjek zadržati čak i u vječnosti.
Dok poniznost, koja izrasta u stvarnoj moći ljudskog položaja, nazivam nesavršenom jer ne samo da će to proći smrću sa svojim uzrokom nego čak i u ovom životu neće biti uvijek djelotvorna.
Jer katkada će ljudi uznapredovali u kontemplativnom životu primiti toliku milost od Boga da će biti iznenada i potpuno bez snage te neće mariti jesu li sveti ili grešni. Upućeni kontemplativci mogu to doživjeti češće ili rjeđe već prema Božjoj razboritosti, ali u svakom slučaju to je, uvjeren sam, prolazna pojava.
Ipak za vrijeme takvog doba, iako mogu izgubiti svu brigu za svoju grešnost ili krepost, oni ne gube osjećaj za beskrajnu Božju ljubav i dobrotu i zbog toga oni imaju savršenu poniznost. Naprotiv, kad je prvi motiv djelotvoran čak i sporednim putem, oni imaju samo nesavršenu poniznost. Usprkos tomu ne savjetujem da se prvi motiv napusti.
Ne dao Bog da me ne razumiješ, jer uvjeren sam da je oboje korisno i potrebno u ovom životu.

Poniznost i mir

Ne brini se mnogo tko je za te, a tko protiv tebe, oko ovoga nastoji vodi brigu: da u svemu što činiš Bog bude s tobom.
Imaj dobru savjest, i Bog će biti tvoja valjana obrana.
Pomaže li kome Bog, ne može mu nauditi ničija pakost.
Znadeš li šutjeti i trpjeti, zacijelo ćeš osjetiti Božju pomoć.
On znade i vrijeme i način kako da te oslobodi zato se posve njemu izruči.
Božja je stvar da nam pomogne i izbavi nas od svake nevolje.
Da bismo što bolje sačuvali poniznost, često veoma koristi da drugi saznaju za naše pogreške i da nas za njih kore.
Kad se čovjek za njih ponizi, druge lakše udobrovolji i s lakoćom zadovolji svima koji se na nj srde.
Poniznika Bog štiti i izbavlja, poniznika ljubi i tješi: ponizniku se priklanja, poniznika dariva obiljem milosti te ga nakon poniženja proslavljuje. Ponizniku objavljuje svoja otaj stva, k sebi ga milo privlači i prizivlje.
Poniznik je postojano smiren i kad je osramoćen: oslanja se na Boga, a ne na svijet.
Ne misli da si što napredovao ako se svima ne podložiš.
Ponajprije smiri sebe, pa ćeš moći potom i druge smirivati.
Čovjek mironosac korisniji je od velikog učenjaka.
Strastven čovjek i dobro obraća na zlo i lako vjeruje u zlo.
Miroljubiv čovjek sve obraća na dobro.
Smiren čovjek o nikome ne sumnja. A nezadovoljnika i nesređenog čovjeka muče svakojake sumnje: ni sam ne nalazi mira ni druge ne pušta na miru.
Često govori što ne bi trebalo i propušta što bi za nj bilo veoma korisno.
Budno pazi na sve što bi drugi morali učiniti, a zanemaruje svoje dužnosti.
Revnuj, dakle, najprije oko samoga sebe, pa ćeš onda moći pravo revnovati oko svoga bližnjega.
Lijepo umiješ ispričati i poljepšati svoje čine, a ne primaš tuđih isprika.
Bilo bi pravednije da sebe optužuješ, a brata opravdavaš.
Želiš li da te drugi podnose, podnosi i ti druge.

