Uskrsnuće
A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša,
još ste u grijesima.
( Prva poslanica Korinćanima - 1Kor 15,14 )
Uskrsnuće | ||
Hebrejski | יְקוּמ֑וּן | yə·qū·mūn |
Grčki | Ανάσταση | Anástasi |
Latinski | Resurrectio |
- 9 puta pojavljuje se u Starom zavjetu.
- 135 puta pojavljuje se u Novom zavjetu, a od toga 51 puta u evanđeljima
- najviše se spominje u Djelima apostolskim : 25 puta
SZ | Povjesne knjige | 6 |
Mudrosne knjige | 1 | |
Proroci | 2 | |
NZ | Evanđelja | 51 |
Djela apostolska | 25 | |
Poslanice | 57 | |
Otkrivenje | 2 | |
Ukupno : | 144 |
PREGLED PO ČITANJIMA
OSTALA LITERATURA :
USKRSNUĆE ISUSOVO
1. Apologetsko dokazivanje historijske činjenice da
je Isus Krist nakon svoje stvarne i istinite smrti, skidanja
s križa i uobičajenoga pogreba, uskrsno u svojoj cijeloj i
zato tjelesnoj stvarnosti, u proslavljenom usavršavanju i
besmrtnosti, ne nalazi se na prvom mjestu uskrsne
poruke NZ .
Ali važno je da se pred danas mogućim vjerskim
poteškoćama ponajprije ukaže na dobro utemeljenu
povijesnost te činjenice. Ona se oslanja na dva iskustva
koja se međusobno nose i osvijetljuju, a koja i u kritičkoj
egzegezi i čisto historijskom istraživanju izdržavaju
svako ozbiljnije pobijanje. Jedno je iskustvo otkriće
praznoga groba (najstarija potvrda Mk 16,1-8) koje
prema kritičko-egzegetskom nalazu upravo nije stavljeno u službu nekoga apologetskog dokazivanja (s
jedne strane otkriće od žena, koje prema židovskom
pravu nisu bile sposobne svjedočiti [»prazna brbljanja«
Lk 24,11]; izvještaj završava samo s motivom straha Mk
16,8; ali s druge strane mogućnost kontrole izvještaja u
Jeruzalemu; nedostatak svakog poricanja te činjenice
praznog groba sa strane protukršćanske jeruzalemske
polemike).
Drugo iskustvo su višestruka Isusova ukazanja (najstarija potvrda 1 Kor 15,36-5), tradicionalni
izvještaj koji je izvorno aramejski, a nastao u prvim
godinama prvotne zajednice, koji prema židovskoj antropologiji misli samo tjelesno uskrsnuće (i nikako ne
može biti »čista dokazna formula«) nasuprot izabranim
svjedocima koji svoju vjeru ne iskazuju u prvom redu na
temelju praznog groba, nego na temelju vlastitoga
uvjerenja koje su stekli vlastitim gledanjem, a to se
naknadno vjerodostojno čini i u evanđeljima za druge,
izvještajem o nepobitnom pronalasku praznoga groba
koji je u Jeruzalemu bio neosporan.
2. Kao što je već u 1 Kor 15,3-5, tako potvrđuju i
Petrovi govori u Dj 2,22-40; 3,12-16; 5,29-32; 10,34-43 i
još često, koje je i kritička egzegeza ponovo otkrila
(uostalom, to su svjedočanstva o svađi između Židova i
kršćana o uskrsnuću Isusovu), uskrsnu vjeru prvotne
zajednice u silno Božje djelo u Isusovom uskrsnuću i
ukazanjima, a time se potvrđuju ukazanja Uskrsloga kao
objektivni događaji (temeljna shema uskrsne propovijedi: uskrsnuće — dokaz Pisma — svjedočenje
učenika; kasnija shema: prazan grob — kristofanija —
uzašašće).
Daljnji bitni moment u svjedočenju o tim pojavama
jest podatak da je raspeti identičan s Uskrslim (npr. Lk
24; Iv 20), da kod svjedočenja pripada apostolima, a
prije svega Petru, fundacija vlastitog dostojanstva koju je
predvidio Gospodin i koja se još jedanput posebno
učvršćuje izvještajima o govorima Uskrsloga.
U NZ je
Isusovo uskrsnuće uvijek potvrđeno pod neodvojivom
pretpostavkom nekoga objektivnog događaja koji se
nedostatno izriče izrazom »Uskrsnuće Isusovo u svijest
vjernika« (iako ne i neispravno).
Pred novošću uskrsloga
tijela shvatljivo je kad se kaže da Uskrsnuće tijela koje
je očekivano u židovstvu služi kao interpretament
uskrslog iskustva učenika; ali to iskustvo sastoji se ne
samo u nekom nutarnjem događaju refleksije kojemu je
potrebna interpretacija, nego je očito fundiran u objektivnim događajima.
3. Sadržaj apostolske vjere u Isusovo uskrsnuće i
njegova katehetskog i kultnog navješćivanja (to se
događa posebno u krštenju) povrh toga je kratak:
Isusovo uskrsnuće najviše je djelo sile, Očevo —
odlučujuće samosvjedočenje Sina; otvaranje posljednjeg
vremena i njegova spasenja — iskustvo spasenja u
sadašnjosti;
potpuna spoznaja Isusa kao Mesije Ebed
Jahve, Sina Čovječjega, drugoga Adama i »vođe
života«, osnivača i uzora novoga stvorenja, kozmičkoga
konačnog čovjeka, Kyriosa koji je proslavljen i prisutan
u svojoj zajednici;
odatle opomena za hodanje u novom
životu, za oblačenje novoga čovjeka koje se može
ispuniti samo u milosti Uskrsloga, budući daje to na kraju
krajeva »duh« Uskrsloga (usp. Rim 7,6; 8,9; 14,17 i češće)
koji vjernika čini novim za sliku »posljednjeg i nebeskog«
Adama (usp. 1 Kor 15,47 si.), štaviše osposobljuje ga da
se Uskrsli i u njemu može uobličiti (usp. Rim 8,10; Ef
3,17; Gal 2,20).
4. Uskrsnuće Isusovo ispovijeda se u svim
ispovijestima vjere od početka. Ona mora biti centralna
tema i za današnju teologiju, budući daje ono ispunjenje
Božjega spasiteljskog djelovanja na svijetu i na čovjeku,
u kojemu se Bog neopozivo saopćuje svijetu po Sinu koji
se Uskrsnućem konačno pokazao svijetu i zato prihvaća
svijet u eshatološkoj konačnosti za spasenje (smrt),
tako daje sve ono što dolazi samo izvođenje i otkrivanje
onoga što se dogodilo u uskrsnuću Isusovom.
Pri tome
se utoliko radi o pravoj tajni vjere, ukoliko se uskrsnuće
u svojoj konkretnoj punoj biti, kao ispunjenje upravo
Isusa Krista, može adekvatno shvatiti samo polazeći od
apsolutne tajne inkarnacije. Teološki nije Isusovo
uskrsnuće primarno neki slučaj u sebi shvatljivog uskrsnuća uopće, nego jedincati događaj koji proizlazi iz
Isusova bića i smrti koji je temelj uskrsnuća onih koje je on otkupio.
5. Kristološki aspekt uskrsnuća izriče da je Isus
uskrsnuo u svojoj cijeloj i zato tjelesnoj stvarnosti na
slavno ispunjenje i besmrtnost (za razliku od uskrisenja
nekoga mrtvaca), a ta besmrtnost pripada mu snagom
njegove muke i umiranja, ukoliko one donose to
konkretno ispunjenje nutarnjom bitnom nuždom.
Smrt
i uskrsnuće Isusovo su jedincat događaj koji je iznutra
nerazrješivo povezan u svojim fazama (usp. Lk 24,26.46;
Rim 4,26; 6,24 si): svaki čovjek umire iznutra u svoju
konačnost, tako da je ona plod njegova vremenskoslobodnog života, a ne samo neka perioda u vremenskom
slijedu u kojoj bi moglo biti nešto sasvim heterogeno
prema prethodnome.
To ispunjenje ipak je ujedno od
Boga darovano, budući da je smrt u svakom pogledu
neko upuštanje sebe u raspolaganje onome koji
raspolaže. Kod Isusa mora zato uskrsnuće biti ispunjeni
i ispunjavajući završetak upravo te njegove smrti, a oba
momenta toga jednoga događaja moraju se međusobno
uvjetovati i interpretirati.
Zato nije to neka mitska izreka
nego izjava o samoj stvari, kad pismo i tradicija pro641
matraju uskrsnuće kao realno prihvaćanje smrtne žrtve
Isusove od Oca koje pripada biti same žrtve.
6. Budući da je Isusovo tjelesno čovještvotvo trajni
dio našega jednog svijeta s jedinstvenom dinamikom,
zato je Isusovo uskrsnuće soteriološki objektivno po
četak proslavljenja svijeta kao ontološki međusobno
povezanog događanja; u tome početku u temelju je
odlučeno ispunjenje svijeta i već započelo.
Uskrsnuće i
u tome nije samo njegova ekskluzivna privatna sudbina
tako da njegovo uskrsnuće stvara »nebo«, a nije samo
ulaz u postojeće nebo (zajedno s »uzašašćem« koje je u
temelju moment na uskrsnuće), da je dakle i ovdje povi
jest (spasenja) konačno temelj naravne povijesti i ne
odigrava se samo u okviru neke netaknute čvrste naravi.
S druge strane, mora iz toga postati i jasno daje Uskrsli,
upravo tek kao Uskrsli, jer je izdignut iz pojedinačne
zemaljske tjelesnosti, dakle svojim »hodanjem«, uistinu
postao svijetu bliz i zato je njegov drugi dolazak objava
toga nutarnjeg i otvorenog Kristova odnosa prema
svijetu koji je dobiven u uskrsnuću.
7. Iskustvo nekoga »onostranoga« koji se mora
»pokazati«, koji ne pripada više prostoru i vremenu ljudi,
nije neki događaj koji bi bio »razumljiv« iz ljudskoga
iskustva. Bez iskustva Boga, to znači u ovom slučaju bez
vjernički prihvaćenoga iskustva smislenosti života, neće
se dogoditi samoupuštanje u povjerenju u uskrsno
svjedočenje učenika. Samo onaj koji se nada može vidjeti
ispunjenje nade, a kad vidi ispunjenje nada se smiruje u
svojoj vlastitoj egzistenciji.
Ne može se »predstaviti«
neko «tjelesno« uskrsnuće, jer ono nije ponovno
uspostavljanje nekoga ranijeg stanja, nego znači onu
pretvorbu radikalne vrste kroz koju mora proći slobodno
zemaljsko ispunjenje čovjeka kao cjeline, da čovjek nađe
svoje ispunjenje u pobjedi vremena i u isključenju
vječnosti iz vremena.
USKRSNUĆE TIJELA.
Čovjek je biće očekivanja
budućnosti koja je ispunjenje. On si ne može to usavršenje zamisliti jednostavno kao usavrsenje duše budući
da se on doživljava kao jedinstvo, iako si ne može predstaviti »kako« se događa neko cjelovito usavrsenje.
1. Sveto pismo SZ i kasno židovstvo potvrđuju tek
postepeno javljanje vjere u uskrsnuće (uskrsnuće tijela)
kojega se prvo sigurno svjedočanstvo nalazi u Dn 12,1b
si (daljnja svjedočanstva: 2 Mak 7; u apokrifima SZ
potvrđeno je prije svega kao privilegij pravednika, a
kasnije za sve, dobre i zle).
U Isusovo vrijeme posebno
su saduceji osporavali uskrsnuće jer nije potvrđeno kod
Mojsija, ali ih je Isus pobijao na temelju Pisma (Mk
12,18-27). O uskrsnuću tijela se jasno govori u Isusovu
navješćivanju, u Dj 24,15, u Iv i Otk, Pavao ga teološki
razvija, oštro odbijajući helenističko shvaćanje tijela
(tijelo = grob ili zatvor duše). Neko blaženstvo kod
Gospodina uopće ne dolazi u NZ bez tijela.
Uskrslo
tijelo kršćanina prema Pavlu je pneumatsko (kao što je
cijelo uskrsnuće određeno pneumom), ono je
suobličeno doksa-tijelu Isusa krista (Fil 3,21; 1 Kor
15,35 si), ali analogno prema proslavljenom tijelu
Isusovu u nekoj povezanosti sa zemaljskim, iako preobraženo (1 Kor 15,36 si 51). O uskrsnuću tijela
nekršćana i nepravednika Pavao ne govori, ili ga pret
postavlja u teologiji suda.
2. Kršćanska vjera u uskrsnuće tijela bila je stoljećima
zamračena grčkim omalovažavanjem tijela i individualističkim liječenjem duša, nadalje antičkom
slikom svijeta sa zamišljenim nebom kao nekim mjes643
tom prije i izvan povijesti spasenja u koje se penjući može
iseliti.
Protiv svoga prethodnika Ivana 22. izrekao je
Benedikt 12. kao dogmu da gledanje Boga ne nastupa
tek nakon uskrsnuća tijela (koje se pretpostavlja da
»kasnije« nastupa ali, tako nije definirano), nego da
može pristupiti ljudskom bitnom temelju već prije
njegova ispunjenja u njegovu preobraženu tjelesnost.
3. Za adekvatno shvaćanje uskrsnuća treba imati na
umu da »tijelo« u Pismu misli cijeloga čovjeka u njegovoj
tjelesnoj stvarnosti (za diferenciranu upotrebu usp.
sarx).
Ali taj cijeli čovjek u svojem je jedinstvu pluralno
biće koje egzistira u više dimenzija (materija-duh, naravosoba, akcija-pasija itd.), a njegovo usavršavanje ne mora
se bezuvjetno događati u svim dimenzijama »istovremeno«.
Tako se može i zamisliti da trajna stvarnost
personalnoga duha dostiže već u smrti neposredno
zajedništvo s Bogom, a da umrli ipak ostaje povezan sa
svijetom u stvarnosti, sudbini i u vremenu, pogotovo što
se personalni duh kao smisao cjelokupne svjetske
stvarnosti i konac svijeta, koji nije kraj njegova
postojanja, ali je sigurno kraj njegove povijesti, moraju
gledati kao participacija na usavršavanju duha .
Usavršeno je to usavršavanje samo u preuzimanju i one dimenzije koja kao
materijalna nerazdvojno pripada konkretnosti duha, a kao usavršena ipak
se više ne mora zamišljati na nekom mjestu u prostoru
naše fizikalne prostornosti.
