Savjest

Zato se i ja trudim uvijek imati savjest besprijekornu pred Bogom i pred ljudima."  
( Djela apostolska - Dj 24,16 )

  1. Pregled po čitanjima
  2. Iz Teološkog rječnika Karla Rahnera
  3. Izreke svetaca / kratke izreke
  4. Katekizam katoličke crkve
  1. Iz knjige "Nasljeduj Krista"
  2. Iz spisa Zrela savjest, Valentina Pozaića, biskupa
  3. Iz spisa Odgoj kršćanske savjesti, Petra Šolića, biskupa
REKAPITULACIJA:

Savjest
Hebrejski מַצְפּוּן  matspoon
Grčki Συνείδηση Syneídisi
Latinski conscientia

Riječ SAVJEST (savjesno..) pojavljuje se 43 puta u Bibliji
 - 14 puta pojavljuje se u Starom zavjetu.
 - 29 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga nijednom u evanđeljima
 - najviše se spominje u Prvoj poslanici Korinćanima : 8 puta


SZ Petoknjižje 2
Povjesne knjige 8
Mudrosne knjige 4
NZ Djela apostolska 2
Poslanice 27

Ukupno : 43

PREGLED PO ČITANJIMA
1 Abraham i Sara u Geraru Post 20. Odande Abraham krene u krajeve Negeba i nastani se između Kadeša i Šura. Dok je boravio kao pridošlica u Geraru, 2rekao je Abraham za svoju ženu Saru da mu je sestra. I Abimelek, kralj gerarski, uze Saru sebi. 3Ali Bog dođe Abimeleku noću u snu te mu reče: "Zbog žene koju si uzeo moraš umrijeti, jer je ona žena udata." 4A nije se Abimelek k njoj približavao. Zato reče: "Gospodine, zar ćeš pravednika pogubiti? 5Zar mi on nije rekao: 'Ona mi je sestra.' A ona mi je sama rekla: 'On je moj brat.' Čiste sam savjesti i neokaljanih ruku ovo učinio." 6Bog mu odvrati u snu: "Znam da si to učinio čiste savjesti; i ja sam te zadržavao da protiv mene ne griješiš; i nisam dopuštao da je dotakneš. 7Sada vrati čovjeku ženu njegovu; prorok je on; molit će se za tebe da ostaneš na životu. Ako je ne vratiš, znaj da ćeš umrijeti, ti i svi tvoji." Knjiga Postanka, 20, 5 Zar mi on nije rekao: 'Ona mi je sestra.' A ona mi je sama rekla: 'On je moj brat.' Čiste sam savjesti i neokaljanih ruku ovo učinio."
2 Knjiga Postanka, 20, 6 Bog mu odvrati u snu: "Znam da si to učinio čiste savjesti; i ja sam te zadržavao da protiv mene ne griješiš; i nisam dopuštao da je dotakneš.
3 Davidova velikodušnost 1 Sam 24. David se odande uspe i nastani u engadskim gorskim skloništima. 2Kad se Šaul vratio iz potjere za Filistejcima, javiše mu ovo: "David je u Engadskoj pustinji!" 3Tada Šaul uze tri tisuće odabranih ljudi iz svega Izraela i pođe da traži Davida i njegove ljude na istok od Litica divokoza. 4Idući dođe k ovčjim torovima pokraj puta; ondje bijaše pećina i Šaul uđe da čučne; a David je sa svojim ljudima sjedio u dnu pećine. 5I rekoše Davidu ljudi njegovi: "Evo dana za koji ti je rekao Jahve: 'Ja ću predati tvoga neprijatelja u tvoje ruke, postupaj s njim kako ti se mili!'" A David ustade i neprimjetno odsiječe skut od Šaulova plašta. 6Ali poslije zapeče Davida savjest što je odsjekao skut od Šaulova plašta, 7pa reče svojim ljudima: "Očuvao me Jahve da takvo što učinim svome gospodaru, da dignem ruku na njega, jer je pomazanik Jahvin." 8I David oštrim riječima ukori svoje ljude i ne dopusti im da ustanu na Šaula. Prva knjiga o Samuelu, 24, 6 Ali poslije zapeče Davida savjest što je odsjekao skut od Šaulova plašta,
4 23Kad je Abigajila ugledala Davida, brzo sjaha s magarca i pade pred Davida ničice, poklonivši se do zemlje. 24Bacivši mu se tako pred noge, reče: "Gospodaru, neka na mene padne krivica! Dopusti da službenica tvoja progovori tvojim ušima i udostoj se poslušati riječi službenice svoje! 25Neka moj gospodar ne gleda na toga opakog čovjeka, na Nabala, jer on s pravom nosi svoje ime: zove se Luda i ludost je s njim. A ja, službenica tvoja, nisam vidjela momaka koje je poslao moj gospodar. 26Zato sada, gospodaru, živoga mi Jahve, i tako živ bio ti, i tako ti Jahve koji te očuvao da ne svališ na se krvnu krivicu i da ne pribaviš sebi pravdu svojom rukom: neka prođu kao Nabal tvoji neprijatelji i oni koji snuju zlo mome gospodaru! 27A ovaj dar, što ga evo tvoja službenica nosi svome gospodaru, neka se dade momcima koji idu za mojim gospodarom na njegovim putovima. 28Oprosti službenici svojoj njezinu krivnju! Zacijelo će Jahve osnovati trajan dom mome gospodaru, jer moj gospodar bije Jahvine bojeve i za svega tvoga života neće se naći zlo na tebi. 29Ako se tko digne da te progoni i da ti radi o glavi, neka život moga gospodara bude pohranjen u škrinji života kod Jahve, tvoga Boga, a život tvojih neprijatelja neka on baci kao iz praćke. 30I kad Jahve učini mome gospodaru svako dobro koje ti je obećao i kad te odredi da budeš knezom nad Izraelom, 31onda neka ne bude na smutnju ni na grižnju savjesti mome gospodaru da je ni za što prolio krv i da je sebi pribavio pravdu svojoj rukom. I kad Jahve učini dobro mome gospodaru, sjeti se tada službenice svoje!" Prva knjiga o Samuelu, 25, 31 onda neka ne bude na smutnju ni na grižnju savjesti mome gospodaru da je ni za što prolio krv i da je sebi pribavio pravdu svojoj rukom. I kad Jahve učini dobro mome gospodaru, sjeti se tada službenice svoje!"
5 Kuga i Božje oproštenje 10Poslije toga Davida zapeče savjest što je dao brojiti narod pa reče Jahvi: "Veoma sam sagriješio što sam to učinio! Ali, Jahve, oprosti tu krivicu sluzi svome, jer sam vrlo ludo radio." 11Kad je David ujutro ustao, već je Jahvina riječ bila došla proroku Gadu, Davidovu vidiocu: 12"Idi i kaži Davidu: Ovako govori Jahve: 'Troje stavljam preda te, izaberi jedno od toga da ti učinim!'" 13Gad tako dođe Davidu i javi mu ovo: "Hoćeš li da dođu tri gladne godine na tvoju zemlju, ili da tri mjeseca bježiš pred svojim neprijateljem koji će te goniti, ili da bude tri dana kuga u tvojoj zemlji? Sada promisli i gledaj što da odgovorim onome koji me poslao!" 14David odgovori Gadu: "Na velikoj sam muci! Ali neka padnemo u ruke Jahvine, jer je veliko njegovo milosrđe, a u ljudske ruke neka ne zapadnem!" 15David, dakle, izabra kugu. Bilo je upravo vrijeme pšenične žetve. Jahve pusti kugu na Izraela od jutra pa do određenoga vremena; i pomor udari na narod i pomrije sedamdeset tisuća ljudi od Dana do Beer Šebe. 16Kad je anđeo pružio svoju ruku na Jeruzalem da ga uništi, sažali se Jahvi zbog toga zla, pa reče anđelu koji je ubijao narod: "Dosta je sada! Povuci svoju ruku!" A Jahvin je anđeo bio upravo kod gumna Araune Jebusejca. 17Kad David vidje anđela koji je ubijao narod, zavapi Jahvi: "Evo, ja sam sagriješio, ja sam učinio zlo! A oni, ovce, što su skrivili? Neka tvoja ruka padne na mene i na moju obitelj!" Druga knjiga o Samuelu, 24, 10 Poslije toga Davida zapeče savjest što je dao brojiti narod pa reče Jahvi: "Veoma sam sagriješio što sam to učinio! Ali, Jahve, oprosti tu krivicu sluzi svome, jer sam vrlo ludo radio."
6 10Tada svećenik Jojada uze kovčeg, proreza rupu na zaklopcu i stavi ga uza žrtvenik, zdesna od ulaza u Dom Jahvin. Svećenici, čuvari praga, stavljali su u nj sav novac sabran u Domu Jahvinu. 11Kad bi se vidjelo da u kovčegu ima mnogo novaca, došao bi kraljev tajnik s velikim svećenikom te bi prebrojili i zavezali novac koji se nalazio u Domu Jahvinu. 12Prebrojeni novac uručivao se upraviteljima poslova oko popravka Doma Jahvina, a oni su isplaćivali drvodjeljama i graditeljima koji su radili u Domu Jahvinu 13i zidarima i klesačima kamena, i za nabavu drveta i tesanog kamena određena za popravak Doma Jahvina, ukratko: za troškove oko popravka Doma. 14Ali u Domu Jahvinu nisu se pravile srebrne čaše, ni noževi, ni plitice, ni trube, niti bilo kakav predmet od zlata ili srebra za novac koji je darovan, 15nego su ga davali radnicima koje su najmili za popravak Jahvina Doma. 16Nije se tražio obračun od ljudi kojima su predavali novac da ga daju radnicima, jer su oni radili savjesno. 17Novac naknadnice i okajnice nije se unosio u Dom Jahvin, nego je pripao svećenicima. Druga knjiga o Kraljevima, 12, 16 Nije se tražio obračun od ljudi kojima su predavali novac da ga daju radnicima, jer su oni radili savjesno.
7 Promicanje jahvizma 4Od tada je Jošafat živio u Jeruzalemu, opet zalazio među narod od Beer Šebe do Efrajimske gore i obraćao ga Jahvi, Bogu njegovih otaca. 5Postavi suce u zemlji u svim tvrdim judejskim gradovima, u svakome gradu. 6I reče im: "Gledajte što radite, jer ne sudite u ime čovjeka nego u ime Jahve. On je s vama dok sudite. 7Sada, dakle, neka bude Jahvin strah nad vama; pazite i savjesno radite, jer u Jahve, Boga našega, nema nepravde ni osobne pristranosti, niti on prima mita." 8Jošafat postavi levite, svećenike i poglavare izraelskih obitelji u Jeruzalemu da izriču Jahvine sudove i da presuđuju u sporovima. Oni su živjeli u Jeruzalemu 9i on im dade naputke: "Radite u Jahvinu strahu vjerno i iskrena srca. 10Kakav god spor iziđe pred vas od vaše braće što žive u gradovima: bilo da su posrijedi krvna osveta, Zakon, zapovijedi, uredbe ili običaji, valja sve da im rastumačite, kako ne bi sagriješili Jahvi i kako se njegova srdžba ne bi oborila na vas i na vašu braću. Tako radite pa nećete sagriješiti. 11I evo, svećenički će poglavar Amarja biti nad vama u svim Jahvinim poslovima, a Jišmaelov sin Zebadja, nadstojnik Judina doma, u svim kraljevskim poslovima. Leviti će vam služiti kao pisari. Budite jaki, i na posao! Jahve će biti s onim tko je dobar." Druga Knjiga Ljetopisa, 19, 7 Sada, dakle, neka bude Jahvin strah nad vama; pazite i savjesno radite, jer u Jahve, Boga našega, nema nepravde ni osobne pristranosti, niti on prima mita."
8 11Tada Ezekija zapovjedi da se urede sobe u Jahvinu Domu; kad su ih spremili, 12počeli su onamo unositi prinose, desetine i svetinje; nad tim je bio predstojnik levit Konanija i brat mu Šimej, drugi do njega. 13A Jehiel, Azazja, Nahat, Asahel, Jerimot, Jozabad, Eliel, Jismakja, Mahat i Benaja biše postavljeni kao nadglednici uz Konaniju i brata mu Šimeja, po nalogu kralja Ezekije i Azarje, predstojnika u Božjem Domu. 14Kore, sin levita Jimne, vratar Istočnih vrata, bio je nad dragovoljnim Božjim prinosima da bi prinosio Jahvine podizanice i svetinje nad svetinjama. 15Pod njim su bili Eden, Minjamin, Ješua, Šemaja, Amarja i Šekanija po svećeničkim gradovima da savjesno dijele svojoj braći po njihovim redovima, kako velikome tako i malome - 16osim muškaraca starijih od trideset godina popisanih u rodovnicima - svima koji su dolazili u Dom Jahvin na svoj svakidašnji posao da obave obredne dužnosti po svojim redovima. 17U rodovnike su bili popisani svećenici po obiteljima i leviti od dvadeset godina naviše po svojim službama, po svojim redovima. 18U rodovnike bijahu popisana sva njihova djeca, njihove žene, njihovi sinovi i njihove kćeri, za svekoliki zbor, jer su se iskreno posvetili svetinjama. 19Aronovi sinovi, svećenici na poljskim pašnjacima svojih gradova, u svakom pojedinom gradu, bijahu poimence određeni da daju dio svakome muškarcu među svećenicima. Sve su rodovnike sastavili leviti. 20Ezekija je uradio tako po svoj Judeji čineći što je dobro, pravo i vjerno pred Jahvom, svojim Bogom. 21U svakom poslu koji je počeo za službu Božjega Doma, i u zakonu i u zapovijedi tražeći Boga, trudio se svim svojim srcem i uspijevao. Druga Knjiga Ljetopisa, 31, 15 Pod njim su bili Eden, Minjamin, Ješua, Šemaja, Amarja i Šekanija po svećeničkim gradovima da savjesno dijele svojoj braći po njihovim redovima, kako velikome tako i malome
9 Popravak Hrama 8Osamnaeste godine kraljevanja, očistivši zemlju i Dom, posla Asalijahina sina Šafana, gradskoga upravitelja Maaseju, Johazova sina Joaha, tajnika, da poprave Dom Jahve, njegova Boga. 9Oni su došli k velikom svećeniku Hilkiji i predali mu novce donesene u Božji Dom, koje bijahu sabrali leviti, čuvari hramskog praga, iz ruke Manašeovih i Efrajimovih sinova i od svega Izraelova Ostatka, od svega Judina i Benjaminova plemena, od jeruzalemskih stanovnika. 10Dali su to na ruku poslovođama, postavljenim nad Domom Jahvinim, a oni su izdavali poslenicima koji su radili u Domu Jahvinu, popravljajući što je bilo trošno i obnavljajući Hram. 11Dali su drvodjeljama i graditeljima da kupuju tesanac i drvo za grede i da se pobrvnaju kuće koje bijahu porušili judejski kraljevi. 12Ti su ljudi savjesno obavljali posao; nad njima su bili postavljeni Jahat i Obadja, leviti od Merarijevih sinova, i Zaharija i Mešulam od Kehatovih sinova da upravljaju radom. Svi su leviti bili vični glazbalima. 13Jedni su bili nad bremenošama i nadstojnicima svih poslenika u svakoj službi, a drugi su od levita bili pisari, nadzornici i vratari. Druga Knjiga Ljetopisa, 34, 12 Ti su ljudi savjesno obavljali posao; nad njima su bili postavljeni Jahat i Obadja, leviti od Merarijevih sinova, i Zaharija i Mešulam od Kehatovih sinova da upravljaju radom. Svi su leviti bili vični glazbalima.
10 19"Odličnim građanima Židovima kralj i upravitelj Antioh šalje pozdrav želeći im zdravlje i dobru sreću! 20Ako ste dobro vi i vaša djeca, ako vam poslovi idu od ruke, pun nade u Nebo 21rado se spominjem vašeg štovanja i vaše blagonaklonosti prema meni. Na povratku iz perzijskih krajeva, pošto sam zapao u nepodnošljivu bolest, smatram potrebnim da se pobrinem za opće dobro. 22Ne očajavam zbog svog stanja nego se čvrsto nadam da ću se iz bolesti izvući. 23Ipak, i moj je otac, kad je s vojskom polazio u gornje krajeve, odredio sebi nasljednika, 24da se, bude li neočekivanih događaja ili nepovoljnih glasova, državljani ne uzbunjuju, znajući kome je on prepustio upravu poslovima. 25Osim toga, znam kako obližnji vladaoci i susjedi našeg kraljevstva vrebaju priliku i čekaju da se što dogodi. Zato sam za kralja odredio svoga sina Antioha, koga sam već više puta, polazeći u gornje krajeve, mnogima od vas povjerio i preporučio. I njemu sam, uostalom, napisao priloženo pismo. 26Zato vas molim i zaklinjem da se sjetite dobročinstava koje sam vam svima pojedinačno učinio te da svoju dosadašnju blagonaklonost prema meni sačuvate i prema mome sinu. 27Zaista sam uvjeren da će on savjesno slijediti moje nakane i blago i čovjekoljubivo postupati s vama." 28Tako je taj ubojica i hulitelj, poslije najužasnijih muka, kakve je znao zadavati drugima, najjadnije, u tuđoj zemlji, u pustim planinama završio život. 29Njegovo je tijelo uzeo sa sobom Filip, njegov prijatelj od djetinjstva, koji se u strahu od njegova sina Antioha uputio u Egipat Ptolemeju Filometoru. Druga knjiga o Makabejcima, 9, 27 Zaista sam uvjeren da će on savjesno slijediti moje nakane i blago i čovjekoljubivo postupati s vama."
11 Knjiga Mudrosti, 17, 10 Jer zloća je strašljivaca: vlastitim se svjedočanstvom osuđuje i uvijek zlo uvećava kad je stane savjest tištiti.
12 Druži se sa sebi jednakima Sir 13. Tko smolu dira, ulijepi se,i tko se druži s oholicom, postaje kao i on.2Ne diži ono što ti je preteško i ne druži se s jačim i bogatijim od sebe. Zašto staviti zajedno zemljani lonac s bakrenim? Kad ga ovaj udari, onaj se razbije.3Bogataš počini zlo i još se razmeće; siromahu se čini zlo, a on još za milost moli.4Ako si mu na korist, on će te iskoristiti; a kad iznemogneš, ostavlja te.5Dok imaš štogod, živjet će s tobom i oplijeniti te bez ikakve grižnje savjesti.6Ako mu trebaš, on ti laska; smiješi ti se i daje ti nadu. Govori ti lijepo i pita: "Što ti treba?" I postidjet će te svojim svečanim objedima,7dok te ne oplijeni dva i tri puta i na kraju te ismije. Knjiga Sirahova, 13, 5 Dok imaš štogod, živjet će s tobom i oplijeniti te bez ikakve grižnje savjesti.
13 Istinska sreća Sir 14. Blago čovjeku koji nijezgriješio riječima i koga ne muči grižnja zbog grijeha.2Blago čovjeku koga ne optužuje vlastita savjest i koji se nije odrekao nade. Knjiga Sirahova, 14, 2 Blago čovjeku koga ne optužuje vlastita savjest i koji se nije odrekao nade.
14 Neprikladne riječi 18Bolje je pokliznuti se na cesti nego na jeziku: tako opakima propast iznenada dolazi.19Čovjek neugodan - neumjesna je priča razvučena na ustima neodgojenih.20Mudra izreka ne vrijedi u ustima luda čovjeka, jer je ne kazuje u pravo vrijeme.21Gdjekoga siromaštvo čuva od grijeha: njegova spokoja ne remeti grižnja savjesti.22Mnogi sebi uništi život zbog lažna stida i upropasti se zbog luđakova mnijenja.23Netko zbog stida obeća štogod prijatelju i učini ga bez potrebe neprijateljem. Knjiga Sirahova, 20, 21 Gdjekoga siromaštvo čuva od grijeha: njegova spokoja ne remeti grižnja savjesti.
15 Pavao uprije pogled u Vijeće i reče: "Braćo, ja sam posve mirne savjesti živio pred Bogom sve do dana današnjega." 2Nato veliki svećenik Ananija naredi onima što stajahu uza nj da ga udare po ustima. 3Onda mu Pavao reče: "Udarit će Bog tebe, zide obijeljeni! Ti li sjediš da me po Zakonu sudiš, a protuzakonito zapovijedaš da me biju?" 4Oni što su ondje stajali rekoše nato: "Zar velikog svećenika Božjega da pogrđuješ?" 5Pavao odvrati: "Nisam znao, braćo, da je veliki svećenik. Ta pisano je: Glavara naroda svoga ne proklinji." 6Pavao je znao da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika u Vijeću: "Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih." 7Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. 8Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju. 9Nasta velika graja te ustadoše neki pismoznanci farizejske stranke i zaoštre boj govoreći: "Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo?" 10Kad razmirica posta još većom, poboja se tisućnik da Pavla ne rastrgaju pa zapovjedi da vojska siđe, otme ga ispred njih i povede u vojarnu. 11Iduće noći pristupi mu Gospodin i reče: "Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!" Djela apostolska, 23, 1 Pavao uprije pogled u Vijeće i reče: "Braćo, ja sam posve mirne savjesti živio pred Bogom sve do dana današnjega."
16 Pavlova obrana (Dj 24,10) 10Nato Pavao odvrati pošto mu upravitelj kimnu da govori:"Kako znam da si već mnogo godina sudac narodu ovomu, mirne se duše branim. 11Ta možeš se osvjedočiti da nema više od dvanaest dana otkad uzađoh u Jeruzalem da se poklonim. 12A nisu me našli ni u Hramu da s kim raspravljam ili bunu podižem, ni u sinagogama, ni po gradu. 13I ne mogu ti dokazati ono za što me sada optužuju." 14"Jamčim ti, naprotiv, ovo: Putom koji nazivaju sljedbom služim otačkom Bogu vjerujući u sve što je u Zakonu i u Prorocima napisano, 15uzdajući se u Boga da će uskrsnuti pravednici i nepravednici, što oni i sami očekuju. 16Zato se i ja trudim uvijek imati savjest besprijekornu pred Bogom i pred ljudima." 17"Nakon više godina dođoh da donesem milostinju za svoj narod i prinose; 18dok sam ih prinosio, nađoše me posvećena u Hramu, a ne sa svjetinom ni u metežu. 19Ali neki Židovi iz Azije - da, trebalo bi da se oni pojave pred tobom i optuže me ako što imaju protiv mene. 20Ili neka ovi sami kažu: koji su zločin na meni našli kad sam stajao pred Vijećem, 21osim možda one jedne riječi koju doviknuh među njima stojeći: Zbog uskrsnuća mrtvih sudi mi se danas pred vama!" Djela apostolska, 24, 16 Zato se i ja trudim uvijek imati savjest besprijekornu pred Bogom i pred ljudima."