VI. pismo

Vidim sebe kao nedostojna čovjeka, krastava i gubava, koji je počinio mnoge zločine protiv svoga Kralja. Potaknut stidom, u dnu duše priznajem svoju drskost i zlobu. Molim Ga za oproštenje i prepuštam se njegovim rukama neka čini sa mnom što Mu se sviđa.
Ali, milostivi Kralj ne samo da me nikako ne kažnjava, nego me prima s neshvatijivom dobrotom. Poziva me za svoj stol, poslužuje me vlastitim rukama, daje mi ključeve od svojih riznica i postupa sa mnom u svakom pogledu kao s najboljim prijateljem.
On razgovara sa mnom i raduje me neprestano na tisuće i tisuće raznih načina. Oprašta mi šuteći i ne podsjeća me na moje prijašnje držanje. Dok Ga molim da me oblikuje po svome srcu, vidim sebe bijedna slaba, ali ipak to milijega Bogu. Eto kako pokatkad promatram sebe u njegovoj svetoj nazočnosti.
Ova jednostavna pažnja, ovo ljubazno gledanje na Boga moja je najčešća navika. Kod njega se osjećam tako sretnim i zadovoljnim kao dijete koje počiva na majčinim grudima; zato bih, da bih opisao neizrecivu sreću i užitak koji doživljavam, mogao to stanje nazvati: počivanje na Srcu Božjemu, ako se tako smije reći.
Kad se, u stisci događaja ili zbog slabosti, moje misli udalje od Njega, uskoro bivam nekim unutarnjim glasom opet pozvan k Njemu. Taj unutarnji glas Božji tako je čaroban da ga nisam sposoban ni približno opisati.

Budimo jednostavni, ponizni i čisti

Gospodin Isus je Riječ Očeva, tako dostojna, tako sveta i slavna. Njezin dolazak s neba navijestio je sam Previšnji Otac po svetom Gabrijelu arkanđelu svetoj i slavnoj Djevici Mariji. Iz njezine je utrobe Riječ primila pravo tijelo našega čovještva i naše krhkosti i, premda nada sve bogata, s preblaženom svojom majkom izabra siromaštvo. Malo prije svoje muke proslavi Vazam sa svojim učenicima.
Potom upravi Ocu molitvu: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša.
Ali svoju volju stavi u volju Očevu. A Očeva volja bijaše da njegov blagoslovljeni i slavni Sin, koga nam dade i koji se rodi za nas, prinese samoga sebe, po svojoj krvi, za žrtvu i prinos na žrtveniku križa. Učinio je to ne za sebe – ta po njemu je sve stvoreno – nego za nas, dajući nam primjer te pođemo za njegovim stopama. On hoće da se svi spasimo po njemu te ga primimo čistim srcem i neokaljanim tijelom.
O kako li su blaženi i blagoslovljeni svi koji ljube Gospodina te čine ono što govori Gospodin u Evanđelju: Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom, i svoga bližnjega kao sebe samoga! Stoga, ljubimo Boga i klanjajmo mu se čistim srcem i čistom dušom, jer on nadasve traži ovo: Istiniti će se klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini. Koji god mu se klanjaju treba da mu se klanjaju u duhu istine. I upravljajmo mu hvale i molitve dan i noć, govoreći: Oče naš, koji jesi na nebesima. Jer treba da uvijek molimo nikada ne sustajući.
Povrh toga, donosimo plodove dostojne pokore. I ljubimo bližnje kao sebe same. Imajmo ljubav i poniznost i činimo milostinju jer nam one peru dušu od ljaga grijeha. Sve što ljudi ostavljaju na svijetu, gube. Sa sobom nose samo zaslugu za ljubav i milostinju koju su iskazivali:
Gospodin će im za to biti plaćom i dostojnom nagradom.
Ne smijemo biti mudri i razboriti po tijelu. Radije budimo jednostavni, ponizni i čisti.
Nikada ne težimo biti nad drugima. Radije težimo da budemo sluge i podložni svakome ljudskome stvoru poradi Boga. I nad svima koji budu tako radili i u tome ustraju do konca, počinut će Duh Gospodnji i učinit će ih svojim prebivalištem i stanom. I bit će sinovi Oca nebeskoga, vršeći njegova djela. I zaručnici su, braća i majke Gospodina našega Isusa Krista.