Time nije Večeno da se
uskrsnuće tijela ne može zamisliti kao neki proces koji
započinje već sa smrću. O uskrsnuću tijela kao očitovanju cijele povijesti nekoga čovjeka, usp. sud;
o
usavršavanju i ljudskih zajednica u uskrsnuću, usp. nebo.
Spekulacije o uskrslom tijelu nailaze na svoje granice u
karakteru biblijske eshatologije.
Blagoslivljam te Bože
jer si me učinio dostojnim ovoga dana
i ovoga časa da se pridružim
broju svjedoka (mučenika) za tvoga Krista,
na uskrsnuće i život vječni duše i tijela
i na neraspadljivost po Duhu Svetom. (...)
Za to i za sve drugo te hvalim,
blagoslivljam i slavim po vječnom
i božanskom velikom svećeniku Isusu Kristu
tvom ljubljenom Sinu,
po kojem neka je slava tebi i Duhu Svetom sada
i u budućim vjekovima. Amen
Sv. Polikarp , biskup i mučenik (69.-155.)
"Zašto tražite Živoga među mrtvima?"
Nije ovdje!
Uskrsnuo je!"
A gdje ćemo ga naći?
U onom pometaču ulice
kojeg često susrećeš i nikada ga ne pitaš:
Tko je i kako mu je...
U onom prosjaku kojega "ne vidiš",
kad ti pruža ruku.
U onom dosadnom čovjeku,
pred kojim skrećeš u drugu ulicu
kad ti se približava...
U onom usredu pred kojim okrećeš glavu,
jer te je u srdžbi uvrijedio...
U onom "takmacu" kojeg ne podnosiš,
samo zato jer je sposobniji od tebe...
U onom duševnom bolesniku
koji od tebe traži utjehu,
a tebe "nema kod kuće"...
U onom starcu,
čiji te odvratan zadah tjera
"sto kilometara daleko"...
U svom ocu i majci koje si poslao u starački dom,
iako ti je stan prostran i žena ti nije zaposlena...
U... U... svakom "bratu čovjeku",
o kojem toliko galamiš,
a za njega se malo brineš...
...i nemojmo govoriti da smo
Uskrsloga našli u misnoj žrtvi,
u svetohraništu, u sakramentima,
u Njegovoj riječi, u svojoj duši...
ako Ga nismo našli u - ČOVJEKU!
Stanić Marko, prezbiter (1913.-1978.)
Po grobnim humcima trepere plamenovi svijeća i
šapću nešto mirisavim krizantemama.
Šapću da ne probude usnule.
Šapću vjeru živih i nadu preminulih:
"Ova počivališta ljudskih tijela
čekaju Anđela s trubom.
Doći će veliki pobjednik i
razviti zastavu vječnog života.
Zadnji pogreb bit će pogreb smrti,
ali bez zvona i križa,
bez cvijeća i svijeća,
bez povorke i molitve.
A svi će se mrtvi dići i
kao mlade srne poći za Njim uz
čudesni Aleluja novog neba i nove zemlje.
Ustat će svi koji su pali pod križem,
stablom života..."
Miklobušec Valentin, prezbiter, DI
Put do uskrsnuća, 1983.:
Apostoli su bili jednostavni
ali istinoljubivi ljudi
koji su dobro znali da je istinu
zatajiti isto što i slagati,
a tko na laži zida, na pijesku gradi.
Zato su za istinu Isusova uskrsnuća
bili spremni radije i sve muke podnijeti
nego li je zatajiti.
Isusovo uskrsnuće je postalo
središte njihova života,
temelj vjere u Njega kao
Boga i čovjeka i snaga
koja ih je nosila u svagdašnjem životu.
Ono to mora biti isto tako i
nama danas.
Miklobušec Valentin, prezbiter, DI
Put do uskrsnuća, 1983.:
Mi Isusovo uskrsnuće promatramo kao
događaj koji se zbio u prošlosti,
a svome se uskrsnuću nekako nepovjerljivo
nadamo u budućnosti.
Sadašnjost tog misterija stalno
nam izmiče iako je baš ona najvažnija.
Ako se, naime, uskrsnuće ne odražava
u mojoj sadašnjosti,
ono zaista ostaje samo događaj prošlosti,
koji za mene nema značenja u budućnosti.
Miklobušec Valentin, prezbiter, DI
Put do uskrsnuća, 1983.:
Kako da Isusovo uskrsnuće shvatimo
kao središte svog stvarnog,
svakidašnjeg života?
Na to pitanje ima samo jedan odgovor,
a to je Isusov život.
Isus je živio umirući svaki dan iz ljubavi,
a golgotska smrt, kako god bila strašna,
jer je kao i cijeli život,
prihvaćena iz ljubavi,
bila je samo rascvat u uskrsnuće.
Tako i mi, stalnim životom umiranja iz ljubavi,
idemo ususret smrti koja će biti
samo prijelaz u rascvat uskrsnuća.
Nema, naime, toga čina ljubavi koji
ne bi bio i umiranje i potvrđivanje života.
Miklobušec Valentin, prezbiter, DI
Otajstvo Božje rasporedbe
s obzirom na [Sinovljevu] smrt i
uskrsnuće od mrtvih jest u ovome
da je smrću duša zaista bila odijeljena od tijela i
da [Sin] nije spriječio ono
što nužno proizlazi iz naravi, nego ih je iznova,
čitav, priveo k sebi po uskrsnuću
tako da im on bude točkom susreta jednog
i drugog, naime smrti i života:
da onaj koji je u sebi doista
podigao narav razdijeljenu po smrti,
konačno ipak sâm bude počelom sjedinjenja onih
[dijelova] koji su bili razdijeljeni.
Sv. Grgur Nisenski, redovnik, biskup (330.-395.)
Iz Sollemnis professio fi dei, 28:
Vjerujemo da duše svih onih
koji umru u Kristovoj milosti [...]
sačinjavaju Božji narod poslije smrti
koja će konačno biti uništena u dan uskrsnuća,
kad će se duše ponovno sjediniti sa svojim tijelima.
Sv. Pavao VI, papa (1897.-1987.)
Sveta rimska Crkva čvrsto vjeruje i
ispovijeda da će se na Sudnji dan
svi ljudi sa svojim tijelima
pojaviti pred Kristovim sudištem,
da polože račun za svoja djela.
Drugi Lionski koncil (1274)
Dan Gospodnji, dan Uskrsnuća,
dan kršćanâ, naš je dan.
Nazvan je dan Gospodnji upravo zbog ovoga:
jer je taj dan Gospodin slavodobitan uzišao k Ocu.
Pogani ga nazivaju dan sunca:
pa, i mi ga rado nazivamo tim imenom:
danas je, naime, sinulo svjetlo svijeta,
danas se pojavilo sunce pravde
čije nam zrake donose spasenje.
Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj (347.-420.)
Iz spisa Lothar Lies, Origen (Peri Archon), 1992.:
Moramo izabrati jednu od dviju mogućnosti:
ili napustiti nadu u sličnost s Bogom
ako tvrdimo da imamo uvijek jedno te isto tijelo;
ili nam je obećan blaženi život, jednak Božjem,
pa moramo i živjeti u stanju koje je jednako Božjemu.
Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj (347.-420.)
O Kriste, kad promatramo čudesa
koja su ostvarena u ovaj nedjeljni dan
tvoga svetog uskrsnuća, govorimo:
Blagoslovljen nedjeljni dan,
jer je u njemu počelo stvaranje,
[...] spasenje svijeta,
[...] obnova ljudskog roda [...].
U njem su se nebo i zemlja obradovali i
svemir se ispunio svjetlom.
Blagoslovljen Gospodnji dan,
jer su u njemu otvorena vrata raja da Adam
i svi koji bijahu iz njeg udaljeni
mognu bez straha ući.
Fanqîth -Brevijar prema obredu Antiohijske Sirijske crkve
Kad na Gospodnje blagdane vjernici primaju Tijelo Sina,
oni jedni drugima navješćuju Radosnu vijest
da je darovan zalog života,
kao kad je anđeo rekao Mariji [Magdaleni]:
‘Krist je uskrsnuo!
Gle, onomu koji prima Krista
već sada je darovan život i uskrsnuće.
Fanqîth -Brevijar prema obredu Antiohijske Sirijske crkve
Sastajemo se u dan sunca jer je to prvi dan
[poslije židovske subote, ali i prvi dan]
kada je Bog, promijenivši tamu i
tvar, stvorio svijet.
U isti je dan Isus Krist,
naš Spasitelj, ustao od mrtvih.
Sv. Justin, mučenik (II. stoljeće)
Iz Epistula ad Magnesios :
Oni koji su živjeli
u starom poretku stvarî
krenuli su prema novoj nadi,
ne obdržavajući više subotu,
nego dan Gospodnji, dan u kojem se,
milošću Gospodina i po njegovoj smrti,
pojavio naš život.
Sv. Ignacije Antiohijski, biskup i mučenik ( oko 35.-107.)
Iz De sacramentis :
Ako svaki dan primaš kruh,
za tebe je svaki dan danas.
Ako je Krist tvoj danas,
on za tebe uskrisava svaki dan.
Kako to? ‘Ti si sin moj, danas te rodih’ (Ps 2, 7).
Danas, to jest, kada Krist uskrisava.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj ( 337. - 397.)
U Kristu je zemlja uskrsla.
U Njemu je nebo uskrslo.
U Njemu je svijet uskrsnuo.
Sv. Ambrozije, biskup i crkveni naučitelj ( 337. - 397.)
Iz Obnova i vlast tmina :
Uskrs je u srcu naše vjere.
Kršćanstvo je neraskidivo vezano
s vazmenim otajstvom.
Mi živimo sadašnjost i budućnost
temeljeći ju na središnjoj istini naše vjere.
To je doista pitanje života i smrti.
Kršćanin nije pojedinac koji živi u
psihozi uzrokovanoj Sotonom i zlodusima;
on vjeruje u uskrsnuće Gospodinvo,
u trijumf života nad smrću,
ljubavi nad mržnjom,
istine nad laži,
svjetla nad tamom.
"Mi smo narod Uskrsa" -
rekao je Ivan Pavao II crncima u Harlemu. -
a naš je poklik " Aleluja!"
Suenens Leon Joseph, kardinal (1904.-1996.)
Iz djelaTri razgovora ili priča o Antikristu:
Mi znamo da se borba dobra i zla
ne vodi samo u duši i u društvu,
nego dublje u fizičkom svijetu.
I tu nam je poznata jedna pobjeda
dobrog životnog načela iz prošlosti
u osobnom uskrsnuću Jednog,
a čekamo buduće pobjede u
zajedničkom uskrsnuću svih.
Tako i zlo dobiva svoj smisao ili
konačno objašnjenje svoga postojanja,
jer služi sve većem i većem slavlju,
ostvarenju i jačanju dobra —
ako je smrt jača od smrtnoga života,
onda je uskrsnuće u vječni život
jače i od jednog i od drugog.
Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)
Iz spisa Tri razgovora :
Bez vjere u događaj uskrsnuća Jednoga i
bez nade u buduće uskrsnuće sviju
može se jedino praznim riječima
govoriti o Božjem Kraljevstvu,
no ono što se uistinu probija
je samo vizija kraljevstva smrti.
Vladimir Solovjev, pjesnik, filozof (1853.-1900.)
Časoslov III, Psaltir III. tjedna, nedjelja, Himan službe čitanja (po danu)
Dan osmi, osmo razdoblje,
Od drugih blista sjajnije
Jer tvoj ga uskrs posveti,
O pobjedniče Isuse.
Neka duša naša najprije
Sad s tobom, Krist, uskrsne
Da jednom tijela uskrsnu
Od druge smrti slobodna.
Gle, svi ćemo ti uskoro
Pohrliti, Kriste, u susret
Da vječno s tobom živimo,
Svoj uskrs s tobom slavimo.
Da tvoje lice gledamo
I tebi slični budemo,
Da spoznamo te kakav si,
Ti svjetlo i slatkoćo sva.
Ti sve nas tada predat ćeš
Pod Duha Svetog pečatom
Svom Ocu, Kralju svevišnjem,
Za vjekovječno kraljevstvo. Amen.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov IV, Psaltir IV. tjedna, XXIV. tjedan kroz godinu – nedjelja - himan (po danu)
Zdravo, dane, dana slavo,
Sretni dane uskrsnuća,
Uskrsli, gle, tebe kruni
Svojom slavom, dane prvi!
Svjetlost jarka slijepim sinu,
Porobljen je pako kleti,
Smrt je kobna pobijeđena,
Nebo, zemlja pomireni.
Kletva grijeha iskonskoga
Pritisla je zemlju cijelu,
Ali milost pritekla je
Palom rodu Adamovu.
Sila Božja, Božja mudrost
Srdžbu smiri samilošću:
Ljubav Božja prevelika
Sina svoga na svijet posla.
Paklu lance silne slomi,
Obnovi sve čovječanstvo:
Ovcu svoju Pastir Dobri
U tor nosi na ramenu.
Nastaje mir po sve svijetu,
Savezi se svuda šire,
Pobjedniku Kristu pjeva:
Hvala Bogu! Aleluja!
Smrt je danas pobijeđena:
Pobjedna nek pjesma ori:
Slava Bogu na visini,
Mir na zemlji neka vlada. Amen.
Časoslov - molitve, antifone
Časoslov II, Vazmena osmina - Vazmeni četvrtak, služba čitanja- himan
Vedri dane uskrsnuća,
Na veselje svemu svijetu!
Krv božanska danas opra
Grijehe svijeta čitavoga.
Tvoje slavno uskrsnuće
Pobjedniče, Kralju Kriste,
Dariva raj pokajniku,
Nevjernome vjeru vraća.
Anđeli se sveti dive
Milosrdnom Spasitelju:
Supatnika svoga s križa
U veselje vodi vječno.
Čudesno je to otajstvo:
Žrtveno, gle, Božje Janje
Na se uze grijehe svijeta,
Smrću svojom svijet da spasi.
Ima li igdje većeg čuda:
Za lijek grijehu velikome
Ljubav Božja Sina daje,
I smrt, evo, život vraća.
Vazmena nek ova slava
Svima bude na spasenje.
Slavnim, Kriste, uskrsnućem
Daruj svoje krštenike.
Ocu slava, slava Sinu,
Slava budi Duhu Svetom.
Darom vječnog uskrsnuća
Sveto Trojstvo neka nas kruni. Amen.