17 Unatoč Zakonu (Rim 2,12) 12Uistinu koji bez Zakona sagriješiše, bez Zakona će i propasti; i koji pod Zakonom sagriješiše, po Zakonu će biti suđeni. 13Ne, pred Bogom nisu pravedni slušatelji Zakona, nego - izvršitelji će Zakona biti opravdani. 14Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: 15pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane. 16To će se očitovati na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima. Poslanica Rimljanima, 2, 15 pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane.
18 Povlastice Izraelove (Rim 9,1) Rim 9. Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom: 2silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. 3Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu. 4Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; 5njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove. Amen. Poslanica Rimljanima, 9, 1 Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom:
19 Poslušnost vlastima (Rim 13,1) Rim 13. Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene. 2Stoga tko se suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi; koji se pak protive, sami će na se navući osudu. 3Vladari doista nisu strah i trepet zbog dobra, nego zbog zla djela. Hoćeš li se ne bojati vlasti? Dobro čini pa ćeš imati pohvalu od nje! 4Ta Božji je ona poslužitelj - tebi na dobro. Ako li zlo činiš, strahuj! Ne nosi uzalud mača! Božji je ona poslužitelj: gnjev njegov iskaljuje na onome koji zlo čini. 5Treba se stoga podlagati, ne samo zbog gnjeva nego i zbog savjesti. 6Zato i poreze plaćate: ta službenici su Božji oni koji se time bave. 7Dajte svakomu što mu pripada: komu porez - porez, komu carina - carina, komu poštovanje - poštovanje, komu čast - čast. Poslanica Rimljanima, 13, 5 Treba se stoga podlagati, ne samo zbog gnjeva nego i zbog savjesti.
20 U pogledu mesa žrtvovana idolima, znamo, svi posjedujemo znanje. Ali znanje nadima, a ljubav izgrađuje. 2Ako tko misli da što zna, još ne zna kako treba znati. 3A ljubi li tko Boga, Bog ga poznaje. 4Dakle, u pogledu blagovanja mesa žrtvovana idolima, znamo: nema idola na svijetu i nema Boga do Jednoga. 5Jer sve kad bi i bilo nazovibogova ili na nebu ili na zemlji - kao što ima mnogo "bogova" i mnogo "gospodara"! - 6nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu. 7Ali nemaju svi toga znanja. Neki, navikli na idole, još jedu meso kao idolima žrtvovano i njihova se savjest kalja jer je nejaka. 8A k Bogu nas ne privodi jelo. Niti što gubimo ako ne jedemo; niti što dobivamo ako jedemo. 9A pazite da ne bi možda ta vaša sloboda bila spoticaj nejakima. 10Jer vidi li tko tebe koji imaš znanje za stolom u hramu idolskomu, neće li se njegova savjest, jer je nejaka, "izgraditi" da jede žrtvovano idolima? 11I s tvoga znanja propada nejaki, brat za kojega je Krist umro. 12Tako griješeći protiv braće i ranjavajući njihovu nejaku savjest, protiv Krista griješite. 13Zato ako jelo sablažnjava brata moga, ne, neću jesti mesa dovijeka da brata svoga ne sablaznim. Prva poslanica Korinćanima, 8, 7 Ali nemaju svi toga znanja. Neki, navikli na idole, još jedu meso kao idolima žrtvovano i njihova se savjest kalja jer je nejaka.
21 Prva poslanica Korinćanima, 8, 10 Jer vidi li tko tebe koji imaš znanje za stolom u hramu idolskomu, neće li se njegova savjest, jer je nejaka, "izgraditi" da jede žrtvovano idolima?
22 Prva poslanica Korinćanima, 8, 12 Tako griješeći protiv braće i ranjavajući njihovu nejaku savjest, protiv Krista griješite.
23 Rješenje poteškoća (1 Kor 10,23) 23"Sve je slobodno!" Ali - sve ne koristi. "Sve je dopušteno!" Ali - sve ne saziđuje. 24Nitko neka ne traži svoje, nego dobro drugoga. 25Sve što se prodaje na tržnici, jedite ništa ne ispitujući poradi savjesti. 26Ta Gospodnja je zemlja i sve na njoj! 27Pozove li vas koji nevjernik i želite se odazvati, jedite što vam se ponudi ništa ne ispitujući poradi savjesti. 28Ako vam tko reče: "To je žrtvovano", ne jedite poradi onoga koji vas je upozorio, i savjesti. 29Savjesti mislim, ne svoje, nego onoga drugoga. Ta zašto da moju slobodu druga savjest sudi? 30Ako sa zahvalom sudjelujem, zašto da me grde zbog onoga za što zahvaljujem? 31Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite. 32Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj, 33kao što i ja svima u svemu ugađam ne tražeći svoju korist, nego što koristi mnogima na spasenje. Prva poslanica Korinćanima, 10, 25 Sve što se prodaje na tržnici, jedite ništa ne ispitujući poradi savjesti.
24 Prva poslanica Korinćanima, 10, 27 Pozove li vas koji nevjernik i želite se odazvati, jedite što vam se ponudi ništa ne ispitujući poradi savjesti.
25 Prva poslanica Korinćanima, 10, 28 Ako vam tko reče: "To je žrtvovano", ne jedite poradi onoga koji vas je upozorio, i savjesti.
26 Prva poslanica Korinćanima, 10, 29 Savjesti mislim, ne svoje, nego onoga drugoga.
27 Prva poslanica Korinćanima, 10, 29 Ta zašto da moju slobodu druga savjest sudi?
28 Zašto je Pavao promijenio naum o putovanju? (2 Kor 1,12) 12A ovo je naša slava: svjedočansto naše savjesti da smo u svijetu živjeli - osobito prema vama - u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti. 13Ta i ne pišemo vam drugo doli ovo što čitate i razumijete; a nadam se da ćete i do kraja razumjeti, 14kao što nas djelomično i razumjeste: da smo mi vaša slava kao i vi naša u Dan Gospodina našega Isusa. 15U tom uvjerenju namjeravao sam najprije doći k vama 16i preko vas prijeći u Makedoniju pa se opet, da biste imali i drugu milost, iz Makedonije vratiti k vama da me vi otpratite u Judeju. 17Pa jesam li možda bio lakomislen kad sam to namjeravao? Ili što namjeravam, po tijelu namjeravam te je u mene istodobno "Da, da!" i "Ne, ne!"? 18Bog je svjedok: naša riječ vama nije "Da!" i "Ne!" 19jer Sin Božji, Isus Krist, koga mi - ja i Silvan i Timotej - vama navijestismo nije bio "Da!" i "Ne!" nego u njemu bijaše "Da!". 20Doista, sva obećanja Božja u njemu su "Da!". I stoga po njemu i naš "Amen!" Bogu na slavu! 21A Bog je onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista; on nas i pomaza, 22on nas i zapečati i u srca naša dade zalog - Duha. 23A ja prizivljem Boga za svjedoka: duše mi, da vas poštedim, nisam više dolazio u Korint. 24Ta mi nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti. Ta u vjeri ste postojani. Druga poslanica Korinćanima, 1, 12 A ovo je naša slava: svjedočansto naše savjesti da smo u svijetu živjeli - osobito prema vama - u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti.
29 Zato, budući da po milosrđu imamo ovu službu, ne malakšemo. 2Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom. 3Ako je i zastrto evanđelje naše, u onima je zastrto koji propadaju: 4 u onima kojima bog ovoga svijeta oslijepi pameti nevjerničke da ne zasvijetli svjetlost evanđelja slave Krista koji je slika Božja. 5Jer ne propovijedamo same sebe, nego Krista Isusa Gospodinom, a sebe slugama vašim poradi Isusa. 6Ta Bog koji reče: Neka iz tame svjetlost zasine!, on zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na licu Kristovu. Druga poslanica Korinćanima, 4, 2 Ali odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj savjesti ljudskoj pred Bogom.
30 Apostolsko služenje na djelu (2 Kor 5,11) 11Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude; razotkriveni smo Bogu, a nadam se - i vašim savjestima. 12Ne preporučujemo vam opet sami sebe, nego vam dajemo prigodu ponositi se nama, da imate odgovor za one koji se diče licem, a ne srcem. 13Doista, ako bijasmo "izvan sebe" - Bogu bijasmo; ako li "pri sebi" - vama bijasmo. 14Jer ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe; 15i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu. 16Stoga mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo i poznavali po tijelu Krista, sada ga tako više ne poznajemo. 17Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! 18A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. 19Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. 20Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! 21Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. Druga poslanica Korinćanima, 5, 11 Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude; razotkriveni smo Bogu, a nadam se - i vašim savjestima.
31 Prijetnje lažnih učitelja (1 Tim 1,3) 3Kao što sam te zamolio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efezu da zapovijediš nekima neka ne naučavaju drugih nauka 4i neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima, koja više pogoduju rasprama negoli rasporedbi Božjoj po vjeri. 5Svrha je te zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i vjere neprijetvorne. 6To su neki promašili i zastranili u praznorječje; 7htjeli bi biti učitelji Zakona, a ne razumiju ni što govore ni što tvrde. Prva poslanica Timoteju, 1, 5 Svrha je te zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i vjere neprijetvorne.
32 Timotejeva odgovornost (1 Tim 1,19) 18Taj ti zadatak predajem, sine Timoteju, u skladu s proroštvima nekoć nad tobom izrečenima: na njih oslonjen, bij boj plemeniti 19imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere. 20Među njima je Himenej i Aleksandar, koje sam predao Sotoni da nauče ne huliti. Prva poslanica Timoteju, 1, 19 imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere.
33 Đakoni (1 Tim 3,9) 8Đakoni isto tako treba da budu ozbiljni, ne dvolični, ne odani mnogom vinu ni prljavu dobitku - 9imajući otajstvo vjere u čistoj savjesti. 10I neka se najprije iskušavaju, pa onda, budu li besprigovorni, neka obavljaju službu. 11Žene isto tako neka budu ozbiljne, ne klevetnice nego trijezne, vjerne u svemu. 12đakoni neka budu jedne žene muževi, neka dobro upravljaju djecom i svojim kućama. 13Jer oni koji dobro obavljaju službu, stječu častan položaj i veliku smjelost u vjeri, vjeri u Isusu Kristu. Prva poslanica Timoteju, 3, 9 imajući otajstvo vjere u čistoj savjesti.
34 Krivi učitelji (1 Tim 4,1) 1 Tim 4. Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. 2A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti 3koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. 4Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću 5jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom. 6To izlaži braći i bit ćeš dobar poslužitelj Krista Isusa, hranjen riječima vjere i dobroga nauka za kojim postojano ideš. 7Svjetovne pak i bablje priče odbijaj! Vježbaj se u pobožnosti! 8Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je svemu korisna jer joj je obećan život - sadašnji i budući. 9Vjerodostojna je to riječ i vrijedna da se posve prihvati. 10Ta za to se trudimo i borimo jer se pouzdajemo u Boga živoga koji je Spasitelj svih ljudi, ponajpače vjernika. 11Zapovijedaj to i naučavaj! 12Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. 13Dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. 14Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. 15Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. 16Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju. Prva poslanica Timoteju, 4, 2 A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti
35 Zahvala Bogu (2 Tim 1,3) 3Zahvalan sam Bogu, kojemu onamo od predaka čiste savjesti služim, dok te se neprestano spominjem u svojim molitvama noć i dan. 4Sjetim se tvojih suza i zaželim vidjeti te da se napunim radosti 5imajući na pameti neprijetvornu vjeru koja je u tebi - onu vjeru koja je najprije prebivala u tvojoj baki Loidi i tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam, i u tebi. Druga poslanica Timoteju, 1, 3 Zahvalan sam Bogu, kojemu onamo od predaka čiste savjesti služim, dok te se neprestano spominjem u svojim molitvama noć i dan.
36 Borba protiv krivih učitelja (Tit 1,10) 10Jer mnogi su nepokorni, praznorječni i zavodnici, ponajpače oni iz obrezanja. 11Njima treba začepiti usta jer cijele domove prevraćaju naučavajući što ne bi smjeli, i to poradi prljava dobitka. 12Reče netko od njih, njihov vlastiti prorok: "Krećani uvijek lašci, opake zvijeri, trbusi dangubni." 13Svjedočanstvo je to istinito. Zato ih karaj oštro da budu zdravi u vjeri, 14da ne prianjaju uza židovske bajke i propise ljudi koji se odvraćaju od istine. 15Sve je čisto čistima; okaljanima pak i nevjernima ništa čisto, nego su im okaljani i razum i savjest. 16Ispovijedaju da Boga poznaju, ali djelima ga niječu - odvratni, neposlušni i za koje god dobro djelo nepodesni. Poslanica Titu, 1, 15 Sve je čisto čistima; okaljanima pak i nevjernima ništa čisto, nego su im okaljani i razum i savjest.
37 Ustanove starog bogoštovlja nedjelotvorne (Heb 9,1) Heb 9. I onaj prvi je, svakako, imao bogoštovne uredbe i Svetinju, ali ovosvjetsku. 2Šator je uistinu bio uređen: prvi, u kojem bijaše svijećnjak, stol i prinos kruhova, a zove se Svetinja; 3iza druge pak zavjese bio je Šator zvan Svetinja nad svetinjama - 4u njoj zlatni kadionik i Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda s manom i štap Aronov, koji je ono procvao, i ploče Saveza; 5povrh njega pak kerubi Slave što osjenjuju Pomirilište. O tom ne treba sada potanko govoriti. 6Pošto je to tako uređeno, u prvi Šator stalno ulaze svećenici obavljati bogoslužje, 7a u drugi jednom godišnje samo veliki svećenik, i to ne bez krvi koju prinosi za sebe i za nepažnje naroda. 8Time Duh Sveti očituje da još nije otkriven put u Svetinju dok još postoji prvi Šator. 9To je slika za sadašnje vrijeme: prinose se darovi i žrtve koje ne mogu u savjesti usavršiti bogoslužnika - 10sve same na ićima i pićima i raznim pranjima utemeljene tjelesne uredbe, nametnute do časa ispravka. Poslanica Hebrejima, 9, 9 To je slika za sadašnje vrijeme: prinose se darovi i žrtve koje ne mogu u savjesti usavršiti bogoslužnika -
38 Nove uredbe (Heb 9,11) 11Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik budućih dobara pa po većem i savršenijem Šatoru - nerukotvorenu, koji nije od ovoga stvorenja - 12i ne po krvi jaraca i junaca, nego po svojoj uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje. 13Doista, ako već poškropljena krv jaraca i bikova i pepeo juničin posvećuje onečišćene, daje tjelesnu čistoću, 14koliko će više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu! Poslanica Hebrejima, 9, 14 koliko će više krv Krista - koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu - očistiti savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živomu!
39 Od izlaganja k poticanju (Heb 10,19) 19Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj - 20put nov i živ što nam ga On otvori kroz zavjesu, to jest svoje tijelo; 21imamo i Velikog svećenika nad kućom Božjom. 22Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom. 23Čuvajmo nepokolebljivu vjeru nade jer je vjeran Onaj koji dade obećanje. 24I pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i dobra djela 25te ne propuštamo svojih sastanaka, kako je u nekih običaj, nego se hrabrimo, to više što više vidite da se bliži Dan. Poslanica Hebrejima, 10, 22 Pristupajmo stoga s istinitim srcem u punini vjere, srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom.
40 3. JELA ILI MILOST (Heb 13,7) 7Spominjite se svojih glavara koji su vam nevješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. 8Isus Krist jučer i danas isti je - i uvijeke. 9Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima! Jer bolje je srce utvrđivati milošću nego jelima, koja nisu koristila onima što su ih obdržavali. 10Imamo žrtvenik s kojega nemaju pravo jesti služitelji Šatora. 11Jer tijela životinja, kojih krv veliki svećenik unosi za grijeh u Svetinju, spaljuju se izvan tabora. 12Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata. 13Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku 14jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo. 15Po njemu dakle neprestano prinosimo Bogu žrtvu hvalbenu, to jest plod usana što ispovijedaju ime njegovo. 16Dobrotvornosti i zajedništva ne zaboravljajte jer takve su žrtve mile Bogu! 17Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; neka to čine s radošću, a ne uzdišući jer vam to ne bi bilo korisno. 18Molite za nas! Uvjereni smo doista da imamo dobru savjest i u svemu se želimo dobro ponašati. 19Usrdnije vas pak molim: učinite to kako bih vam se što brže vratio. Poslanica Hebrejima, 13, 18 Molite za nas! Uvjereni smo doista da imamo dobru savjest i u svemu se želimo dobro ponašati.
41 Prema naopakim gospodarima (1 Pt 2,19) 18Sluge, budite sa svim poštovanjem pokorni gospodarima, ne samo dobrima i blagima nego i naopakima. 19To je uistinu milost ako tko radi savjesti, radi Boga podnosi nevolje trpeći nepravedno. 20Kakve li slave doista ako za grijehe udarani strpljivo podnosite? No ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo. Prva Petrova poslanica, 2, 19 To je uistinu milost ako tko radi savjesti, radi Boga podnosi nevolje trpeći nepravedno.
42 13Pa tko da vam naudi ako revnujete za dobro? 14Nego, morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se! 15Naprotiv, Gospodin - Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, 16ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. 17Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. Prva Petrova poslanica, 3, 16 ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju.
43 Kristov primjer (1 Pt 3,19) 18Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu - ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu. 19U njemu otiđe i propovijedati duhovima u tamnici 20koji bijahu nekoć nepokorni, kad ih ono Božja strpljivost iščekivaše, u vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bi spašena vodom. 21Njezin protulik, krštenje - ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu - i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista 22koji, uzašavši na nebo, jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile. Prva Petrova poslanica, 3, 21 Njezin protulik, krštenje - ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu - i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista


OSTALA LITERATURA :
Iz Teološkog rječnika Karla Rahnera:

SAVJEST
SAVJEST je onaj moment u iskustvu slobode čovjeka u kojem on postaje svjestan svoje odgovornosti. Biblijski je pojam za to srce u koje je upisana volja Božja (Rim 2,15), koje može biti okamenjeno (Ez 11,19) ili podijeljeno (Jak 1,8), koje se mora obrezati (Dj 7,51) i u kojem svijetli svjetlo božanske istine (2 Kor 4,6). Tko djeluje iz nutarnjeg uvjerenja, tj. u poniznom prihvaćanju stvarnosti koja je dana prije slobode i sama implicitno u suprotnosti prema njoj, taj ima čisto srce i gledat će Boga (Mt 5,8. 28; usp. Mt 12,34 si).
Savjest u smislu »ćudoredno sudeće samosvijesti« učvrstila se u grčkoj popularnoj filozofiji 1. st. pr. Krista (syneidesis) i ušla je i u apostolske spise NZ. Posebno kod Pavla (Rim 2,14 si i dr.), razvila se u kršćanski pojam i približava se time pojmu »srca«: »sve što se ne događa iz uvjerenja grijeh je« (Rim 14, 23). Time je rečeno da je izgradnja unutarnjeg uvjerenja dana u odgovornost osobe i da se time ona mora na sve odnositi što je rečeno s osobom (odgovornost prema Bogu kao sudačkoj tajni, prema samomu ja — i prema njegovoj nutarnjoj istim = stvarnosti — i prema svojoj zajednici i svijetu te osobe).
A to znači da se savjest može izgrađivati (bolje: njezine refleksije produbljivati i izoštravati prema već uvijek zadanoj stvarnosti) i da ona mora potvrditi apriorne uvjete čina slobode kao one koje hoće, tj. kao potrebne (ti su uvjeti aposteriorno-povijesno i kolektivno posredovanje objektivne norme, naravni ćudoredni zakon).
A to znači i da su te objektivne norme čovjeku prisutne samo posredništvom njegova osobnog suda savjesti uopće, tako da je taj sud savjesti apsolutno obvezatan za odluke čovjeka.
Polazeći otuda može se u višestrukom smislu govoriti o slobodi savjesti:
a) sloboda volje da se priznaju zahtjevi savjesti ili ne;
b) sloboda da se sluša samo savjest protiv svakog utjecaja izvana (pa i protiv najviših autoriteta koji se ne pozivaju na samu savjest), da se jedino savjesti pokorava (te obje slobode su jedna obveza koja je dana s biti osobe);
c) sloboda savjesti u socijalnoj povezanosti kao naravno pravo da se živi po vlastitoj savjesti (tolerancija, vjerska sloboda). Time nije još ništa odlučeno o pitanju, spoznaje li prosuđujuća konkretna savjest istinu zaista adekvatno ili ne (u drugom slučaju govori se, terminološki neadekvatno, o pogrešnoj savjesti).
Prema crkvenoj nauci, u konkretnoj situaciji čovjeka nakon Adama može se postići faktično nepomućena i dovoljno razvijena spoznaja naravne biti čovjeka kao norme njegovih naravno-ćudorednih čina samo pomoću Božje objave riječi. Time je čovjek, koji se mora odlučiti u svojoj konkretnoj situaciji, a ipak zna da u svojoj odluci može pogriješiti, upućen na Božju milost koja oslobađa njegovu slobodu.

Izreke svetaca:

Iz spisa Pouke 3,40; Sources chretiennes 92, (1942.):
Kad je Bog stvorio čovjeka
položio je u njega nebesko sjeme,
vrstu žive sposobnosti,
blistavije od iskre,
da mu rasvjetljava duh
te mu omogući razlikovanje dobra i zla.
Nazivamo je savjest, te nam je urođeni zakon.

Sv. Dorotej, opat

Iz spisa Aplologia pro Vita Sua (o iskustvu savjesti) :
Govoreći o Bogu kao biću
(u koje sam, kao što sam rekao,
siguran kao što sam siguran
u svoje vlastito postojanje)
pogledat ću van sebe u ljudski svijet,
a ondje vidim ono
što me ispunja neizrecivim jadom.
Čini se da svijet jednostavno daje
lažnu sliku o toj velikoj istini,
koje je tako puno moje biće [...]
Da pogledam u ogledalo,
i ne vidim svoje lice,
imao bih osjećaj koji me obuzima
kad pogledam ovaj užurbani živi svijet,
a ne vidim odraza njegova Stvoritelja [...]
Da nema ovoga glasa,
koji tako jasno govori
mojoj savjesti i srcu,
bio bih ateist [...]
Daleko od toga da bih poricao
stvarnu snagu argumenata koje sadrže
dokazi Božje opstojnosti,
izlučeni iz općih činjenica
ljudskoga društva i tijeka povijesti,
ali me to ne zagrijava i ne prosvjetljuje;
oni ne otklanjaju zimu moje suhoće
niti čini da se pupoljci u meni otvaraju,
lišće raste i moje se moralno biće raduje.

Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)

Iz spisa Aplologia pro Vita Sua (o iskustvu savjesti) :
Uvijek sam tvrdio da je poslušnost savjesti,
pa i krivo oblikovanoj,
najbolji put do svjetla.

Sv. John Henry Newman, engleski kardinal (1801.-1890.)

Iz kostitucije Gaudium et spes, br.16:
Savjest je najskrovitija jezgra i
svetište čovjeka,
gdje je on sam s Bogom,
čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz kostitucije Gaudium et spes, br.16:
U savjesti se divno otkriva onaj zakon
kojemu je ispunjenje ljubav
prema Bogu i bližnjemu.
Time što su vjerni savjesti,
kršćani se povezuju s ostalim ljudima u
traženju istine i istinskom rješavanju
tolikih moralnih problema koji nastaju
u životu pojedinaca i u životu društva.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz kostitucije Gaudium et spes, br.16:
U dubini savjesti čovjek otkriva zakon
koji on sam sebi ne daje ali
kojemu se mora pokoravati.
Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i
čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba,
jasno odzvanja u intimnosti našeg srca:
čini ovo, a izbjegavaj ono.
Čovjek naime ima u srcu zakon
što mu ga je Bog upisao.
U pokoravanju tom zakonu jest isto
čovjekovo dostojanstvo,
i po tom zakonu će mu se suditi.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz kostitucije Gaudium et spes, br.16:
Dakle, što više prevladava ispravna savjest,
to se više osobe i društvene skupine
udaljuju od slijepe samovolje i
nastoje se prilagoditi objektivnim
normama moralnosti.
Ipak se nerijetko događa da je savjest
uslijed nesavladiva neznanja u zabludi
a da time ipak ne gubi svoga dostojanstva.
Ali to se ne može reći kad se ĉovjek
malo brine da traži istinu i dobro i
kada savjest zbog grešne navike
pomalo postaje gotovo slijepa.