On je uzvisio ponizne

“Uzvisio je ponizne” (Lk 1,52). Pogled Boga Oca zaustavio se na skromnom meksičkom Indijancu Juanu Diegu, kojega je obogatio darom ponovnog rođenja u Kristu, promatranjem lica Blažene Djevice Marije i svojom suradnjom za evangelizaciju američkog kontinenta. Iz ovoga možemo zaključiti koliko su istinite riječi kojima apostol Pavao ilustrira božansku pedagogiju u donošenju spasenja: „ono što je neplemenito i prezreno u svijetu, što je ništa, Bog je odabrao da ništavilo ono što jest, tako da se nitko ne može hvaliti pred Bogom” (1 Kor 1,28-29).
Ovaj blaženik, kojemu tradicija pripisuje ime Cuauhtlatoatzin, što znači “orao koji govori”, rođen je oko 1474. godine u Cuauhtitlanu, u blizini Kraljevstva Texcoco. Već odrastao i oženjen, prigrlio je Evanđelje i, zajedno sa svojom suprugom pročišćen je vodom krštenja, predlažući živjeti u svjetlu vjere i prema obvezama preuzetim pred Bogom i Crkvom.
U prosincu 1531. godine, dok je bio na putu za Tlatelolco, na brdu zvanom Tepeyac, ugledao je kako mu se ukazala prava Majka Božja, koja ga je poslala da zamoli biskupa Mexico Cityja da na tom mjestu ukazanja sagradi hram. Presveti biskup, saslušavši Indijčeve zahtjeve, zatraži od njega jasan dokaz o izvanrednom događaju.
Dana 12. prosinca Blažena Djevica Marija ponovno se ukazala Juanu Diegu, utješila ga i zapovjedila mu da ode na vrh brda Tepeyac nabere i donese joj cvijeće. Unatoč hladnoći zime i sušnom mjestu, blaženi je pronašao prekrasno cvijeće, koje je stavio u svoj plašt i donio Djevici.
Naložila mu je da ih preda biskupu kao dokaz istinitosti. Pred njim je Juan Diego razgrnuo ogrtač i ispustio cvijeće.U tom trenutku pojavio se lik Djevice od Guadalupe, divno utisnut, u tkanje plašta, i od tada je postao duhovno središte nacije.
Podigavši hram u čast “Kraljice neba”, blaženi je, vođen velikom pobožnošću, ostavio sve i posvetio svoj život čuvanju tog malog svetišta i dočeku hodočasnika. Išao je putem svetosti u molitvi i ljubavi, crpeći snagu iz euharistijske gozbe našega Otkupitelja, iz štovanja Otkupiteljeve Majke, iz zajedništva sa svetom Crkvom i iz poslušnosti svetim pastirima. Svi koji su ga poznavali divili su se raskoši njegovih vrlina, prije svega vjere, nade, milosrđa, poniznosti i prezira prema zemaljskim stvarima.
Juan Diego je vjerno slijedio Evanđelje u jednostavnosti svakodnevnog života, prihvaćajući svoje stanje kao Indijanac, potpuno uvjeren da Bog ne razlikuje rasu ili kulturu, već poziva sve da postanu njegova djeca. Na taj je način blaženik domorodačkim etničkim skupinama Meksika i Novog svijeta olakšao susret s Kristom i Crkvom. Do posljednjeg dana svoga života hodao je s Bogom koji ga je pozvao k sebi 1548. godine.
Njegovo sjećanje, uvijek povezano s ukazanjem Gospe od Guadalupe, proteglo se kroz stoljeća i doseglo različite regije svijeta.

Prava nauka izbjegava nadutost

Čuj, Jobe, moje riječi, i slušaj sve moje govore. Vlastitost je bahatih ljudi da ne znaju ponizno iznijeti što naučavaju i ne mogu pravo prenijeti ono što pravilno znaju. Kad oni poučavaju, po njihovim se riječima čini kao da sjede na kakvom vrhuncu uzvisine i gledaju na one, koje poučavaju, kao da se nalaze daleko ispod njih u dolini, jedva se dostoje govoriti im ne savjetujući, nego zapovijedajući.
Njima s pravom Gospodin govori preko Proroka : Zapovijedate im sa strogošću i moću. Sa strogošću i moću zapovijedaju oni koji se žure ne da svoje podložnike mirno i s razumijevanjem poprave, nego da ih oštro svojom vlašću prisile.
Naprotiv, pravi nauk toliko odlučnije i s razmišljanjem izbjegava ovu manu nadutosti koliko jače strijelama svojih riječi pogađa samog učitelja nadutosti . Čuva se naime da nadutim ponašanjem ne propovijeda onoga, kojega svetim govorom u srcima slušalaca napada.
Pokušava i riječima opisati i življenjem pokazati poniznost, učiteljicu i majku svih kreposti, da je kod učenika istine preporuči više ponašanjem nego govorom.
Zato Pavao pišući Solunjanima, kao da je zaboravio na uzvišenost svoje apostolske službe, kaže: Bili smo među vama kao malena djeca. Zato apostol Petar govori: Uvijek spremni na odgovor svakom tko od vas zatraži razlog nade koja je u vama. A pri tome tvrdi da se u samoj spoznaji nauka treba držati načina poučavan ja, pa dodaje: Ali blago i s poštovanjem, jer imate dobru savjest.
Kad Pavao kaže učeniku: Ovo zapovijedaj i poučavaj sa svom vlašću, on time preporučuje ne gospodovanje moći, nego ugled života. S vlašću se, naime, poučava kad se prije radi nego govori. Jer nauku se uskraćuje povjerenje, kad savjest sputava jezik.
Nije, dakle, Apostol preporučio učeniku moć naduta govorenja nego povjerenje dobra djelovanja. Zato je i o Gospodinu pisano: Poučavao je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci i farizeji. On je sam poglavito i posebno govorio s dobrom vlašću, jer nije počinio nikakvo zlo po slabosti. Moću božanske naravi imao je ono što je nama dao po nevinosti svoje ljudske naravi.