Časoslov - molitve, antifone
Iz spisa na početku II. svjetsog rata Na rubu stranice (1940.) :
Ne znamo kako će narodi iskoristiti
ovaj čas povijesti.
No posve je sigurno,
da po Božjoj volji ovaj čas kušnje i kazne,
treba da bude ujedno čas čišćenja i milosti.
U Božjoj nakani ovo uništenje
nije na propast nego na uskrsnuće.
Providnost sve ovo ne šalje zato,
da zada smrt,
nego da probudi na novi život....
Kozelj, Ivan, prezbiter DI, filozof, pisac (1896.- 1982.)
Iz spisa Minuta za tebe :
Kako je divan Uskrs!
Tako ti želim da doživiš
svu ljepotu i snagu uskrsnuća!
Lijepo je biti čovjek samo zato
što ćeš zauvijek biti kao Bog,
vječan, bez patnje i boli,
uvijek s puno povjerenja u sve ljude i u Boga.
Sretan ti Uskrs! Aleluja!
....
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Minuta za tebe :
Kako je potrebno viknuti čitavom svijetu:
"Ne bojte se, zdravlje, život i ljubav
je ono što nas čeka, to je ono
što je pobijedilo, to je Uskrs!"
....
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Minuta za tebe :
Čovječe pazi,
u Isusu Kristu ti si uskrsnuo!
Koliko je ljepote u tome -
biti uskrsnuli čovjek,
iskusiti ljepotu novog života bez smrti,
ljepotu te ljubavi Božje.
Pođi k Isusu i reci:
"Uskrsnuli, i ja želim uskrsnuti!"
....
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Minuta za tebe :
Uskrs je prvi, odlučujući i
najveći blagdan kršćanstva.
Umro je grijeh i rodila se milost i oproštenje;
umrla je smrt, a rodio se život;
umrla je mržnja, a rodila se ljubav;
umrlo je beznađe i rodila se nada;
umro je očaj, a rodila se sigurnost
povjerenja i ljubavi...
Tomislav Ivančić, prezbiter (1938.-2017.)
Iz spisa Gaudium et spes, br. 14. :
Čovjek, tijelom i dušom jedan,
po samoj svojoj tjelesnosti jest
zbir osnova tvarnoga svijeta,
tako da oni po čovjeku dostižu vrhunac i
podižu glas da složno slave Stvoritelja.
Stoga čovjeku nije dopušteno da prezire tjelesni život.
Naprotiv, on svoje tijelo mora smatrati dobrim i
vrijednim časti kao od Boga stvorenim i
određenim da uskrsne u posljednji dan...
II. Vatikanski koncil (1962.-1965.) - dokumenti
Iz spisa Pismo Korinćanima, XXIV,1-3:
Promotrimo, ljubljeni, kako nam Gospodin
neprestano pokazuje buduće uskrsnuće
od kojega nam je dao prvinu uskrisivši
Gospodina Isusa Krista od mrtvih.
Pogledajmo, predragi, uskrsnuće
koje se zbiva u svoje vrijeme.
Dan i noć nam naznačuju uskrsnuće:
noć pada, dan se budi;
dan izmiče, a noć se spušta.
Sv. Klement I, papa (1. stoljeće)
Iz spisa Enarrationes in Psalmos CXX, 6; CC 40:
Nije velika stvar vjerovati
da je Isus umro;
to vjeruju i pogani i Židovi i odbačenici;
svi to vjeruju.
Ali je uistinu velika stvar
vjerovanje da je on uskrsnuo.
Kršćanska je vjera Kristovo uskrsnuće.
Sv. Augustin, biskup i crkveni naučitelj (354.- 430.)
Iz spisa Temelj života i djelovanja u Duhu (1998.):
Tko s vjerom prihvati mrak i umiranje,
vidjet će zajedno s evanđelistom Ivanom
u križu već sjaj uskrsnuća (usp. Iv 7,39).
Alfred Schneider, prezbiter, teolog, DI (1931.-2016.)
Iz spisa ŽIV JE (1998.):
Još ne počinje dan, a gromka se zapovijed ori:
»Ustani i pođi!«
Slomljeno srce zakuca opet jedro i jasno,
Zakipjela snaga u svim žilama,
raduju se kosti što bjehu satrvene.
Kamen je odvaljen - osjećam , znam.
Buktinja planu punim sjajem blista očima gledati ne da.
S usana trgnu se glasno:
»Ne ubijaj me više! Ne vraćaj me natrag u grob!«
Ustao je i pošao k Tebi, Ocu svom. Ide pred nama.
Ne sjedimo više u tami, izišli smo i mi.
Sunce nek' pleše s nama, nek' plješće rukama!
Ljudi svi, zagrljeni, reći će: »Mir! Hoćemo mir!
Nema više mržnje, nema više pakosti ni rata.«
Svemir je zrno na Tvome dlanu, Mi nismo sami.
Rane su tu, gorke, duboke. Ali više ne bole.
Melem je njihov nebesko veselje i Božji mir.
»Proboli su srce moje al' evo opet tuče,
lupa snažno, kreće u boj.«
Reci riječ kao na početku i stvori naš svijet!
Daruj nam svjetlo, zapali zvijezdu da nas vodi,
daruj nam kruh na oltaru, sebe nam daj!
Pobijedio si nas i mi smo Tvoji,
Ostajemo zauvijek s Tobom,
Novi život dobili smo i mi svi.
Radost s visina prelijeva se na nas,
Pjevamo pjesmu, dižemo ruke: »Sveto je Ime Tvoje!«
Niko Bilić, prezbiter DI, profesor, teolog (1967.)
Iz spisa Lothar Lies, Origen (Peri Archon), 1992.:
O postojanju preobraženog tijela,
tj. uskrsnuća preobraženog tijela:
»Iz ovoga možemo zaključiti kako čisto i
divno mora biti takvo tjelesno stanje
kad ga usporedimo s ovim tijelom
koje je ’rukotvoreno’ i vidljivo i onda
kad je sjajno i preobraženo u slavi (...)
Nema sumnje da i narav našeg sadašnjeg stanja,
stvorenog Božjom voljom, može Bog uvesti u stanje
najčišćeg i najsjajnijeg tijela,
već prema tome kako to zahtijeva stanje stvari i
zasluge razumnog bića«.
Rufin od Akvileje, rimski crkveni pisac (345.-410.)
Iz spisa Lothar Lies, Origen (Peri Archon), 1992.:
Kad razumni duh bude očišćen
od svakog traga grijeha,
kad bude odstranjena sva zloća i pomućenost,
tada će sve što razumni duh može osjećati,
spoznati i misliti biti Bog, on neće više
ništa drugo osjećati nego Boga,
Boga će misliti, Boga vidjeti, Boga imati;
Bog će biti mjera svih njegovih htijenja.
Tako će Bog za njega biti sve.
Tada neće više biti razlike između dobra i zla,
jer neće više nigdje biti ničeg lošeg.
Bog će biti sve za onoga
koji više neće imati nikakva dodira sa zlom,
neće više čeznuti
'jesti s drva spoznaje dobra i zla' (usp. Post. 2,17),
jer će biti uvijek u dobru i jer mu je Bog sve.
Rufin od Akvileje, rimski crkveni pisac (345.-410.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Pravo Isusovo proročanstvo je ovo:
uskrsli ste u Isusu Kristu.
Tražite dakle stvari odozgor.
Uskrsnuće je pobjeda Boga u čovjeku
i prijenos na Njega snage nemogućih stvari
kao što je življenje Blaženstva.
Osobito Blaženstva o siromaštvu i
čistoći života.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Uskrsnuće nije ekshumacija mojega mrtvog tijela.
Ono ne postoji više kao zrno pšenice
što je palo u zemlju.
Ono je ipak samo znak nečega drugoga
što izbija van pamćenja
istinite povjesti, moje,
neprekinuto trajanje u kojemu je ono
najbolje od mene, savjest, pronašla svoje
životno okružje i otvorila svoju
božansku stvarnost Božjemu sinu.
Uskrsnuće je trijumf Boga u nama,
dokaz njegove stvaralačke moći,
sposobnost obnavljanja svih stvari.
Čudesno!
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa Pustinja u gradu:
Nakon Isusovog uskrsnuća povijest
čovjeka ne može više završiti u kaosu,
već neumoljivo ide prema svjetlosti,
prema životu, prema ljubavi...
A mi otkupljenici koji smo dobili
prve plodove Duha,
prvi smo koji ga svjedoče.
Carlo Carretto, redovnik (1910.-1988.)
Iz spisa IV Sent., dist. 43, a. 3:
Bezumni su oni koji prekoravaju filozofe
što ne raspravljaju o usksnuću,
jer se uskrsnuće ne može dokazati filozofski,
već samo pomoć u vjerskih načela.
(Ex ista quaestione patet quod amentes
sunt qui reprehendunt philosophos
non loquentes de ressurrectione, quia per
philosophiam non potest probari ressurrectio,
sed potius per principia fidei).
Sv. Albert Veliki , biskup i crkveni naučitelj (1193.- 1280.)
Iz spisa Evangelizacija industrijskog vremena, 1977.:
Kršćanstvo kraj mrtvih gleda
uskrsloga i preobraženoga Krista.
Njega jedinoga nije smrt nadvladala.
Po njemu se smrt pobjeđuje u
svakome od rođenih.
»Volja je Oca moga da svaki
koji vidi Sina i vjeruje u njega
dobije život vječni i da ga ja
uskrisim u posljednji dan« (Iv 6, 40).
Mijo Škvorc, biskup, teolog, filozof, pjesnik (1919.-1989.)
Iz spisa Pisma 76, 2, 3:
Blažene noge u verigama što
spasonosnim putem idu u raj!
Noge, sada na svijetu svezane,
da bi kod Gospodina uvijek bile slobodne!
Noge, kojima sada u sponama i kladama
zastaje korak, ali koje će slavnim putem
brzo trĉati ususret Kristu!...
Kolika nagrada nadasve lijepe i
vječne ĉasti zamijenit će sadašnju
kratku kaznu na svijetu,
kad će po Apostolovoj riječi
Gospodin preobraziti ovo naše
bijedno tijelo i suobličiti ga
svome slavnom tijelu.
Sv. Ciprijan, biskup i mučenik ( ? - 258)
Iz spisa Kristovo uskrsnuće, motiv i sadržaj vjere, 1975.:
Uskrsnulo Kristovo tijelo nadilazi
prostorno-vremenske dimenzije pa je,
prema tome, nepristupačno
naravnim putem našim sjetilima.
Ta činjenica tumači nam zašto će se u
pitanju Kristov a uskrsnuća ljudi u
mnogočemu razilaziti, baš kao i u pitanju
opstojnosti Bog a ili u pitanju
naravi Apsolutnoga,
koje također nadilazi sjetila.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Kristovo uskrsnuće, motiv i sadržaj vjere, 1975.:
Uskrsnuće od mrtvih ili, bolje,
buđenje od mrtvih ne znači
oživljavanje mrtvoga, nego nešto više.
Znači buđenje na nov život kvalitativno
drukčiji i viši nego što ga je imao
mrtvac prije nego što je živio.
Tako je u stvari izraz
»buđenje od mrtvih« metafora.
Kao što se čovjek budi
oda sna na naravan život,
tako se mrtvac budi od sna smrti
na nadnaravan život (Danijel 12,2; Iz 26,19).
Kristovo uskrsnuće nije isto što i
oživljenje mladića iz Naima, Lazara
ili kojeg iz antikne literature.
Uskrsnuće je zalaženje i čovjekova tijela
u Božje dimenzije. Tek po njemu shvaćamo
što je zapravo ljudsko tijelo,
što je materija.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Kristovo uskrsnuće, motiv i sadržaj vjere, 1975.:
Ako se uskrsnućem zbila irupcija
eshatološkoga u naš svijet i
ako je s njim konac svijeta već načet,
tada se Bog u Kristu konačno objavio i
tad je uskrsnućem sve objavljeno.
Više se nema što objaviti.
Uskrsnuće je eshatološko stanje čovjeka,
njegov posljednji izraz,
ali i eshatološko stanje Boga,
njegovo posljednje lice.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Kristovo uskrsnuće, motiv i sadržaj vjere, 1975.:
Kristovom smrću objava
nije mogla prestati.
Zato su je nastavili apostoli
propovijedajući uskrsnuće.
Uskrsnuće nije samo centar njihove
kerigme nego i njihova jedina vlastita
dionica kao Božjih objavitelja.
Iza njih više nema objave,
ne zato što je Bog više ne bi htio,
nego zato što se više nema što objaviti.
Još preostaje samo parusia,
ali ne kao povijesna objava,
nego kao eshatološka apokalipsis Kyriou.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Kristovo uskrsnuće, motiv i sadržaj vjere, 1975.:
Ono što Crkva jest, to je po uskrsnuću:
uskrsli Krist, u krštenju, u euharistiji,
u otajstvenom tijelu.
Kršćani su novi Božji narod
novošću uskrsnuća.
Tu se vidi korijenska razlika sinagoge i Crkve.
Kršćani su oni ljudi koji svjedoče uskrsnuće.
S uskrsnućem je dano oproštenje grijeha,
ulaženje u novi život,
omogućeno djelovanje Duha Svetoga, duše Crkve .
Propovijed, u kojoj uskrsli Krist
ne bi bio prisutan, bila bi prazna.
Misao na paruziju, dolazak Uskrsloga,
Božji narod drži budnim.
Tako mu uskrsnuće upečaćuje
osnovnu psihološku crtu.
Rudolf Brajičić, DI, prezbiter, teolog i filozof (1918.-2007.)
Iz spisa Theologie der Hoffnung, 1969.:
Kristovo uskrsnuće ne smije se shvatiti
ispunjenjem Božjih obećanja.
U Kristu, su, doduše, sva Božja obećanja
postala da i amen (2 Kor 1,20).
No to znači da su sva u Kristu potvrđena,
ali ne već i ispunjena.
Kršćansko iščekivanje se, doduše,
odnosi na Krista, koji dolazi,
a ne na nekog drugog, nekog novog Mesiju,
ali ono od njega iščekuje nešto Novo,
što se dosad još nije zbilo.
Iščekuje ispunjeno obećanje Božje pravde,
očekuje opće uskrsnuće.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Theologie der hoffnung:
Kršćanstvo stoji i pada stvarnošću
Isusova uskrsnuća od mrtvih.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Najprije kraljevstvo Božje, 1990.:
Neki zamišljaju kraljevstvo Božje kao
neki drugi svijet koji ima doći na kraju ovoga.