II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti

Iz spisa Osnovno moralno bogoslovlje:
Na pitanje odakle savjesti
tolika silna obvezatna snaga;
odgovaramo od Boga.
Njegov je zakon svaki pravedan
bio od Njega izravno ili neizravno.
On u stvari veže svaku dušu.
A savjest je onaj glasnik koji oblikuje
obvezu i nama je obznanjuje.
Otuda je jasno da čovjek po savjesti
ne veže sebe sam,
nego ga uistinu obvezuje Božji zakon.

Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)

Iz spisa Osnovno moralno bogoslovlje (1938.):
Jedna je te ista snaga
kojom nas veže zakon kao direktna ideja,
s onom snagom kojom nas veže savjest:
savjest samo primjenjuje
apstraktne propise zakona na određeni slučaj.

Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)

Iz spisa Osnovno moralno bogoslovlje (1938.):
Savjest je ‘glasnik Božji’ koji objavljuje
Božju volju svima i svakome
od vremena uporabe razuma do smrti.
Tko prizna da je glas savjesti glas Božji,
ima obvezatno pravilo za vlastito djelovanje.
Ako se po njemu ravna čini dobro,
ne slijedi li ga čini zlo...

Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)

Iz spisa Osnovno moralno bogoslovlje (1938.):
Savjest je kao svijest ili samosvijest o samome sebi.
To je znanje o vlastitim doživljajima,
bilo osjetne, bilo duhovne prirode.
Javlja se neki nutarnji glasnik,
koji svakom čovjeku svjedoči o njegovim djelima,
kako vanjskim tako napose nutarnjim,
ona se javlja ako je čin izveden
ali i onda ako je propušten.
To je savjest u psihološkom pogledu.
Kao sud, ocjena ili znanje o ćudorednoj vrijednosti
svakoga vlastitoga namjeravanog ili izvršenog čina.
Savjest za svaki čin kazuje da li je dobar ili nije.
To je savjest u ćudorednom pogledu i
o njoj je govor u moralnom bogoslovlju.

Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)

Iz spisa Osnovno moralno bogoslovlje (1938.):
Savjest je neistinita,
kad se njezin glas ne podudara
s objektivnom moralnom normom.
A tupa ili uspavana je u onoga,
koji gomila teške grijehe
jedan na drugi a da za to ništa ne mari.
Sve mu je to sitnica.
Njegov je moralni osjećaj u neku ruku
»zamro« pod množinom i težinom grijeha,
počinjenih kroz dugo vrijeme.
Ne strepi takav pred grijehom,
nego ga pije kao vodu.

Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)

Iz spisa Osnovno moralno bogoslovlje (1938.):
Ima ljudi kojima se na svakom
koraku pruža mogućnost,
da se u pitanjima odgoja savjesti
dobro upute (propovijedi u crkvama,
predavanja, euharistijski sastanci,
misije, javne pobožne vježbe i dr.)
ali oni sve te prilike dosljedno izbjegavaju.
Sami su krivi za svoje neznanje,
ako im nisu poznati potrebni propisi
za valjan kršćanski život.

Andrija Živković, msgr, teolog (1886.–1957.)

Iz spisa Liječnik i duša, str. : 78:
Savjest spada u specifično ljudske fenomene.
Mogla bi se definirati kao intuitivna sposobnost
naslućivanja jedinstvenog i neponovljivog smisla
koji je skriven u svakoj situaciji.
Jednom riječju,
savjest je organ smisla.

Viktor Emil Frankl, osnivač logoterapije (1905.-1997.)

Iz spisa Logos und Existenz, 1951.
Čovjek je čovjekom u mjeri
koliko je Transcendencije unio u
vlastitu osobnost, tj. koliko je ozvučen
i koliko odjekuje na poziv Transcendencije.
Taj poziv Transcendencije on čuje u savjesti.
Savjest je mjesto
gdje se javlja Transcedencija.

Viktor Emil Frankl, osnivač logoterapije (1905.-1997.)

Iz spisa Apostol Juda u strujama hladnog grijeha:
Kad netko od nas želi počiniti grijeh,
redovito zna da to ne valja,
da se to Bogu ne svida,
da to savjest ne odobrava.
Pa ipak to činimo.
Razum mi savršeno logično kaže da nije u redu,
ali srce svom snagom žudi za grijehom.
I mislim da sam nitko i ništa
ako ne počinim grijeha.
A kad tamo, tek sam onda
nitko i ništa kad učinim grijeh.
Savjest mi veoma lijepo reagira:
i antecedenter - prije čina
i concomitanter - u činu,
a posebno consequenter - nakon čina.
Jer, prije čina strasti su
bile maksimalno razuzdane,
u samom činu također,
a nakon čina strasti se
ispraznile, a savjest nabujala,
upalila se, zacrvenila se.
Savjest je jedina realnost koja ne vara:
ako je slušaš, na dobru si putu.
Ona može začadaviti, ali ne izgorjeti.
Uvijek opominje...

Ratko Perić, biskup (1944.)

Iz spisa Pisma, 81 :
Ništa ne želim činiti radi dobra glasa,
ali sve radi dobre savjesti.
I kad samo ja znam da nešto činim,
ipak u sebi pretpostavljam
da cio narod gleda što činim.

Lucije Anej Seneka (Seneka mlađi), filozof, književnik (4. pne.-65. po. Kr.)

Iz spisa Situationsethik und Sundenmystik:
Vlastito znanje ne određuje se više
prema objektivnoj strukturi biti stvari,
prema ćudorednim normama i Božjim zapovijedima,
nego takoreći prema sebi samom.
Savjest više nije glas i medij
jedne obvezujuće norme po kojoj je moguće
objektivno sporazumijevanje među ljudima,
nego tako reći zakonodavac sam.

Karl Rahner, teolog, Družba Isusova (1904-1984)

Iz spisa Kristov zakon, 1980.:
Današnji se čovjek poziva na savjest
kad protestira protiv nesnošljivosti pojedinca;
protiv tlačenja fizičkog ili duševnog,
grupe ili autoriteta;
protiv predrasuda;
protiv legalizma koji je neosjetljiv
za socijalnu pravdu i ljubav;
protiv slijepe poslušnosti;
protiv okrutnog gaženja zakona
proglašenih za opće dobro,
osobito onih koji zaštićuju
osnovna prava svake osobe.
U ime savjesti osporava se osobito
svaki pokušaj pranja mozga.

Häring Bernhard, prezbiter, teolog (1912.-1998.)

Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
 Moramo se naučiti da ne upotrebljavamo
riječ »savjest« ako se nismo prije
suočili s Kristom;
ako se prije nismo molili i
tražili Božju privolu...
Samo kad smo se s Kristom suočili,
možemo pravo govoriti o savjesti,
reći po savjesti,
koja uvijek mora biti kraljica...

Häring Bernhard, prezbiter, teolog (1912.-1998.)

Iz spisa Situationsethik und kleinere Schriften, 1973.:
Savjest ipak nije organ kojim shvaćamo
ćudoredno relevantne vrednote ili
ćudoredne vrednote kao takve.
Dobro pravednosti, zlo nepravednosti,
bitnu unutarnju ljepotu čistoće,
odbojnost nečistoće opažamo i shvaćamo
nečim drugim a ne savješću.
Vrednotu čovjekove osobe,
posvećenost karaktera čovjekova života,
dostojanstvo istine ne shvaćamo savješću.
Savjest pretpostavlja poznavanje ovih vrednota.
Ne spoznajemo savješću ćudoredne vrednote,
ćudoredno relevantne vrednote i božanske zapovijedi.

Dietrich von Hildebrand, filozof, teolog, književnik (1889.-1977.)

Iz spisa Situationsethik und kleinere Schriften, 1973.:
Savjest je istodobno u našoj duši 'advocatus Dei’.
Ona posadašnjuje našem duhu značenje
ćudorednoga, krivnje i zasluge.
Ona nas zapovjednički poziva u smjeru dobra;
ipak sama nam ne kaže da je to dobro.
Ona pretpostavlja znanje ćudorednih
vrednota i zapovijedi.

Dietrich von Hildebrand, filozof, teolog, književnik (1889.-1977.)

Iz spisa Situationsethik und kleinere Schriften, 1973.:
Savjest koja nije nošena razumijevanjem vrednota ili
spoznajom ćudorednih načela
bila bi slijepa i nijema.
Ipak, pitanje je oslanja li se naša savjest
na adekvatno razumijevanje vrednote i
vodi li se istinskim ćudorednim zapovijedima ili
se oslanja na unutarnje oko koje je slijepo za vrednotu,
ili se pak određuje prema krivim ćudorednim načelima.
Istinski glas savjesti traži vodstvo.
Autentično kršćansko stajalište obuhvaća
jasnu svijest da je naša savjest
često i na različite načine ugrožena i
da je potrebno pogledati prema vodstvu
na putu božanskih zapovijedi.

Dietrich von Hildebrand, filozof, teolog, književnik (1889.-1977.)

Iz spisa Uvod u etičku misao Dietricha von Hildebranda, 2001.:
Hildebrand ističe da nije savjest ta
koja spoznaje vrijednosti nego ih pretpostavlja.
Nije moguće donijeti ispravnu odluku
u skladu sa savješću, u konfrontaciji s Bogom,
oglušujući se o temeljne
ćudoredne zapovijedi i principe.
Jer savjest koja se ne bi hranila
moralnim zapovijedima i shvaćanjem
ćudoredno relevantnih vrijednosti bila bi slijepa.
A onaj tko je slijep za vrijednost,
čini loše bez savjesti.
Dokle god se radi o ćudorednoj nevrijednosti
za koju je netko slijep,
on neće primiti upozorenje savjesti.

Iris Tićac, profesor filozofije FTI (1956.)

Iz spisa Lj. A. Maračić, Zaboravljeni poroci - sedam glavnih grijeha:
Ne zovi divljim onoga koji griješi,
već onoga koji griješi ili bi griješio
bez grižnje savjesti...

Giacomo Leopardi, pjesnik (1798.-1837.)

Tek ondje gdje je zrela savjest i
razvijeno osobno htijenje na djelu
govorit ćemo o »kreposti« —
prije toga riječ je o »oblicima ponašanja«.
Kao što istom tu može nastati teološki
ispravno shvaćen »grijeh« kojim se
stvorenje pokušava zatvoriti — »zgrčiti« —
u sebe samo (incurvatio in se ipsum),
tako ćemo ondje govoriti o »smetnjama u ponašanju«.

Niko Bilić, prezbiter DI, profesor, teolog (1967.)

Iz spisa Spolna etika - znanstveni rezultati s kršćanskog stanovišta, 1996.:
 Katolički je moral sasvim
nešto drugo od samih zabrana.
To je izvrstan pozitivni sustav vrijednosti
koje oslobađaju čovjeka za izgradnju osobnosti,
koja se, uostalom, ne može izgraditi
bez potrebnih ograničenja.
A pozivanje na vlastitu savjest
veoma je problematično.
Mnogi mladi ne znaju što je savjest.
Pogotovo su još daleko od izgrađene savjesti.
Mnogima je savjest njihov prkos,
a drugima je savjest biti gluh i
nijem za objektivne vrijednosti.

Ivan Fuček, prezbiter DI, teolog, pisac (1926.-2020.)

Iz spisa Osoba – savjest, 2003.:
 Savjest jest i ostaje otajstvo
pred kojim se čovjek svih epoha,
kultura i religija, s jedne strane,
doživljava velikim i vrijednim poštovanja,
a s druge strane, doživljava se ovisnim,
malenim i nemoćnim.

Ivan Fuček, prezbiter DI, teolog, pisac (1926.-2020.)

Iz spisa Odgoj savjesti - odgoj za novo doba, 1993.:
Odgoj savjesti temelji se, prije svega,
na nastojanju da prepoznamo i prihvatimo
volju Božju u svakom trenutku života i
u svakoj situaciji i da je uzmemo
za vrhovno mjerilo naših misli i našeg djelovanja.

Pavin Slavko DI, prezbiter (1938.-2018.)

Iz spisa Odgoj savjesti - odgoj za novo doba, 1993.:
Da bi čovjek mogao odgajati svoju savjest
mora imati pred očima dva bitna elementa:
mora biti spreman mijenjati svoje mišljenje;
mora imati jasno svjetlo,
jasnu spoznaju, jasna načela
po kojima će mijenjati mišljenja.

Pavin Slavko DI, prezbiter (1938.-2018.)

Iz spisa Odgoj savjesti - odgoj za novo doba, 1993.:
Netko može imati neodgojenu, dakle,
pogrešno formiranu, savjest,
ali istodobno ta savjest ne mora biti zla.

Pavin Slavko DI, prezbiter (1938.-2018.)

Iz spisa Odgoj savjesti - odgoj za novo doba, 1993.:
Isus Krist ne upotrebljava riječ »savjest«.
Umjesto te riječi on rabi riječ »srce« i
njom izriče čitavog čovjeka.
Srce je »najtajanstvenija jezgra i čovjekovo svetište,
gdje se on nalazi sam s Bogom,
čiji glas odzvanja njegovim vlastitim
intimnim svijetom.

Pavin Slavko DI, prezbiter (1938.-2018.)

Iz spisa Odgoj savjesti - odgoj za novo doba, 1993.:
Ljudi su — kako nam otkriva povijest —
prepoznali savjest najprije kao grižnju,
predbacivanje, optužbu za počinjeno zlodjelo.
Tek poslije je otkrivaju kao dragocjenu svijest
koja procjenjuje i prosuđuje
je li djelo koje činimo,
ili ga tek kanimo učiniti,
dobro, zlo ili indiferentno.

Pavin Slavko DI, prezbiter (1938.-2018.)

Iz spisa Odgoj savjesti - odgoj za novo doba, 1993.:
Savjest je razgovor s Bogom.
Čovjek može razgovarati s Bogom:
jer u sebi nosi utisnutu sliku;
jer mu se Bog objavljuje;
jer mu Bog izriče svoju volju.
Čovjek odgovarajući na te Božje zahvate svojom aktivnošću,
ulazi u vječni Božji promisao,
aktualizira vječni Božji plan,
svojom aktivnošću ulazi u Božju aktivnost
u konkretnom povijesnom trenutku.

Pavin Slavko DI, prezbiter (1938.-2018.)

Iz spisa Odgoj savjesti - odgoj za novo doba, 1993.:
Savjest izriče konkretni sud
o čovjekovu djelovanju u konkretnim okolnostima:
Opće sudove kao što su:
»Treba činiti dobro, a izbjegavati zlo!«,
»Ne činiti drugome ono
što ne želiš da drugi tebi čini!« — načelno se prihvaćaju.
No što je u konkretnim okolnostima dobro,
a što zlo — u što nas upućuje naša savjest —
tu se ljudi razlikuju.
Osjetljivost savjesti pokazuje se upravo
na području konkretnog djelovanja.
Savjest je, naime, primjenjivanje umnih načela i
pravila na konkretne slučajeve
u kojima moramo djelovati.

Pavin Slavko DI, prezbiter (1938.-2018.)

Iz spisa Odgoj savjesti - odgoj za novo doba, 1993.:
Objava Božja je vrhovno mjerilo
svake savjesti.

Pavin Slavko DI, prezbiter (1938.-2018.)

Iz spisa Praviglas:
Duboko negdje, na dnu moje duše
glas neki čeka, da riječ svoju reče. (...)
Ja osjećam, da dok on šuti, laže
Moj život sav, i pjev taj moj zvuk da je
Što mnogo buči, ali malo kaže, (...)
Ja ne znam što je — ali nešto jest,
Što nije samo tuđih riječi jeka, (...)
Moj ponos bit će. — Ono će da reče,
Što hoću i što jesam...

Vladimir Nazor, pjesnik (1876.-1949.)

Iz spisa Teologiae Moralis Compendium I, 1958.:
Savjest je diktat praktičnog uma ili
praktično posljednji sud razuma o
moralnosti čina koji treba ovdje i sada
izvršiti ili propustiti.