Poniznost

Današnji je svijet pun vođa punih sebe. U kršćanskoj zajednici priznati su samo oni duhovni vođe koji znaju biti ponizni.
Kako valja shvatiti poniznost u kršćanskom okružju? Poniznost shvaćena prema duhovnoj teologiji bila bi krepost koja pomaže čovjeku zaustaviti neurednu želju prema osobnoj veličini.
Čovjek koji je shvatio što je poniznost, ulazi u ljubav prema osobnoj stvarnosti shvaćenoj u svjetlu otvorenosti.
Oholost uzmiče pred poniznošću. Ne iskrivljuje više dva opravdana nastojanja koja je Bog stavio u čovjekovu narav. Prvo je: cijeniti samoga sebe. Suvremena psihologija dobro je shvatila i razjasnila ulogu toga nastojanja, na koje duhovnost nije uvijek blagonaklono gledala. No, ono je u temelju ljudskog dostojanstva. Drugo je nastojanje: cijeniti drugoga. Ono je u temelju društvenosti. Zadatak je poniznosti održati red među njima.
Poniznost pomaže čovjeku da se stavi na pravo mjesto u životu. Prepoznaje ravnotežu između svojega postojanja i ispraznih želja za "velikim stvarima" koje nadilaze njegove mogućnosti.
Upoznavši svoje nedostatke, čovjek poduzima potrebne korake. Duhovni vođa koji zna biti ponizan, pomaže shvatiti što je Isus uistinu mislio kada je rekao da moramo biti kao djeca. Ako se želi uspostaviti odnos s Bogom, ne možemo mu doći kao da već sve znamo i samo smo došli da on to potvrdi. Pred Bogom moramo biti poput djece: otvoreni, iskreni, spremni pružiti ljubav bez pridržaja. Zahvala je pravi znak sinovske odanosti. Sve je tako lijepo i jednostavno.
Moliti znači otvoriti se Bogu na ponizan način. Čovjek se odriče onoga načina poimanja života koji je u Svetom pismu opisan kao luda mudrost ovoga svijeta (usp. IKor 1,20) i otvara se novom životu opisanom riječju neposrednost (usp. IKor 1,17-31). Prihvaća se objava Oca u Isusu Kristu. Kada moli netko tko je ponizan, njegova molitva donosi plodove. Osjeća daj e uslišan i prihvaćen. Ne gubi se u svojim složenim nutarnjim putovima. Postaje sluga Duha, a ne sluga ustanova i zakona. Duh je jedini izvor na kojemu se nadahnjuje i koji oživljuje njegovu nutarnjost.
Put prema poniznosti čovjek uči od Isusa Krista. Isus je prošao potresan put, bijaše odbačeni kamen (usp. Mt 21,42), znak protivnosti (usp. Lk 2,34), odbačen (usp. Dj 26,14). U najtežim trenucima pokazao je svoju veličinu i svoje dostojanstvo ne gubeći svoju poniznost. Ona nije bila plod već zadanog mišljenja, nego jedno "da" Ocu. Odbacio je svaku oholost, odrekao se svakog nasilja. Onaj tko ga želi nasljedovati, mora se obratiti i postati poput djeteta (usp. Mt 18, 4).
Duhovni vođa koji je preko molitve došao do poniznosti, prihvatio je svoj osobni život. Drugi vide da on ne pravi neke skrivene račune, da je njegov život jednostavno život Isusa Krista. Ide za njim u svim trenucima svojega života i spreman je obratiti se. Njegovo postojanje upravljeno je putom koji je Isus, obogaćuje se ljubavlju koju on ima.