Neki zamišljaju vječni život kao drugi život
poslije smrti koji će doći nakon ovoga života.
To nas vodi u zabludu i obezvrijeđuje Božje stvorenje.
Novo stvorenje nije drugo stvorenje već
novo stvorenje ovoga poremećenog svijeta.
Vječni život nije drugi život već uskrsnuće
ovoga života u život Božji.
Ovo smrtno obući će 'besmrtnost i raspadljivo
neraspadljivost', naglašava Pavao.
Zato kraljevstvo Božje znači da će ovaj svijet
postati drugačiji i da će se iz nasilja i nepravde
nanovo roditi za pravednost i mir.
A mi ćemo od bezbožnika postati
Božji stvorovi i djeca Duha.
Zato se kraljevstvo Božje ne da ograničiti
na religiozno, moralno ili duhovno područje.
Kao kraljevstvo Boga stvoritelja
mora biti opće, mnogostruko i
raznoliko kao sveukupno stvorenje.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Le Seoigneur de la danse:
Kršćanska eshatologija nije nikada shvaćala
završetak povijesti kao odlazak u mirovinu,
kao dan isplate ili kao ostvarenje cilja,
nego na način potpune nezainteresiranosti,
kao pohvalnu himnu beskrajne radosti,
kao zajednicu punu različitih izabranika u
trinitarnoj Božjoj punini ili kao savršenu
harmoniju duše i tijela.
Kršćanska eshatologija se ne nada
izvanzemaljskoj sreći neutjelovljenih duša,
već novom tijelu prožetom duhom,
oslobođenom pritiska zakona i smrti.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Der Weg Jesu Christi. Christologie in messianischen Dimensionen, 1989.:
Tko govori o Kristovu uskrsnuću od mrtvih i
vjeruje u uskrsavajuću snagu Božju,
taj govori o temelju iščekivanja,
o budućnosti i o oslobođenju čovjeka i
otkupljenju svijeta.
Što se povijesno o uskrsnuću Kristovu
može znati ne smije se apstrahirati i
od onoga čemu se smije nadati
i što treba činiti.
Tako u jedinstvu znanja, nadanja i djelovanja,
uskrsnuće se Kristovo može pravo
povijesno razumjeti.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Der Weg Jesu Christi. Christologie in messianischen Dimensionen, 1989.:
Uskrsnuće se ne da iskusiti
s ove strane smrti.
Da bi pristupili tom događaju,
koji nema povijesne analogije,
ostaje nam vjera.
Jedino vjera može percipirati
irupciju eshatološkog života
usred povijesti smrti.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Der Weg Jesu Christi. Christologie in messianischen Dimensionen, 1989.:
Između kristoloških izraza
'mučen, raspet, umro' i
'treći dan uskrsnuo od mrtvih'
ne treba stajati 'i' već točka,
ili pauza, jer tu započinje
nešto bitno kvalitativno drugačije,
naime eshatološki izrazi o Kristu.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Der Weg Jesu Christi. Christologie in messianischen Dimensionen, 1989.:
Uskrsnućem Krista, Sina Božjega,
ponovno se uspostavljaju odnosi
unutar Trojstva.
Otac prima odgovor na svoju ljubav
prema stvorenju u predanju Sina.
Na to predanje On odgovara uskrsnućem,
novim stvaranjem.
Ono što vrijedi za smrt Kristovu,
kao zajedničarsku smrt,
vrijedi i za njegovo uskrsnuće.
Krist je uskrsnuo kao brat svih ljudi
te njegovo uskrsnuće ima spasenjski
značaj za sve ljude i sav svijet.
Ono je odlučni trenutak u
kojemu je povijest orijentirana
prema kraljevstvu Božjem koje dolazi.
Jürgen Moltmann, teolog (1926.)
Iz spisa Uskrsnuće tijela - život vječni, 1975.:
Uskrsnuće tijela je bitna istina vjere.
Saduceji ne vjeruju u uskrsnuće.
Grčki mudraci vjeruju u besmrtnost duše i
u oslobođenje duše od tijela
u kojem se nalazi duša
kao zarobljena u tamnici.
Kršćanstvo propovijeda uskrsnuće tijela
pa makar se tome izrugivali materijalisti i
i spiritualisti prvih i svih vremena.
Istina je:
» Platonova nauka, po kojoj
je tijelo samo nužno zlo,
zatvor za dušu,
strana je kršćanstvu«...
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Uskrsnuće tijela - život vječni, 1975.:
Smrt i uskrsnuće nisu posvemašnje uništenje
i novo stvaranje ni iz čega,
niti povratak u život raspadljivosti
kao uskrsnuće Lazarovo,
već »otkupljenje našeg tijela« (Rm 8,23),
»oslobođenje ropstva raspadljivosti« (Rm 8,21),
novo postojanje »kao anđeli«
(ne anđeli nego »kao« anđeli, Mk 12,25).
Znači biti lišen zemaljske,
stvorene uvjetovanosti tijela i
sudbine smrti i spona tjelesnosti.
Uključuje uskrsnuće tjelesnosti,
ali preobražene, znači ispunjen biti
božanskom slavom, sjati »kao sunce«,
ući u božansku sferu, gdje ne vrijede
zakoni ovog eona-vremena.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Uskrsnuće tijela - život vječni, 1975.:
Vječni život nije neko
dosadno gledanje »u mir bogova«,
nego je život, život s Kristom preobraženim,
život u Božjem zagrljaju.
Zajedništvo s Bogom i zajedništvo s Kristom.
Zajedništvo s Bogom proslavljenim u Kristu.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Uskrsnuće tijela - život vječni, 1975.:
Život vječni je ulazak u nedostupno svjetlo,
u neposrednost Božju, u zajedništvo s Bogom.
»Tamo ćemo počivati i promatrati,
promatrati i ljubiti, ljubiti i hvaliti.«
To je svršetak bez svršetka.
Vječni život, život Trojednog Boga.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Uskrsnuće tijela - život vječni, 1975.:
Uskrsnuće tijela i vječni život
povezani su s preobraženjem i
otkupljenjem zemlje i svijeta.
Stari svijet »proći će« (Mt 5,18; 24,35).
Nastaje preobraženje svega, »preporod«,
palingeneza, novo rođenje, novi postanak,
novo stanje (Mt 19,28).
»Novo nebo i nova zemlja.«
Neke vrednote ovoga svijeta i
neke temeljne institucije nemaju više
vrijednosti u budućem svijetu,
npr. ženidba (Mk 12,25),
zemaljska dobra (Lk 12,20 16,19; Mk 8,31).
Pa i Zakon je određen za stari svijet i
ne nastavlja se u Novom (Mt 5,18).
Nema usporedbe između ovog života i budućeg,
kao da bi ovaj život
bio samo nastavljen u budućem.
To je nešto posve novo...
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Uskrsnuće tijela - život vječni, 1975.:
Svi spisi Novoga zavjeta i kršćanska vjera
svjedoče uskrsnuće tijela i život vječni.
Tijelo neće nestati, ali bit će preobraženo.
To će se ostvariti na kraju vremena.
Do tada još traje stari svijet,
vrijeme grijeha i smrti.
Tada istom bit će grijeh zauvijek
uništen i smrt »progutana« u život vječni.
Celestin Tomić, prezbiter (1917.-2006.)
Iz spisa Kralju vjekova, kome sve živi (1938.) :
Kristu Kralju vjekova sve živi,
jer je uskrsnućem svojega tijela
omogućio i osigurao besmrtnost i
našim raspadljivim udovima;
jer je svojim otvorenim grobom
unaprijed skinuo pečat s ploča,
što naše grobove zatvaraju i tište;
jer je glavom svoga uskrsnulog tijela
nagovijestio i zajamčio slavu i uskrsnuće
naših kostiju i našega praha.
Stjepan Tomislav Poglajen,prezbiter DI, pisac (1906.-1990.)
Iz spisa Korizmene misli, 1938.:
Da, sjeti se čovječe, da si — č o v j e k,
najsavršenije stvorenje Božje, dijete Božje.
Ako se toga budeš — uvijek i stvarno sjećao,
tad se nećeš ni — ti,
niti išta od tebe pretvoriti u prah.
I prah tvojega tijela bit će samo privremen,
jer će i ono uskrsnuli u dan,
koji više neće poznavati mrtvih.
I prah tvoje »sitne« svakidašnjice,
bit će samo prividan:
njega će zadahnjivati jedna duša,
povezivati ga u jedno i
davat mu životni smisao;
i prah tvoje vremenske egzistencije
bit će pretvoren u puninu,
koju će mu dati djelotvornost ljubavi i
vjernost u služenju Istine.
A iz tvoje duše će nestati svakoga praha,
jer će u nju sići, da je ispuni Onaj,
za kim ona u svim i najkontradtktornijim
varijantama života,
svom cjelinom svojega bića — nužno teži,
On, Bog, »u kojem živimo, mičemo se i jesmo«.
Stjepan Tomislav Poglajen,prezbiter DI, pisac (1906.-1990.)
Iz spisa Današnja teologija između nade i beznađa, 1997.:
Kristovo uskrsnuće zauzima
središnje mjesto u cijelome kozmosu.
U Novome zavjetu ne postoji vjera u Krista
koja ne bi prije svega bila vjera
u uskrsloga Krista.
I sama Crkva svoje poslanje nalazi u
uskrslome Kristu koji je šalje u svijet
da naviješta Radosnu vijest.
Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)
Iz spisa Ludost križa, 2006.:
U raspetome Bogu očituje se ’imago Christi’
kao Božja i ljudska patnja,
a u uskrslome Kristu očituje se
’imago Dei’ i ’imago hominis’
kao slika spašenoga svijeta.
Zato je za novoga čovjeka, čiji lik izranja
iz Isusova križa, smrti i njegova uskrsnuća,
važno suobličavati se uskrslome Kristu,
trajno postajati ’imago Christi’:
“Jer koje predvidje, te i predodredi
da budu suobličeni slici Sina njegova
te da on bude prvorođenac
među mnogom braćom” (Rim 8,29).
Nikola Dogan, prezbiter, profesor, teolog (1944.-2007.)
Iz spisa »O uskrsnuću mrtvih:
Bog je kod stvorenja razumnih ljudi,
koji nose sliku Božju u sebi, naumio,
da ovi kao svjedoci gledaju
njegovu slavu i premudrost.
To trajno nije moguće,
ako tijelo ne uskrsne (c.12—13).
sv. Atenagora, apologet, filozof (130.-199.)
Iz spisa O uskrsnuću mrtvih:
Samo u harmoničnom jedinstvu duše i tijela
može čovjek pregnuti za spoznajom Božjom i
za nasljedovanjem njegove pravednosti.
Istina u smrti se raspada tijelo čovječje.
Ali to je posljedica propadljive
egzistencije njegove;
no uskrsnuće do neraspadljivosti ima dokazati
sličnost njegovu sa duhovnim bićima.
Ako se privremeno prekine ovaj
zajednički život duše i tijela
po rastvaranju tjelesnih udova,
valja uvažiti, da se i u snu duševne i
osjetne sile povlače,
kako bi kasnije to jače oživjele.
Zato su i neki nazvali san bratom smrti.
U smrti kao i u snu prekida se životna
djelatnost duše i tijela.
Ali kad se probudi čovjek
pa isto tako kad uskrsne,
ukida se ova anomalija,
vraća se svijest i uspostavlja se
jedinstvo duše i tijela.
Kao što razne faze i metamorfoze čovječje
do starosti ne mijenjaju bit njegovu,
tako ni (privremeni) rastanak duše i tijela (c,14—17).
sv. Atenagora, apologet, filozof (130.-199.)
Iz spisa O uskrsnuću mrtvih:
Providnost i pravednost Božja
zahtijeva uskrsnuće tijela.
Pravedan sud ima se protegnuti na tijelo i dušu,
i ovo »raspadljivo tijelo treba da
se obuče u neraspadljivost« (I. Kor. 15, 53).
Kad bi se jedina duša nagradila za dobra djela,
nepravda bi se nanijela tijelu;
jer tijelo koje učestvuje u borbama duše,
vrši poglavito neke kreposti.
Neke pak opačine kao nečistoća, škrtost,
neumjerenost, krađa i razbojništvo
osobito su plod djelatnosti tjelesne.
Krepost i opačine ne mogu se pojmiti
u jedinoj duši, pa bi bilo zato nezgrapno
jedinoj duši pripisivati nagradu ili kaznu.
Stoga tijelo treba da uskrsne,
da učestvuje u nagradi duše (c. 18—23).
sv. Atenagora, apologet, filozof (130.-199.)
Iz spisa O uskrsnuću mrtvih:
Čovjek kao razumno biće ima
uzvišeniju svrhu nego nerazumni stvorovi.
Životinje nalaze svoje zadovoljstvo u osjetnom užitku;
ljudi pak svojom neumrlom dušom i
razumnim sudom nipošto.
Pa kako je čovjek sinteza duše i tijela,
nema duševnog blaženstva bez tijela,
koje zato treba da uskrsne.
Obadvoje u nerazdruživoj zajednici
ima se veseliti beskonačnoj radosti i
blaženom gledanju vječnog Boiga (c.24—25).
sv. Atenagora, apologet, filozof (130.-199.)
Iz spisa Pobjeda života nad smrću:
Uoči Uskrsa pogled mi se odmara
na zelenilu prirode,
koja se budi obasjana proljetnim suncem.
Kako li je lijep život!
Nažalost, kao što nakon dana dolazi noć,
nakon života dolazi smrt.
Često smo i mi kršćani zaokupljeni
više raspadljivošću i smrtnošću
svojega tijela,
o kojoj govori iskustvo,
nego njegovim uskrsnućem,
o kojem nam govori vjera.
Radovan Grgec, pjesnik, prevoditelj, profesor (1929.-2007.)
Iz spisa Pobjeda života nad smrću:
U svojoj knjizi "Učimo starjeti"
dr. Paul Tournier savjetuje nam
da se pomirimo s približavanjem smrti i
da kao vjernici pomišljamo
na osobno uskrsnuće,
na novi i puniji život.
Uskrsnuti s Kristom na
novi život znači sačuvati
puninu svog osobnog identiteta,
a ne izgubiti se u ništavilu svemira.
To znači mnogo više i od
besmrtnosti duše koja se oslobađa
od tijela kao od nekakvog zatvora.
Radovan Grgec, pjesnik, prevoditelj, profesor (1929.-2007.)