Marcelino Zalba, prezbiter DI, teolog, profesor (1908.-2009.)

Iz spisa Gewissen und Gewissensbildung heute, 1978.:
Predznanstveno, savjest se općenito predstavlja kao zov,
slikovito također kao glas (glas Božji u srcu čovjeka),
koji se iznutra razaznaje i po kojemu naše djelovanje
doživljavamo kao dobro ili zlo.

Antoni Josaphat Nowak, prezbiter OFM, profesor (1935.-2013.)

Iz spisa Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
Savjest je karakteristično obilježje,
osjetilo čovjeka za dobro i za zlo:
Na raskršću dobra i zla savjest je kao
neki putokaz i kriterij.
No ona nije samo mirno i nepristrano svjetlo...
Savjest odlučno stoji na strani dobra.
Njezinom svjetlu pridružuje se osjećaj
vrijednosti i poticaj volje...
Te različite komponente savjesti
(spoznajna, afektivna, voljna)
stapaju se u jedno i izražavaju u
konačnom praktičnom sudu...

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
 U djeteta nema u početku savjesti,
tj . ona mu još ne funkcionira,
zato u njegovoj svijesti i
vladanju ne primjećujemo
nikakvih fenomena savjesti.
I kod njega se sve odigrava
na instinktivnom nivou.
Ali za razliku od životinje,
u djetetu se s njegovom razumnom naravi
nerazdruživo povezana nalazi
i klica savjesti.
Savjest embrionalno.
Ona će proraditi čim dijete samo
i prilike oko njega za to sazriju.

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
 Odgajamo čovjeka kao jedno,
cjelovito biće;
odgajamo pojedine njegove sposobnosti:
intelektualno, čuvstveno,
estetski, religiozno.
Odgajamo i savjest,
ni nju ne primamo već gotovu,
oblikovanu i savršenu.
Odgajati savjest znači trajno,
planski i metodički učiniti sve
da bi se klica savjesti,
embrio savjesti što potpunije razvio,
da bi savjest mogla s nekom lakoćom i
što ispravnije funkcionirati i
izvršiti u životu pojedinca
svoj specifični zadatak,
omogućiti čovjeku što potpunije
ostvarenje (ćudorednog) dobra.

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
 Imamo li na pameti da je savjest
jezgra i središte ljudske osobnosti;
da je ona srčika ili duša duše,
da je njezina funkcija i zadaća
da kao vrhovni organ nadzire,
prosuđuje i usmjeriva čitavo djelovanje
čovjekovo prema ostvarenju
vrhovnog dobra,
o kojem ovisi konačna i vječna
vrijednost njegova života;
dobra s kojim on kao čovjek stoji i pada;
ostvaruje svoj ljudski lik ili ga gubi;
očuva svoje ljudsko dostojanstvo
ili ga proigra, ostvaruje svoj
konačan smisao ili ga promašuje,
onda možemo reći da odgajati savjest
znači jednostavno odgajati čovjeka
u najeminentnijem smislu te riječi.

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
 Savjest je složen i bogat psihološki fenomen.
On, kako smo rekli,
uključuje u sebi kao svoj temelj:
spoznaju i razlikovanje dobra i zla;
neko dosta nejasno afektivno doživljavanje
dobra i njegova privlačenja
kao najviše ljudske vrednote;
zagonetno percipiranje nekog
tajinstvenog glasa,
koji zvuči autoritativno kao zapovijed:
čini dobro, izbjegavaj zlo;
vjernost i poslušnost tom glasu,
ili svjesno oglušivanje;
slobodno i djelotvorno prihvaćanje
spoznatog dobra, ili samoodgovorno
skretanje na stranputice
koje nas od njega odvode,
s najrazličitijim osjećajima
koji dobru ili zlu savjest normalno prate.
Sve to treba imati na umu
pri odgoju savjesti.

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
 Što bi, dakle, značila zrela savjest?
Jasno, nije dosta da je netko
položio ispit zrelosti pa da se već može
pozivati na zrel u savjest.
Dapače, netko može postići i
akademske stupnjeve, može postati pravi
i ugledan stručnjak na svom području,
a da mu savjest ostane nerazvijena
i nezrela kao u malog djeteta.
Već u dvadesetim godinama ovoga stoljeća
glasoviti kard. Billot u nizu članaka
dokazivao da kod dobrog dijela
francuskih intelektualaca,
koji su sve obrazovanje primili
isključivo u laičkoj školi i
odrasli u potpuno laiciziranoj
društvenoj sredini, savjest ostaje
toliko nerazvijena i nezrela
da se spašavaju kao mala,
neodgovorna djeca.
Ni s godinama, ni s obrazovanošću,
ni sa stručnošću
ne dolazi zrela savjest....

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
 Zrelu savjest možemo naći kod svetaca
na kraju njihova života,
kad su već zreli za nebo.
Kod ostalih ljudi možemo govoriti
samo o nekoj relativno zreloj savjesti.

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
 Savjest je usred središta čovjekova bića,
usred njegova srca ugrađen organ ili
aparat opremljen najosjetljivijim antenama,
preko kojih iz Transcendentnog svijeta
neprestano dopiru delikatni poticaji i
nečujni glasovi, koji nas u svakoj
konkretnoj situaciji zovu na vjernost,
na sve veće povjerenje i predanje,
na spremno prihvaćanje Božje volje,
dok tako, kroz kušnje života pročišćena,
naša ljubav ne dozrije
za onaj konačni ljubavni zagrljaj
koji će biti naša blažena vječnost...

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa I. Kozelj, Odgoj za zrelu, slobodnu i samoodgovornu savjest, 1972.:
 Savjest je nadasve delikatan i
nježan duševni organ.
U njegovu funkcioniranju mogu
vrlo lako nastati značajne i
zabrinjavajuće smetnje.
Smetnje kojima vrela
nije uvijek lako otkriti.
Nije dosta da imamo odgovarajuće
poznavanje objektivnog ćudorednog poretka;
pravilno razvijeni ćudoredni osjećaj.
Svaka neuredna sklonost,
pogotovo ako se u duši ukorijeni kao strast,
ozbiljno smeta, kadikad upravo onemogućava
pravilno funkcioniranje savjesti.
I tu vrijedi evanđeoska:
blago onima, koji su čista srca.
Samo njihov pogled bit će bistar i
nepomućen u prosuđivanju i
razlikovanju dobra od zla.

Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)

Iz spisa Christian Ethic, 1986.:
Vlastita savjest norma je ćudorednog
djelovanja za pojedinca:
»Ne poslušati taj siguran,
premda pogrešan sud savjesti,
značilo bi ne poslušati ono
što se subjektivno smatra
da je vlastita moralna dužnost i
Božja volja; to bi bio grijeh.«

Karl-Heinz Peschke, prezbiter, teolog, profesor (1931.)

Iz spisa Filozofsko-antropološki uvjeti mira, 1986.:
Među svim živim bićima koja poznajemo
ovdje na Zemlji samo je čovjek sposoban
da sam sebe određuje u svojem djelovanju,
da čini dobro i zlo,
da preuzima dužnosti i odgovornosti,
da na sebe natovari krivnju i
dadne za nju zadovoljštinu.
Po tim se vlastitostima i sposobnostima
čovjek korjenito razlikuje od drugih bića na Zemlji.

Ivan Macan, prezbiter DI, filozof (1939.-2009.)

Iz spisa Zrela savjest, 1988.:
Savjest nije dana gotova, jednom zauvijek.
Kao temeljna sposobnost razlikovanja i
podsjećanja da »dobro treba činiti, a zlo izbjegavati«,
ostaje nedodirljiva.
Ona, naime, nepogrešivom sigurnošću poziva
da se spoznaja i htijenje moraju podudarati,
tj. da volja slijedi spoznate vrijednosti:
dobre prihvaća, zle otklanja.
Što je pak u konkretnom slučaju dobro,
a što zlo, i u kojoj mjeri,
to uvelike ovisi o ispravnom oblikovanju
suda savjesti.

Valentin Pozaić, biskup, teolog , filozof (1945.-2023.)

Iz spisa Zrela savjest, 1988.:
Savjest je osobna danost svakom pojedincu posebno.
To je i temelj odgovornosti svake osobe
za odgoj vlastite savjesti,
koji se ostvaruje i stjecanjem potrebnog
moralnog znanja i postojanim prakticiranjem askeze
(= duhovnog života, odricanja, samosvladavanja).
Bez toga napora događa se da osoba zamijeni
neuredne sklonosti svojih strasti
— koje se ne trudi nadvladati —
s ispravnim sudom o stvarima.
Strasti mogu pomračiti spoznajnu i
voljnu moć čovjeka i tako ga uvesti
u pogrešno prosuđivanje
stvarnosti ćudorednog reda

Valentin Pozaić, biskup, teolog , filozof (1945.-2023.)

Iz spisa Zrela savjest, 1988.:
Posljednja subjektivna norma djelovanja vlastita je savjest.
Njezin pravorijek, sud ili diktat savjesti
može biti uvjetovan razlozima spoznajne,
voljne ili osjećajne naravi.
Tek ostvareni sklad između poziva
objektivne vrijednosti i subjektivnog odgovora
jamstvo je rasta i dozrijevanja u savjesti,
koja će onda budno i točno razlikovati dobro od zla,
i upozoravati na ono što je u konkretnim okolnostima
moj osobni odgovor na Božji poziv.

Valentin Pozaić, biskup, teolog , filozof (1945.-2023.)

Iz spisa Zrela savjest, 1988.:
Zrela će osoba brižno uzimati u obzir i
druge autoritete, kao što su zakoni naravi i milosti.
Ona zna da se zakoni umnažaju tamo
gdje slabi istinska ćudoredna svijest osobne odgovornosti,
a postaju suvišni tamo gdje je ona živa i zdrava.
Zrela osoba konačno se uvijek povjerava ne zakonu,
nego vlastitoj savjesti.
Samo prema osobnoj savjesti pojedina osoba
može prikladno odgovoriti na osobni poziv Božje ljubavi.

Valentin Pozaić, biskup, teolog , filozof (1945.-2023.)

Iz spisa Ovisnost o drogi kao moralno pitanje, 1991.:
 Nitko nije slučajno došao na svijet.
Riječ upravljena proroku odnosi se
na svaku osobu: »Dođe mi riječ Jahvina:
Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi,
ja te znadoh; prije nego što iz
majčina krila izađe, ja te posvetih«
(Jer 1, 4—5).
I nitko nije slučajno baš tu i
u to vrijeme u kojem živi.
Za vjernika nema ni slučajnosti ni besmisla.
Smisao nam može biti prikriven u
ovozemaljskom ljudskom proputovanju,
ali to ne znači da ga nema.
Napad na ljudski život u svjetlu vjere
jest moralno zlo, ili grijeh koji,
prema svojoj težini i ozbiljnosti,
unosi u srce i dušu osjećaj krivnje
i grižnju savjesti.

Valentin Pozaić, biskup, teolog , filozof (1945.-2023.)

Iz spisa Gospodin i životvorac, 1988.:
U savjesti se čovjek spašava po krvi Janjetovoj.
Savjest je intimno središte, čovjekova jezgra.
Tu je on sam s Bogom, tu mu čuje glas.
Savjest je čovjekova glavna sposobnost,
njegova najveća moć. Ali savjest nije autonomna.
Podvrgnuta je Bogu, Božjemu glasu, objektivnoj normi,
koja je iznad savjesti.
Savjest je izvrgnuta utjecaju grijeha,
a grijeh je podvrgnut jačoj sili otkupljenja.
Nema mjesta fatalizmu grijeha kada se radi o savjesti,
pa ni onda kad se u nju ugnijezdio grijeh.
Pobjeda nad grijehom ostvaruje se kroz »napor savjesti«.
Taj napor uključuje neke korake:
spoznati svoje zlo - odvratiti se od grijeha -
uspostaviti istinu.
Iz dubine čovjekova bića dolazi mu u pomoć
sud što ga nazivamo grižnja savjesti.
Ta je grižnja odraz boli koju Bog osjeća
kad čovjek griješi i pati zbog grijeha.
U naporu savjesti susreću se Duh Sveti i
čovjek na putu obraćenja i spasenja.

Alfred Schneider, prezbiter, teolog, DI (1931.-2016.)

Iz spisa Duhovni dnevnik, br.799:
Kad ne znamo što je najbolje,
treba razmišljati, razmatrati i tražiti savjet,
jer nemamo pravo djelovati ako je savjest nesigurna.
U neizvjesnosti (ako ona traje) treba reći:
što god učinim, bit će dobro,
ako mi je nakana učiniti dobro.
Ono što mi držimo dobrim,
Bog će prihvatiti i držati dobrim.
Nemojmo se žalostiti ako nakon nekog vremena
vidimo da stvari ne stoje kako smo htjeli.
Bog gledan nakanu s kojom smo počeli i
dat će nam naknadu u skladu s tom nakanom.
To je pravilo koje nam valja slijediti.

Sv.Faustina Kowalska, redovnica (1905.-1938.)

Iz spisa Govor na 34. Generalnoj skupštini UN:
Sučeljenje između religioznog i
agnostičkog poimanja svijeta,
što je jedan od znakova vremena,
može zadržati dimenzije lojalne i
pune poštovanja, bez napadaja na
bitna prava savjesti svakog čovjeka ili
žene što živi na ovoj Zemlji...

Sv. Ivan Pavao II, papa (1920.-2005.)

Iz spisa Pouke 3,40; Sources chretiennes 92, (1942.):
Kad je Bog stvorio čovjeka,
položio je u njega nebesko sjeme,
vrstu žive sposobnosti, blistavije od iskre,
da mu rasvjetljava duh, te mu omogući
razlikovanje dobra i zla.
Nazivamo je savjest te nam je
urođeni zakon.

Sv. Dorotej iz Gaze, monah  (505-565)

Iz spisa Propovjed na Knjigu Postanka 11,2;
Patrologija graeca 53, 93 (1857.-1866.):
Ispitajmo svoju savjest kako to
čine trgovci i sredimo račune
kako bismo znali koliko smo zaradili
ovaj tjedan, koliko prošli thjedan,
a koliko ćemo zaraditi sljedeći.

Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.- 407.)

Iz spisa Adversus eos, qui dicunt Daemones gubernare res humanas:
 Ako vidiš nekoga, gdje pljačka i vara,
a da ipak ne biva kažnjen,
ispitaj svoju savjest,
promatraj svoj život i svoje grijehe.
Onda ćeš lako razumjeti, da si ti prvi,
za koga ne bi dobro bilo,
da bi svaki grijeh
odmah slijedila kazna.
Zato mnogi tako strogo sude,
jer ne promatraju najprije sebe,
a onda istom druge.
Mi na sebe ne mislimo,
nego odmah istražujemo tuđe stvari.
Ali nemojmo tako raditi,
nego posve obratno.
Ako vidiš, gdje neki pravednik trpi,
sjeti se Joba.

Sv. Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj (347.-407.)

Iz djela O naznačenii čeloveka, 1931.:
Savjest je dubina ljudske prirode
na kojoj se ona dodiruje s Bogom,
gdje dobiva vijest od Boga i
čuje Božji glas.

Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)

Iz djela O naznačenii čeloveka, 1931.:
Savjest je organ primanja
religioznog otkrivanja, pravde,
dobrote, cjelovite istine!

Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)

Iz spisa Filozofija slobodnog duha:
Kršćanstvo priznaje slobodu savjesti i
traži strpljiv odnos prema ljudskoj duši,
prema njezinu intimnom
duhovnom iskustvu i duhovnom putu,
i to zato što sloboda pripada
sadržaju kršćanske vjere,
jer je kršćanstvo religija slobode.

Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev, filozof (1874.-1948.)