Iz spisa Rimski misal, 308:
Svetoj Žrtvi uskrsnici,
Dajte slavu, krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi.
Sa životom smrt se rasta,
I čudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada,
I živ opet vlada.
Marija, kazuj, glasi,
Što na putu vidjela si?
Grob ja vidjeh Krista Boga,
Svijetu slavu uskrsloga,
Anđle i platno bijelo,
U kom bješe draga tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist moj Gospod i sve moje.
Ići za njim vi ćete i
Vidjet ga u Galileji.
Znamo, da si doistine,
Uskrsnuo, Božji Sine:
Pobjedniče, kralju divan,
Budi nama milostivan! Amen. Aleluja!
Rimski misal
Iz spisa Muka i slava Gospodina našega Isusa Krista, 1910. :
»Uskrsnu, kako reče«.
Ne smeta ništa što Isusa
nijesu vidjeli očima,
niti ga se dotaknuli rukama.
I pojedini narodi umriješe.
Nestade ih kao u kakovo bezdno,
iz koga se ne će vratiti.
Samo Isus stojeći na odvaljenoj
pećini svoga groba kao na prijestolju,
sa križem u ruci gleda,
kako ljudi dolaze i iščezavaju.
Jedino On je besmrtan kralj do vijeka.
Rudolf Vimer, prezbiter, bibličar , profesor (1863.-1933.)
Iz spisa T. Ivančić, Susret sa živim Bogom:
Procvjetali ljiljan
- govoraše Isus Krist - divniji je i
ljepši od Salomona u slavi i
mudrosti njegovoj.
U noći, u magli, u kaosu
zapalio je vječnu svijeću
ljudskoj nesreći.
Uskrsnuo je kao promjer da svi mi
njegovu duhu uskrsnuti možemo.
Antun Gustav Matoš, pjesnik (1873.-1914.)
Iz spisa Lexikon für Theologie unci Kirche, I :
Kao što sada materija određuje mjesto duha,
tako će u novom svijetu
(nakon uskrsnuća tijela — m. o.)
duh biti mjesto materije...
,Povratak Kristov’ znači ovdje prodor
toga novog ontičkog poretka
(Wesensordnung) u svijet,
čije će središte biti uskrsnuli Gospodin.
Benedikt XVI, Joseph Razinger, papa, teolog (1927.-2022.)
Iz spisa Les évangiles et l’histoire, 1963.:
Modernim jezikom kazano povijest je zahvaljujući
Kristovu uskrsnuću poprimila
»novu dimenziju« shvatljivu samo vjerniku,
a to nipošto ne dokida povijesnu
stvarnost zajedničku vjerniku i nevjerniku.
Xavier Léon-Dufour, prezbiter DI, teolog, bibličar (1912.-2007.)
Iz spisaVrijednost utopija, 1972.:
Kristovo je uskrsnuće
početak uskrsivanja svih ljudi;
trajnog preporoda iz neznanja o
misteriju života i smrti
u budućnost Nadživota.
Ako Krist nije uskrsnuo
sve je bajka (1 Kor 15,12-19).
Jordan Kuničić, prezbiter, dominiknac, teolog (1908.-1974.)
Iz spisa Uskrsnuće kad bi se zbilo, 1973.:
Uskrsnuće. Kako veličajno zvuči zvuk
riječi ove. Štošta bi joj trebalo podvrći.
Čovjek u nemoći stoji stalno goloruk
na raskrižju nekom, tugujući i samujući.
Smjenjuju se svjetlo i tama. Zvuk i mûk.
Avet se strepnje širi po tamnom domu.
Stalno je srce u stisci. Napet luk.
Bilo u brzom kroku. Nebo podatno gromu.
Što će nam um bez dobrote? Što će nam blagostanje
u strahu od bure, u strepnji od pogane krvi?
Uskrs kad bi došao u naše stanje,
u nemir što nas veže, što nas mrvi...
Uskrs kad bi se zbio u biću našeg dana
u znaku golubljeg krila,
u zvuku gromkog hosana!
Ivo Balentović, pjesnik, spisatelj (1913.-2001.)
Iz spisa Otpor i predanje, 1974.:
Kršćanska se uskrsna nada razlikuje
od mitoloških iščekivanja što ona
upućuje čovjeka na posve nov način
na njegov život na zemlji,
i to još radikalnije nego
u Starom zavjetu.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Otpor i predanje, 1974.:
Sokrat je nadvladao umiranje,
Krist je nadvladao smrt kao
éshatos ehtrós (1 Kor 15,26).
Nadvladavanje umiranja nalazi se na
području ljudskih mogućnosti.
Nadvladavanje smrti znači uskrsnuće.
Živjeti od uskrsnuća,
to zapravo znači Uskrs.
Dietrich Bonhoeffer, pastor, teolog (1906.-1945.)
Iz spisa Was Ostern bedeutet, 1976.:
Po uskrsnuću oduzet je Isus iz svih uvjeta
zemaljskog života;
kao Kyrios, koji je jednak s Bogom,
Krist stoji iznad prostora i vremena,
kao sami Bog on može,
u svako vrijeme i na svakom mjestu,
biti prisutan među svojima;
uskrsnuće je »subivstvovanje« Kristovo
s nama, i ono ostaje zauvijek.
Anton Vögtle, teolog, egzeget (1910.-1996.)
Iz spisa Veličina i bijeda čovjeka, 1987.:
Mi nalazimo jedino rješenje krupnih i
egzistencijalnih tajna u
pomisli na Uskrsnuće.
Svi ljudi koji dobro, duboko i
logično misle, ljudi dobre volje,
naći će u Evanđelju logičnu nadopunu
čovjekova prirodnog znanja.
Uskrsnuće je najvažniji i
najegzistencijalniji događaj,
što se je ikada zbio u fizičkom Svemiru.
Nijedan se drugi događaj,
nijedno se drugo otkriće ne može
s njim usporediti...
Kvirin Vasilj, prezbiter, filozof, teolog (1917.-2006.)
Iz spisa Asocijacioni aspekt kristološkog naslova
»prvorođenac od mrtvih« (Otk 1,5a) , 1987.
Naše sudioništvo u Kristu,
participacija u njegovu misteriju,
jest naše utemeljenje i uvrštenje
u njegovo uskrsnuće, odnosno,
drugačije i primjerenije kazano,
anticipacija budućeg života
koji Krist već živi,
prolepsa naše budućnosti,
jer je uskrsli Krist već naša budućnost.
Stipe Jurič, prezbiter, dominikanac, profesor (1951.)
Iz spisa Asocijacioni aspekt kristološkog naslova
»prvorođenac od mrtvih« (Otk 1,5a) , 1987.
Isusovo uskrsnuće ima specifično obilježje
koje ga razlikuje od svih drugih
uskrsnuća od mrtvih registriranih u Bibliji.
Ne radi se o vraćanju u stanje prije Muke,
o oživljavanju koje opet vodi u smrt,
nego o konačnoj pobjedi nad smrću,
o uskrsnuću da više nikada ne umre i
koje pribavlja slavu i
uvodi u nebeski život.
Samo po ovom uskrsnuću Krst je
»prvorođenac od mrtvih«.
Zbog toga nije naglašena
toliko vremenska prednost,
več činjenica da taj događaj sadrži
našu budućnost, naše određenje.
Stipe Jurič, prezbiter, dominikanac, profesor (1951.)
Iz spisa Isus Krist – središnji sadržaj apostolske kerigme, 1996:
Sav kerigmatski navještaj o Isusovoj
zemaljskoj egzistenciji i završetku na križu
samo je pretpostavka onome što će uslijediti:
uskrsnuće.
Ovaj kontrast između odbačenosti sa
strane ljudi i Božjega prihvaćanja i
potvrde ključ je kerigmatske kristologije.
Marinko Vidović, prezbiter, profesor KBF Split (1963.)
Iz spisa Teologija pomirenja u sakramentalnom odrješenju, 1992.:
Bez uskrsnuća križ ostaje prokletsvo,
a ne događaj spasenja.
U ovom je smislu i prva kršćanska zajednica
razumjela povezanost križa, uskrsnuća i
ponovnog dolaska Kristova.
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Teologija pomirenja u sakramentalnom odrješenju, 1992.:
Kristovo je uskrsnuće jamac
eshatološkog spasenja.
To spasenje, objavljeno i ostvareno
u Kristovu uskrsnuću, konačni je cilj
opravdanja grešnika i
pomirenja s Bogom u povijesti.
Samo kroz vjeru u uskrsnuće Raspetoga
može izrasti nada u budućnost,
u novi život i u konačnu
pobjedu nad smrću.
Uskrsnuće nije proizvod povijesti,
već ono samo stvara povijest.
S Kristovim uskrsnućem od mrtvih
započinje "novi tip povijesti".
Ante Mateljan, prezbiter, profesor KBF-Split (1959.)
Iz spisa Teologija pomirenja u sakramentalnom odrješenju, 1992.:
Nikakva teorija o otkupljenju,
nijedno soteriološko vrednovanje
smrti Kristove ne može pretendirati
da bude istinito ili potpuno
ako bitno ne uključuje i priznanje
spasenjskog značaja uskrsnuća.
François-Xavier Durrwell, prezbiter, teolog, profesor (1912.-2005.)
Iz spisa Govor 19. rujna 2014:
Postoji otpor prema preobraženju,
otpor prema djelovanju Duha Svetoga
kojega smo primili na krštenju i koji će
nas na koncu, uskrsnućem, preobraziti.
I kada govorimo o tome,
obično se izražavamo
na sljedeći način: ‘Ja želim ići
u Nebo, ne želim ići u Pakaoʼ
i ostajemo samo na tome.
Nitko od nas ne kaže:
‘Uskrsnut ću poput Kristaʼ.
Papa Franjo (1936.-2025.)
Iz spisa Soteriološko značenje Utjelovljenja..., 1997.:
Spasenje ima svoj početak u
stvaranju čovjeka na sliku Božju
koja je Isus Krist,
a svoje dovršenje u uskrsnuću,
odnosno u posvećenju čovjeka te
njegovu potpunu suobličenju Kristu.
Đuro Hranić, nadbiskup (1961.)
TAJNA PRIVIDNE BOŽJE NEMOĆI
272 Vjera u Boga Oca Svemogućega može doći u iskušenje po iskustvu zla i patnje. Katkad se može čniti da je Bog odsutan i nesposoban da spriječi zlo. No Bog Otac je svoju Svemoć na najtajanstveniji način objavio u dobrovoljnom poniženju i u Uskrsnuću svoga Sina i time je pobijedio zlo. Zato je raspeti Krist "Božja sila i Božja mudrost; jer ludo Božje mudrije je od ljudi, i slabo Božje jače je od ljudi" (1 Kor 1,24-25). Upravo u Kristovu uskrsnuću i uzvišenju Otac je razvio svoju "silu i snagu" i očitovao "kako je izvanredno velika sila njegova prema nama koji vjerujemo" (Ef 1,19-22). 273 Samo vjera može pristati uz tajanstvene putove Božje svemoći. Ta se vjera hvali svojim slabostima da privuče na se Kristovu moć. Djevica Marija vrhovni je uzor te vjere, ona je vjerovala da "Bogu nije ništa nemoguće" (Lk 1,37) i mogla je veličati Gospodina: "Velika mi djela učini Svesilni, sveto je Ime njegovo" (Lk 1,49).
366 Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne "proizvode" roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja smrću i ponovno će se ujediniti s tijelom u konačnom uskrsnuću.
625 Kristov boravak u grobu jest stvarna veza između Kristova trpećeg stanja prije Uskrsnuća i sadašnjeg slavnog stanja kao Uskrsloga. Ista osoba "Živoga" može reći: "Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova" (Otk 1,18). Bog (Sin) nije spriječio da smrt, po redu naravi, rastavi dušu od tijela, ali ih je iznova jedno s drugim sjedinio Uskrsnućem, da sam u svojoj osobi bude točka susreta smrti i života, da u sebi zaustavi raspadanje naravi prouzročeno smrću te postane začetnikom ponovnog sjedinjenja za rastavljene dijelove.
626 Budući da je "Začetnik života", kojega su usmrtili, zaista istovjetan sa Živim koji je "uskrsnuo",nužno je božanska osoba Sina Božjega nastavila držati svoju dušu i svoje tijelo koji su bili rastavljeni smrću: Time što je Kristovom smrću dusa bila odijeljena od tijela, jedinstvena osoba nije se našla razdijeljenom u dvije osobe; jer tijelo i duša Kristova postojali su s istim pravom već od početka u osobi Riječi; i u smrti, premda odijeljeni jedno od drugoga, svako je od njih ostalo s istom i jedinom osobom Riječi.
"NEĆEŠ DOPUSTITI DA PRAVEDNIK TVOJ TRULEŽI UGLEDA"
627 Smrt Kristova bila je prava smrt ukoliko je dovršila njegov ljudski zemaljski život. Ali zbog sjedinjenosti s osobom Sina, što ju je njegovo tijelo sačuvalo, on nije postao mrtvo truplo kao drugi, jer je "Božja krepost očuvala tijelo Kristovo od truleži". O Kristu može se reći ujedno: "Da, iz zemlje živih ukloniše njega" (Iz 53,8), i: "tijelo mi spokojno počiva. Jer mi nećeš ostaviti dušu u Podzemlju ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda" (Ps 16,9-10). Uskrsnuće Isusovo "treći dan" (1 Kor 15,4; Lk 24,46) bilo je dokaz tomu, jer se držalo da se truljenje očituje počev od četvrtoga dana.
"ISUS KRIST SAŠAO NAD PAKAO, TREĆI DAN USKRSNUO OD MRTVIH"
631 Isus je sišao u donje krajeve zemlje: "Koji siđe isti je onaj koji i uzađe" (Ef 4,9-10). Apostolsko vjerovanje u jednom te istom članku ispovijeda silazak Kristov nad pakao i njegovo Uskrsnuće od mrtvih treći dan, jer je svojim Vazmom on učinio da iz dna smrti provre život: Krist, Sin tvoj koji, uskrsnuv od mrtvih, razlijeva na ljudski rod vedru svjetlost i živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
KRIST JE SAŠAO NAD PAKAO
632 Česte tvrdnje Novog zavjeta po kojima je Isus "uskrsnuo od mrtvih" (Dj 3,15; Rim 8,11; 1 Kor 15,20) pretpostavljaju da je on, prije Uskrsnuća, bio u boravištu mrtvih. To je prvotni smisao što ga je apostolsko propovijedanje dalo boravku Isusovu među mrtvima: Isus je kao svi ljudi upoznao smrt i stigao je k njima svojom dušom u boravište mrtvih. Ali on je onamo sišao kao Spasitelj, proglasujući Radosnu vijest duhovima koji su ondje bili zatvoreni.
635 Krist je dakle sišao u dubinu smrti, da bi "mrtvi čuli glas Sina Božjega i da bi oni koji su ga čuli živjeli". Isus, "Začetnik života" (Dj 3,15), "smrću obeskrijepi onoga koji ima moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji - od straha pred smrću- kroz sav život bijahu podložni ropstvu" (Heb 2,14-15). Uskrsli Krist sada drži "ključeve smrti i Podzemlja" (Otk 1,18), i "na ime Isusovo" prigiba se "svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika" (Fil 2,10). Velika tišina sad vlada na zemlji, velika tišina i velika samoća. Velika tišina jer Kralj spava. Zemlja je uzdrhtala i smirila se jer je Bog u tijelu zaspao i otišao probuditi one koji su spavali vjekovima (...). Ide tražiti Adama, našega praoca, izgubljenu ovcu. Želi sići da pohodi sve koji sjede u tmini i u sjeni smrti. Ide od njihove boli osloboditi Adama u okovima i Evu, zarobljenu s njime, on istodobno njihov Bog i njihov Sin (...). "Ja sam Bog tvoj, i zbog tebe postah tvojim Sinom. Ustani, ti što spavaš, jer te nisam stvorio da budeš ovdje okovan u boravištu mrtvih. Ustaj od mrtvih, ja sam život mrtvih."
TREĆI DAN USKRSNUO OD MRTVIH
638 "I mi vam navješćujemo evanđelje: obećanje dano ocima Bog je ispunio u djeci, nama, uskrisivši Isusa" (Dj 13,32-33). Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici, prenesena kao temeljna Predaja, utvrđena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dio Vazmenog otajstva zajedno s Križem:
Krist uskrsnu od mrtvih,
Smrću satre smrt,
onima u grobovima život darova.
I. Povijesni i nadnaravni događaj
639 Otajstvo uskrsnuća Kristova zbiljski je događaj s povijesno ustanovljenim očitovanjima, kako svjedoči Novi zavjet. Već sveti Pavao može oko godine 56. pisati Korinćanima: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici" (1 Kor 15,3-5). Apostol tu govori o živoj predaji Uskrsnuća za koju je doznao nakon svog obraćenja pred vratima Damaska.
PRAZAN GROB
640 "Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!" (Lk 24,5-6). U okviru događajâ Uskrsnuća, prvo što susrećemo jest prazan grob. On sam po sebi nije izravan dokaz. Odsutnost Kristova tijela iz groba mogla bi se protumačiti i drukčije. Unatoč tome, prazan grob bitni je znak za sve. Kad su ga otkrili, bio je učenicima prvi korak k spoznaji činjenice Uskrsnuća. To je ponajprije slučaj svetih žena,zatim i Petrov. Učenik "kojega je Isus ljubio" (Iv 20,2) tvrdi da je, ušavši u prazni grob i vidjevši "povoje gdje leže" (Iv 20,6), "vidje i povjerova" (Iv 20,8). To pretpostavlja da je on, iz stanja u kojem se nalazio prazni grob, ustanovio da odsutnost tijela Isusova nije mogla biti ljudsko djelo, i da se Isus nije naprosto vratio zemaljskom životu kao što je bio slučaj s Lazarom.
UKAZANJA USKRSLOGA
641 Marija iz Magdale i pobožne žene, koje su krenule da miomirisnom pomašću dovrše uređenje tijela Isusova, pokopanog u žurbi na Veliki Petak uvečer zbog početka subote, prve su susrele Uskrsloga. Tako su žene bile prve vjesnice Uskrsnuća Kristova i za same apostole. Ovima se Isus ukazuje poslije, najprije Petru, zatim Dvanaestorici. Petar, pozvan utvrđivati vjeru svoje braće, vidi dakle Uskrsloga prije njih, i na temelju njegova svjedočanstva zajednica kliče: "Doista uskrsnu Gospodin, i ukaza se Šimunu" (Lk 24,34).
642 Sve što se zbilo onih vazmenih dana obvezuje svakog apostola - i na sasvim poseban način Petra - u izgradnji novoga doba koje je započelo na Uskrsno jutro. Kao svjedoci Uskrsloga oni ostaju temeljnim kamenjem njegove Crkve. Vjera prve zajednice vjernika zasniva se na svjedočanstvu konkretnih ljudi koji su poznati kršćanima i večinom jos živi među njima. Ti svjedoci Uskrsnuća Kristova prije svega su Petar i Dvanaestorica, ali ne samo oni: Pavao jasno govori o više od pet stotina osoba kojima se Isus ukazao svima odjednom, k tome o Jakovu i o svim apostolima.
643 Pred tim svjedočanstvima nemoguće je tumačiti Uskrsnuće Kristovo izvan fizičkog reda i ne priznati ga kao povijesnu činjenicu. Proizlazi iz činjenicâ da je vjera učenikâ bila podvrgnuta korjenitoj kušnji muke i smrti na križu njihova učitelja, koju je on unaprijed navijestio. Potres izazvan mukom bio je tako velik da učenici (barem neki od njih) nisu odmah povjerovali vijesti o Uskrsnuću. Daleko od toga da nam pokazu zajednicu zahvaćenu mističnim zanosom, Evanđelja nam pokazuju učenike potištenimai prestrašenima, jer nisu povjerovali pobožnim ženama kad su se vratile s groba; "njima se te riječi pričine kao tlapnja"(Lk 24,11).Kad se Isus ukaza jedanaestorici na Uskrs uvečer, "prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca sto ne povjerovaše onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih" (Mk 16,14).
644 Čak i suočeni sa zbiljom uskrslog Isusa učenici još sumnjaju, toliko im se to čini nemogućim: oni misle da vide duha. "Oni od radosti još nisu vjerovali,nego se čudom čudili" (Lk 24,41). Toma će iskustiti istu kušnju sumnje, i, pri zadnjem ukazanju u Galileji, o kojem izvješćuje Matej, "neki posumnjaše" (Mt 28,17). Stoga je bez temelja hipoteza da bi Uskrsnuće bilo "proizvod" vjere (ili lakovjernosti) apostolâ. Baš naprotiv, njihova se vjera u Uskrsnuće - pod djelovanjem milosti Božje - rodila iz izravna iskustva zbiljnosti uskrslog Isusa.
STANJE USKRSLOG ČOVJEŠTVA KRISTOVA
645 Uskrsli Isus uspostavlja s učenicima izravne odnose time što ga oni dodiruju i s njime blaguju. On ih tako pozivlje da priznaju da on nije duh, ali nadasve da ustanove da je uskrslo tijelo kojim se on pojavljuje ono isto koje je bilo mučeno i raspeto, jer on još nosi tragove muke. To pravo i stvarno tijelo istodobno posjeduje ipak nova svojstva uskrslog tijela: ono nije vipe u ovom prostoru i vremenu, nego se može na svoj način uprisutniti gdje i kada hoće, jer njegovo čovještvo ne može više biti zadržano na zemlji, ono sad pripada samo božanskom području Očevu. Stoga je uskrsli Isus i savršeno slobodan ukazivati se kako hoće: u liku vrtlara ili u drugom obličju, različitom od onoga koje je učenicima bilo dobro poznato, upravo zato da potakne njihovu vjeru.
646 Uskrsnuće Kristovo nije bilo povratak zemaljskom životu, kao što su to bila uskrisenja što ih je izveo prije Vazma: uskrišenje kćeri Jairove, mladića iz Naima, Lazara. Ti čini bili su čudesni događaji, ali osobe na kojima se čudo dogodilo našle su iznova, moću Isusovom, "običan" zemaljski život. Kasnije su opet umrle. Uskrsnuće Kristovo bitno je različito. U svome uskrslom tijelu, on prelazi iz stanja smrti u drugi život onkraj vremena i prostora. Isusovo je tijelo u Uskrsnuću ispunjeno moću Duha Svetoga; ono sudjeluje u bozžskom životu u stanju svoje slave, tako da sveti Pavao može o Kristu reći da je on "nebeski čovjek".
USKRSNUĆE KAO TRANSCENDENTNI DOGAĐAJ
647 "O noći", pjeva uskrsni Exsultet, "koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas kad je Krist od mrtvih ustao". Zaista, nitko nije bio svjedok očevidac samog događaja uskrsnuća, i nijedan ga evanđelist ne opisuje. Nitko nije mogao reći kako se ono fizički zbilo. Njegova najnutarnjija bît, prijelaz u drugi život, još je manje zamjetljiva ćutilima. Povijesni je događaj ustanovljiv po znaku praznoga groba i po zbiljnosti susretâ apostolâ s uskrslim Kristom. Uskrsnuće ipak, time što nadvisuje i nadilazi povijest, ostaje u srcu otajstva vjere. Stoga se uskrsli Krist ne ukazuje svijetu nego svojim učenicima, "onima koji su uzašli s njim iz Galileje u Jeruzalem, onima koji su sad njegovi svjedoci pred narodom" (Dj 13,31).
II. Uskrsnuće - djelo Presvetoga Trojstva
648 Uskrsnuće Kristovo je predmet vjere ukoliko je ono transcendentni zahvat samoga Boga u stvoreno i u povijest. U njemu, tri božanske Osobe djeluju zajedno očitujuci istodobno svoju vlastitu izvornost. Ono se zbilo po moći Oca koji je Krista, svoga Sina "uskrisio" i tako na savršen način njegovo čovještvo - s njegovim tijelom - uveo u Trojstvo. Uskrsnućem od mrtvih Isus je konačno postavljen "Sinom Božjim u snazi po Duhu posvetitelju" (Rim 1,3-4). Sveti Pavao ističe očitovanje moći Božje po djelu Duha koji je mrtvo čovještvo Isusovo oživio i pozvao ga u slavno stanje Gospodina.
649 Sin pak vlastito Uskrsnuće izvršuje snagom svoje božanske moći. Isus naviješta kako treba da Sin čovječji mnogo pretrpi, umre, i zatim da uskrsne (u aktivnom značenju te riječi). Drugdje, on izričito tvrdi: "Ja polažem život svoj, da ga opet uzmem (...). Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga" (Iv 10,17-18). "Vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo" (1 Sol 4,14).
650 Crkveni oci promatraju Uskrsnuće polazeći od božanske osobe Kristove koja je ostala sjedinjena s njegovom dušom i tijelom, i kada su bili smrću odijeljeni jedno od drugoga: "Po jedinstvu božanske naravi koja ostaje prisutnom u svakome od dvaju dijelova čovjeka, ta se dva dijela opet sjedinjuju. Tako smrt nastaje rastavom ljudskog spoja, a Uskrsnuće sjedinjenjem dvaju rastavljenih dijelova".
III. Smisao i spasotvorno značenje Uskrsnuća
651 "Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista naše propovijedanje, uzalud i vjera vaša" (1 Kor 15,14). Uskrsnuće je prije svega potvrda svega onoga što je sam Krist činio i naučavao. Sve istine, pa i one najnedostupnije ljudskom duhu, nalaze svoje opravdanje ako je Krist, uskrsnuvši, dao konačni dokaz svoje božanske vlasti koji je bio obećao.
652 Uskrsnuće Kristovo jest ispunjenje obećanjâ Staroga Zavjeta i samoga Isusa za njegova zemaljskog života. Izraz "po Pismima" pokazuje da Uskrsnuće Kristovo ispunja ta proročanstva.
653 Uskrsnućem je također potvrđena istina božanstva Isusova. On je bio rekao: "Kad uzdignete Sina čovječjega, tada ćete spoznati da Ja Jesam" (Iv 8,28). Uskrsnuće Kristovo dokazalo je da je on zaista "Ja Jesam", Sin Božji i Bog sam. Sveti Pavao mogao je izjaviti Židovima: "Obećanje dano ocima Bog je ispunio djeci, nama uskrisivši Isusa, kao što je i pisano u Psalmu drugom: Ti si Sin moj, danas te rodih" (Dj 13,32-33).Uskrsnuće Kristovo tijesno je povezano s otajstvom Utjelovljenja Sina Božjega. Ono je, po vječnom naumu Božjem njegovo ispunjenje.
654 Postoji dvostruki vidik u Vazmenom otajstvu: svojom smrću Krist nas oslobađa od grijeha, a svojim Uskrsnućem otvara nam pristup u novi život. Taj je život ponajprije opravdanje koje nam vraža milost Božju,"da kao što Krist slavom očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6,4). On se sastoji u pobjedi nad smržu grijeha i u novom udioništvu u milosti. On ostvaruje posinovljenje kojim ljudi postaju braćom Kristovom, kako Isus zove učenike nakon Uskrsnuća: "Idite, javite mojoj braći" (Mt 28,10; Iv 20,17). Braća ne po naravi, nego po daru milosti, jer posinovljenje proviđa stvarno dioništvo u životu jedinoga Sina, životu koji se potpuno objavio u njegovu Uskrsnuću.
655 Na koncu, Uskrsnuće Kristovo - i sam uskrsli Krist - jest počelo i izvor našega budućeg uskrsnuća: "Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih (...), jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni!" (1 Kor 15,20-22). U očekivanju tog ispunjenja, uskrsli Krist živi u srcu svojih vjernika. U njemu kršćani kušaju "snage budućega svijeta" (Heb 6,5), i njihov je život ponesen od Krista u krilo božanskog života,"da oni koji žive ne žive vise sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu" (2 Kor 5,15).
656 Predmet je vjere u Uskrsnuće događaj u isti mah povijesno posvjedočen od učenika, koji su stvarno susreli Uskrslog Isusa, i tajanstveno transcendentan ukoliko je ulazak Kristova čovjestva u Slavu Božju.
657 Prazan grob i odlozeni povoji sami po sebi znače da je tijelo Kristovo moću Božjom izmaklo vezama smrti i truleži. Oni pripravljaju učenike na susret s Uskrslim.
658 Krist, "Prvorođenac od mrtvih" (Kol 1,18), počelo je našega uskrsnuća, već sada po opravdanju naše duše, a jednom i po oživljenju našega tijela.
746 Svojom smrću i uskrsnućem Isus je uspostavljen `Gospodinom i Kristom' u slavi (Dj 2,36). Od svoje punine on izlijeva Duha Svetoga na apostole i na Crkvu.