Iz spisa Rikard III (1/4). - Drugi ubojica:
Neću da se miješaš s njom (to jest sa savješću).
Ona je opasna stvar.
Čini nas kukavicama.
Ne možeš krasti a da te ne optuži;
ne možeš kleti a da te ne izgrdi;
ne možeš ležati sa ženom svoga bližnjega
a da te ne oda.
Ona je neki stidljivi sramežljivi duh
koji diže buku u našim srcima.
Ona nas neprestano samo smeta i smeta.
Jednom me je nagnala da vratim
kesu zlata koju sam negdje bio našao.
Ona čini prosjakom onoga koji se je drži.
Nju tjeraju iz varoši i gradova,
jer je opasna stvar, i
tko god misli dobro živjeti,
nastoji da se pouzda sam u sebe i
da bez nje živi.

William Shakespeare, spisatelj (1564.-1616.)

Iz spisa Čovjekova sloboda, :
 Kad se radi o izboru dobra ili zla
(libertas moralis),
onda se ta svijest o slobodi
manifestira kao »savjest« koja ili
usrećuje mirom ili muči grizodušjem.
Ne niječemo da »savjest« može biti iznakažena,
može biti patološki super-ego
koji neopravdano koči ličnost.
No nema čovjeka koji ne bi osjećao
da je mogao biti i bolji.
»Sa žalošću pozdravljam ono bolje "ja"
koji sam mogao biti...« (Goethe)

Josip Weissgerber, prezbiter DI, filozof, teolog, književnik (1922.-1985.)

Iz spisaCommunio et progressio, 1971.:
 Kad svakidašnji događaji probuđuju
osobite probleme koji se zapliću
u osnovne probleme kršćanske savjesti,
katolički novinari potrudit će se
da ih protumače u skladu
s učiteljstvom Crkve...

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz spisa Poruka za dan mira:
Glas nevine krvi vapi
u srcu ubojice uporno i predano i
tu nije moguć unutrašnji mir koji
se postiže egoističnim sofizmom.

Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)

Iz spisa , Čovjek zarobljen ohološću i oslobođen milosrđem:
 Poznato nam je iz moralne teologije
da je osobna savjest zadnja subjektivna
instancija moralnog djelovanja i ponašanja,
a to znači da čovjek uvijek mora slušati
siguran sud osobne savjesti,
jer u suprotnom osuđuje samoga sebe.
No, dostojanstvo moralne savjesti,
osim sigurnog suda, zahtijeva također
ispravni sud savjesti,
pri čemu se ispravnost ne mjeri
osobnim željama i prohtjevima,
nego moralnim zakonom što ga čovjek
otkriva u svojoj najdubljoj intimi.
To konkretno znači da ispravan
sud savjesti treba udovoljiti zahtjevima
za istinom dobra kao temeljem
ljudskog djelovanja i ponašanja

Tonči Matulić, prezbiter, teolog, profesor KBF Zagreb (1966.)

Iz spisa Ljudska duša i njezina besmrtnost, 1934.:
 Čovjek po prirodi svojoj teži
za moralnom savršenošću.
Slijedi li i živi po urođenim nagonima,
naliči većma životinji negoli čovjeku.
Osuđuje ga u prvom redu njegova savjest,
a s punim pravom i ljudsko društvo.
No u ovom životu ne može doprijeti
do potpune moralne savršenosti
kao ni do potpune istine.
Mora dakle,
da mu je Stvoritelj pripravio savršenost,
koju će postići poslije smrti i
navijeke je uživati.

Matija Kulunčić, prezbiter DI, spisatelj  (1855.-1945.)

Iz spisa Ljudska duša i njezina besmrtnost, 1934.:
 U srce je svakoga čovjeka upisao Bog zakon,
što svaki osjeća i bez objave Božje,
i hoće, da taj zakon obdržavamo.
Ali svaki mudri zakonoša
sankcionira svoj zakon.
Sankcija se već za života očituje
u radosti dobre savjesti i u grižnji
za prestup njezina glasa i u
žalosnim posljedicama grijeha.
Ali, koji će iskusim čovjek držati
grižnju savjesti za dostatnu sankciju u
činjenoga prestupa?
To većma, što se glas savjesti
to slabije i rjeđe javlja,
što češće preziremo njezine opomene.
A koliko puta nagrađuju ljudi besavjesnike
bogatstvom, odlikovanjem, časnim i
unosnim službama!

Matija Kulunčić, prezbiter DI, spisatelj  (1855.-1945.)

Iz spisa Bilješke - V. Hug. Hurter, Nomenclátor literarius recentis theol. cathol.:
 Kad pred sudištem duše
pretresaš svoju savjest,
vježbaj se mnogo u ljubavi spram Boga i
budi kratak kod pretraživanja pogrešaka,
jer ne treba da se tim odviše zabaviš.
A poslije zaronit ćeš u
crveno more krvi Kristove.

sv. Robert Bellarmino, kardinal, teolog, crkveni naučitelj (1542.-1921.)

Iz spisa Put, 235:
 Ispit savjesti.
Dnevni zadatak.
Knjigovodstvo — nitko ga u poslu
nikad ne zanemaruje.
I ima li posla koji vrijedi više od
onoga vječnog života?

Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer, osnivač Opus dei (1902.-1975.)

Iz spisa Ogledalo duše, 1981.:
Uzmi u ruke Božji teleskop savjesti i
zagledaj se u crne prostore svog
duševnog svemira.
Što ćeš vidjeti?
Povećanu radost ili nemir
jer su te "tvoje oči" odvele
na stranputicu života?
Hoće li tvoj povratak u zbilju života
biti radostan ili će se čelo
smračiti od umora dosadašnjeg gledanja?
Bilo jedno ili drugo,
dobro ili loše,
klekni pred nasmijano lice
Prijatelja Krista.
Za dobro moli, za zlo se pokaj,
i moli pomoć.
Opameti se dok vrijeme mladosti teče!
I zapamti moju poruku;
"Nek oči tvoje žaruje budu
onim što igru života plešu na cesti:
Reče li tko "lud si",
Nasmij se, uzdigni glavu i
nedaj se smesti!"

Franjo Balog, prezbiter (1916.-1998.)

Iz spisa Susret sa živim Bogom:
Što grijeh jest, a što nije,
čovjek oscjenjuje svojom ugrađenom
sposobnošću koja se zove savjest.
Savjest je središte čovjekova života.
Ona je izravna veza čovjeka s Bogom.
U savjesti se čovjek osjeća
odgovornim Nekome.
On se ne može opravdati sam pred sobom.
Proti grižnje savjesti uzaludni
su ljudski razlozi.
U savjesti čovjek nije
odgovoran pred ljudima.
Često je upravo zbog savjesti
spreman ići protiv uvjerenja
drugih ljudi i povjesti.
Čovjek se u savjesti osjeća
odgovornim nekome tko stoji
iznad njega, ljudi i zemlje.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Susret sa živim Bogom:
Savjest je čovjekova svetinja.
Gaženje savjesti čovjek doživljava
kao gaženje vlastitog života.
Čistoća savjesti važnija je od života.
Za poštenje, čast, ljubav, slobodu,
pravdu - uopće za poštenu savjest -
ljudi daju živote.
Radije umrijeti nego povrijediti savjest.
Iz toga se vidi da je savjest iznad
čovjeka i da je važnija od života.

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Susret sa živim Bogom:
Savjest jasno kaže da čovjek treba
činiti dobro i da ne smije činiti zlo.
No, što je u konkretnom slučaju
dobro, a što zlo, tu se savjesti u
nekim pojedinostima razilaze.
Jasnoća je savjesti pomračena.
Zbog toga se može dogoditi
da čovjek čini zlo,
a misli da je to dobro.
Podsvjesno se stoga čovjek uvijek
osjeća krivim, pa čak i onda
kada nije svjestan krivice.
Podsvjest skriva mnoge krivnje
koje savjest nije registrirala.
Zatopsalmist veli:
"Od potajnih grijeha mojih
očisti me Bože." (usp. Ps 19,13)

Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)

Iz spisa Le Paysan de la Garonne, 1966.:
Moja savjest nije nepogrešiva,
ali ja nemam prava raditi protiv nje.

Jacques Maritain, filozof, spisatelj (1882.-1973.)

Iz spisa O relativizmu i vrjednotama, 2009.:
Svođenje savjesti na subjektivnu
izvjesnost istodobno znači i
uklanjanje istine.

Benedikt XVI, papa (1927.-2022.)

Iz spisa O relativizmu i vrjednotama, 2009.:
Nikada nije krivnja slijediti
zadobiveno uvjerenje –
to se čak i mora.
Međutim, krivnja zacijelo može biti
u tomu što je čovjek došao
do tako izopačenih uvjerenja,
što je pogazio protivljenje anamneze bitka.
Krivnja je tada negdje drugdje, dublje:
ne u sadašnjem činu nego u zapuštanju
moga bića koje me je učinilo
tupim za glas istine.

Benedikt XVI, papa (1927.-2022.)

Iz spisa O relativizmu i vrjednotama, 2009.:
Jaram istine je postao ‘lagan’
(usp. Mt 11,30) kada je došla Istina
koja nas ljubi i našu krivnju
sažiže u svojoj ljubavi.
Tek kada to znamo i iskusimo iznutra,
postajemo slobodni da poruku savjesti
slušamo radosno i bez straha.

Benedikt XVI, papa (1927.-2022.)

Iz spisa Moralka prema psihologiji i pedagogiji, 1967.
Odgajajte savjesti svoje djece
s čvrstom i ustrajnom brigom.
Odgajajte ih i u strahu i u
ljubavi prema Bogu.
Odgajajte ih u ljubavi prema istini.
Ali, prije svega, budite vi sami načistu i
odstranite iz svoje odgojne misije sve
što nije autentično i ispravno.
Utisnite u savjesti odgajanika
čisti pojam slobode, prave slobode,
dostojne i karakteristične za stvorenje
stvoreno na sliku Božju.

Jordan Kuničić, prezbiter, dominiknac, teolog (1908.-1974.)

Iz spisa »Nova katolička moralka« J.G. Milhavena, 1974.:
Savjest je apsolutna norma morala
samo ako je pravilna i sigurna,
u protivnom je slučaju slijepa,
a slijepac ne može voditi pravim putem
(Mt 15, 14).

Jordan Kuničić, prezbiter, dominiknac, teolog (1908.-1974.)

Iz spisa Tvrđava, 1970.:
 Treba li onda da ostanem nepokretan
i da ostavim svijetu da ide svojim tokom,
svakako ništa izmijeniti ne mogu?
Svi razlozi, govore da je to najbolje,
samo mi jedan ne da mira:
razlog savjesti.
Ne znam odakle mi, ne znam šta će mi,
smeta mi da živim,
a ne mogu da ga se otresem.
Ostavi me, kažem toj nezvanoj savjesti,
šta ćeš mi nemoćna!
A ona čuči u nekom kutu mene,
ponekad pospana, ponekad budna,
ali me ne napušta.
Smiješna si, kažem, tako nekorisna.
Ti si moj suvišak.
Ne radujem se što te imam,
ne osjećam zadovoljstvo
što si se nastanila u meni,
ti nisi moja plemenitost
već moje oštećenje.
Zašto nisi našla nekog moćnog,
snažnog, neustrašivog a poštenog?
Ako takva nema, što sam ja kriv?

Meša Selimović, književnik (1910.-1982.)

Iz spisa Savjest u našem vremenu, 1977.:
Savjest je duhovna snaga,
u slobodi se, slobodna,
potpuno ostvaruje.
Ne trpi prisile i nasilja;
ako ih u strahu prihvaća —
ne rađa plodom nego izrodom.
(No ne umišljamo da sve težnje
za slobodom iz savjesti izviru,
ili da je liberalizam njezino čedo).
— Mnogošta se, na žalost, na savjest
poziva što s njom blage veze nema;
pa i ono koji put što je u korijenu
zatire ili kvari.

Drago Šimundža, prezbiter, teolog, spisatelj... (1935.)

Iz spisa Savjest u našem vremenu, 1977.:
A griješilo se protiv savjesti;
svaki put kad se protiv Boga i
čovjeka griješilo.
S razapinjanjem čovjeka
savjest se najprije razapinje;
s povredom savjesti,
čovjek se najdublje vrijeđa.
Zbog toga se ljudi tako rado na
slobodu savjesti zaklinju.
Svjesni su što to znači.
Priznaju joj barem službenu slobodu,
kad joj je praktično uskraćuju.

Drago Šimundža, prezbiter, teolog, spisatelj... (1935.)

Iz spisa Savjest u našem vremenu, 1977.:
Dugostoljetne borbe i obrane savjesti
našle su svoje najradikalnije rješenje
u porukama Koncila.
Savjest je nepovrediva;
ne trpi nasilje i ne dopušta
da se drugome nameće.

Drago Šimundža, prezbiter, teolog, spisatelj... (1935.)

Iz spisa Savjest u našem vremenu, 1977.:
Lijepo se danas o savjesti piše,
ispravno službeno govori.
Na papiru bi se moglo činiti
da smo došli do željenog stadija
u kojemu sve odzvanja najzrelijim čovještvom.
— Opasnost je to istodobno,
silna opasnost opojnosti i halucinacija,
ako nas ne budu pratili stalna budnost i
praktično provjeravanje.
Jer savjest je sudbina čovjeka.
S njome se on uzdiže i s njom pada.
A stvarnost je uvijek najmjerodavnija.

Drago Šimundža, prezbiter, teolog, spisatelj... (1935.)

Iz spisa Savjest u našem vremenu, 1977.:
I ako danas religija ima što reći čovjeku,
mora prije svega pobuditi
unutrašnje energije njegove savjesti.
Duhovne snage svijesti i savjesti
još uvijek su kadre da silni
društveni napredak pretvore u
zajedničku dobrobit čovječanstva.

Drago Šimundža, prezbiter, teolog, spisatelj... (1935.)

Iz spisa Savjest u našem vremenu, 1977.:
Uspije li današnji čovjek
sakralnu jezgru svojega bitka
sačuvati u njezinoj moralnoj funkciji,
društvena savjest neće dopustiti
da se bilo koji pojedinac
sa svojom savjesti razapinje.
— A to je smisao povijesti i napretka!

Drago Šimundža, prezbiter, teolog, spisatelj... (1935.)

Iz spisa AAS 44 (1952), str. 415—416:
U odlukama savjesti pojedini se čovjek
neposredno susreće s Bogom i
pred njim odlučuje bez intervencije
ikakvog zakona, bez ikakva auktoriteta,
bez ikakve zajednice, bez ikakva kulta ili
vjeroispovjesti.
Postoji samo osobni čovjekov Ja i
osobni Božji Ja, ne od Boga zakona,
već od Boga Oca s kojim se treba sjediniti
u sinovskoj ljubavi.

Pio XII, papa (1876.-1958.)

Iz spisa Mater et Magistra, 1963.:
Čovjek odvojen od Boga
postaje sebi i drugima užas;
jer uzajamni odnosi među ljudima
bezuvjetno zahtijevaju pravilan stav
čovjekove savjesti prema Bogu izvoru
istine, pravde i ljubavi.

Sv. Ivan XXIII, papa (1881.-1963.)

Iz spisa Odgoj kršćanske savjesti, 1982.:
Savjest je, ne zaboravimo,
neposredna i zadnja norma i zakon
za naše ponašanje i djelovanje.
Sveto pismo to jasno uči:
»Sve što se ne čini po savjesti,
grijeh je« (Rim 14, 23).

Petar Šolić, biskup (1948.-1992.)

Iz spisa Odgoj kršćanske savjesti, 1982.:
Da bi bila prava norma djelovanja,
savjest mora biti ispravna i sigurna.
Treba slijediti savjest, međutim ,
i onda kada je ona nesavladivo pogrešna,
tj. kada smo uvjereni da postupamo ispravno,
makar to nije točno,
ali se pogreška ne događa našom krivnjom.

Petar Šolić, biskup (1948.-1992.)