805 Crkva je Tijelo Kristovo. Po Duhu i njegovu djelovanju u sakramenima, nadasve u Euharistiji, Krist umrli i uskrsli ustanovljuje zajednicu vjernika kao svoje Tijelo.
KONSTITUCIJA
»SACROSANCTUM CONCILIUM«
o svetoj liturgiji
I. g l a v a
1. Narav svete liturgije i njezina važnost u životu Crkve
Bog je navijestio i izveo otkupljenje
5.
Bog, »koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine« (1 Tim 2, 4), »nekoć je u mnogo navrata i na mnogo načina govorio očima po prorocima« (Heb 1, 1). A kada dođe punina vre mena, posla Sina svoga — Riječ utjelovljenu, pomazanu Duhom Svetim — da kao »liječnik tijela i duše« i posrednik između Boga i ljudi navijesti siromasima evanđelje i da izliječi one koji su skru šena srca. Doista, njegovo čovještvo u jedinstvu s osobom Riječi, bijaše sredstvom našega spasenja. Zato se u Kristu »dogodio savršeni otkup našeg pomirenja i dana nam je punina bogoštovlja«. To djelo ljudskog otkupljenja i savršene Božje proslave, kojemu su predigrom bila čudesna Božja djela u narodu Staroga zavjeta, izvršio je Krist Gospodin, naročito vazmenim otajstvom svoje blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnog uzašašća. Tako je »svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život« Doista, iz rebra je Krista, usnulog na križu, proisteklo čudesno otajstvo čitave Crkve.V. g l a v a
LITURGIJSKA GODINA
Prisutnost Kristovih otajstava
102. Bogu odana Majka Crkva smatra svojom zadaćom da u određene dane kroz godinu spasonosno djelo svoga božanskog Zaručnika
slavi svetim spominjanjem. Svake sedmice, u dan što ga je nazvala
Gospodnjim, ona slavi spomen Gospodnjeg uskrsnuća, koje uz to,
zajedno s njegovom blaženom mukom, svetkuje i jednom u godini
najvećim blagdanom Uskrsa.
Tijekom pak godine Crkva razvija čitavo Kristovo otajstvo od
utjelovljenja i rođenja do uzašašća, do duhovskog dana i očekivanja
blažene nade i dolaska Gospodnjeg.
Slaveći tako otajstva otkupljenja, otvara vjernicima bogatstvo kreposti i zasluga svojega Gospodina, da se tako ta otajstva na neki način
u svako doba ponazočuju, kako bi vjernici mogli doći s njima u dodir
i napuniti se milošću spasenja.
Dan Gospodnji ili nedjelja
106. Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji
se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema
apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova.
Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ
i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća
i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuju Bogu koji ih »uskrsnućem
Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za živu nadu« (1 Pt 1, 3). Stoga
je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporu
čivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla.
Neka joj se druga slavlja, osim doista najznačajnijih, ne pretposta
vljaju, jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine.
DOGMATSKA KONSTITUCIJA
»LUMEN GENTIUM«
o Crkvi
I. g l a v a
MISTERIJ CRKVE
Mistično tijela Kristovo: Crkva
7. Božji je Sin ljudskoj naravi koju je sjedinio, pobjedivši smrt
svojom smrću i uskrsnućem, otkupio čovjeka i pretvorio ga u novo
stvorenje (usp. Gal 6, 15; 2 Kor 5, 17). Dajući svoga Duha, On svoju
braću, sazvanu iz svih naroda, na mistični način sastavlja kao svoje
tijelo.
U tom se tijelu Kristov život izlijeva na vjernike, koji se po
sakramentima tajnim i stvarnim načinom sjedinjuju s Kristom koji
je trpio i proslavio se.
Po krštenju postajemo naime slični Kristu:
»Jer smo mi svi kršteni u jednom Duhu da budemo jedno tijelo« (1
Kor 12, 13). Tim svetim obredom predočuje se i ostvaruje naše
sjedinjenje s Kristovom smrću i uskrsnućem: »Jer smo bili pokopani
s Njime po krštenju u smrt«; a ako smo »srasli s Njime smrću
sličnom Njegovoj, bit ćemo i po uskrsnuću« (Rim 6, 4—5).
U
lomljenju euharistijskog kruha postajući stvarno dionici Gospodinova
Tijela, uzdižemo se do sjedinjenja s Njime i među sobom.
»Jer je
jedan kruh, jedno smo tijelo mnogi, svi koji smo dionici jednoga
kruha« (1 Kor 10, 17). Tako mi svi postajemo udovi onoga Tijela
(usp. 1 Kor 12, 27), a »pojedinci postajemo udovi jedan drugome«
(Rim 12, 5).
DEKLARACIJA
»NOSTRA AETATE«
O odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama
Islamska vjeroispovijest
3. Crkva gleda s poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedi
nomu Bogu, živome i subzistentnome, milosrdnom i svemogućem,
stvoritelju neba i zemlje,
koji je govorio ljudima. Oni se svom
dušom nastoje podložiti njegovim skrovitim odlukama, kao što se
Abraham, na koga se islamska vjera rado, poziva, podložio Bogu.
Oni Isusa, istina, ne priznaju Bogom, ali ga ipak časte kao proroka,
a također i njegovu djevičansku majku Mariju. Nju ponekad i pobožno zazivaju.
Osim-toga iščekuju dan suda, kad će Bog naplatiti
svim uskrslim ljudima. Zato cijene moralni život, a Boga štuju napose
molitvom, milostinjom i postom.
Budući da je tijekom stoljeća između kršćana i'muslimana dolazilo do čestih sukoba i neprijateljstava,
Sveti Sabor poziva: sve da se,
zaboravivši što je bilo, iskreno trude oko međusobnog razumijevanja i da zajednički štite
i promiču socijalnu pravdu, ćudoredna
dobra, mir i slobodu za sve ljude.
DOGMATSKA KONSTITUCIJA
»DEI VERBUM« o
božanskoj objavi
Krist dovršuje objavu
4. A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio
u prorocima, »konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Heb 1,
1-2). Posla naime svoga Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve
ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjije taj
nosti Božje (usp. Iv 1, 1-18).
Dakle, Isus Krist, Riječ utjelovljena,
kao »jedan od ljudi k ljudima« poslan,
»riječi Božje govori« (Iv 3>
34) i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede
(usp. Iv 5, 36; 17, 4).
Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca (usp.
Iv 14, 9) —sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i
djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskr
snućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine — On objavi
daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje:
Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni
život uskrisi.
Kršćanski, dakle, raspored spasenja (ekonomija), kao novi i
konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu
javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist
(usp. 1 Tim 6, 14 i Tit 2, 13).
Prvina uskrsnuća u Kristu
Riječ Božja je postala čovjek i Sin Božji sin čovječji zato da bi čovjek, pridružen Božjoj Riječi
i primivši posinstvo, postao dijete Božje.
Naime, neraspadljivost i neumrlost smo mogli primiti samo po ujedinjenju s Neraspadljivosti i Neumrlosti.
A kako bismo mogli biti ujedinjeni s Neraspadljivosti i Neumrlosti da nije Neraspadljivost i Neumrlost
prije postala ono što smo mi, da na taj način Neraspadljivost nadvlada raspadljivost a Neumrlost ono
što je podložno smrtnosti te tako primimo posinstvo?
Dakle, taj Sin Božji, naš Gospodin i Očeva Riječ, koji je i Sin čovječji, jer potječe od Marije koja
je i sama čovjek, rodio se kao čovjek i postao Sin čovječji.
Radi toga sam nam je Gospodin dao znak u dubini podzemlja i gore u visini; to čovjek nije zahtijevao
jer se nije mogao ni nadati da ona koja je bila djevica može postati trudna djevica i roditi sina i
da je taj koji se rodio Bog-s-nama i da silazi dolje na zemlju potražiti izgubljenu ovcu
(a ona je njegovo vlastito tkivo) i uzlazi gore u visine prinoseći i predajući Ocu onog nađenog čovjeka;
a to je učinio ostvarivši u sebi prvine čovjekova uskrsnuća, da kao što je glava uskrsla od mrtvih,
uskrsne i ostalo tijelo (tj. svaki živi čovjek nakon vremena osude koja je postojala zbog neposlušnosti)
združeno zglobovima i svezama i utvrđeno Božjom snagom tako da svaki ud ima u tijelu vlastito i primjereno
mjesto. U Oca ima mnogo stanova jer ima u tijelu mnogo udova.
Velikodušan je, dakle, bio Bog kada je predvidio dati nemoćnom čovjeku onu pobjedu koja će
se po Riječi dogoditi. Budući da se jakost očitovala u slabosti, pokazala se Božja dobrota
i veličanstvena snaga.
Časoslov, služba čitanja IV. TJEDAN KROZ GODINU – UTORAK
(Br. 6 – 71; SC 123, 94 – 100)
Žrtvovani Jaganjac nas je izbavio od smrti i preveo u život
Proroci su mnogo toga prorekli o vazmenom otajstvu — a to je Krist — kome slava u vijeke vjekova, amen.
On je došao s neba na zemlju radi napaćenog čovjeka, uzeo tijelo u Djevičinu krilu i rodio se kao čovjek.
Primio je na sebe čovječje patnje po tijelu podložnu bolima i uništio je tjelesne muke, jer je ubitačnu smrt
uništio duhom koji nije mogao umrijeti.
On je bio odveden kao janje i ubijen kao ovca. Oslobodio nas je da
ne služimo svijetu, kao da nas je oslobodio iz Egipta, i izbavio nas od robovanja đavlu, kao da nas je
izbavio iz ruke faraonove. Obilježio je naše duše svojim Duhom, a udove našega tijela svojom krvlju.
On je potpuno smeo smrt i silno ražalostio đavla kao Mojsije faraona.
On je porazio bezakonje i nepravdu,
kao što je Mojsije porazio Egipat i uništio ga neplodnošću.
On nas je izveo iz ropstva na slobodu, iz tame na svjetlost, iz smrti u život, iz potlačenosti u vječno
kraljevstvo. Učinio je da budemo novo svećenstvo i izabrani, vječni narod.
On je Vazam našega spasenja.
On je u mnogima mnogo podnio: u Abelu ubijen, u Izaku vezan, u Jakovu izagnan, u Josipu prodan, u Mojsiju
izložen, u vazmenom jaganjcu žrtvovan, u Davidu progonjen, u prorocima obeščašćen.
On je u Djevici
utjelovljen, na križu razapet, u zemlji pokopan, a uskrsnuvši od mrtvih uzišao je u nebeske visine.
On je Jaganjac koji nije otvarao usta, Jaganjac ubijen, Jaganjac rođen od divne Majke Marije.
On je
od stada uzet, na zaklanje odveden, u predvečerje žrtvovan i po mraku pokopan. Na drvu križa kosti
mu nisu polomljene, a pod zemljom mu se tijelo nije raspalo.
On je uskrsnuo od mrtvih i iz grobne
jame čovjeka je uskrisio.
Časoslov, služba čitanja VELIKI ČETVRTAK - ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE
(Govor 35. 6-9: pl 17 izd. 1879, 696 – 697)
Krist začetnik uskrsnuća i života
Razmišljajući o sreći obnovljenoga spasenja Pavao kaže: Kao što je po Adamu smrt ušla u svijet, tako je
po Kristu spasenje vraćeno svijetu; i opet: Prvi je čovjek od zemlje — zemljan, a drugi čovjek
s neba — nebeski.
I nastavljajući veli: Kako smo nosili sliku zemljanoga, to jest staroga čovjeka u grijehu, tako nosimo i
sliku nebeskoga, to jest prihvaćenoga, otkupljenog, spašenog i očišćenog čovjeka te postignemo spasenje u
Kristu, jer isti Apostol veli: Početak je Krist, to jest začetnik uskrsnuća i života; a zatim oni koji su
Kristovi, to jest koji će živeći po izgledu njegove čistoće biti sigurni u nadi njegova uskrsnuća, da će
s njime posjedovati slavu nebeskog obećanja, kao što sam Gospodin veli u Evanđelju: Tko bude išao za mnom,
neće poginuti, nego će prijeći iz smrti u život. Stoga je Spasiteljevo trpljenje spas čovjekovu životu.
On je zato htio za nas umrijeti da bismo mi vjerujući u njega živjeli zauvijek. Htio je neko vrijeme biti
što smo mi, da bismo postigli obećanu njegovu vječnost i živjeli s njime zauvijek.
To je, velim, ta milost nebeskih otajstava, to je dar Vazma, to je žudena svečanost godine,
to je početak rađanja prirode.
I zato djeca rođena porodom svete Crkve u životvornoj kupelji, nanovo rođena prostodušnošću mališana
živo buče kličući nedužnom savjesti. Zato i čisti očevi i čedne majke prate svoje nebrojeno po vjeri
novo potomstvo.
Zato pod drvetom vjere sve od utrobe nevinoga krsnog studenca blista ukras svijeća. Zato ih posvećuje
dar nebeske milosti i siti slavno otajstvo duhovne svetinje.
I zato se bratska zajednica jednoga naroda nahranjena na krilu blažene Crkve klanja biti jednog jedinog
božanstva i imenu moćne Trojice pa zajedno s Prorokom pjevaju psalam svečane obljetnice: Ovo je dan što
ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se u njemu. Pitam: koji je to dan? To je onaj koji dade počelo
življenja, izvor svjetlosti, začetnik svjetla, to je sam Gospodin Isus Krist koji o sebi reče:
Ja sam dan, i tko hodi po danu, ne spotiče se, to jest: tko ide za Kristom u svemu, po njegovim
će tragovima doprijeti sve do praga vječnoga svjetla; kao što sam moli Oca za nas dok je još u tijelu:
Oče, hoću da ondje gdje sam ja budu i oni koji povjerovaše u mene, da kao što si ti u meni i ja u tebi,
tako i oni ostanu u nama.
Časoslov, služba čitanja VAZMENA OSMINA – VAZMENA SRIJEDA (Četvrti dan Vazmene osmine)
Propovijed 53, 1 – 2. 4: CCL 23. 214 – 216
Krist je dan
Kristovo uskrsnuće otvara podzemlje, novokrštenici Crkve obnavljaju zemlju, Duh Sveti otključava nebo.
Otvoreno podzemlje vraća mrtve, obnovljena zemlja rađa uskrsnule, otključano nebo prima duše
koje u nj ulaze.
Tako razbojnik ulazi u raj, uskrsnuli sveci ulaze u sveti grad, a mrtvaci se vraćaju živima.
Kristovo uskrsnuće kao da postupno sve stvoreno uzdiže naviše.
Podzemlje vraća gore one koji su se u njemu nalazili, zemlja šalje u nebo one koji su u njoj sahranjeni,
nebo predstavlja Gospodinu one koje je primilo. Jednim istim zahvatom Spasiteljeva muka diže iz podzemlja,
uzdiže sa zemlje i postavlja na nebo.
Kristovo je uskrsnuće život umrlima, oproštenje grešnicima i slava svetima. Na proslavu Kristova
uskrsnuća sveti prorok poziva svako stvorenje da se veseli i raduje na ovaj dan što ga učini Gospodin.
Svjetlo je Kristovo dan bez noći, dan bez svršetka. Da je Krist ovaj dan, svjedoči Apostol: Noć je
poodmakla. Dan je blizu. Kaže: Noć je poodmakla, a ne: noć slijedi, da bi se moglo shvatiti kako
pri dolasku Kristova svjetla bježe đavolske tmine i nema više tame grijeha; kako od trajnog svjetla
bježi prijašnja tama i to svjetlo onemogućuje tajna zlodjela.
Sam Sin je taj dan u koga Otac izlijeva neko sakriveno tajno svjetlo svoga božanstva. Kažem da je
on sam dan, koji preko Salomona kaže: Učinio sam da na nebu zasja neugasivo svjetlo.
Kao što nikako noć ne slijedi iza nebeskoga dana, tako isto ni tama grešnika ne slijedi Kristovu pravdu.
Nebeski dan neprekidno svijetli, sjaji se i blista i tama ga nikako ne može obuzeti. Tako i svjetlo
Kristovo neprestano sja, svijetli i blista i ne mogu ga nadvladati nikakva tamna zlodjela.
Zato Ivan evanđelist kaže: I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.
Braćo, zato treba da se na ovaj sveti dan svi radujemo. Neka se nitko ne susteže od zajedničkog
veselja zbog svoje grešne savjesti i neka nitko ne odbija sudjelovanje u javnim molitvama zbog
težine svojih prestupaka!
Nitko, makar i bio grešnik, ne smije gubiti nadu u oproštenje na ovaj dan, jer je današnji dan
znak i glasnik velike milosti. Ako je razbojnik zaslužio raj, zašto i
kršćanin ne bi zaslužio oproštenje?
Časoslov, služba čitanja V. VAZMENI TJEDAN – NEDJELJA
(Govor o utjelovljenju Riječi, 10: PG 25,111 – 114)
Obnovi naše dane kakvi nekoć bijahu
Riječ Predobroga Oca nije napustila ljudsku narav koja se počela kvariti, nego je žrtvom svoga
vlastitog tijela uništila smrt u koju su ljudi srljali. Ona je svojim naukom popravila njihovu
nemarnost i sve ono što je bilo ljudsko obnovila je svojom snagom i moću.
Tko god čita spise Kristovih učenika, može to dokazati njihovim ugledom. Oni kažu: Ljubav Kristova
potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli.
A on je umro mjesto sviju da mi živi ne živimo više za same sebe, nego za onoga koji je umro
i uskrsnuo za nas, našega Gospodina Isusa Krista. A na drugom mjestu: Isus je jedno kratko
vrijeme učinjen nižim od anđela radi patnje, to jest smrti, da bi milošću Božjom za svakog
umro — a sada ga vidimo ovjenčana slavom i čašću. Zatim isti sveti pisac donosi razlog
zašto nije dolikovalo da postane čovjekom netko drugi, već Božja Riječ:
Uistinu je dolikovalo onomu radi koga i od koga je sve, kad je htio privesti k slavi mnoge
sinove, da patnjama učini savršenim vodu njihova spasenja. Tim riječima označava da ljude
nije spasio od nastale pokvarenosti nitko drugi nego Božja Riječ, koja ih je i na početku stvorila.
Zašto je Riječ uzela tijelo da se prikaže kao žrtva za slična tjelesa, isti sveti pisac
na sljedeći način razjašnjava: Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, jednako i sam
postade sudionik u tome, da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla, i
da oslobodi sve koji cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti. Žrtvujući s
voje vlastito tijelo on je dokinuo zakon koji je bio donesen protiv nas i obnovio u nama
počelo života dajući nam nadu u uskrsnuće.
Kao što je po ljudima smrt zavladala nad ljudima, tako je po Božjoj Riječi, koja je uzela
tijelo radi ljudi, nastalo uništenje smrti i uskrsnuće tijela, kao što kaže Pa-vao, čovjek
pun Krista: Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku dolazi i uskrsnuće mrtvih.
Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi živjeti. Ne umiremo, dakle, kao osuđenici,
nego kao pozvani iz carstva mrtvih očekujemo zajedničko uskrsnuće svih ljudi.
A Bog, tvorac i darovatelj uskrsnuća, doista će to u svoje vrijeme i ostvariti.
Časoslov, služba čitanja XXIII. TJEDAN KROZ GODINU – SUBOTA
(Pg 59, 723 – 724)
Duhovni Vazam
Vazam što ga slavimo uzrok je spasenja svih ljudi, počevši od prvoga čovjeka koji se u svima spašava i
oživljava.Dio prošlih zbivanja i neke privremene stvarnosti bile su ranije smišljene kao slike i pralikovi
vječnih stvarnosti da nagovijeste istinu koja sada nastaje; no kad je istina tu, treba da pralik prestane,
da se po dolasku kralja ne bi našao nitko koji bi napustivši živoga kralja štovao njegovu sliku.
Stoga je jasno kako pralik ustupa mjesto stvarnosti, jer pralik predstavlja tek kratak život židovskih
prvorođenaca, a istina vječni život svih ljudi. Ta i nije velika stvar ako za kratko vrijeme izbjegne
smrti onaj koji će malo zatim umrijeti, ali je i te kako velika stvar smrt izbjeći posvema;
a to se upravo nama dogodilo za koje je žrtvovan Vazam — Krist.
I samo ime ovog blagdana sadrži veliku odliku, ako se protumači u smislu same stvarnosti.
Vazam znači prijelaz, jer je onaj zatirač koji je ubijao prvorođence prešao mimo hebrejske domove.
A prijelaz zatirača mimo nas jest stvarnost, jer nas prelazi netaknute pošto nas Krist uskrisi
na vječni život. A što znači, ako se to odmah razmotri u svezi s istinom, da je vrijeme kada se
slavio Vazam i spas prvorođenaca bilo određeno kao početak godine?
To je zato što je i žrtva pravoga Vazma početak vječnog života. Godina je, naime, znamen vijeka, jer
se kao krug odvija i uvijek vraća natrag i nema kraja u kojem bi stala. I otac budućeg vijeka Krist
prinio se kao žrtva za nas te stavljajući naš prijašnji život kao izvan vremena dao nam je početak
drugoga života po kupelji preporođenja, po sličnosti s njegovom smrti i uskrsnućem.
Zato tko god znade da je Vazam radi njega žrtvovan, neka uzme to za početak svom životu, kad je za nj
žrtvovan Krist. A za nj se žrtvuje onda kad priznaje milost i shvaća da mu je tim žrtvovanjem stečen život.
A kad to spozna, neka nastoji da prihvati početak novog života i neka se ne vraća više k starom životu,
kojemu je došao kraj. Jer piše: Koji smo umrli grijehu, kako ćemo još živjeti u njemu?
Časoslov, služba čitanja II. VAZMENI TJEDAN – PONEDJELJAK
USKRS I USKRSNUĆE
Hrvatske riječi Uskrs i uskrsnuće, istoga korijena, mogu nas zbuniti kada
pogledamo kako se imenuju isti pojmovi u ostalim europskim jezicima.
Kudikamo najčešće za blagdan Kristova uskrsnuća i za uskrsnuće samo
pronađene su sasvim različite riječi. Za naziv blagdana uglavnom su izvedene iz kasnolatinske
riječi pascha i prilagođene duhu pojedinog jezika.
U germanskih jezika samo su njemačka Ostern i engleska Easter izuzetak,
a izlaze iz imena germanske poganske božice proljeća Eostrae. Lozom
indoeuropska boginja, i u imenu srodnica s našom Vesnom i božicama
zore i svjetlosti, staroindijskom vedskom Ušas, grčkom Eos i latinskom
Aurorom.
Crkvenolatinska Pascha preuzeta od grčke riječi pasha iz Novoga zavjeta, grecizirana
je starohebrejska i aramejska pesah, i ime za
proljetni i najvažniji židovski svetak slavljen na dan 14. nisana prema židovskome lunarnom kalendaru.
Datum uoči kojega je vjerojatno tridesete godine novoga vijeka, Isus Krist, blagujući sa svojim
učenicima bogoslužnu pashalnu večeru, znakovito i otajstveno prinio sebe kao žrtveno
pashalno janje za otkup grijeha i spas svih ljudi koji se uteknu pod njegovu zaštitu.
Mučen i ubijen razapinjanjem na križ, on je, prema vjerovanju
Crkve, uskrsnuo treći dan i ukazao se malobrojnim izabranicima u vidljivome, opipljivome, zagonetnom,
čudesnom, preobraženome i besmrtnome tijelu. Moramo razlikovati uskrisenje od uskrsnuća, a te riječi
od ukazanja i uzašašća. Isus je uskrisivao mrtve u običan život, dok je sam uskrsnuo u vječni život
kao prvorođenac pravednika što će uskrsnuti u posljednji dan.
Sišavši u Podzemlje (hebrejski Šeol i grčki Hades) pobijedio
je smrt, ukazivao se neko vrijeme svojim miljenicima na Zemlji, zatim
uzašao Ocu u Nebo kroz jedini predočivi stan prikladan za transcendentnog Boga, prošavši
tako u uskrsnuću sva tri kata zgrade drevne zamisli
vidljivoga svemira.
Izvorna, grčka, riječ u Novome zavjetu za uskrsnuće glasi anastasis,
ustajanje, upravljanje,a rjeđe, egersis, buđenje. Uskrsnuti je egeiro, buditi.
Proizlazi iz indoeuropskog korijena ger, buditi se. Uskrsnuti anistemi složenica je
prijedloga ana: uz nešto, na i kroz nešto, navrh nečega, i histemi,
stavljati, ustavljati, stati, stupiti, koji vuče korijen iz indoeuropske sta, stajati,
kao i njemačka stehen, engleska stand ili naša stajati. Grčka riječ stasis znači stajanje,
stajalište i mjesto boravka (kao i latinska statio), pa uskrsnuće ana-stasis znači:
ići uza neko stanje, stajalište, mjesto boravka, i
to skroz—naskroz odozdo prema gore.
Etimološka predodžba anastaze razlikuje se od predodžbe
ekstaze kao i kršćanstvo od platonizma, uskrsnuće tijela od izlaska iz tijela i njegova ostavljanja.
Slični predodžbeni sklop postoji u njemačkom. Die Auferstehung, uskrsnuće i auferstehen
uskrsnuti bilo bi uz—iz-stajati ili povrh—do-stajati,
analoška predodžba uzdizanja iz ustajalog stanja, uspravljanje ili buđenje
čovjeka koji ustaje iz kreveta, a može i iz groba. Stajanje je po-stojano,
kao kon-stanta, u njemu se može stanovati kao u stanu, gradu (Stadt) ili
državi (Staat), na njemu možemo u-stanoviti stajalište, stav, pa i čitav
sistem, odnosno su-stav koji svako biće stavlja u različiti status ili na stanovito mjesto.
Što se zbiva kad se sve to pozove u vis? Možda nam gotičke katedrale o tome mogu nešto reći?
Nešto drukčiju predodžbu imali su Latini kad su uskrsnuće preveli s
resurrectio od re-surgo, opet ustati, uspraviti se, što je opet složeno od
re-sub-rego, opet-pod-upravljati, ravnati, odnosno: nanovo-uz-praviti.
Opet slična analoška težnja samo nešto više poduhvaćena i regulirana od
vrhovnog Upravljača, s nešto više »opet«. (Kao što universitas uza svoga
rectora, i regnum uza svoga rex-a, treba opet nekakvu regulu.)
Od starih su upravljača svijeta ovaj izraz preuzeli i novi.
Tako je u engleskome jeziku uskrsnuće resurrection, i to u oba smisla uskrsnuća
i uskrisenja, iako je ovo potonje tek restoration, od latinskog restaurare,
odnosno re-stauro, ponovno stupiti, povratak u prijašnje stanje, obnova i
oporavak. Između prvog i drugog »uskrsnuća« razlika bi mogla biti golema kao
ona između gozbe nebeske i uličnog restorana.
Naši su preci anastasis preveli u uskrsnuće, a za pashu pronašli su dvije
riječi: Uskrs i Vazam. Uskrs je postverbal glagola koji nam se nije sačuvao,
a glasio bi otprilike uz-krijesiti, od krijes, vatra; što se preskače na Ivanjdan,
a pali se u čitavom razdoblju od ravnodnevnice do suncovrata, od
Usksa i Jurija (ili Jarila) do Ivanjdana i od početka proljetnog buđenja do
vrhunca sunčeve jare; poganska svečanost prirode, kada Jarilo, jarosni
bog buđenja, klijanja i parenja svih bića otključava Viraj, svijet vječnog
ljeta i nedohvatni Irej iz kojeg ptice dolijeću, a vrata raja ostaju spasonosno
i opasno otvorena. Uz krijestiti, u litvanskome se sačuvao kreipti, okretati,
vraćati, te nije još isključeno da bi uskrijesiti moglo biti uz-vratiti,
uz-vrtiti, uz-okretati, a Uskrs Uzokret.
Vazam ili Uzam je od uz-jeti, a jeti znači otprilike grabiti, hvatati, držati rukom,
te bi uz-jeti bilo uhvatiti, uzdržati, uzeti, a Vazam Uzimanje
Isusa Božjom rukom u Raj.
Podrijetlo riječi pasha, odnosno pesah, jest zagonetno. Vjerojatno dolazi od psh,
što znaći mimoići nekog, poštedjeti ga zaslužene kazne, jer je
krv žrtvovanog prolivena na vratima njegova staništa, jaganjca koji je na
sebe preuzeo grijehe, svu opaku jarosnu suncovrtnju u nama, i zato smrt
njega nije mimoišla, i zato je on njezin iskonski pobjednik.
Objavljeno u Obnovljeni život 1995,50,2