Iz spisa Odgoj kršćanske savjesti, 1982.:
Savjest prethodi, prati i slijedi
sve naše djelovanje;
po njoj smo u dubini našega srca
najuže povezani s Bogom,
koji nam objavljuje svoju volju
spram našega života i djelovanja;
savjest je temeljni dinamizam naše osobnosti,
izraz je naše zrelosti i odgovornosti;
ona je norma našega ponašanja i
po njoj će nas Bog suditi.
Sve su to velike istine o
ljudskoj i kršćanskoj savjesti.
I upravo te velike istine i tako
visoko dostojanstvo naše savjesti,
kao i njezina uloga i važnost u našem životu
govore nam o potrebi dobrog,
ozbiljnog i odgovornog odgoja savjesti.

Petar Šolić, biskup (1948.-1992.)

Iz spisa Odgoj kršćanske savjesti, 1982.:
Da bi savjest bila dobro formirana,
nužno je imati smisla za istinu i iskrenost,
potrebno je tražiti istinu u svim
životnim okolnostima,
boriti se za istinu.
Čovjek se mora truditi otkrivati i
upoznavati autentične moralne vrednote
onakve kakve jesu, makar se ne podudarale
s njegovim ukusima i željama.
Potrebno je biti temeljito i dubinski iskren
te prihvatiti i živjeti prave vrednote
na koje čovjek u životu nailazi,
makar ga to stajalo i napora i
žrtve i odricanja.
Bez smisla i napora za istinu i za iskrenost
nema pravoga odgoja savjesti,
pa prema tome ni prave savjesti.

Petar Šolić, biskup (1948.-1992.)

Iz spisa Odgoj kršćanske savjesti, 1982.:
Sakramenat pokore ne bi se smio shvatiti
samo kao sredstvo čišćenja savjesti od grijeha.
On bi trebao biti i sredstvo odgoja savjesti,
morao bi doprinijeti ne samo u borbi
protiv zla već u zalaganju na putu prema
punini kršćanskog života.

Šimun Šipić, prezbiter OFM, teolog, profesor (1932.-1992.)

Iz spisa Odgoj kršćanske savjesti, 1982.:
Budući da savjest prožima
čitava čovjeka kao osobu,
sve njegove moći, naravni i nadnaravni
potencijal, sve sposobnosti i djelatnosti,
onda je formiranje savjesti također moguće
samo kao formiranje
cjelokupne osobnosti čovjeka.
Prema tome, odgajati savjest znači
odgajati sve naravne i nadnaravne moći čovjeka,
njegovu osobnost i njegove odnose prema sebi,
bližnjemu i prema Bogu.
U jednu riječ, odgajati savjest zapravo znači
odgajati čovjeka i kršćanina u
najeminentnijem smislu te riječi.

Šimun Šipić, prezbiter OFM, teolog, profesor (1932.-1992.)

Iz spisa Očajno naše bolovanje:
Bez Boga i bez ideala
lunjam u varke osvjetljenja;
slaba je moja savjest mala
u praskozorja pozdravljenja.

Tin Ujević, pjesnik (1891.-1955.)

Iz spisa Pred savješću:
Sad savjest ide da mi sudi.
Ej, ne dršćite, moji dani,
Kad stupite pred njezin sud,
Vi niste ničim okaljani,
Iako ima koji lud.
Ej, ne dršćite ni vi, noći,
Divlje, ohole i bučne.
Što bješe zla, to okajaše
One samotne i mučne.
Uzdahom plaćao sam smijeh,
Besanim bolom zla veselja,
Tjeskobom srca svaki grijeh,
A poniženjem drskost želja.
Ja ljubljah, ali ja i mržah,
Ja mržah, ali ja i ljubljah;
Visoko svoje srce držah,
I ono bješe moja zublja.

Dobriša Cesarić, pjesnik, prevoditelj (1902.-1980.)

Iz spisa Vjerski pluralizam, 1987.:
Sloboda savjesti je također osnovno i
prastaro ljudsko dobro.
Premda savjest,
kao subjektivno mjerilo morala,
ne pogađa uvijek i objektivno dobro
u sebi te se znade i razići s njime,
čovjek nema drugog osobnog vodiča
do svoje savjesti.
Stoga ona zauvijek ostaje
subjektivna norma morala.

Živan Bezić, prezbiter, profesor KBF-Split (1921.-2007.)

Iz spisa Teologija obitelji i odgojna usmjerenja, 1988.:
Kao što u cijelom odgoju djeteta
dobar primjer roditelja i odraslih
s kojima dolazi u dodir
ima silnu odgojnu snagu,
tako isto i u odgoju savjesti.
Jasno je da taj primjer mora biti
iskren i istinit.
Iskrenost u životu odraslih,
za koju već i mala djeca
imaju vrlo oštro oko,
zacijelo je jedan od najvažnijih
uvjeta za odgoj savjesti.
O istinitosti i iskrenosti
moralnog života odraslih
ovisi razvoj dječje savjesti.

Marin Srakić, nadbiskup (1937.)

Iz spisa Bitak i vrijeme, 1988.
 Razumjeti glas savjesti znači
htjeti imati savjest što rezultira
razumijevanjem samog sebe u
najvlastitijoj mogućnosti.

Martin Heidegger, filozof (1889.-1976.)

Iz spisa Sloboda i odgovornost, temelj kršćanskoga ponašanja, 2005.:
 Za razliku od zakona,
koji je objektivna norma ćudorednih
ljudskih čina i ćudorednoga djelovanja,
savjest se pojavljuje kao njihova
subjektivna norma.
Međutim, kao što postoji opasnost da se
prenaglašavanjem uloge zakona ljudska
subjektivnost i autonomija u
potpunosti dokinu, pa time i bilo kakav
smisao subjektivne moralne svijesti,
tj. savjesti, tako i pretjerano naglašavanje
subjektivne norme, tj. savjesti,
vodi prema dokinuću bilo kakve
objektivne norme, tj. prema čistom
subjektivizmu, u kojem zakon,
naravni ili pozitivni,
Božji ili ljudski,
gubi svaki smisao.

Špiro Marasović, prezbiter OFM, profesor KBF Split (1944.-2013.)

Iz spisa Sloboda i odgovornost, temelj kršćanskoga ponašanja, 2005.:
 Na Drugom se vatikanskom saboru
vodila žestoka borba u pitanju
slobode savjesti, slobode vjerskoga
opredjeljenja i slobode takvoga
opredjeljenja u odnosu prema državi,
što je samo dokaz da je problem odnosa
između savjesti i zakona trajno aktualan,
ne samo među teolozima,
nego i unutar gremija onih
koji tvore crkveno Učiteljstvo.

Špiro Marasović, prezbiter OFM, profesor KBF Split (1944.-2013.)

Iz spisa Sloboda i odgovornost, temelj kršćanskoga ponašanja, 2005.:
 Čovjek, da bi osobno donosio
moralne odluke, ima pravo djelovati
po savjesti i u slobodi;
čovjeka se ne smije siliti
da radi protiv svoje savjesti,
ali se ne smije ni priječiti
da radi po svojoj savjesti,
osobito u vjerskoj stvari;
čovjeka se uvijek mora pokoravati
sigurnom sudu svoje savjesti;
savjest valja trajno odgajati i
čovjek se mora ponašati u skladu i
sa svojom krivo formiranom savješću,
ako je ona posljedica
nesavladivog neznanja.

Špiro Marasović, prezbiter OFM, profesor KBF Split (1944.-2013.)

Iz spisa Sloboda i odgovornost, temelj kršćanskoga ponašanja, 2005.:
 Eventualno počinjeno zlo na temelju
nesavladivo krive savjesti
ne pretvara to zlo u dobro,
već samo na razini subjektivne
odgovornosti ekskulpira
samoga počinitelja.

Špiro Marasović, prezbiter OFM, profesor KBF Split (1944.-2013.)

Katekizam katoličke crkve:

33 Čovjek. Svojom otvorenošću prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom čeznjom za beskonačnim i za srećom čovjek postavlja pitanja o Božjoj opstojnosti. U svemu tome on zamjećuje znakove vlastite duhovne duše. Budući da je "klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju", čovjekova duša moze imati svoje porijeklo samo u Bogu.

46 Kad osluškuje poruku stvorenja i glas vlastite savjesti, čovjek može steći sigurnost da postoji Bog, uzrok i svrha svega.

SLOBODA VJERE
160 Da bi vjera bila ljudska, mora čovjek Bogu odgovoriti dragovoljno; "stoga se nikoga ne smije siliti da prihvati vjeru protiv volje; čin je vjere po samoj svojoj naravi dragovoljan". "Bog doduše zove ljude da mu služe u duhu i istini, i zato ih taj poziv veže u savjesti, ali ih ne sili (...) To se najviše pokazalo u Isusu Kristu". Krist je zaista pozivao na vjeru i obraćenje, ali na to nije nipošto silio. "Dao je svjedočanstvo za istinu, ali je nije htio silom nametnuti onima koji su se protivili. Kraljevstvo njegovo (...) raste ljubavlju kojom Krist, na križ podignut, ljude privlači k sebi".

USTRAJNOST U VJERI
162 Vjera je milost, koju Bog daje čovjeku kao čisti dar. Mi možemo ovaj neprocjenjivi dar izgubiti. U tom pogledu, sveti Pavao opominje Timoteja: "Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere" (1 Tim 1,18-19). Da bismo živjeli, rasli i u vjeri do kraja ustrajali, moramo se hraniti riječju Božjom i moliti Gospodina da nam vjeru uveca. Ona treba biti "ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6), podržavana nadom i ukorijenjena u vjeri Crkve.

1435 Obraćenje se u svakodnevnom životu ostvaruje vanjskim znakovima pomirenja, brigom za siromašne, vršenjem i obranom pravednosti i prava,priznanjem pogrešaka pred braćom, bratskom opomenom, preispitivanjem života, ispitom savjesti, duhovnim vodstvom, prihvaćnjem trpljenja te ustrajnošću u progonstvu zbog pravde. Najsigurniji put pokore jest - svakodnevno uzimati svoj križ i ići za Isusom.

1493 Tko želi postići pomirenje s Bogom i s Crkvom, mora svećeniku ispovijediti sve teške grijehe koje jos nije ispovijedio i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti. Ispovijed lakih grijeha, iako nije nužna, Crkva je ipak živo preporučuje.

1706 Svojim razumom čovjek prepoznaje glas Boga koji ga "uvijek poziva (...) da čini dobro a izbjegava zlo". Svatko je dužan slijediti taj zakon koji odzvanja u savjesti i svoje ispunjenje nalazi u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Provodjenje moralnog života dokazuje dostojanstvo osobe.

1713 Čovjek je dužan slijediti moralni zakon koji ga potiče "da čini dobro a izbjegava zlo". Taj zakon odzvanja u njegovoj savjesti.

Članak 4. MORALNOST LJUDSKIH ČINA
1749 Po slobodi čovjek postaje moralni subjekt. Kad djeluje slobodno, čovjek je, da tako kažemo, otac vlastitih čina. Ljudski čini, tj. čini slobodno izabrani na osnovu suda savjesti, moralno su ocjenjivi. Oni su ili dobri ili zli.

Članak 6. MORALNA SAVJEST
1776 "U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca (...). Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini".

I. Sud savjesti
1777 Prisutna u srcu osobe, moralna savjest joj, u pravi čas, nalaze da čini dobro a izbjegava zlo. Ona sudi i konkretna opredjeljenja, odobravajući dobra, a prokazujući zla. Ona posvjedočuje autoritet istine pozivajući se na vrhovno Dobro, čiju privlačnost ljudska osoba osjeća i čije zapovijedi prihvaća. Kad sluša moralnu savjest, razborit čovjek može čuti Boga koji govori.

1778 Moralna je savjest sud razuma po kojem ljudska osoba prepoznaje ćudorednu kakvoću nekog konkretnog čina što ga kani izvršiti, što ga vrši ili ga je već izvršila. U svemu što govori ili čini čovjek mora vjerno slijediti ono što zna da je ispravno i istinito. Po sudu vlastite savjesti čovjek razabire i prihvaća zapovijedi Božjega zakona: Savjest je zakon našeg duha, ali koji nadilazi naš duh, koji nam izdaje naredbe, koji upozorava na odgovornost i dužnost, strah i nadu... Ona je glasnica Onoga koji nam u svijetu naravi i u svijetu milosti skrovito govori, poučava nas i vodi. Savjest je prvi od Kristovih namjestnika.

1779 Važno je da svatko bude dovoljno prisutan samom sebi da bi čuo i slijedio glas vlastite savjesti. Taj je zahtjev nutrine to potrebniji što nas život često izlaze opasnosti da zanemarimo svako promatranje sebe, ispitivanje ili razmišljanje o svom ponašanju: Vrati se svojoj savjesti, upitaj je (...) Braćo, udjite sami u sebe; u svemu što činite gledajte u svjedoka, Boga.

1780 Dostojanstvo ljudske osobe uključuje i zahtijeva ispravnost moralne savjesti. Moralna savjest obuhvaća spoznaju načela moralnosti ("sindereza"), njihovu primjenu u stvarnim okolnostima kroz praktično razlučivanje razloga i dobara i, konačno, sud o konkretnim činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni. Istina o ćudorednom dobru, što je obznanjuje zakon razuma, praktično i konkretno se prepoznaje razboritim sudom savjesti. Razboritim se čovjekom smatra onaj koji se opredjeljuje u skladu s tim sudom.

1781 Savjest dopušta da čovjek prihvati odgovornost za izvršene čine. Ako čovjek učini zlo, ispravan sud savjesti moze u njemu ostati svjedok sveopće istine o dobru i, u isti mah, zloće njegova pojedinačnog čina. Pravorijek suda savjesti ostaje zalog nade i milosrđa. Posvjedočujući počinjeni grijeh, on podsjeća na oproštenje koje treba tražiti, na dobro koje treba dalje vršiti i na krepost koju milošću Božjom treba neprestano njegovati: I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čemu osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve (1 Iv 3,19-20).

1782 Čovjek ima pravo djelovati po savjesti i u slobodi, da bi osobno donosio moralne odluke. Čovjeka se "ne smije siliti da radi protiv svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj savjesti, osobito u vjerskoj stvari".

II. Odgoj savjesti
1783 Savjest treba da bude informirana, a moralni sud prosvjetljen. Dobro odgojena savjest ispravna je i istinita. Ona donosi sudove slijedeći razum u skladu s istinskim dobrom što ga je mudrost Stvoriteljeva htjela. Odgoj je savjesti nenadoknadiv za ljude izložene negativnim utjecajima i napastovane grijehom da dadu prednost vlastitom sudu a odbace mjerodavno naučavanje.

1784 Odgoj savjesti je zadatak cijelog života. On od prvih godina uvodi dijete u spoznaju i vrsenje nutarnjeg zakona sto ga prepoznaje moralnom savješću. Razborit odgoj uči kreposti; predusreće ili liječi od straha, sebičnosti i oholosti, od krivog osjećaja krivnje i od pokreta samodopadnosti koji se rađaju iz slabosti i ljudskih pogrešaka. Odgoj savjesti jamši slobodu i rađa mir u srcu.

1785 U odgoju savjesti Božja je riječ svjetlo nasem putu; treba je vjerom i molitvom usvajati i provoditi u život. Moramo ispitivati svoju savjest promatrajući križ Gospodinov. U tom nas prate darovi Duha Svetoga, pomažu svjedočenje i savjeti drugih i vodi pouzdan nauk Crkve.

III. Izabirati prema savjesti
1786 Kad se nađe pred moralnim izborom, savjest može donijeti ili ispravan sud u skladu s razumom i s božanskim zakonom ili, naprotiv, pogrešan sud koji se od njih udaljuje.

1787 Čovjek se katkada nađe suočen s prilikama koje moralni sud čine nesigurnim a odluku teškom. On uvijek mora tražiti ono što je ispravno i dobro i razabrati volju Božju izraženu u božanskom zakonu.

1788 Radi toga se čovjek trudi da podatke iskustva i znakove vremena tumači pomoću kreposti razboritosti, savjeta razboritih osoba i uz pomoć Duha Svetoga i njegovih darova.

1789 Nekoja načela vrijede u svim slučajevima:
- Nikad nije dopušteno činiti zlo da se postigne dobro.
- "Zlatno pravilo" glasi: "Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima" (Mt 7,12).
- Ljubav ide uvijek kroz poštovanje bližnjega i njegove savjesti. "Tako dok griješite protiv braće i ranjavate njihovu slabu savjest, griješite protiv Krista" (1 Kor 8,12). Dobro je uzdržati se (...) od svega "o što se tvoj brat spotiče" (Rim 14,21).

IV. Pogrešn sud
1790 Čovjek mora uvijek slušati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No događa se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogrešne sudove o činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni.

1791 To se neznanje često može pripisati osobnoj odgovornosti, a događa se "kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa". U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini.

1792 Uzroci zastranjenju suda u moralnom vladanju mogu biti nepoznavanje Krista i Evanđelja, loši primjeri drugih, robovanje strastima, težnja za nekom krivo shvaćenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezinog učenja, manjak obraćenja i ljubavi.

1793 Naprotiv, ako je neznanje nesavladivo ili je sud pogrešan bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti. No to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda.

1794 Dobra i čista savjest prosvijetljena je iskrenom vjerom. Ljubav, naime, istovremeno izvire "iz čista srca, dobre savjesti i vjere bez pretvaranja" (1 Tim 1,5): Što više prevladava ispravna savjest, to se više osobe i društvene skupine udaljuju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti. Ukratko

1795 Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.

1796 Moralna je savjest sud razuma kojim ljudska osoba prepoznaje moralnu kakvoću konkretnog čina.

1797 Za čovjeka koji je učinio zlo, presuda vlastite savjesti ostaje zalog obraćenja i nade.

1798 Dobro odgojena savjest ispravna je i istinita. Ona donosi sudove slijedeći razum, u skladu s pravim dobrom što ga je mudrost Stvoriteljeva htjela. Svatko se mora služiti prikladnim sredstvima da odgoji savjest.

1799 Stavljena pred moralni izbor, savjest može donijeti ispravan sud u skladu s razumom i s božanskim zakonom ili, naprotiv, pogrešan, koji se od njih udaljuje.

1800 Čovjek se mora uvijek pokoravati sigurnom sudu vlastite savjesti.

1801 Moralna savjest može ostati u neznanju ili donositi krive sudove. To neznanje i te zablude nisu uvijek izuzeti od krivnje. br>
1802 Božja je riječ svjetlo našim koracima. Nju nam treba u vjeri i molitvi usvajati i provoditi u djelo. Tako se odgaja moralna savjest.

2217 Dokle god živi u roditeljskoj kući, dijete treba slušati sve što roditelji opravdano traže za dobro njegovo i dobro obitelji. "Djeco, slušajte roditelje u svemu; to je milo u Gospodinu" (Kol 3,20). Djeca također treba da slušaju razumne naloge svojih odgojitelja i svih onih kojima ih roditelji povjeravaju. No, ako su u savjesti uvjereni da bi posluh stanovitoj odredbi bio protivan čudoređu, neka ne poslušaju. Rastući, djeca će i dalje poštovati roditelje. Predusretat će njihove želje, često tražiti njihov savjet. Prihvaćat će njihova opravdana upozorenja. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditeljima, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju. To poštovanje u stvari je ukorijenjeno u strahu Božjemu, jednom od darova Duha Svetoga.

2242 Građanin je u savjesti dužan ne slijediti propise građanskih vlasti kad su im nalozi suprotni zahtjevima čudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku Evanđelja. Uskrata poslušnosti građanskim vlastima, kad im zahtjevi protuslove ispravnoj savjesti, opravdana je razlikovanjem služenja Bogu i služenja političkoj zajednici. "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje" (Mt 22,21). "Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima" (Dj 5,29). Gdje javna vlast prelazi granice svoje nadležnosti i tlači građane, oni neka ne uskraćuju onoga što od njih doista zahtijeva opće dobro; ali neka im je slobodno protiv zloporabe te vlasti braniti prava svoja i svojih sugrađana, u granicama koje zacrtava naravni i evanđeoski zakon.

2494 Obavještavanje preko mass-media u službi je općeg dobra. Društvo ima pravo na obavještenost utemeljenu na istini, slobodi, pravdi i solidarnosti. Dobro vršenje toga prava zahtijeva da priopćivanje, glede predmeta, bude uvijek istinito i - u poštivanju zahtjevâ pravde i ljubavi - potpuno; glede načina, da bude pošteno i prikladno, to jest da u pribavljanju i širenju vijestî savjesno poštuje moralne zakone, čovjekova prava i dostojanstvo.

Iz knjige "Nasljeduj Krista" Tome Kempenca

Glava 6

O radosti čiste savjesti

1. Slava je dobrog čovjeka svjedočanstvo čiste savjesti. Imaj čistu savjest i bit ćeš uvijek veseo.
Čista savjest može vrlo mnogo podnositi i vrlo je vesela u suprotivštinama.
Nečista savjest je uvijek plašljiva i nemirna. Slatko ćeš počivati ako te srce tvoje nema za što koriti. Ne veseli se nikada osim ako si nešto dobro učinio.
Opaki ne poznaju nikada pravoga veselja; i ne ćute unutarnjeg mira jer: »nema mira bezbožnicima«, govori Gospodin.
I ako govore: na miru smo, neće doći na nas zlo, i tko će se usuditi škoditi nam? — ne vjeruj im: jer će iznenada doći srdžba Božja, djela njihova pretvorit će se u ništa i namisli će njihove propasti.

2. Onome koji ljubi nije teško dičiti se u nevolji: jer tako se dičiti znači hvaliti se križem Gospodnjim.
Kratka je slava koju ljudi daju i primaju.
Slavu svijeta uvijek prati žalost.
Slava je dobrih u njihovoj savjesti, a ne na ustima ljudi.
Veselje je pravednika od Boga i u Bogu, a njihova je radost radi istine.
Tko žudi za pravom i vječnom slavom, taj se ne brine za vremenitu slavu.
A tko traži vremenitu slavu ili je barem ne prezire u duši, dokazuje da manje ljubi nebesku slavu.
Tko se ne brine ni za pohvale ni za ukore, uživa veliki mir srca.

3. Lako će biti zadovoljan i smiren onaj čija je savjest čista.
Nisi svetiji ako te hvale; niti gori ako te kude.
Što jesi, jesi; i ne možeš se nazvati većim nego što si pred Bogom.
Ako paziš na to što si u svojoj nutrini, nećeš se brinuti što o tebi govore ljudi. »Ljudi gledaju na vanjštinu, a Bog gleda na srce«.
Ljudi ispituju djela, a Bog važe nakane. Raditi uvijek dobro, a do sebe malo držati znak je ponizne duše.
Ne htjeti utjehe od bilo kojeg stvorenja znak je velike čistoće i unutarnjeg pouzdanja.

4. Tko ne traži za sebe nikakva izvanjska svjedočanstva, pokazuje da se posve predao Bogu. »Jer nije onaj prokušan koji sam sebe preporučuje (veli sveti Pavao) nego onaj kojega Gospodin preporučuje. Živjeti s Bogom u nutrini i nikakvom sklonošću ne prianjati za vanjsko — to predstavlja unutarnjeg čovjeka.

Iz spisa Zrela savjest, Valentina Pozaića, biskupa

Zrela savjest

Samo krepostan čovjek, kako izlaže Sv. Toma, tj. »koji se ispravno ponaša u svim stvarima, sudi ispravno pojedine stvari.
Komu naprotiv nedostaje unutarnja ispravnost, nedostaje mu i ispravnost suda; tko je budan ispravno sudi o svom stanju budnosti i o snu drugoga; naprotiv, tko spava ne može oblikovati ispravan sud ni o sebi ni o drugome koji je budan. Iz toga slijedi da stvari nisu onakve kako se pojavljuju onome tko spava, već kako ih vidi onaj tko je budan. Ista se misao odnosi na zdrava i bolesna s obzirom na sud o okusu, na slaba i jaka da prosude teret i na kreposna da odredi ono što je uputno činiti.
Stoga Filozof kaže da je krepostan čovjek pravilo i mjera svih ljudskih stvari, jer u konkretnosti one su tako kako ih prosuđuje.
A Apostol kaže da 'duhovan čovjek sudi sve stvari'; uistinu, tko posjeduje rasvijetljen um i volju usmjeravanu Duhom Svetim, posjeduje siguran sud o onome što se tiče spasenja. Naprotiv, tko nije duhovan ima zamršeni um i neuredne osjećaje u odnosu na duhovna dobra; i zato duhovna čovjeka ne može suditi tjelesan čovjek, kao što budna ne može suditi onaj tko spava«.
Tko na ćudorednom području života spava, ne može se nadati da ima zrelu savjest. Naprotiv, izlaže se brojnim zastranjenjima, koja redovito potanko obrađuju moralni udžbenici.
1. Dvojbena, nesigurna savjest: kad treba donijeti odluku, stvoriti sud savjesti ili diktat savjesti, susteže se od suda ili je pak nesigurna s obzirom na pitanje što je zlo, a što dobro: bilo u načelu (što je s A-bombom), bilo u praksi (da li u ovom slučaju upotrijebiti A-bombu). U dvojbenoj savjesti osoba ne smije djelovati jer bi se svjesno i hotimice izložila opasnosti nepravde i zla. A to bi već bila moralna krivnja.
2. Zbunjena, perpleksna savjest: našavši se pred izborom dviju mogućnosti, obje procjenjuje kao moralno zlo. Ipak, misli da mora jednu izabrati (gori kuća: ostane li ili iskoči, strada).
3. Skrupulozna savjest: jedna je od najtežih neuspjelih stanja savjesti. Pritom ne mislimo na prolazno stanje skrupuloznosti, koje se redovito javlja kod više-manje svih ljudi u određenim životnim razdobljima ili doživljajima.
Riječ je ovdje o trajnom razarajućem, a razumno neopravdanom strahu da je osoba uvrijedila Boga ili počinila neko zlo. U dnevnom životu strahuje pred grijehom tamo gdje ga uopće nema, a teškim grijehom smatra ono što bi moglo biti samo laki grijeh. Obzorje moralnog nazora toliko je prekriveno strahom pred zlom da je dobro gotovo potisnuto. Glavne su sile utrošene u beznadnu borbu protiv stvarno nepostojećeg i neprijetećeg zla, dok je dobro zanemareno. Stoga je neizbježivo izobličenje takve osobe i savjesti.
4. Nehajna, laksna savjest: plod je lakomislenosti i neozbiljnosti života. Olako prosuđuje teške stvari kao bezazlene. U biti, nikada se ne suočava sa svom težinom moralne obveze. Uz malo napora mogla bi doći do ispravnog moralnog suda.
Posebna vrsta nemarne savjesti jest »farizejska« savjest: veliku važnost pridaje sitnim stvarima, a ozbiljne zanemaruje.
5. Pogrešna, slijepa savjest: obuhvaća već i dosada spomenute vrste savjesti. Međutim, kad posebno govorimo o pogrešnoj savjesti, želimo istaknuti dva vidika:
a)Savladivo pogrešna savjest ili savjest u savladivoj zabludi:
savjest daje ćudoredno pogrešan sud za djelovanje u sasvim određenom slučaju, a osoba je svjesna toga, barem maglovito, i zna da za to snosi krivnju, jer bi uz malo truda mogla ukloniti neznanje, zabludu. To se događa kad netko zna da njegov moralni nazor u cijelosti nije zdrav, a ne trudi se da ga ispravi. Ili kad je svjestan da nepažljivo i neodgovorno donosi važne odluke. Djelovati s takvom savješću moralno je neodgovorno. Drugi vatikanski sabor kaže izričito o tome: »Kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro i kada savjest zbog grešne navike pomalo postaje gotovo slijepa«, čovjek gubi svoje osobno dostojanstvo, a savjest svoj autoritet.
b) Nesavladivo pogrešna savjest: sud savjesti određeni čin proglašava zlim, premda je on objektivno dobar, i obratno. Osoba s takvom savješću i ne sluti da je u zabludi. Djeluje s punim uvjerenjem i subjektivnom sigurnošću o ispravnosti svojih postupaka (razbojniku pokazuje put, misleći da je pošten).
Sve dok je u subjektivno sigurnoj, premda objektivno pogrešnoj savjesti, u nesavladivoj zabludi, osoba mora slijediti svoju savjest.

Iz spisa Odgoj kršćanske savjesti, Petra Šolića, biskupa

Neka značajnija sredstva u odgoju savjesti

Mnoga su sredstva koja pomažu dobar i ispravan odgoj kršćanske savjesti. Kratko ćemo se osvrnuti na tri koja nam se čine važnijima.
To su: ispit savjesti, duhovno vodstvo i sakramenat pokore. To su već uhodana sredstva, tradicionalna, teološko-moralno-ashetske naravi. I druga sredstva, kao što su životni primjer, poučavanje, dobra okolina i ambijent, pohvale i kazne itd., nezaobilazna su i važna, ali ih ovdje nećemo obrađivati.
Ispit savjesti je vrlo dobar i koristan ako nam pomaže da uspostavimo dijalog s Bogom preko moralnih zahtjeva u našemu životu. Bog nas zove i mi mu se odazivamo i odgovaramo. Ispit savjesti nije ništa drugo nego susret s Bogom kad se i iz najveće dubine našega srca pitamo:
Gospodine, što želiš da činim? Što sam učinio protiv tvojih planova sa mnom?
Ispit savjesti često ima kao plod određeno duševno uznemirenje; Mnogi ispituju svoju savjest svaki dan i uza sve to žive iluzorno, nerealno, varaju sami sebe. Drugi opet ispitujući se o vlastitim grijesim a padaju u moralni i duhovni pesimizam, duhovno se paraliziraju. Ako ispit savjesti uistinu želi biti dobar i plodonosan, on treba biti ne toliko antropocentrično koliko teocentrično i kristocentrično usmjeren. U ispitu savjesti ne promartamo toliko nas same i naše grijehe, koliko Boga, njegovu dobrotu i milosrđe prema nama, njegove zahtjeve spram nas i naš odgovor na Božji poziv.
Treba znati izbjeći narcističku opasnost; tek tada će ispit savjesti biti vrlo koristan u odgoju i rastu savjesti i čovjekove moralne odgovornosti.
Da bi ispit savjesti bio autentičan i duhovno koristan, potrebno je prije svega upoznati i respektirati apsolutne moralne zahtjeve koji vrijede uvijek i svugdje, kao npr. ljubav prema Bogu i prema bližnjemu itd. Ovakvi i slični moralni im perativi izraz su dubokih i radikalnih zahtjeva u životu svake osobe, to je ono bitno, nezaobilazno, temeljno, na čemu su svi drugi zahtjevi izgrađeni i imaju svoju vrijednost upravo zbog svoje povezanosti s ovim temeljnim zahtjevima kršćanskog života.
Da bi ispitu savjesti dali više jednu zajedničarsku i socijalnu dimenziju te se oslobodili opasnosti individualizma i narcizma, mnogi danas, osobito mladi, potaknuti od JOC-a, ispituju savjest u obliku revizije života.
Glavna struktura te metode je: zajednički uočiti, prosuditi, djelovati. Sagleda se i ispita zajedno život i ponašanje, prosudi se što bi trebalo unaprijed učiniti i konačno se odrede polja i načini djelovanja te se stupa na posao. Češća revizija života vrlo je korisna i preporuča se gdje god ju je moguće ostvariti.